Žarko Paić

1.

Značenje riječi i podrijetlo buke je sljedeće. Praslavenski i slavenski buka = (rus. búka: strašilo, češki:bukati: kričati),
Slična značenja riječi su galama, graja, tutnjava, glasna glazba, prometna gužva, grmljavina, zaglušujuća buka, dernjava, gužva, zvonjava. U svakom slučaju riječ pretpostavlja izvanjski zvuk nekog događaja ili stanja u kojima objekti ili sklop objekata u prostoru djeluju na senzorne percepte čovjeka učinkom koji stvara dugotrajnim djelovanjem probleme mehaničke, električne, psihičke naravi kao što su rastresenost, rast otpora praćen podizanjem intenziteta bijesa, potom mucanje itd. Nelagoda koju stvara buka osjeća se u nemogućnosti normalne komunikacije, pa suvremene teorije kibernetičke komunikacije postavljaju u središte gotovo metafizički pojam „bijeloga šuma“ ili one buke koja je semantički redundantna, a bez nje da paradoks bude potpun ne može signal stvoriti interaktivni odgovor primatelja poruke u klasičnome lancu odnosa između nositelja informacije i njezina korisnika. Podnositi buku označava odrediti granice ljudske „tolerancije“ na izazov koji može prouzročiti čudovišne posljedice za pojedinca i društvo.

U 20. stoljeću jedan od najznačajnijih romana tzv. toka svijesti, onaj Williama Faulknera na engleskom nosi naziv The Sound and the Fury, a prevodio se kao Krik i bijes, te Buka i bijes. Nije li simptomatično da je sam naslov zapravo kad se otkloni pripoviedni sadržaj romana ništa drugo negoli svojevrsni „bitak i vrijeme“ suvremenosti uopće. U doba vladavine kaosa ne u izvornome grčkome značenju, već u onome koji obuhvaća i kozmologijski i egzistencijalno-ontologijski sustav djelovanja kao odstupanja ili derivacije samoga pojma „reda“, mi se ne susrećemo više s nekim posvemašnjim neredom u njegovu čudovišnome poretku neodređenosti. Umjesto toga, posrijedi je kaos kao novi sustav fluidnoga reda koji se neprestano odvija u promjenama samog pojma „reda“. I „red“ i „nered“ su stoga fleksibilne i promjenljive veličine a ne fiksna stanja. Budimo posve izričiti: kaos nije stanje, već proces postajanja novoga u okviru vladavine čistih kontingencija.

2.

Povijest ljudske nadcivilizacije, kako bi to rekao češki fenomenolog Jan Patočka, jest povijest razvitka tehnologije kao fundamentalne moći oblikovanja ljudskoga svijeta promjenom prirode iz divljine u ono što nazivamo okolišem (Umwelt). No, razvitak tehnologije istodobno znači i promjenu u samoj biti čovjeka i prirode. Umjesto reda i ravnoteže svih bića u svijetu, odjednom se pojavljuju znakovi nereda i neravnoteže, pa makar to bili i znakovi kao privid ljudske spoznaje da „u“ čovjeku i prirodi postoji ono vječno isto i nepromjenljivo i da je kozmos upravo ono što Heraklit mračni iskazuje u jednome fragmentu o vječnoj vatri koja se s mjerom pali i gasi. Zar je mjera omjerljiva mjerljivošću ljudskih mjerila? Ili možda valja prepustiti kozmosu i svijetu uopće da u svojoj bezmjernosti nije drugo negoli onkraj mjere i bezmjerja, naprosto takav kakav jest s obzirom na događaje, stanja i odnose bez kojih nikakva sveza između „buke“ i „bijesa“ ne može postojati.

Paul Virilio je povijest odredio kao napredak u pojmu brzine. Time je izravno pokazao da je posrijedi odnos između materije kao mase i energije koja se kreće u prostoru određenom brzinom svjetlosti. Čovjek stoga ne može biološki ostati u ravnoteži s prirodom kao svojim obitavalištem/okolišem bez promjene u načinu ophođenja s neovisnom varijablom kakva je tehnologija. Brzina promjene u tehnologijskome obratu svijeta od 19. stoljeća do današnje tehnosfere pokazuje da je čovjek bez izvanjske i unutarnje prilagodbe na ubrzanje informacija i ubrzanje materije kao mase ne samo izbačen iz igre napretka kao razvitka onog tehnološkoga kao takvog, već i bitno nadomjestiv kao što to svjedoči uspon robotike i AI uopće.

