Žarko Paić

          U monografskoj knjizi posvećenoj Nives Kavurić-Kurtović, NSK, Zagreb, 1986. autor teksta Tonko Maroević pred kraj svojih poticajnih i nedvojbeno precizno strukturiranih uvida u slikaričin dotadašnji cjelokupni opus dolazi do onog ključnog uopće za razumijevanje ne samo zagonetke njezine opsjednutosti slikarstvom kao događajem umjetničkoga života, već i nastojanja prelaska postojećih granica između slikovnih „žanrova“, uključujući čak i pitanje o kraju slike kao takve. Pokazujući kako je njezina metafizička poetizacija svijeta duboko ukorijenjena u nastojanje oblikovanja ekstatičnih linija prijelaza između čiste tjelesnosti kao traume i događaja života u punoj vedrini egzistencije, Maroević smjerno dolazi do iskaza kako u „ovom slikarstvu nedvojbeno funkcionira upravo takav obrat, pa umjesto reda, ravnoteže i ljepote, naslijeđenih od grčko-rimske predaje, valja potražiti neposrednost, vitalnost i uvjerljivost izraza.“ (str. 114) Što, dakle, umjesto reda i ravnoteže ako ne neki novi ne-red i ne-ravnoteža u pokušaju prevladavanja svih dotadašnjih granica koje ujedno štite i tište ono što je u ovome svijetu najfluidnije i najizloženije ogoljavanju pogleda i žrtvovanju prirode u njezinoj elementarnoj čistoći? Možda nije nimalo slučajno da će Maroević svoje suptilno tumačenje stvaralačke kozmogonije ove „divlje ljepote“ u djelu Nives Kavurić-Kurtović zaključiti pozivajući se diskretno na sudove jedne pjesnikinje-esejistice filozofijskoga kova kakva bijaše Ljerka Mifka, jedne lucidne prevoditeljice-esejistice kakva bijaše Višnja Machiedo i jedne autentične velike pjesnikinje kakva bijaše Vesna Parun. Potonja zapećaćuje na svoj jedinstven način sve što se zbiva s obratom u samoj slici koju slikarica preusmjerava u svojem pomaku ishodišta slikanja, u svojem „rolanju“ materije i forme do krajnjih granica figurativnosti.

„Da: ovo je očito jedna druga Nives, jedan njen novi. put sunca šiknuli izdanak, gdje se ono što je bilo sklupčano otklupčava i što je bilo sputano razvezuje, čarolija se otčarava, urok potire, ljudski se lik pomalja iz šikarja amorfne poslušnosti i traži sugovornika.“ (str. 116)

Sve što je uglavnom korektno napisano o njezinome slikarstvu svodi se na „sveto trojstvo“ ovog vizualno-poetskoga obrata u samoj biti slike. To su poetizacija života, misaonost u pristupu i osjećajnost kao posljednja granica koja razdvaja prostor u kojem se zbiva njezina narativna protežnost simbola i znakova tjelesne dekonstelacije umjetnosti na ono vidljivo i na ono neiskazivo u samoj pojavnosti stvari. Ali, ne može se izostaviti da je jedini pravi „subjekt“ slikarstva Nives Kavurić-Kurtović ono praiskonsko i ono ekstatičko-ogoljavajuće u svojem stanju zanesenosti i klonuća, uzvišenosti i raskola žene u njezinu misteriju tjelesnosti uopće. Između ljubavi i smrti (erosa i thanatosa) protječe čitav imaginarij njezinih referencija na duh vremena koji je u 20. stoljeću dosegao najviše vrhunce u nadrealizmu s kojim je slikarstvo možda po posljednji put imalo svoje zlatno i tamno doba, jer od Chagalla do Dalíja, od Miróa do Magrittea pratimo odnos ikonologije i naratologije koji nas naprosto nuka na tumačenje skrivenih znakova koje slika upućuje svijetu i njegovim uznesenim gledateljima. U ovome razmatranju ostavit ćemo postrance mijenu slikarskih tehnika, majstorstvo koje je umjetnica unijela u mape grafika i u nastojanje da se suprotstavi onoj liniji u tijeku suvremene umjetnosti koja je radikalno odbacila svaki relikt pripovjednoga onirizma u slici u ime čistoće forme u monokromnim bojama od Kazimira Maljeviča preko ruskoga konstruktivizma do Yvesa Kleina i post-apstrakcije.

