Žarko Paić

1.

          Razgovori koje pisci od formata vode s raznim znalcima ili ne-znalcima književnosti, s novinarima specijaliziranim za spektakl i skandale, ili, pak, s radoznalim teoretičarima književnosti kojima teorijske vrane formalizma i strukturalizma nisu još popile mozak, često znaju biti naprosto užitak za čitanje. Ponekad se od onih za koje gotovo ništa ne znamo i od njih ne očekujemo prava pitanja izrodi prava drama u odgovorima velikoga pisca. Neću ovdje navoditi znamenite razgovore iz povijesti književnosti poput onih Eckermanna s Goetheom ili u našem slučaju Predraga Matvejevića s Miroslavom Krležom.

Dostatno je kazati da nisam očekivao da će razgovor Lawrencea Durrella s ukrajinskim pjesnikom i anglistom Igorom Pomerancevim 1983. godine u Provansi gdje je pred kraj života bio nastanjen autor Avinjonskoga kvinteta dosegnuti takvu vrhunsku razinu konverzacije i jasnoće stavova koje nadmašuju mnoge uglavnom odlične razgovore koje je Durrell vodio uvijek na poznate teme aleksandrinizma, razmještena identiteta čovjeka u globalnome svijetu, odnosa spram tradicije engleskoga moderniteta od D. H.Lawrencea do T.S. Eliota, vlastite ideje mediteranizma i „otočnosti“ u suvremenoj kulturi, do filozofskih opservacija o propasti Zapada na tragu Spenglera i Bergsona. U ovom slučaju, sve je to uzdignuto na razinu stvaralačkoga ponavljanja. Pa ni „ja“ u nizu razgovora ne nastojim biti pod svaku cijenu uvijek u znaku nečega „novoga“ što još nigdje nisam rekao u svojim knjigama i tekstovima. Ono što nastojim je prikazati i predstaviti vlastito mišljenje tehnosfere, transverzalne „digitalne ontologije“, slike bez svijeta i slobode bez moći tako da se sve ponavlja u singularnoj novosti onog istoga drugim kazivajućim metaforama i slikama mišljenja. Evo, krenimo redom…

2.

Igor Pomerancev: Gospodine Durrell, za mnoge pisce, na primjer njemačke ili ruske, tema “domovine”, patriotizma, unatoč svoj svojoj bolnoj osjetljivosti, produktivna je. Znači li vam išta prilično staromodna riječ “domovina”?

Lawrence George Durrell: Da, znači, i vjerojatno prepoznajete da je kolonijalac više Englez od Engleza u smislu da ako je odrastao u inozemstvu, nije sofisticiran i prilično je šokiran kada se vrati kući uskoćom i frigidnošću života takozvane “domovine”. Ali zapravo, s patriotskoga gledišta, nečija nacionalnost je nečiji jezik i sve dok postoji engleski i elizabetanski narod, ne može se ni na koji način izaći izvan toga, sve dok se stvara unutar te “igre” kako je Francuzi nazivaju. Rođen sam u Indiji. Ja sam kolonijalac i zapravo sam u književnosti neka vrsta bijeloga crnca na čudan način. Prije svega, nisam bio samo kolonijalac u smislu okupatora Indije. Moja obitelj je bila tamo od Revolucije i bilo je šest ili sedam ujaka i tetaka koji nikada nisu vidjeli Englesku. Bili smo tamo nekoliko generacija i vrlo dobro integrirani u život Indije. Cijela moja obitelj govorila je ne samo urdu, već i mnoge varijante dijalekata koje su im bile potrebne za posao. Naravno, bili su britanski administratori i izrazito Britanci, ali istovremeno ih je činjenica da nikada nisu vidjeli “domovinu” pomalo odvajala, kao što možete zamisliti, možda Rimljanin koji živi u Africi može imati djecu koja nikada nisu vidjela Rim, ali su bila izrazito rimska u svom stavu prema vrlinama, politici, čemu god želite. Dakle, bili smo pomalo pretjerano Britanci na neugodan način, a Engleska je za nas bila svojevrsni šok jer je nismo vidjeli otvorenoga srca, vesele i plodne. Bili smo zapanjeni što ima tako ogromnu moć i što kontrolira tako ogromna područja kopnene površine svijeta, a da zapravo nema puno više od lokalnoga i župnog etosa. Nismo shvaćali da je sila stvari, kao u dinamu, kondenzacija i naravno iz kondenzacije engleskoga etosa napravili su ovu ogromnu projekciju. Ali naravno da nije trajala i ne može trajati. Ali ništa ne traje.

