Žarko Paić

1.

Na sunčanome satu negdje u Francuskoj, nije uopće važno gdje jer može biti posvuda u smislenome svijetu, zapisan je izraz Carpe diem. Riječ je o stihu iz Horacijevih Oda i glasi ovako: carpe diem quam minimum credula postero. Kako god bilo, značenje ovog stiha je u svojoj jednostavnosti i složenosti da valja uživati dan i sve druge brige zapostaviti jer nisu dostojne ljepote trenutka. Rimljani nisu bili ravni Grcima u pjesničkome umijeću, pa su ih oponašali, katkad potkradali doslovno njihove mudrosti i neponovljivost izvornosti prenosili u svoj tzv. antički kontekst. Ponekad se znalo dogoditi da je ovaj „drugi početak“ klasike znao dospjeti do vrhunaca umijeća u lirici i retorici, baš kao i slučaju Horacija.

Moj navlastiti odnos i iskustvo s proživljenošću ljepote u dva srodna, naizgled gotovo ista prostora u kojima se obavljaju rituali odnosa sa svetim u njegovoj estetskoj uzvišenosti jest ovaj koji ću opisati. U prostoru Posejdonova hrama u Sounionu stajao sam u veličajni suton na onom klancu podno kojeg se iskrcao i prvak engleskoga romantizma George Gordon Byron u jednoj svojoj revolucionarno-bizarnoj eskapadi i netremice gledao u kolonade stupovlja ponad mora ozrcaljenoga svjetlošću kojoj nikakva nova metafora ne može dostojno dočarati ljepotu. Svjetlost je božanska i za teiste i za ateiste, i za panteiste i za deiste, i to je naprosto tako. Biti ispod Sunca i vidjeti ovaj hram znači doslovno iskusiti najvišu razinu iskustva uzvišenosti koju iskazuje Horacijeva „zapovijed“: Carpe diem. Nije stoga nimalo slučajno da se ovaj stih iz Oda nalazi uklesan ponad sunčeva sata one crkve u Francuskoj.

Dan nije Noć. U slučaju iskustva boravka kratko vrijeme u suton pod stupovljem Posejdonova hrama još je nešto iznimno važno. Suton je granica između dana i noći, onog što iščezava i onog što tek dolazi. U tom trenutku razmaka između proživljena kozmološkoga i ljudskoga vremena čovjek se osjeća tako da ništa drugo ne osjeća niti ga tište ikakve brige zemnoga postojanja. Sve je sažeto u taj jedinstveni trenutak sreće i ozarenosti da sam ja, koji sam nitko drugo negoli singularizacija cjeline u njezinoj moćnoj ubuhvatnosti, onaj kojemu je podareno-pruženo da bude „ovdje“ i „sada“ pod okriljem sredozemnoga misterija življenja i da ni jedan drugi iskaz ni izrijek ne pogađa ovo „moje“ i „tvoje“, „njegovo“ i „njihovo“ iskustvo bolje od Horacijeva stiha: Carpe diem.

Krajolik u kojem se događa ovaj proživljeni trenutak stapanja sa svjetlošću i ugasnućem svjetlosti u prostoru hrama na Sounionu koji, naravno, nema krova, jer svi grčki hramovi koje smo naslijedili u sveopću ljudsku baštinu zvanu tako profano „civilizacijom“ su beskrovni i gotovo da ne mogu zamisliti ono tzv. izvorno vrijeme njihova opstojanja kad su bili „odozgo“ zatvoreni poput rimskoga Pantheona, jest krajolik otvorenosti zajedničkoga svijeta ljudske veličine. U njihovoj „biti“ upisano je vrijeme povijesne destrukcije/dekonstrukcije kao što je u doživljaj Apolonove ljepote u kipovima upisana svijest krhotina ili obezglavljenosti kao u onoj divnoj Rilkeovoj pjesmi Apolonov arhajski torzo.

