Čitao sam dosad tekstove Gershoma Scholema, židovsko-njemačkoga teologa, povjesničara i jednog od najznačajnijih cionističkih intelektualaca 20. stoljeća uglavnom u svjetlu njegova pisanja o drugima koji su oblikovali temeljne ideje suvremenosti, poput Franza Kafke, Hanne Arendt, Waltera Benjamina. Kada sam napisao pogovor za knjigu izabranih eseja Waltera Benjamina, Novi Anđeo, Izdanja Antibabarus, Zagreb, 2008., prijevod s njemačkoga Snješka Knežević, bio sam fasciniran njegovim sjajnim tekstom ‘Walter Benjamin i njegov Anđeo’. Scholem u tom eseju svojem najboljem prijatelju iz mladosti posve opravdano gradi spomenik od mjeda trajniji i na jednom mjestu govori o ‘marksističkome rabinu’ kojeg svi citiraju i tumače kao da čitaju posljednje tajne ezoterika i mistika. U zborniku koji sam priredio, v. Žarko Paić, Kafka danas – mistika zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022., njihova prepiska iz 1938. godine o Kafki i njegovoj književnosti, filozofskim postavkama, židovstvu i vlastitim tjeskobama u doba kad nacizam već uvelike uzima maha u razaranju europske kulture i duha uistinu je dramatična. Scholem, naime, odgovara iz Jeruzalema Benjaminu u Pariz i sve se danas čini gotovo nadrealnim. Dva iznimna mislioca i intelektualca iznose svoje bitne refleksije o strahotnome dobu tehničke i ljudske apokalipse u nadi u iskupljenje i to uz pomoć glavnog ‘spiritističkoga medija’, pisca Procesa, Zamka i Amerike. Čini se kao da je Scholem na neki začudan način bio neprestano u sjeni svojih prijatelja. Uz Benjamina tu je svakako na prvome mjestu filozof Martin Buber, autor važne knjige Ja i Ti, objavljene 1923. godine, koji je utjecao i na Kafkine stavove o etici i židovstvu. Ovo prosudbu potkrepljuje i Erik Hinton u svojem osvrtu na djelo i život Scholema objavljenom u The Paris Review, srpnja 1917. godine, kad navodi samog Scholema koji kaže da je sam sebe smjestio u jednu od onih figura koje sebe vole zatajiti i kamuflirati u slikama na kojima se nalaze oni znameniti ljudi bez kojih ne bi bilo povijesti. No, nemojmo se ovime dati zavarati. Scholem je autor više od 40 knjiga iz područja židovskoga misticizma, historiografije, tumačenja kabalističke književnosti, suvremenoga judaizma, među kojima su neke nezaobilazne i ujedno ključne za shvaćanje ne samo odnosa židovstva i njemačke, odnosno europske moderne kulture, već i za povijest ideja 20. stoljeća. To su uostalom potvrdili mnogi poput Blanchota, Derride, Sloterdijka, pa čak i Hanne Arendt, s kojom je bio jedno vrijeme bliski prijatelj, a nakon njezine knjige Eichmann u Jeruzalemu odnosi su zahlađeni, a razmirice nadvladale suglasnost o pitanjima židovstva, sekularizma i zadaće javnoga intelektualca u post-Holokaust vremenu. Vrijedi svakako izdvojiti ove Scholemove knjige: Major Trends in Jewish Mysticism, The Messianic Idea in Judaism and Other Essays, On Jews and Judaism in Crisis, Walter Benjamin – The Story of a Friendship.