Nije, međutim, problem samo ubrzanje materije kao mase u prostoru-vremenu tehnosfere. Daleko je teži problem održati mjeru osjetilnosti koja može podnositi promjenu granica izdržljivosti samoga zvuka u njegovu pojačanju intenziteta kad je riječ o objektima stvorenim neprirodno, odnosno umjetno. Granica tolerancije buke koju čovjek može relativno „dobro“ podnijeti ruši se onog trenutka kad dolazimo od 85 do 90 decibela jer sve iznad toga postaje nepodnošljivo. Naše „uši“ pucaju od boli. Sve nam se mrači pred očima. Kaos ulazi iz predvorja u  otvorenost prostora-vremena ljudske egzistencije koja je ipak ograničena mjerom prirodne ravnoteže i u njoj se jedino osjeća ljudski-suviše-ljudski, smjerno i s osjećajem suglasja koje pogoduje našim osjetilima poput pjeva slavuja ili šuma vodopada pokraj stare vodenice na bistroj rijeci pastoralne simfonije „vječne prirode“.

3.

          Buka nije temelj svijeta, već prašutnja iz koje se razvija prvi zvuk kojim se ono svjetsko pojavljuje kroz intenzitet vibracija elementarnih čestica. Sama slika „Velikog praska“ (Bing Bang) u sebi obuhvaća apsolutnu buku. Ona se može razumjeti u modulaciji zvuka Apsoluta od najvišega do najnižega. No, sve je to ipak samo pitanje relacijskih veličina jer se materija kao masa pokreće beskonačnom brzinom i kroz prostor-vrijeme prelazi granice koje mi svojim znanjem iz fizikalne kozmologije ne možemo odrediti drukčije negoli s pomoću Einsteinove teorije relativnosti. Da bi se buka pojavila kao metafizički problem, a ne tek kao problem fizike i akustike u odnosima između prirodnih zvukova i onih nastalih učincima visokih tehnologija koje variraju od nepodnošljivosti do gotovo nečujnosti ꟷ primjerice, dostatno je samo usporediti buku mehaničkih strojeva s utihnućem digitalnih dispozitiva ili aparata koji nam stoje na usluzi od tipkovnica do slušalica ꟷ nužno je razabrati ono posredujuće što stoji između „buke“ i „bijesa“ (neljudskoga i ljudskoga).

To medijalno jest međuprostor koji nije tek interval između uzroka i posljedice bez obzira bio taj odnos shvaćen mono-ili-pluri-kauzalno. Ono bučno ne stvara uvijek bijes u čovjeku, već katkad može proizvesti i osjećaj katarzične ugode, poput slušanja glazbe heavy-metal bandova ili tzv. industrijskoga rocka (od Kraftwerka do Laibacha). Buka je vibracija zvukova kojim se svijet pojavljuje kao prostor-vrijeme ubrzanja tehnološkoga šoka za biljke, životinje i ljude jer čudovišni strojevi za bušenje kamena, zidova, zemlje, te još čudovišnija teška vozila poput kamiona iz pakla koji proizvode nesnosnu buku tzv. turiranjem i ubrzanjem i koje svakodnevno trpimo kao znakove napretka u svojem okružju sastavljenom od Le Corbusierovih sklopova i petlji kao i od Schönbergovih atonalnih „lokomotiva“, određuju pomične granice suvremene sinestezije. Tek od industrijskoga razdoblja modernosti, dakle od 19. stoljeća s teškim metalima, željeznicom i brodovljem, nastupa doba buke kao kontingentnoga postajanja života tvorevinom neljudskoga.

4.

I za kraj ovog petnaestoga fragmenta kaosa još samo malo Bertolta Brechta i njegove poeme An die Nachgeborenen. Napisana je 1939. godine i u njoj se, doduše, ne spominje buka. Ali, ono što iskazuje ova moćna pjesma daleko je važnije od bilo kakve metaforične buke i bijesa za ona i ova teška vremena.

Wirklich, ich lebe in finsteren Zeiten!

Das arglose Wort ist töricht. Eine glatte Stirn
Deutet auf Unempfindlichkeit hin. Der Lachende
Hat die furchtbare Nachricht
Nur noch nicht empfangen.

Was sind das für Zeiten, wo
Ein Gespräch über Bäume fast ein Verbrechen ist
Weil es ein Schweigen über so viele Untaten einschließt!
Der dort ruhig über die Straße geht
Ist wohl nicht mehr erreichbar für seine Freunde
Die in Not sind?

(…)

In die Städte kam ich zu der Zeit der Unordnung
Als da Hunger herrschte.
Unter die Menschen kam ich zu der Zeit des Aufruhrs
Und ich empörte mich mit ihnen.
So verging meine Zeit
Die auf Erden mir gegeben war.