Žarko Paić

1.

Durrellovo putopisno remek-djelo, Grčki otoci, napisano je iz njegovih opsežnih bilješki sabranih tijekom godina života na Krfu. (v. Greek Islands, Faber & Faber, London, 2021.) Knjiga je stilski dragulj oblikovan čistom i nadahnjujućom poetskom prozom. Grčki otoci posebno opisuju 53 različita otoka. Još jednom samo nekoliko riječi iz njegova životopisa, neka nam posluži za neko daljnje pisanje o isprepletenosti života i umjetnosti, ekstaze i duha koji se razvija u valovima čiste energije intenziteta munje i posvemašnje tišine pra-svijeta.

Rođen je u blizini Tibeta 1912. godine od engleskih roditelja, napustio je Indiju i otišao u Englesku u dobi od jedanaest godina i nikada se nije prilagodio njezinoj stabilnoj konzervativnosti i otočnoj samoumišljenosti nakon stoljeća vladavine svjetskim morima i kopnima. Kasnije je objasnio radikalan stav o svojoj zemlji sljedećim riječima: „Engleski život je zapravo poput autopsije. Tako je, tako turoban.“ Dvanaest godina kasnije preselio se na Krf, koji je potom usvojio kao svoj istinski fizički i duhovni dom.

„Život u Grčkoj bio je otkrovenje; boje su bile čiste, nebo beskrajno, hrana jednostavna, a ljudi otvoreni.“ U Grčkim otocima piše da je bio „…elektriziran grčkom svjetlošću, opijen bijelim plesnim sjajem sunca na moru s plavim nebom koje se prelijevalo preko njega.“

Godine 1935. nastanio se u selu Kalami na otoku Krfu u Grčkoj. Kao mladić i nakon što je pronašao malu kuću s pogledom na more koju je nazvao „Bijela kuća“ uspio je nagovoriti svoju majku, braću i sestre i suprugu Nancy Myers da mu se pridruže kako bi pobjegli od ciče i dosadne engleske zime. Život na Krfu nedvojbeno je njegovu spisateljsku karijeru razvio u uzlaznome smjeru. U tom razdoblju, Durrell je pročitao Henry Millerovu Rakovu obratnicu i u jednome pismu mu iskazao pravo obožavanje. Tako je započelo četrdesetpetogodišnje prijateljstvo utemeljeno na njihovoj ljubavi prema književnosti ali i njihovim proživljenim zajedničkim osobnim i umjetničkim neuspjesima. Još jedna velika osoba, jedan od najvećih pjesnika 20. stoljeća T. S. Eliot postao je njegov prijatelj i izdavač (Faber & Faber).

Na Krfu je kupio mali jedrenjak koji je nazvao Van Norden po liku iz Millerove knjige. On i njegova supruga Nancy često su putovali s Krfa na otoke diljem Ciklada. Te su avanture kasnije nadahnule Grčke otoke, dajući njegovim opisima istinsku autentičnost. Nakon što je šest godina naizmjenično plovio između Krfa i Atene, Durrell je 1941. godine pobjegao iz Grčke, nekoliko dana prije invazije nacističke Njemačke. O tome govore i neki dijelovi tetralogije Aleksandirjski kvartet. On i njegova supruga isprva su se nastanili u Kairu zajedno sa svojom kćerkicom. Na kraju rata, “oslobođen iz svojeg egipatskoga zatvora”, Durrell se vratio u Grčku.

Format njegovog putopisnog djela, Grčki otoci, predstavlja dugo jedrenje kao putovanje koje u sebi sve sažima: i Odiseju i mitologijsko-moderne varijacije na temu slobode i opuštenosti kao iskonskoga smisla svijeta, i naposljetku ideju putovanja koje uvijek ima svoj početak i kraj, odlazak i povratak na žuđeno ishodište. S Durrellom se upuštamo u avanturu plovidbe prema obližnjim Jonskim otocima, uključujući Paksos, Antipaksos, Lefkas i Odisejevo bivše kraljevstvo, Itaku. Odatle prelazimo na južno Egejsko more, privezujući brod u lukama na Kreti, Kiteri i, naravno, Santoriniju. Zatim prelazimo na južne Sporade. Prvo se vežemo na Rodosu, gdje je Durrell nekoć bio smješten nakon rata. Nakon kraćeg zadržavanja zbog uživanja u hrani, piću, bojama vječnoga ljeta, plovidba nas vodi kroz „duboko plavetnilo“ sve do Kasosa, Tilosa, Simija, Kosa, Lerosa, Patmosa, Ikarije i drugih otoka. Zatim krećemo prema sjeveru do otoka Samosa i Hiosa. Odatle Lawrence Durrell ponovno podiže jedra i usmjerava nas prema sjevernom Egejskome moru. Stižemo planinareći kroz Lezbos i Lemnos, kružeći oko drevne Samotrake, Tasosa i Skijatosa, te na kraju slijedi obilazak Skirosa.