Durrell jasno ukazuje na „šok“ koji predstavlja za tzv. kolonijalca susret s tzv. matičnom nacijom-državom. Usput, isto vrijedi i za sudbinu još tri ključne osobe europskoga i zapadnjačkog civilizacijskog utjecaja u 20. stoljeću: portugalskoga pjesnika Fernanda Pessou koji je od sedme godine živio u Južnoj Africi u Durbanu, francuskoga pisca i filozofa egzistencijalizma, Nobelovca Alberta Camusa rođenog u alžirskome gradu Mondovi te francuskog filozofa dekonstrukcije Jacquesa Derridu, rođenog u El Biaru, također u Alžiru. Sva su tri „slučaja“ oni koji s ruba dolaze u središte svoje matične kulture ili je, kao Durrell odbacuju tako što je uzvisuju majstorstvom jezika kao univerzalnoga događaja osmišljavanja vlastite egzistencije onkraj svih postojećih granica „sukoba kultura“ u složenome svijetu.

Pitanje identiteta jest više od identitetske iskaznice na koju se čovjek može, doduše, oglušiti u nekom određenom kontekstu povijesti, ali s jasnim posljedicama za njegov svakodnevni život. Sjetimo se samo posvemašnje duhovne i fizičke izolacije Spinoze od matične židovske zajednice i od Nizozemske. Dobro je to znao Marx kad je na tragu Hegela nastojao vratiti Spinozi dostojanstvo autentičnoga filozofskog mišljenja novoga vijeka postavkom da je vrijeme da se prestane autora Etike i nadalje tretirati kao „šugavoga psa“. No, ono što Durrell pokazuje gotovo „unikatno“ jest to da mu život nalik „bijelome crncu“, a ja ću dodati, iz Aleksandrije, grčkoga grada iz okolice Provanse, podastire jedinu istinsku mogućnost prevladavanja kolonijalizma u samome sebi.

To je osjećaj da kao „kolonijalac“ preuzima na svojoj koži i duši također čitavo breme onog užasa koje stoji iza imena Velike Britanije u njezinim „kolonijama“ i svu veličinu njezine kulture kroz spisateljsku potragu za drugim i drukčijim transverzalnim identitetima koje je tako majstorski utkao u pergament povijesti. Uostalom, samo su dva pisca sinonimi za projekt moderno-postmodernoga aleksandrinizma kao susreta s Drugim i iskustva Drugoga u samome sebi: on i Kavafi. Tertium non datur.

Igor Pomerancev: Na primjer, dok su neki njemački pisci u onome što pišu o Njemačkoj takva mješavina ljubavi i mržnje, u vašem pisanju o Engleskoj ste vrlo posebni, ali nema tako visoke temperature stava, ako se ne varam.

Lawrence George Durrell: Ne, smatram se izrazitim Englezom. Smatram da je moj posao, budući da radim na engleskom, da pokušam malo razviti englesku psihu, znate, baš kao što Joyce daje onu divnu izjavu o pokušaju pomlađivanja svoje rase – on je uostalom u Parizu, a ne u Dublinu. Imamo isti kontekst jer su Englezi filistri. Treba ih preodgojiti. Dajemo im priliku da se pokažu.