Mi stojimo unutar raskomadane i razorene povijesti i imao je pravo Fernando Pessoa kad je zapisao u Knjizi nemira da je ljepota ruševina u tome da ničemu ne služe. No, hram na Sounionu unatoč globalne turističke agresije i težnje za dohvaćanjem svojeg prava na ljepotu ipak ima još nešto nesvodivo i tako će ostati „zauvijek“ do posljednjeg trenutka življenja na Zemlji. To je ono što ne leži u njegovoj arhitekturalnoj i mitopoetskoj sraslosti s okružjem grčke ukorijenjosti u iskonske temelje svijeta. Riječ je o svezi neba i zemlje, sunca i mora. Hram je susretište ovog odnosa u razmaku kao odnosu blizine i udaljenosti. Svjetlost njegove otvorenosti upravo na tom-i-tom mjestu, koje savršeno pokazuje razmjere u kojima se Sunce pojavljuje na horizontu onako božanski uzdignuto i ujedno zapalo nad morem poput vječnoga kruga vatre i usijanja bez kraja, iako će za trenutak zatreptati i postati zamračeni prostor i tako u beskraj ponavljanja istoga i različitoga…

2.

Drugo iskustvo proživljene ljepote kojoj Horacijev stih Carpe diem prianja posve jednostavno bez nekog nadnaravnoga misterija jest „moj“ ulazak u prostor rimskoga Augustova hrama u Puli. Hramovi su rimski arhitektonski produžetak njihova shvaćanja res publicae, pa se zato nalaze unutar gradskoga prostora i već su time određeni iskustvom rekao bi Giorgio Agamben ꟷ profanacije. Nisu ponad grada, izvan njegovih trgova i institucija politike, ekonomije i kulture, nisu daleko od vreve i kaosa dinamičnoga života, negdje podno klanca uspjenjena mora poput Souniona. Ne, njihov je genius loci baš kao ovaj neizmjerno lijep i skladan hram rimske Pule kojeg naprosto „obožavam“ i smatram ga paradigmatskim hramom antičkoga simulakruma više od svih rimskih hramova zato jer ima mjeru ljudskoga-suviše-ljudskoga i zato jer krasi provincijski grad utonuo u svoju sutonsku ljepotu klaustrofobične opasanosti kulama i citadelama Austrougarskoga estetskoga militarizma onime što emanira samo nešto čudovišno blisko melankoličnome iskustvu povlačenja u svoj imaginarni svijet.

Kad god dođem u Pulu, dolazim u podne u „sakristiju“ Augustova hrama pod krovom Sunca i ugaslih zvijezda, gledajući svagda iznova kipove rimskih božica, bogova i Vestalki kojih možda više i nema, ako ih je ovdje ikad i bilo. Ono što je ritual koji je važan samo meni jest položena ruka na zidu hrama, kratko, tek toliko da se tijelo stopi s onime što je izvorno nastalo i nestalo, što više nema baš nikakvu ni religioznu ni estetsku funkciju približavanja prošlosti i sadašnjosti. Ovaj je hram u srcu Pule najautentičniji dokaz kako Horacijev stih iz Oda ima svojeg izvanvremenskoga smisla upravo ondje gdje se događa doživljaj sjedinjenja ozračja, krajolika, duše i mitopoezije samoga življenja.

Carpe diem predstavlja ono što progovara iz duše svijeta (anima mundi). Ne postoji ni jedan jedini trenutak koji bi vrijedio više od ovog „ovdje“ i „sada“ s kojim smo stopljeni i zbliženi zauvijek. Samo se ovi trenuci pamte u svijesti čovjeka, a svi drugi čine se nevažnim, jer život se svagda dijeli na rijetke trenutke sreće i ozarenosti ljepotom življenja te na vrijeme određeno nužnošću dosade rada i tehnološke idolatrije iz koje proizlazi „sveto trojstvo“ banalnosti, trivijalnosti i običnosti svakodnevice. Lijepa iluzija da je moguće svo „vrijeme svijeta“ poživjeti kroz ponavljanje Horacijeve zapovijedi do beskrajnoga ponavljanja istoga u mnoštvu drugih i drukčijih „hramova sreće“ koji bi bili ravni Posejdonovu hramu na Sounionu i Augustovu hramu u Puli ne znači baš ništa. Čovjeku je „suđeno“ da se smješta u prostoru vlastite ukorijenjenosti u mjesto ispod neba i zvijezda iskona i pod svjetlošću vječnosti koju ne slave ni stupovlja ni pročelja, iako bez slike otvorenoga mora sve to postaje gotovo beživotno.

Carpe diem je performativno iskustvo moje i tvoje ozarenosti ljepotom trenutka koji će nas nadživjeti kao i grčki i rimski hramovi, jer nikad ništa slično tome nije dospjelo do ideje smisla življenja i spasonosnoga događaja kojim i kaos postaje posve beznačajan i bačen negdje u kut da se iz našeg mišljenja izgubi zauvijek.

3.

Carpe diem…