Božanska ljepota Ciklada iskazuje žudnju i priziva sreću u izolaciji od svijeta poput nimfe Kalipso u špilji na Mljetu s Odisejem. Durrell nam je iskusni vodič i bez njega kao naratora i kormilara olujnim morima i spokojstvom tihe pučine možda ne bismo odlutali u nepoznato s ovom satelitskom navigacijom, ali bismo zacijelo zabludjeli u vlastitoj duhovnoj praznini bez priča i razmišljanja o svijetu kakav je jednom davno oblikovan Zeusovom pobjedom nad Titanima i kapi Afroditine suze negdje na Cipru u onom valovlju i među stijenama. Zato i svetkujemo Dionizovo staro groblje na Naxosu, zato i posjećujemo Paros, zaustavljamo se na blještavom Mikonosu, a zatim posjećujemo tmurni Delos, njegovu sestru Rheniju, Tinos, Andros i Siros. Ima još, nemojte brzati i dati se baciti u dosadu stvaralačkoga ponavljanja silne ljepote i uzvišenosti. Durrell nas nagovara da obvezno moramo vidjeti Kitnos, Keu, Milos, Ios i niz drugih vulkanskih otoka s njihovim divnim kućama, drevnim hramovima i tajnovitim skrivenim krhotinama blistave povijesti Helade.

Na povratku, svraćamo do Salamisa, Egine, Porosa, Hidre i Spetsae. Usput smo učili o grčkoj povijesti, cvijeću i brojnim festivalima jedinstvenim za svaki otok. Jedini otok koji namjerno izostavlja u knjizi je Cipar. Čini se da je razlog više negoli bjelodan. Krvavi ratni sukobi između Ciprana, Turaka i Grka, u vrijeme dok je knjiga napisana ostavili su traumatsko nasljeđe ne samo žiteljima ovog magičnoga otoka ljubavi, već i čitavoj Europi i svijetu sve do danas, a stanje „zamrznutosti“ sukoba nikad nije zauvijek, znamo to, iskustvo nam govori nažalost da je tako i možda baš nikako drukčije. Dabogda se prevarili!

2.

„Što granici daje njezinu magiju? Ne činjenica da je riječ o teritorijalnoj ili političkoj granici, jer su one umjetne, diktirane poviješću. Nagla promjena krajolika ponekad može biti djelomično odgovorna, ali često promjenu iz jedne zemlje u drugu ne prati nikakva promjena flore i faune (npr. iz Italije u Grčku, iz Francuske u Španjolsku). Možda je jezik taj koji daje prelasku granice konačan okus putovanja. Kakav god bio odgovor, magija je tu. Putnikovo srce će kucati u novom ritmu, njegovo uho će upijati tonalitete novoga jezika; sa znatiželjom će ispitivati ​​čudne nove kovanice. Sve će se činiti promijenjenim, uključujući i zrak koji udiše.“ (L. Durrell, Grčki otoci.)