Igor Pomerancev: Duh prostora sudeći po vašem životu i vašim knjigama, potraga za mjestom, svijest o onome što ste nazvali “duhom mjesta” je i vaš smisao i vaša središnja tema, ali čini se da se osjećate potpuno kao kod kuće u tom vremenu u kojem ste proveli svoj život, ili se samo tako čini?

Lawrence George Durrell: Ne, istina je u određenom smislu, ali je jako, jako mi se to željelo u smislu da je ratni posao započeo kad sam imao oko dvadeset osam godina. Da nije bilo rata, još uvijek bih bio na otoku Krfu, odlično govorio grčki i bio bih potpuno integriran u Krf. Ali počevši od tog razdoblja kad sam imao dvadeset osam godina, 1940., živio sam u koferima, obično jednom koferu, i zaraćene strane su me progonile poput štakora iz jednog kuta u drugi kut Europe. Tako sam naučio od Refugia. Profesionalni sam izbjeglica. Čak i ovdje bih mogao spakirati osnovne stvari za dvadeset minuta i otići. Traumatiziran sam putovanjima. Imam tamo stari Volkswagen kamper. Mogu ga napuniti za dvadeset minuta, napustiti ovo mjesto i zaboraviti na njega.

Život u koferima nije nikakva književna metafora za iskustvo izbjeglištva i nomadizma. Kad to čujemo od Durrella vidimo upravo ono što je stvar Nemezisa svjetske povijesti u 20. stoljeću, a intenzivno se nastavlja i danas. „Da nije bilo rata…bio bih Krfljanin kao Grci s engleskim naglaskom.“ Da, ali rata je bilo i rat jest i bit će ga i nadalje. Stoga nije nimalo začudno zašto je pisac kojeg autoportretski prikazuje Durrell u Aleksandrijskome kvartetu kao „Darleya“ onaj koji se neprestano seli iz jednog u drugo sudbinsko mjesto, od otoka Apokalipse kao što je to Patmos do dolaska brodom u Aleksandriju u trenutku nacističkoga bombardiranja grada i luke u noćnoj kanonadi kad je pristajanje motornoga broda ujedno kraj putovanja i kraj spasonosne iluzije da je svaki povratak događaj vječne novosti svijeta.

3.

Igor Pomerancev: Istovremeno, što se tiče vremena kao estetske kategorije, mislim da imate vrlo zanimljiv razvoj ovog pojma. Mislim na vaš stereoskopski princip vremena prema kojem vaši junaci žive na različitim vremenskim razinama. Ono što bih vas htio pitati nije estetska kategorija vremena, već činjenica da uglavnom pišete o 20. stoljeću.

Lawrence George Durrell: Da. Vidite, čovjek može pisati samo o malome što zna i nečija je optika vrlo ograničena. Ali u određenome smislu imam indijsko srce i englesku kožu. Shvatio sam vrlo kasno, kada sam imao dvadeset i jednu, dvadeset i dvije godine, kada sam pisao Crnu knjigu, to je stvorilo neku vrstu psihološke krize. Zamalo sam doživio živčani slom, što bi Freud jako uživao. Baš bi se smijao, ali meni to uzrokuje veliku bol. Odjednom sam shvatio da zapravo nisam Englez, nisam Europljanin. Nešto se događalo ispod površine i shvatio sam da je to utjecaj Indije na moje razmišljanje. I tako sam postao znanstvenik u prihvaćenom zapadnome smislu kako bih došao do kraja znanosti i vidio gdje ona prestaje. Shvatio sam da naš pozitivistički, materijalistički stav, ne samo prema društvu već i prema svemiru, nije baš plodonosan, i pitao sam se imaju li moje stare jungovske sklonosti oblicima Indijaca možda neku svezu, a u Grčkoj sam se sretno vratio Pitagori, koji je bio Indijac, i preko Grka, starih Grka, Heraklita i društva, koji su svi učili u Indiji, shvatio sam vitalnu vezu između istočnoga i zapadnoga mišljenja. A sada, u ovom razdoblju ratova i teškoća i nasilnih razlika tipova društva i tipova mišljenja, jedna stvar je vrlo očita. Svi postajemo Istok-Zapad. Uz pomoć informacija i televizije, svi se sada suočavaju s drugom kulturom, čak i vizualno. Tako da Tibet više nije daleko. U sljedećih pedeset godina stvorit će se jedan svijet neke vrste. Kakav će to biti svijet? Očito će se filozofije morati sjediniti i napraviti ustupke. Ekstremni materijalizam i pozitivizam Zapada moraju se modificirati misticizmom i “supresijom” toaizma ili nekog drugog sustava, što je zapravo sasvim logično. Ako se bavite jogom, smijete se kršćanskoj molitvi. Što je to… kršćanska molitva u ime gospodina Browna… u usporedbi s meditacijskim sustavima Istoka. I te stvari sada počinju djelovati na Zapadu. Dakle, dolazi jedan svijet i taj jedan svijet imat će jedan pupak. Kakav?