Kad kažem da se ne bi smjeli impresionirati njegovom skromnošću i gotovo smjernim odnosom spram suvremenika, onda ponajprije mislim na ono što je prvi upravo Gershom Scholem, kao jedan od učitelja Waltera Benjamina, uz Adorna i Kracauera, u ranoj mladosti uspostavio kao credo misaono-životnoga stava o svijetu i načinu njegova tumačenja i mogućnosti promjene društva, politike i kulture. Pojam koji danas zahvaljujući obnovljenom interesu za političko mišljenje Carla Schmitta postaje razlogom spora između različitih orijentacija, lijevih i desnih, liberalnih i konzervativnih, Scholem je na autentičan način izveo u pokušaju da spoji kabalizam, judaizam i anarhizam. Riječ je o političkoj teologiji. Njegova radikalna odluka da napusti vajmarsku Njemačku i 1923. godine zaputi se u Palestinu u strastvenoj težnji da mesijanski događaj židovske vjere proživi u borbi za državom židovskoga naroda kroz mistični zanos čitanja Kabale kao posljednje tajne svekolikog kozmičko-ljudskoga smisla egzistencije, bilo je uvjerenje da su jedine dvije vjerodostojne političke opcije ‒ anarhizam i teokracija. (v. o tome Eric Jacobson, Metaphysics of the Profane: The Political Theology of Walter Benjamin and Gershom Scholem, Columbia University Press, New York, 2003., str. 52) Isto će biti glavnom temom i u mesijanskome anarhizmu mladoga Benjamina, kad 1921. godine napiše svoju znamenitu raspravu Zur Kritik der Gewahlt, te onaj metafizički fragment o političkoj teologiji koji i danas izaziva čitav niz tumačenja o smislu povijesti i načinu političke borbe i emancipacije čovjeka. Nije teško, dakle, vidjeti koliko je Scholem izravno i neizravno utjecao na Benjamina. Ipak, ono što je za pojam političke teologije odlučujuće ne skriva se u kršćanskome pojmu katechona, kako je to objašnjavao Schmitt da bi političko i politiku oslobodio sekularnosti i pada u tehnički bezdan modernoga kapitalizma. Umjesto toga, Scholem je već vrlo rano vidio da bez mesijanskoga događaja iskupljenja ne samo naroda poput Židova, već i individuuma u njegovoj nihilistički vođenoj egzistenciji, ne postoji mogućnost da sloboda i pravednost dođu do sinteze. Bog se, dakle, mora opravdati i u ljudskoj borbi za smisao povijesti otvoriti čovjeku u njegovoj želji da ne potpadne pod jaram totalitarnih ideologija 20. stoljeća. Cionizam je otuda za Scholema svagda bio sredstvo, a ne konačna svrha židovstva. U mladosti i tijekom života do kasnih spisa tumačenje Kabale imalo je ne samo hermeneutičko značenje za zajednicu učenih rabina, već ponajprije za proboj ‘teokracije’ kao osuvremenjenoga čina vjere da se Bog židovskome narodu ne obraća kao autoritet za fundamentalističke svrhe, već u svojoj apsolutnosti iziskuje nova tumačenja i putove u liberalno-demokratskome društvu.
U raspravi ‘Religiozni autoritet i misticizam’, ovaj namještenik Nacionalne knjižnice u Jeruzalemu, te potom profesor židovskoga misticizma na Hebrejskome sveučilištu, tvrdio je da postoje dva proturječna ali i sukladna aspekta misticizma, a to su konzervativni i revolucionarni. I doista, glavni razlog njegova aktivnog djelovanja kao javnoga intelektualca u duhu modernoga cionizma bilo je ono što je i prije odluke o odlasku iz Njemačke intuitivno htio izvesti. Posrijedi je sinteza misaone baštine etike i politike anarhizma. Etiku ovdje valja uzeti u dvostrukome smislu, univerzalnome i partikularnome, kantovskome i onome koji je od Mosesa Mendelssohna i Barucha de Spinoze do Hermanna Cohena i Martina Bubera filozofijski i teologijski ustrajavao na slobodi i pravednosti, utoliko više što je sudbina židovstva svagda bila određena vjekovnom patnjom i tragičnim udesom u povijesti. Zbog toga nije nimalo neobično da će ideja o