Je li metoda koju je pronašao Lawrence Durrell prihvatljiva i za suvremenu književnost koja u 21. stoljeću postaje doslovno totalna heterogenost žanrova i diskursa, posvemašnji pluralizam stilova i tendencija i u toj „babilonskoj ludnici“ svega i ničega kvantitativno nikad se više nije pisalo proze, poezije i esejistike? Odgovor je naprosto potvrdan. Putovanje kao plovidba morima ostaje od Homera do danas paradigmatskim univerzalnim „spjevom slobode i kaosa“ jer savladati sve skrivene i neskrivene Scile i Haribde na tom putovanju znači samoj ideji putovanja podariti smisleni dinamizam novoga u stalnome ponavljanju. Letargija je pritom strano tijelo putopisne proze. Nešto se uvijek mora „dogoditi“, neka nepredviđena okolnost, nešto neodređeno, neki „unfall“ na putu, čak i s teškim posljedicama za putnika i njegovu argonautsku i inu svojtu. Metoda koju je Durrel „usvojio“ i podario zanesenom čitateljstvu  svojih Grčkih otoka već je isprobana do savršenstva u Aleksandrijskome kvartetu. Ondje imamo eksploziju prostora u svim smjerovima od mora do pustinje i imploziju vremena od prošlosti do aktualizirane sadašnjosti koja upućuje na usudne tragove jedne mitopoetske kontingencije. No, Aleksandrijski kvartet predstavlja eksperimentalnu romanesknu formu koja ima za svoj metaliterarni okvir Einsteinovu teoriju o relativnosti vremena.

U Grčkim otocima putovanje kao plovidba postaje refleksivni poetski putopis, jer su likovi svedeni na autora/naratora i na zemljopisne topose, na ono što povezuje stvarnost i imaginaciju kroz esejističko tkanje jedinstvenoga teksta u kojem užitak u jeziku kao stvaralačkome kaosu i redu prethodi osmišljavanju svijeta. Kad razmišlja o granici (limesu), a to je u okružju Mediterana složeno pitanje tzv. morske granice između Zapada i Istoka, nacija-država europskoga kontinenta i plemenske strukture vladanja u pustinjskim krajolicima koji su neprestano u previranjima zbog kolonijalizma i imperijalizma Zapada i težnje za stvaranjem novih regionalnih sila od fragmenata oživljenog Egipta, da se o sukobu Palestine i Izraela i ne govori (o čemu je Durrell napisao intrigantan scenarij za film koji je potom posthumno objavljen kao roman naslovljen Judita, o čemu će biti uskoro govora u ovome blogu zvanom Kaos), Durrell uspostavlja prijelaz onkraj svih granica osim onih u zatočeništvu jezika.

Dok, naime, razmišlja o prelasku iz Italije u Grčku, Durrell nas podsjeća da napuštamo teritorij Julija Cezara i stižemo u dom Aleksandra Velikoga, dvije figure koje utjelovljuju ogromne razlike između ovih zemalja koje se susreću u Brindisiju, barem virtualno. Durrell navodi:

„Postoji ogromna razlika između Rima i Atene, između talijanskoga i grčkog; i oni s bilo kakvim klasičnim znanjem zadivljeni su kada otkriju koliko je to postojano čak i danas. S jedne strane Italija finoće i često izbirljivosti – koju su njezini domorodci njegovali i ukrotili u formalnu slatkoću. A s druge strane Grčka, divlji vrt u kojem sve propada – nasilno, okomito i uzdižuće do neba… nepripitomljeno. Čovjek pomisli na rimsku Italiju za koju je priroda uvijek bila supruga, dadilja i muza; dok je za Grčku ona bila nešto divlje, nešto strašno i neslomljivo – gospodarica i božica bez milosti, sve u jednom. A njihovi su junaci od pamtivijeka bili drugačiji. Putnik promatra kako tanker dolazi i pristaje, dok se polovicom uma pita hoće li u modernoj Grčkoj naići na tragove Odiseja, antičkoga junaka. (Vrijeme je za polazak.)“ (L. Durrell, Grčki otoci.)

 Durrell jasno uvodi u promišljanje ono što nas i danas neprestano kopka kad je riječ o pojmu „zajedničkih izvora“ antike: to je pitanje o izvorniku i kopiji, ali ne nikako kao pukome oponašanju, jer Rimljani su u svemu bili ono što francuska postmoderna filozofija s Baudrillardom, Deleuzeom i Klossowskim naziva simulakrum. Njezina stvaralačka novost toliko je važna baš u naše vrijeme, jer nitko kao Rimljani nije na tako eksplicitan način sjedinio politiku stvaranja Imperija s novom tehnologijom u arhitekturi, ratovanju i geostrategiji svih budućih osvajanja prostora Zemlje. Usto, razlika između „divljine“ i „pitomosti“ jest zapravo razlika između physisa kao bitka i culture kao pripitomljavanja Drugoga njegovim nasilnim ili pacificirajućim koloniziranjem.