Igor Pomerancev: Pišete uglavnom o zemljama ili krajolicima koji su vrlo bogati bojama ili mirisima, ali mislim da su epohe, vremena također vrlo bogata na ovoj osjetilnoj razini. Znači li činjenica da najviše pišete o našem vremenu, danas, 20. stoljeću, da smatrate da je naše vrijeme, 20. stoljeće, jedno od najbogatijih mirisima i bojama, jedno od najslikovitijih?

Lawrence George Durrell: Da, jest, jer vidite… Ne znam koliko je teško opisati vam kakva je bila naša situacija prije rata, prije 1940. Putovanje nije bilo moguće. Danas engleski bankarski službenik može provesti dva tjedna u Pekingu ako želi. Prije nije bilo moguće. Kad sam bio u Hollywoodu u posjeti Henryju Milleru, šest vrhunskih tibetanskih lama stiglo je na paket aranžman. To mi je bilo toliko nezamislivo u dobi od dvadeset godina da je to potpuna revolucija i naravno, uz pomoć kina to nam daje netočan osjećaj mirisa mnogih krajolika jer su ih svi vidjeli. Sada nije ostalo ništa originalno. Sada moramo stvarno razmisliti o nečemu originalnome. Moramo stvarno razmisliti o nečemu takvome da bismo bili originalni u vezi s egzotičnim krajolicima jer su ih svi vidjeli. Nema ništa originalno da bi bilo originalno jer je sve dostupno. Pritisnete gumb i imate to na ekranu.“

Zajednički pupak svijeta? Da, kao što to ironično pokazuje slavna TV-instalacija korejskoga video-umjetnika Nam June Paika „TV-Buddha“. Od svega što je pred kraj života misaono „morilo“ Durrella dolaskom razdoblja „kraja povijesti“ i nestanka izvornosti i autentičnosti zbog medijske sveprisutnosti ne smatram ključnim za daljnji komentar. Ali, ima nešto naprosto nesvodivo originalno u njegovu nastojanju da oslobodi put za „zajednički pupak svijeta“. Nije to samo priznanje da je istočnjački način mišljenja svojevrsna alternativa racionalističkome i nadasve militarnome Zapadu koji je tvorac imperijalizma i kolonijalizma, a ne Kinezi, Indijci, pa čak ni Arapi koji su s Turcima vladali stoljećima na rubovima tzv. Europe/Zapada. Istok, naime, nije imao primijenjenu tehnologiju koja bi bila rezultat njegove prirodno-znanstvene novovjekovne metafizike, pa tako nije ni mogao vladati Drugime s pomoću filozofije i umjetnosti, jezika i slike. Durrell jasno izvodi postavku, koju je krajem 1930ih godina u svojim predavanjima Razmišljanja o tehnici na jednom mjestu uspostavio španjolski filozof vitalizma i ljudske drame postojanja José Ortega y Gasset. On je, naime, uzeo slučaj „mistične Azije“ kao mogućnosti otpora mišljenju razorne tehnologije Zapada. I tu je stao. Durrel ide dalje, pa čitavu zapadnjačku misao u temeljima Grka proglašava prijenosom Indije drugim sredstvima.