vlastitoj naciji-državi u 20. stoljeću kao što je to Izrael biti sinteza mesijanske politike iskupljenja i teokracije kao apsoluta slobode. U mnogim se njegovim tekstovima ovo pitanje nastoji obrazložiti dijalektičkim načinom mišljenja kakav je prakticirao i Hegel. Jasno je da je Scholemova politička teologija na tragu revolucionarnoga misticizma, a ne konzervativne dogme židovstva kao vjere u Boga bez mogućnosti novog pristupa tumačenja tajne iskupljenja. Stoga ‘misticizam u čistoj formi’ o kojoj govori zahtijeva uvid u tajnu jezika i pisma izvornoga judaizma iz jednostavnog razloga što Kabala nikad ne stavlja u prvi plan bezuvjetnu poslušnost Bogu bez mogućnosti stalnog propitivanja njegovih odluka i njegove šutnje. Zar nije o tome ono šolemovsko vidljivo i u mnogim aspektima suvremenih tumačenja čudovišne Božje odsutnosti i šutnje povodom masovnih pogubljenja Židova u nacističkim koncentracijskim logorima kao što je to bio Auschwitz, a što možemo razabrati i u komentarima mnogih ne samo židovskih mislioca i pisaca uz potresni film Claudea Lanzmanna, Šoa?U izvrsnoj biografskoj knjizi Georga Prochnika, Stranger in a Strange Land: Searching for Gershom Scholem and Jerusalem, Granta, London, 2017., autor poput Scholema odbacuje svijet suvremenoga kapitalizma kao društva spektakla i kreće u potragu za religioznom transcendencijom židovstva u samome gradu apokalipse i mesijanstva. No, kao i Scholem, ono što pronalazi nije savršeni grad kozmičko-ljudske pravednosti, već stjecište svih mogućih političkih trauma i neispunjenih snova. Ključno je ipak da autor u Scholemovu mesijanstvu i čitanju Kabale ne vidi nikakav pseudo-misticizam à la Madonna i druge slične besmislice medijskoga začaravanja svijeta tzv. povratkom religije u postmoderna društva Zapada, već okvir za istinsku vjeru u tradiciji misticizma u Židova uz mogućnost radikalne promjene društva i pojedinca.
Gershom Scholem rodio se 1897. godine u Berlinu u potpuno asimiliranoj židovskoj obitelji, a njegov otac Arthur bio je stopostotni njemački nacionalist, srednje klase. Ta pripadnost njemačkoj kulturi kao svojem glavnome identitetu, a tek potom židovstvu, zacijelo je ono što moramo imati u vidu kad govorimo o tragediji Židova u Europi dolaskom nacizma na vlast 1933. godine u Njemačkoj. Isti osjećaj pripadnosti Europi i Njemačkoj kao kozmopolitskome poretku univerzalnih vrijednosti civilizacije ispovijedaju u svojim životopisima i Hannah Arendt, Theodor W. Adorno, Herbert Marcuse i Walter Benjamin. U knjizi On Jews and Judaism in Crisis: Selected Essays, Schocken Books, New York, 1976., Scholem iskazuje taj ‘mistični’ osjećaj zadivljenosti ljepotom njemačkoga jezika kao jezika Goethea i Schillera. Usput, nije li možda paradoksalno da su najznačajnija tumačenja Goethea napisali Židovi? Njemačka je kultura od kraja 19. stoljeća do Hitlera bila za Židove utočište i boravište pravog europskoga duha modernosti. To je, osim toga, doba najvećeg procvata suvremene filozofije, književnosti, arhitekture, filma, dizajna, znanosti uopće. No, ona druga strana o kojoj Scholem govori jest mračna strana latentnoga antisemitizma kao isključenosti Židova iz matrice njemačke ideje zajedništva kao Heimata. Želja za duštvenom promjenom kao političkim angažmanom u mladosti je za Scholema bila obilježena anarhizmom i cionizmom, dok je njegov brat s vjerom u boljševizam i Ruse kompenzirao ideju mesijanstva. Protiv očeve pokorne malograđanske svijesti da će biti priznat kao Nijemac ako misli i djeluje kao Nijemac, Gershom je odbacio ideale Velikoga rata 1914-1918. godine kao posvemašnju propast njemačke nacije-države i odbacivši Oca zaputio se ponajprije u Berlin, a dalje je već poznata priča.