U tekstu Grčkih otoka stapaju se obrisi putopisnoga znanja o svijetu Mediterana s refleksijama u esejističkome ruhu poetizirane proze s osloncem na tradiciju europskoga romantizma od Novalisa i Hölderlina do Nietzschea i Hofmannshthala, iako je Durrellov intelektualni labirint prožet znanjem iz povijesti ezoterije i okultizma, gnosticizma i transcendentalizma i svaka se njegova rečenica zadivljujućom jasnoćom i korelativnim umijećem referencije na literaturu poput Byrona i D.H. Lawrencea uz H. Millera i T. S. Eliota pokazuje izvorištem dijaloga s filozofijom, poezijom i prozom koja svoj arché pronalazi u duhu nikad usmrtive Grčke, Rima, Egipta, srednjovjekovlja, baroka i romantike. Ovaj spekulativni i poetski modernizam toliko je natopljen sokovima i mirisima naše unvierzalne povijesti uspona i pada civilizacijske težnje da se čitav duhovni svijet skameni u jedinstvenu vječnost kroz koju teku svi izvori i sve rijeke odlaze u nepoznato i otvoreno more kojeg svetkuje u svojoj knjizi ovaj pisac koji nezasluženo stoji u sjeni velikana poput Prousta i Joycea. No, možda je ta sjena upravo nužna da na izgorimo na podnevnome suncu izloženi na Durrellovu jedrenjaku poput oholih turista željnih vječnoga spokojstva u tekstu i veličajne avanture u životu.

3.

„Visoke, puste venecijanske kuće s elokventnim letvicama stoljećima su, čini se, ostale neobojene. Drevni slojevi boje i kreča umrljani su i zamućeni uzastopnim zimama, sve do sada je ukupni rezultat veličanstven crtež pranjem bačen na mokri papir – sve teče, stapa se i eksplodira. Ali preciznije, iako jednako elokventne, su ulice između kuća, svaka duboka jaruga napravljena blistavom od rublja obješenog da se suši sa svakog balkona – sjajnog poput zastavice. Veliki raspored boja kreće se i njiše na laganom povjetarcu u zoru na način koji podsjeća na tropske morske alge. Crvena kupola crkve sv. Spiridiona sjaji u zraku sa svojim ožiljcima izgrebanim starim brojčanikom sata; crkva u kojoj se nalazi mumija otočkoga zaštitnika. Ako zna što je dobro za njega, putnik će napraviti neizostavno hodočašće u ovu mračnu kulu, čiji barbarski orijentalni ukras tinja među sjenama poput bljeska vatrenog opala. Poljubit će svetu papučicu ili prikladnu ikonu i upaliti svijeću koju će staviti u visoku svjetiljku dok izgovara molitvu – koju nikome neće povjeriti. Na taj će način njegovo putovanje biti pod dobrim pokroviteljstvom i cijela bizantska, moderna i antička Grčka čekat će ga raširenih ruku.“ (L. Durrell, Grčki otoci)

Durrellov otok kao postojbina izabrane habitualnosti vlastita života, taj začudni i artificijelni Krf, očito je idealan oblik stalne interakcije engleskoga sustava kulturnih vrijednosti i venecijanskoga trgovačko-diplomatskoga umijeća gradnje novih kozmopolitskih odnosa s ukorijenjenošću u zavičajno tlo. No, Krf je i još nešto. Osim što je stoljećima bio poistovjećen, s pravom ili ne, s homerskim otokom Feačana, također je bio povezan s čarobnim okružjem Shakespeareove drame Oluja. To se naprosto ne može izbjeći. Sudbina nije samo pitanje neke neobjašnjive nesreće koja se stvarno zbila u povijesti. Ona je pitanje umjetničkoga preoblikovanja svijeta i od mitskoga kazivanja do suvremene raščaranosti svijeta protječe ista rijeka sjećanja i zaborava. Durrell pripovijeda u Grčkim otocima:

„Druga, ne manje spekulativna, linija ludoga razmišljanja sugerirala je da je Krf mjesto koje je (možda samo po glasinama) Shakespeare odabrao za svoju posljednju dramu Oluju. Možda ćete stenjati dok ovo čitate. Nije li dovoljno da vam se mozak ispresijeca i pomiješa s atributima velikoga grčkog asa? Moraju li Britanci gurnuti svoga alkemijskog Prospera na otok? […] Jedna od čarobnih stvari u Oluji je način na koji brodolomne duše doživljavaju i prenose atmosferu otoka kada izađu na obalu. San – ogromna čarolija sna koju kopno baca na njih. Postaju sanjari i mjesečari, plijen vizija i ljubavi sasvim izvan uobičajenih granica njihovih uskih milanskih života. […] Shvatit ćete da se upravo to dogodilo osvajačima koji su se ovdje iskrcali – zaspali su. Francuzi su počeli graditi Rue de Rivoli, ali su zaspali prije nego što je dovršena. Britanci, koji su imali gotovo stogodišnji zakup na tom mjestu, odlučili su da mu je potrebno sjedište vlade i sagradili su najelegantnije od uvezenog malteškoga kamena, […]. Ali su zaspali i otok im je iskliznuo iz beživotnih prstiju u slobodu koju je oduvijek želio. Sloboda sanjanja. (L. Durrell, Grčki otoci)

Ova Durrellova knjiga koja je sinkretičko-hibridni spoj putopisa, eseja i proze i zato je prethodeća svakoj autentičnoj postmodernoj literaturi počiva na ideji Shakespearove Oluje. Njezina je moć u tvorbi vizija i snoviđenja, u pokušaju novoga mitološkoga začaravanja svijeta i jedino što ga dijeli od iste „ludosti“ europskoga romantizma, i njemačkoga i engleskog i pomalo francuskog jest taj znameniti engleski humor u kojem ironija katkad prelazi u sarkazam, a cinizam se prelijeva u odbljesak gorkoga humora kao autoironije. Nije život rezultat drame postojanja koja traje od Homerovih vremena neprekinuto, te se čini da je svako sanjarenje ne samo bijeg od stvarnosti, već i nastojanje da se stvarnost preinači u blještavilo čiste imaginacije. Ne, život je ova nelagoda i slučaj kad Britanci kao graditelji „od uvezenog malteškoga kamena“ iz nepoznatog razloga naprosto zaspu i kad se probude shvate da im je žuđeni otok božanskoga sjaja i sreće „iskliznuo iz beživotnih prstiju u slobodu…sanjanja.“

Ma, zamislite, otok kao proizvod slučaja i zaborava, hira i zaspalosti, otok koji svoj čudesni artificijelni postanak i nastajanje u tijeku povijesti zahvaljuje snu. No, tko tu koga sanja, bogovi ljude i životinje ili obratno? Moć Krfa je u tom stalnome razmaku i odmaku od izvorne grčke divljine i pitome antičke estetizacije koju su zaposjeli upravo Englezi još od vremena Shakespearea i time grčki otok učinili bez potrebe koloniziranja svojom imaginarnom postojbinom sna. Nije li dokaz tome da je najveći Englez nakon Shakespearea onaj koji se nastanio na ovome otoku i ovdje pisao svoja remek-djela od Crne knjige do Grčkih otoka?

4.

Durrell u Grčkim otocima svojem putniku kao čitatelju priča priču o nesretnoj pjesnikinji Sapfo. Ovo je jedan od najinventivnijih opisa njezine zlehude sudbine. Poslušajmo ga pomno i sa znatiželjom što će nam stvarno reći.

„Bez obzira na ograničenja Lefkade, ona ima jednu značajku koja privlači pozornost svijeta – Bijele litice s kojih je pjesnikinja Sapfo izvela svoj nesretni skok u vječnost. Je li to bila nesreća ili namjera? […] Zbunjujuće legende sugeriraju da su stari vjerovali da se odavde može skočiti ravno u Podzemlje – ili barem povezati s Rijekom mrtvih, Aherontom. Druge predaje kažu da se skokom može izliječiti od boli prezrene ljubavi, i da je to ono što je Sapfo imala na umu. […] Što se Sapfo tiče, čini se da je nešto pošlo po zlu. Jer u vrijeme Cicerona i Strabona skok se često, i prilično sigurno, izvodio. Apolonovi svećenici su ga redovito izvodili bez ozljeđivanja, a organizirani su i brodovi za oporavak skakača. Ponekad su se perje i krila pričvršćivala na ramena onih koji su odlučili skočiti. Sam skok zvao se Katapontismos i čovjek se pita nije li imao neku drevnu pomirbenu funkciju. „(L. Durrell, Grčki otoci)