No, nećemo mnogo naučiti od ove lijepo izrečene tvrdnje ukrašene vinjetama i ornamentima arhetipova civilizacije u Jungovoj, a ne Freudovoj psihoanalizi. Nije slučajno veliki spoznajno-teorijski problem Durrellova mediteranizma i ezoteričnoga modernoga okultizma u rasponu od tetralogije Aleksandrijski kvartet do pentalogije Avinjonski kvintet u tome što je ovo potonje grandiozno i monumentalno romaneskno djelo postalo i hermetično i u dijelovima nečitljivo i što se gotovo đojsovski ili u maniri eksperimentalizma francuskoga novoga romana zatvorilo u sebi kao avangardna forma sa sedam pečata koja samo semiotički odašilje skrivene znakove posvemašnjeg gubitka izvornika i stalnoga (postmodernoga) umnažanja i vladavine duha kopije. Ne, ni Zapad ni Istok nemaju više izgleda ni u kakvoj sinkretičko-hibridnoj svezi „zajedničkoga pupka svijeta“.

Postoji ipak užasavajući strah ne od pritiska gumba za promjenu programa na TV-u onda, a danas klika miša koji prelazi u prostor-vrijeme drugih mreža i linkova. Najčudovišniji je strah od pritiska „crvenoga gumba“ čije šifre u onim crnim kovčežićima nose autokratski idioti svemoćnih političkih carstava Rusije, Amerike i Kine. Durrell je dobro znao koliko je demon svjetske politike neotklonjiv u svojim ratno-huškačkim i ideologijsko-zatupljujućim svođenjem jezika na performativno ništavilo poruke. Zato je sve u jeziku i njegovoj slobodi izmišljanja, sanjanja, otpora i samotništva na kraju svijeta, gdje biti bijeli crnac iz Aleksandrije, grčkoga grada iz okolice Provanse znači biti radikalno ekscentrično drukčiji Drugi bezuvjetne drugosti spram „Velikog Trećega“ digitalnog totalitarizma. Pisac nije samo netko tko piše knjige, već onaj koji misli uvjete mogućnosti vlastita jezika s kojim svijet postaje jedinstvo „engleskoga srca i indijske kože“.

4.

Igor Pomerancev: Osjećate li se nekako Ircem u smislu u kojem su Joyce i Beckett?

Lawrence George Durrell: Pa, naravno da imam neku vrstu gadosti, da, davno. Ali osjećam istu stvar. Imaju puno pravo osjećati se tako jer, kako Beckett kaže, s jedne strane imaju katolike u guzici, a s druge strane imaju Britance. Što mogu učiniti nego pjevati?

Igor Pomerancev: Dakle, s te točke gledišta “irski” postaje više estetska ili književna kategorija nego nacionalna.

Lawrence George Durrell: O da, uopće nije nacionalna, jer je to opet smiješna situacija. Britanci se specijaliziraju za ove situacije – Cipar, Irska, Palestina – gdje god idu, postoji neka idiotska situacija poput ove. Pogledajte farsu o Falklandima – mama mia! To je moglo postati vrlo gadno. A ovdje svi hodaju okolo s raznesenim prsima. Nevjerojatno!

Igor Pomerancev: Osim proze, objavili ste i poeziju. U ruskoj književnoj kritici postoji poluznanstvena definicija specifičnoga žanra: “pjesnička proza”. Biste li smatrali da bi vaše putopisne knjige i romani mogli spadati pod ovu definiciju “pjesničke proze”?

Lawrence George Durrell: Pretpostavljam da, da.

Igor Pomerancev: Mislim samo na odnos prema jeziku i principu kompozicije koji je više asocijativni nego zapletni, na primjer. Ili jezik kao cilj pisanja.

