Žarko Paić

1.

Knjiga Petera Sloterdijka Prividna smrt u mišljenju: O filozofiji i znanosti kao vježbi razvija postavku poznatu iz njegova iznimno čitanog i cijenjenog djela Svoj život promijeniti moraš. Tamo je, naime, otvorio problem o mogućnosti mišljenja u doba antropotehničke nužnosti stvaranja onoga što nadilazi čovjeka u tradicionalnom metafizičkom razumijevanju. Stoga se znanost u ovoj knjizi, predavanju u Tübingenu iz 2009. godine, poima kao jedna specifična djelatnost mišljenja, ali i način kojim se od antike do suvremenosti na Zapadu promijenio život, postajući mnogo posredniji, artificijelniji, duhovno složeniji i zacijelo uzbudljiviji od tzv. iskona. Međutim, ono što autora ove knjige posebno zanima jest pokušaj mišljenja odnosa između filozofije i znanosti kao vježbe unutar zadanog okvira institucije obrazovanja i odgoja čovjeka za više svrhe života od pukog preživljavanja. Utoliko je Platonova Akademija početak procesa utiskivanja mišljenja u duh/dušu Drugoga, iskustvo discipline i želje za znanjem.

No, pojam vježbe u ontologijskome smislu ne odnosi se tek na disciplinarnu realizaciju programa idejnoga usavršavanja. Sloterdijk razvija svoju tezu kroz 4. poglavlja, odnosno postaje na putu mišljenja: (1) Teoretska askeza, moderna i antička; (2) Nastanak za „epohé“ osposobljenog čovjeka; (3) Teoretska prividna smrt i njezine preobrazbe; (4) Kognitivna moderna: Atentati protiv neutralnog promatrača.

Sloterdijk na jednom mjestu ove knjige kaže:

“Platon je prilikom osnivanja „Akademije“ u godini 387. pr. Kr. u vidu imao praktični uzor povučenog života, kako ga je upoznao neposredno prije svog prvog putovanja na Siciliju. Navodno je kod grada Krotona (danas Crotone) u Južnoj Italiji susreo zajednicu eremita koji su se bavili teorijom, koji su se pozivali na mudraca Pitagoru, o kome se ne zna je li još bio šaman ili već matematičar ili oboje istovremeno. Na tragu svog učitelja koji je umro prije više od stotinu godina ti osobenjaci su se odvratili od gradske zajednice da bi se posvetili studiju brojeva i vegetarijanstvu. Premda ovi podaci nisu pouzdani i ne može se previdjeti koliki je udio legende, ipak upućuju na ofenzivno novu kvalitetu Platonovog retreata. Platon je povlačenje iz grada de facto prenio u sam grad i tom gestom stvorio političko-topologijsku diferenciju koja je bila sudbinska za svjetsku povijest. Da citiramo Michaela Foucaulta: kod „doseljavanja“ Akademije u grad radi se o „heterotopiji“.”

2.

Sloterdijk se upušta u filozofske šetnje na velikim visinama: vođen Nietzscheovim “provokiranjem božanske individualizacije”, vježbama Foucaulta ili Wittgensteina, Fichteovom “epohalnom samosviješću” i Hegelovim mišljenjem “u načinu dovršetka”, ili Schellingovim “demonskim samopouzdanjem” i “prvobitnim vježbama strogosti” kako ih je u filozofiju uveo Edmund Husserl. Vježbe strogosti fenomenologa Edmunda Husserla – poznate kao epoché ili “stavljanje u zagrade” ili “eliminacija” prirodnog stava prema svijetu – središnje su polazište Sloterdijkovih promišljanja.

“Husserl nam pokazuje teoriju kao borbu za postizanje područja teorijske čistoće i izvanegzistencijalne neutralnosti.”

„Ideja teoretičara kao osobe koja se čini mrtvom već se susreće kod Sokrata: Prema njegovom mišljenju, istinski ljubitelj mudrosti mora biti „što je moguće mrtav“ tijekom svog života kako bi „istine zagrobnog života promatrao kao licem u lice“. U Sokratovim referencama na samostvaranje čistog intelekta i na stanje bliske smrti koje pogoduje znanju, aspekt prakse kojim se Sloterdijk bavi je nepogrešiv.  Sloterdijkovi sofisticirani argumenti u biti su kreativna reformulacija povijesti europske metafizike – i, predvidljivo, kulminiraju njezinom kritikom. Jer, prema današnjem shvaćanju, misleća, naizgled mrtva osoba kao potpuno “neutralni promatrač” jest nemoguća. Vjeran svojoj semantici, Sloterdijk predstavlja deset “ubojica” (od Marxa i Nietzschea do Georga Lukácsa, Michela Foucaulta i Judith Butler) čija su djela “sinonim za ubojstvo naizgled mrtve osobe”. Drugim riječima, pretpostavka o sposobnosti razmišljanja ili promatranja s potpunom čistoćom razotkriva se kao iluzija; “lokalni karakter” svakog znanja postaje vidljiv. Samo instrumentalna mjerenja u prirodnim znanostima su istinski objektivna.

Međutim, Sloterdijkov put mišljenja ne prate samo faze filozofskog odbacivanja stvarnosti i praktičnoga života, koje je za njega tijekom protekle dvije tisuće godina poprimilo dimenzije “seobe naroda” u “lijepu smrt teorije”. On ne zaključuje ovu analizu povijesti “prividne smrti u mišljenju” bez da ponudi neki oblik izvjesne nade. Tu nadu poglavito temelji na pokušajima, uočljivim u devetnaestom stoljeću, da se prekine s tradicijom odsutnosti života i iluzijama unaprijed očekivanog zagrobnog života.

3.

Sloterdijkov se put mišljenja o odgojno-obrazovnoj „antropotehnici“ čovjeka, od Aristotelova Protreptikosa do Heideggerova Bitka i vremena ujedno pokazuje onim što je unatoč svih razlika postojano u promjenama. Riječ je o pokušaju vođenja autentičnoga života koji svoj smisao zadobiva u kazivanju i istraživanju puta istine. Utoliko je svako nastojanje da se slijedi taj put na stanovit način askeza i epohé, izgradnja utočišta od izvanjskoga svijeta koji ima svoje „realističke“ zahtjeve i ciljeve. Vježbanje mišljenja odgovara vježbi življenja, ontologija mora otuda imati svoje etičko-političko utemeljenje zbog svagda prijeteće opasnosti da se ovaj put filozofijskoga znanja preusmjeri u stranputicu čiste tehno-idolatrije. U cjelini, Sloterdijk je na upečatljiv način pružio mogućnost zajedničkoga promišljanja nečega što iz dana u dan postaje ugroženo, premda se i nadalje održava u životu ne više tek Zapada, već čitave globalne civilizacije na putu njezine svjetsko-povijesne sudbine.

Sloterdijkovo predavanje/esej Prividna smrt u mišljenju: O filozofiji i znanosti kao vježbi pripada onoj vrsti misaonoga eksperimenta koji danas nastoji vidjeti kako je uopće moguće povezati drevno antičko iskustvo življenja-filozofiranja sa suvremenim načinom brige za dušu i navlastit egzistencijalni projekt.

Baveći se ovim pitanjima, autor pronalazi i u instituciji sveučilišta posljednji trag ne tek autonomije s kojom je novovjekovna paradigma znanja i duha osvojila zapadni svijet. Mnogo je više važnije pronaći u tom utočištu od izvanjskoga mobilizacijski ustrojenoga svijeta mogućnost alternative i drukčijem shvaćanju jednokratnosti ljudske egzistencije.