Sapfo je pjesnikinja i tragična je sudbina žene to da je njezina apsolutna ljubav koja je možda ostala neuzvraćena spram druge žene (?) razlog ovog ritualnoga samoubojstva. Iako se Sapfa uglavnom smatra lezbijkom, neke legende kažu da je bila zaljubljena u jednog lađara, zbog kojeg je i počinila samoubojstvo. Umrla je u Mitileni na otoku Lezbosu 570. godine prije Krista. No, sada je idealno vrijeme da se pokaže i unatoč Durrella i njegove priče u kontekstu Grčkih otoka kako u doba svekolike globalne „konzervativne revolucije“ Grci pomahnitalo nastoje prebrisati tragove mitološke povijesti i one stvarne, kako Vam drago, i „osloboditi“ otok Lezbos na kojem je živjela Sapho od svih tragova homoseksualizma i lezbijstva, pa je u tu svrhu posrijedi akcija jednog posve drukčijega pokreta dekonstrukcije od uobičajenoga. Sada „desnica“ u svojem kulturnome ratu protiv ljevice provodi „čistku“ kroz politiku nove dekonstrukcije hoteći nam kazati: E, dosta je bilo „ljevičarskoga“ zuluma! Sada je vrijeme da Sapfu „normaliziramo“ i pretvorimo je u romantičnu priču o nesretnoj ženi koja, doduše, piše neka lascivna pisma o ljubavi ženama, jer njezin je lađar, nazovimo ga Dimitros Galis nepismen, jadan, ali lijep kao uzvišeni grijeh, pa zašto onda ne bi jedna poetesa bila nesretno zaljubljena u lađara s Lezbosa, tako nam mita i mainstream-turizma od kojih žive patrijarhalni Grci već stoljećima!

Ono što Durrell, međutim, u svojem ironičnome opisu pokušaja skoka Sapfo u podzemlje u „rijeku mrtvih“ i „rijeku boli“ posebno naglašava jest ipak nešto bitno drukčije. Sapfo je možda doista stradala „slučajno“ i baš je taj kontingentni korak „skoka u vječnost“ razlog da život poezije bude obilježen nečuvenom tragedijom. Orfej nije uspio oživjeti svoju ljubljenu Euridiku unatoč kristalnoga pjeva svoje lire kojom je izluđivao čak i bogove kojima nikad nije bilo mrsko slušati ljubavne jade, a Sapho se „slučajem“ koji uvijek ostaje „nesretan slučaj“ odlučila baciti sa stijene u „rijeku zaborava“. Oboje su mrtve uspomene koje žive samo zato što je poezija bit umjetnosti i svekolika života čovjeka pod zvijezdama i događa se uvijek u mitskoj prošlosti.

Nema mitske sadašnjosti niti budućnosti. Nema ni poezije koja više pogađa u bit sadašnjosti. Postoje samo raščaravajuće slike s putovanja grčkim otocima i možda će neki nadobudni suvremenici kraja povijesti u doba AI i estetizacije života nakon čitanja ovog putopisnoga remek-djela Lawrencea Durrella posegnuti i za njegovim romanima Aleksandrijski kvartet i Avinjonski kvintet. Problem je samo u tome što ih neće više oduševiti izravna sveza stvarnosti i mita, već neizravno tkanje snova u gradu kojeg je osnovao najveći antički vojskovođa i u kojem pustinjski vjetrovi nanose boje žutoga zlata i piljevine u oči kozmopolitski nastrojenih prolaznika koji govore hebrejski, arapski, engleski, francuski, talijanski i svoje melankolične živote nose sa sobom u daljinu iz neke druge perspektive zauvijek.

Ostaju ipak samo Orfej i Sapfo, jer bez njih ni Durrell ne bi bio moguć ni njegov tekst o božanskoj žudnji i otocima sreće zbog čega se svijet iznova pojavljuje obasjan snopom svjetlosti i užitka kojim plovimo ovim arhipelagom beskraja noć i dan, u svitanje i suton na starome jedrenjaku s bijelim jedrima na vjetru.