Lawrence George Durrell: Da. Ali onda ste u tolikoj konkurenciji s lošim proznim pisanjem o krajoliku da ga morate malo uljepšati kako biste ga učinili malo “pigmentnijim” od običnih stvari, a također i da biste prikazali stvari koje morate malo dati sebi, bježite od sebe. Svjestan sam da je ponekad malo previše sočno, ali što mogu učiniti da to opišem nekome tko to nikada nije vidio? Morate malo pretjerati da biste zadržali njihovu pažnju. Mislim na Lawrencea, na primjer, koji je prekrasan. Sumrak u Italiji sam ponovno pročitao neki dan, i Jutra u Meksiku – tako je svjež. Boja se još nije osušila na njemu. I pun je gramatičkih pogrešaka. Nije važno.

Ajme, pa tko bi se toga sjetio: irskost kao drčna „revolucionarna“ opsesija anti-britanstvom zbog toga što su im „katolici u guzici“, a s druge strane krvi gladni Englezi koji se diče Britanijom, jer to nikad ne čine ni Velšani ni Škoti, zar ne? Durrell nesmiljeno pokazuje svoju „estetsku religiju“ pisanja u okviru inovacije same književne forme i diskursa koja uvijek spaja nespojivo kad je riječ o „pjesničkoj prozi“ i eksperimentalnoj strukturi kazivanja u duhu vremena svojevrsne „dekadentne avangarde“. A o sklonosti „pretjerivanju“ s obzirom na opise krajolika, to slobodno možete odbaciti kao autorsko „pretjerivanje“.

Durrell je demijurg jezika i od njega sklada i stvara novo uz pomoć svih postojećih književnih figura i tropa. Uostalom, ne čitamo knjige o Aleksandriji i Avignonu da bi u njima slijedili detektivsku pragmatičku logiku ubrzanja radnje. Pa, za to postoje filmovi onog što je Gilles Deleuze u svojem Filmu 1 precizno imenovao slikom-pokretom. Nas melankoličare i nostalgičare iz svijeta kao teksta još samo zanimaju slike-vremena, usporavanja radnje i psihološki portreti autentičnih likova u krajoliku divne čežnje za iskonom i nikad iščezlim mitovima o zlatnome dobu.

Apokalipsu smo naučili iz tekstova Ivana s Patmosa i iz Derridine dekonstrukcije ovog književnoga žanra, iako, mora se priznati, Durrell je opet u pravu iako taj esej ne spominje. Apokalipsa D.H. Lawrencea iz 1931. godine je najgenijalnije ostvarenje tog tipa pisanja i još uvijek se s njega nije skinula ni osušila boja u tisku. Evo, prisjetimo se samo njegove glavne postavke, pa će nam sve biti jasno. Prema njegovom mišljenju, vječni sukob unutar čovjeka, u kojem se emocije, instinkt i osjetila natječu s intelektom i razumom, rezultirao je sve većim otuđenjem društva od prirodnoga svijeta. Pa ipak, Lawrenceovo vjerovanje u moć čovječanstva da ponovno stekne imaginativne i duhovne vrijednosti koje jedine mogu revitalizirati naš svijet također čini Apokalipsu snažnom izjavom nade. Predstavljajući njegove misli o psihologiji, znanosti, politici, umjetnosti, Bogu i čovjeku, te uključujući žestok protest protiv kršćanstva, Apokalipsa je Lawrenceov posljednji testament, njegov posljednji pokušaj da prenese svoju viziju čovjeka i kozmosa.

5.

Igor Pomerancev: Kritičari su vas ponekad optuživali za stvaranje umjetnih, kartonskih junaka, čiji su životi teatralni kao da se kreću na pozornici među scenografijom. Smatrate li da postoje osnove za takve optužbe, i ako je odgovor ‘Da’, smatrate li takvu dvodimenzionalnost, teatralnost nedostatkom, manom?

