Cognitio i imaginatio ili o mističnome oku

June 12, 2024
Picasso
Pablo Picasso

Na početku svoje knjige naslovljene Mistično oko: Vizija i slikarstvo u Španjolskoj zlatnoga doba o tom iznimnome događaju u slikovnoj umjetnosti Španjolske 16. i 17. stoljeća s veličajnim djelima i El Grecom kao paradigmatskim slikarom, povjesničar umjetnosti Victor I. Stoichita  poseže u „Uvodu“ za objašnjenjem pojma/riječi visio u sv. Tome Akvinskoga. Prema njegovu razumijevanju dva su joj značenja: (1) zamjedba predmeta s pomoću oka kao osjetilnoga organa vida i (2) unutarnja zamjedba s pomoću uma ili mašte (cognitio et imaginatio). Za Stoichitu se, pak, u cjelini ovdje radi o početku onoga što naziva „metapiktoralnošću“. U tome se prožima religiozna problematika slike sa spoznajno-teorijskom. (Victor I. Stoichita, Das mystische Auge: Vision und Malerei im Spanien des Goldenen Zeitalters. W. Fink, München, 1997., str. 9-12.)

 Tko god misli nešto suvislo kazati o intuiciji, nužno se mora vratiti u okrilje teologije skolastike i u doba španjolskoga baroka. Zašto? Zato što intuicija pripada onom što se odnosi na bit božanskoga. Riječ je o spoznaji koja se ne može iskazati nikako drukčije negoli negacijom posredovanja, onog što određuje moć ljudskoga uma kao odredbe čovjeka još od Aristotela ‒  animal rationale. Mišljenje koje se pokazuje različitim od svekolike znanstvene spoznaje dano je umjetnicima. Filozofija ovaj pojam uzdiže do vrhunaca i time racionalnost ne postavlja u zaleđe. Naprotiv, samo s pomoću intuicije ono umno kao racionalno postaje vrijedno biti ljudske egzistencije. Mišljenje se, dakle, pojavljuje svagda kao spoj onog neposrednoga uvida u bit stvari i posrednoga dohvaćanja istine s pomoću tehnika znanstvene vizualizacije i kvantifikacije. Nije slučajno da je upravo najveći slikar 20. stoljeća Pablo Picasso ‘intuitivno’ najbolje sažeo bit intuicije.

Ja ne tražim, ja nalazim.

Sve ovo, međutim, može se postaviti na sljedeći način. Ono intuitivno proizlazi iz najdublje tame i svjetla svijeta, onog bez-dana kojeg  se jezikom ne može dohvatiti u punini istine. Kad se pojavi takva spoznaja, ona ima značajke udara munje, dolazi odjednom i nenadano poput Nietzschove shizofrenije i otvara u jeziku i slici i zvuku ono mistično i neizrecivo kao najsvjetliju moć objelodanjivanja, onog što Grci nazivahu pojmom aletheia. Sjetimo se kako Schopenhauer određuje bit glazbe, naime kao onaj Ur-Welt iz kojeg se pojavljuje sva ljepota i uzvišenost metafizički shvaćenoga bitka. Bez intuicije ne postoji racionalna spoznaja. Nije stoga razum uvjet mogućnosti mašte, već obratno. Ničeanski govoreći, dionizijsko prethodi apolonskome, jer svjetlost nastaje iz tame, i kraj svijeta pretpostavlja kraj svjetlosti.

Slika koja jeziku određuje granice njegove moći razbora i otvorenosti razumijevanja u svijetu ipak nije ono što možemo dosegnuti s pomoću sv. Tome Akvinskoga i El Greca. Ona dolazi iz tame i tragičnoga raspada našeg svijeta, onog kojeg savršeno prikazuje mistično slikarstvo suvremenog njemačkoga vizualnog umjetnika Anselma Kiefera iz ciklusa Stelle cadenti iz 1999. godine.  Cognitio i imaginatio sada više ne iluminira božanske likove iz kršćanske soteriologije. Čovjeka na Kieferovim slikama nema. Bolje rečeno, ono ljudsko je prisutno u odsutnosti, u tragovima kostura, žica, kreveta, tvrđava, herbarija, u simboličkoj uzvišenosti kozmologijske praznine svih stvari. Ono što vidimo zahvaljujući božanskoj moći mašte nije Bog. Paradoks je u tome da mi zapravo ne možemo drukčije kazivati o moći intuicije negoli metafizički čak i nakon smrti Boga. Ono što nam je dano jest igra jezika i slike u disharmoniji onog zvuka s kojim i sam događaj ljepote i uzvišenosti postaje više od svakog spoznatoga apsoluta. Uistinu, imamo još umjetnost da nas vodi kroz tamu bezdana do posljednje svjetlosti u svemiru onkraj svih granica metafizike. Ali to nije dano filmu kao tehničkoj slici događaja, već samo slikarstvu mističnoga suočenja spoznaje i mašte u onom apsolutno neprikazivome. Ono o čemu se više ne može ništa reći, može se još samo vidjeti i čuti kao apsolutno neizrecivo. I zato je iskustvo slikarstva i glazbe ‘istina’ onog intuitivnoga o čemu se ništa više ne može reći.

Je li Wittgenstein bio zapravo opsjednut Bachom i španjolskim barokom u doba dok je mahnito pisao svoj Tractatus logico-philosophicus?

Anselm Kiefer
Anselm Kiefer

Similar Posts

Tehnosfera kao postdigitalna moda

1. Uvod Alcheringa je aboriđinski izraz za ono što Hesiod u Teogoniji naziva zlatnim dobom. Heidegger je analizom grčkoga pojma arché dospio do tzv. prvoga početka bez kojeg ne bi mogao kazati da nakon metafizike kao nihilizma slijedi spasonosni ‘drugi početak’ (andere Anfang). (Heidegger, 2005) Što nam sve to govori negoli da i u mitskoj […]

July 13, 2024

Sloboda kao eksperiment

1. Može li još zgoditi se istinsko iskrsavanje onog jedinstvenoga događaja koji se pojavio u mišljenju otvorenosti bitka iskonskim Grcima ili je ireverzibilnost povijesti fatalna sudbina kozmosa, prirode i čovjeka? Kad danas nemisaoni pozitivisti u ruhu kozmologije tvrde da je svemir nastao Velikim praskom i da će nestati vlastitim urušavanjem ili entropijom, pa je čovjeku […]

July 12, 2024