U Jeruzalemu, nakon 2. svjetskoga rata i iskustva dolaska Židova koji nisu stradali u Holokaustu, Scholem je sustavno razvio svoje poučavanje i tumačenje misticizma Kabale kroz kozmologiju, lingvistiku, historiografiju, telogiju mesijanstva. Bio je to najznačajniji događaj sabiranja iskustva židovske duhovnosti kao povijesne i metafizičke riznice mudrosti vjere u Božje ime. Kroz mističnu emanaciju zbiva se, prema njegovim postavkama, put svijesti kao božanskoga savršenstva do čovjeka i njegove povijesti. Ono što je svakako ovdje odlučujuće za njegov veliki religijsko-politički projekt svodi se na otklon od dogmatske doktrine vjere u apsolutnoga Boga koji ne dopušta u svojem ikonoklazmu nikakvu mogućnost promjene smjera židovstva do posljednje točke krajnjeg iskupljenja. Ali, Scholem je svoju političku teologiju utemeljio na onome što je poput njemačko-židovske povezanosti svagda tajna susreta između visoke spekulativnosti i mistike, onog što pripada čistome umu i čistoj intuiciji. Max Brod, spasitelj Kafkinih spisa za budućnost književnosti i misaone baštine 20. stoljeća, jednom je rekao da je ljubav između Židova i Nijemaca u znaku ‘ljubavi na distanciji’. Scholem je dodao da baš ova distancija čuva oboje od pada u bezdan intimnosti, ali uz želju za prevladavanjem tog jaza. Nije nimalo slučajno da su u tradiciji njemačke duhovnosti kršćanski mistici imali bitnu zadaću vizije onog što nadilazi ‘dijalektiku prosvjetiteljstva’, prije svih Meister Eckhardt i Jacob Boehme. U doba nastanka Scholemove političke teologije, pak, put revolucionarnoga misticizma i mesijanstva određuje Blochov Duh utopije, ali isto tako i židovsko nasljeđe revolta protiv nepravde u svijetu što je glavno obilježje neomarksističkoga projekta Frankfurtske kritičke teorije Adorna, Horkheimera, Marcusea, Neumanna.
Scholem je u sekularnome izraelskome društvu, s vremena na vrijeme sve do njegove smrti 1982. godine, mogao uočiti kako se mnoge političke opcije u težnji za populističkim rješenjima bitnih problema države u stalnome sukobu s Palestincima i mnogim drugim arapskim državama nastoje dodvoriti fundamentalističkim zahtjevima vjere. Nema nikakve dvojbe da je kao uvjereni cionist smatrao sekularnost nužnom profanom formom liberalne demokracije. Naposljetku, kao javni intelektualac branio je i svoje njemačko-europsko nasljeđe. Bez njega sve bi bilo već unaprijed osuđeno na promašaj. U knjizi o krizi židovstva, objavljenoj, dakle, šest godina prije njegove smrti, susrećemo se s gubitkom vjere u novu kulturu ‘masovnoga barbarstva’, a to na sličan način govori i Georg Steiner u svojim knjigama. Umjesto duhovnosti, vjere u Riječ i Pismo kao temelj židovstva, dolazi doba posvemašnjeg zaborava identiteta, i to onog koji nije isključiv i prijeteći spram Drugoga, već otvoren i tolerantan. Taj apokaliptički moment u njegovim je spisima uvijek bio u pozadini, gotovo rijetkost. Scholem je duhovno živio židovstvo kao ono što u jednom polemičkome pismu u prepisci s Benjaminom oko Kafke iskazuje na sljedeći način.
ʺKafkin svijet je svijet objave, naravno, u onoj perspektivi u kojoj se svodi na njezino ništavilo. Tvojem nijekanju toga aspekta – ukoliko je posrijedi doista nijekanje, a ne samo nesporazum, izazvan tvojom polemikom sa Schoepsom i Bröderom ‒ nikako se ne mogu prikloniti.ʺ (Walter Benjamin, iz prepiske s G. Scholemom, u, Ž. Paić, prir., Kafka danas, str. 55.)
To je nepremostiva razlika između Benjamina i Scholema. Nikako se u tom pitanju oko Kafke ne mogu prikloniti Scholemu. Ali, nije više odlučujuće pitanje obrane svijeta u znaku mesijanstva i mistike, kad je taj i takav svijet već otkliznuo u bezdan tehnološke apokalipse i ‘banalnosti zla’. Daleko je važnije otvoriti onaj problem koji je bio ključan za Scholema, a svodi se na odluku da se pitanje identiteta ne razrješava u teorijskome nadmetanju racionalnim dokazima. Ono etičko nadilazi snagu racionalnosti. Život je snažna struja divlje rijeke koja se tek smiruje kako ide svojim sporim tijekom spram ušća i ulijeva se u more skamenjene vječnosti kojoj je bio na putu svojim djelom čovjek iz Berlina i Jeruzalema, onaj koji je Druge uzvisivao, a sebe zatajio, iako je u povijesti ideja 20. stoljeća njegovo ezoterično i spisateljski obuhvatno djelo dostojno njegove težnje da jezik objave očuva od raznolikih pokušaja skrnavljenja i banaliziranja.