Gdje god ušli u raskošni kolorizam i destrukciju naslijeđenih oblika ljudske cjelovitosti koju autorica dovodi do elementarne nesvodivosti tijela, poput radova kao što su Cvijet tišine iz 1983. godine (kombinirana tehnika/platno, 208 x 137 cm) ili oniričko-zanosne melankolične ljepote žene u izobličju lika-lica kao što je slika Bez prava na središnju točku iz 1985. godine (kombinirana tehnika/papir, 100 x 70 cm), ili, pak, gotovo „šagalovski“ komponiranoga rada začudna naziva Doći do razloga ili doći do izvora znači biti na bespoštednom tragu iz 1977. godine (kombinirana tehnika/platno, 120 x 100 cm) nalazimo se u prostoru razobličenja i rastjelovljenja one primarne korporalne vidljivosti koja se uspostavila kao kanon prisutnosti slike u okružju ljudskoga pogleda. No, upravo je to ono što Nives Kavurić-Kurtović neprestano otklanja iz vlastite „perspektive“. Iz njezine drugosti i razlike spram čitave metafizičke tradicije u kojoj je žena sublimni objekt idealiziranja i mistifikacije ljepote, proizlaze geste posvemašnje transgresije. Njezine su žene, njezini su likovi, njezina su lica u sintezi vedrine i kaosa upravo to što nadilazi granice izvanjsko-unutarnje, pojavno-nepojavno, crno-bijelo. Pogledamo li crteže na tušu/papiru iz ciklusa Bez prava na središnju točku iz 1983. godine, ono što osjećamo u tom pogledu jest upravo razgradnja i razdjelovljenje jednog reduktivno oblikovanoga svijeta u znakovima ideje reda i savršenstva prirode. Umjesto toga, budući da „središnje točke“ nema, gotovo lajbnicovsko-ničeanski iskazano, onda ono što preostaje nije više nikakva ova ili ona točka pogleda u sliku, već slika koja se poput snovite fluidnosti pojavljuje kao crnilo i zatamnjenje neprikazivosti. A ono što nas obuzima u pogledu jest upravo ta „misaona osjećajnost“ koju jedino može iskazati poetsko kazivanje. Zato slikarica otvara prostor onome što žensko tijelo uzdiže iznad svake profanosti i zazornosti. Ni ironija ni sarkazam, već nešto mnogo suptilnije od puke razgradnje „subjekta“ slikarstva i pogleda kakvo je Zapad uspostavio kao normu i kanon ꟷ to je ono što Nives Kavurić-Kurtović vodi do spajanja nespojivoga. Nadrealističko iskustvo podarilo joj je mogućnosti daljnjeg oslikavanja samoga tijela u onome što povezuje ljubavnike i njihovu tajnu približavanja/udaljavanja u prožimanju duha, duše i tijela. Kako inače razumjeti da slikarica naslovljava jednu svoju upečatljivu sliku (kombinirana tehnika/platno, 69 x 52 cm) Smlavljena gđa iz 1980. godine ako ne kao svezu istinske traume psihičkoga rastrojstva i nečeg što ipak ostaje tajnom koju ženski lik ostavlja iza sebe čak i kad je izložen boli i patnji „smlavljenosti“.