Lawrence George Durrell: Ne, to je namjerno i dio je mog radnoga uvjerenja, da tako kažem, jer dok se bavim raspadom diskretne osobnosti, – sjećate se da je Lawrence rekao da stari diskretni karakter nestaje, a ja pokušavam pronaći alotropska stanja za likove u njegovim pismima, njegovim ranim pismima, govoreći o Dostojevskom. Kako sada vidim kako se približava spoj Istoka i Zapada, velika bitka nije između raznih kapitalističkih sila koje pokušavaju pojesti jedna drugu, mala bitka je između pojma ega i pojma ne-ega, i sto ili dvije tisuće godina nakon svega ovoga, kada se svijet homogeno postavi na noge u kojem ljudska bića odluče početi razmišljati, pravi problem bit će možemo li nastaviti na pozitivistički, materijalistički način ili možemo nastaviti na mističan način, drugim riječima, na način bez ega. Stoga sam za Božić odabrao oblik pantomime, što je najvulgarnija stara indijska/engleska mašta, razumijete, a moji likovi su zapravo likovi u maškarama i radije bih da ljudi ne pitaju “Jesu li stvarni”, već da pitaju jesu li istiniti, jer je ovo igra sjena. Cijela stvar je igra sjena. I cijela indijska ideja je da stvarnost kao takva nije baš čvrsta i naše kategorije: vrijeme, prostor itd. su elukubracije koje zapravo ne drže vodu. Nestaju pod istragom, razumijete? I budući da mislim da se svijet vrlo brzo spaja, drugim riječima, recimo Indija i Europa postaju ista stvar, a umjetnici sada počinju reagirati na te dvije stvari, mislim da vrsta knjiga koje želim napisati odražava razdvajanje, ali i spajanje. Dakle, “Kvartet” koji vidite, sa sjedištem u Aleksandriji, koji je bio baza naše znanosti, baza svih naših znanstvenih stavova, a sada “Kvintet”, “Quinx” koji sam gotovo završio, nadam se da ću završiti ove godine, indijska je verzija te stvari, i sve – sinkronizacija i vremenski faktor “Quinxa”, događa se, da tako kažem, u susjednoj sobi do “Kvarteta” i neki od likova “Kvarteta” dolaze pred kameru i ulaze u “Quinx”, ali ne znate njihova imena, ali ih prepoznajete, barem biste trebali, iz “Kvarteta”. Dakle, shvatit ćete da se sve što se sada događa događa paralelno s “Kvartetom”. Dakle, nadam se da ću imati dvije zbirke knjiga, nešto poput kordon mobila, znate, slobodno plutajuće s indijske strane i usidrene u relativnosti sa zapadne strane. Pomalo je ambiciozno i ​​vjerojatno ću to pokvariti, ali vrijedi pokušati vidjeti mogu li napisati prvi univerzalni roman s gledišta filozofskih načela s kojima se trenutno borimo… Je li loše izraženo?

E, moj dragi Lawrence George Durrellu, oh Captain! my Captain! Reći ću još samo ovo. Obožavam „kolosalne promašaje“! Roman je stvoren na ishodu srednjega vijeka upravo s idejom apsolutne subjektivnosti i humora. Kad sve postane doba bez egoa, bez „sebstva“ i „jastva“, bez kraljevske i carske obmane naših osjetila da smo takvi kakvi smo zato što smo sinovi i kćeri onog što Grci nazivahu tymos, srdžbom prepunom taštine, kad sve postane ispražnjeno od tog moćnog i jadnoga narcizma u tekstu, što još preostaje? Romani bez radnje i naracije, univerzalni „tele-objektivi“ jedne relativizirane stvarnosti simulacije prostora-vremena za koju više ni „likovi“ u hiperrealnome „krajoliku“ ne znače baš ništa…

Oh, Captain, my Captain!

Plovidba je dovršena i sad nam još jedino preostaje ponovno odmotavanje ove vrpce i povratak na ishodiše, u sam misterij prve, crne knjige, koja je trebala još u rukopisu biti spaljena, ali uvijek se s nekog usamljenog žala mora pojaviti neki „kolos iz Maroussija“ i za povijest književnosti najvišega estetskoga ranga spasonosno zajebati stvar.