U tehničkome smislu, autorica poseže za novim materijalima. Usto, ona slika na podlogama koje su poput dasaka neistesanih rubova posve grubi okviri materijaliziranja simboličkoga procesa utiskivanja figuralnih tragova. Sve postaje ne više tek predmet slikanja, već oslikavanja svijeta, poput dijelova namještaja, primjerice, Okoliš kao okolni svijet (Umwelt u smislu temeljnoga pojma kasnoga Edmunda Husserla) postaje umjetničko područje stvaralačke ekologije života. Kad se dublje zagledamo u taj figuralni nered, naizgled, vidimo nešto što je za Nives Kavurić-Kurtović gotovo opsesivno. Njezini su likovi određeni čistom okolinom nastanka života koji ženu povezuje s organskim elementima životodajnosti svijeta. Figure su svagda povezane pupkovinom i placentom. To im podaruje ujedno ono zazorno i ono uzvišeno, Materijaliziranje života uvijek smjera uzvišenosti koja se ne može odijeliti od tjelesnih sapetosti, sveza i sklopova majčinstva i ženstva uopće. Zbog toga imamo u susretu sa slikarstvom ove post-nadrealističke geneze složenosti života ne samo vedrinu postojanja, već i posvemašnju nelagodu, ono što iz njemačke romantike imenujemo izrazom Unheimliche. Sve je u znaku bezdana i bestemeljnosti, pa tako i naziv slike Snatrenje (kombinirana tehnika/papir, 78 x 55 cm) kao da se povezuje s iskustvom onog što ljepotu žene u okružju čistoće bivanja usmjerava nečem neodredljivome s čime nismo zbliženi.

Slikarica je imala jedinstvenog dara da svede metafizičko ozračje svojih slika na zajednički nazivnik poetskoga kazivanja. Nije li to bjelodano u iskazu kojim čitava izložba iz 2021. godine na Osječkome ljetu kulture postaje neizbrisiv trag zahvaljujući njezinoj (posthumnoj) samorefleksiji koja peče poput žive rane: Golom dušom svjedočim trag postojanja. To je slikarstvo koje se otvara nadolazećem vremenu kao svjedočanstvo otpora jednolikosti i jednoznačnosti svekolike umjetnosti kao ocrtavanja tzv. suvremenosti u smislu duha vremena. Ne, ništa od njezina crtačkoga majstorstva i slikarske voluminoznosti nije tek znak suspregnuća u jaram „ovdje“ i „sada“. Ništa nije istodobno izvan ovog vremena. Slika koja svjedoči ovu avanturu „bezdanih snatrenja smlavljene gospođe“ umnožava se i upojedinjuje jer velikih obrata u stvaralaštvu Nives Kavurić-Kurtović nije ni moglo biti. Zašto? Iz jednostavnog razloga što je njezino ishodište u znaku refleksivno-poetskoga obrata kojim slika postaje jezikom i obratno, a svijet u svojoj materijalizaciji prostor izvedbe događaja koji je jednako tako podoban za udahnuće boja i simbola ljubavi i smrti na podlozi od dasaka ili na slikarskome platnu, isto tako podatan u mediju crteža ili grafičke mape. Važno je samo znati opažati promjene koje su nedohvatljive iz iskustva ogoljavanja slike. Ono što slika pronosi u svojem višestrukome značenju u djelima naše najveće slikarice druge polovine 20. stoljeća nije ništa drugo negoli sveza čitave povijesti slikarstva kao žrtvopisa, uskrsnuća i spasonosne težnje za „obnavljanjem u samome sebi“ (kako glasi naziv jedne njezine slike iz 1977. godine, jajčana tempera/platno, 130 x 162 cm).

Od Piete za majku, ženu, i…(kombinirana tehnika/platno, 112 x 131 cm) do kraja njezina stvaralaštva preostaje samo jedno i jedino bitno. Naime, na jednom mjestu uz crtež koji je objavljen u „Crtačkom dnevniku NKK“, a izdao ga je Kabinet grafike HAZU 2017. godine stoji i ovaj njezin iskaz. Ne treba ga uopće komentirati, jer govori sam za sebe:

„Gospođo, što to lovite, pa sve se raspalo, ovo je paučina samo…“