Žarko Paić

1.

U neko davno doba, recimo da je to bilo prije 1984. godine kad su Amerikanci izmislili prvo lokalni Internet da bi bolje špijunirali Sovjete/Ruse, a onda se sve kao u priči o neukrotivu geniju velike neuro-mreže otelo kontroli i dobili smo što smo tražili još od Tesle, preko izumitelja kibernetike Norberta Wienera i majstora-pragmatičara poput Billa Gatesa & comp., noći su bile u znaku buke mehaničkih pisaćih strojeva i tišine nalivpera marke „Pelikan“ s kojima smo pisali svoje prve besmislice. Kad bi nestalo struje, rekli bismo samo: „Idemo dalje.“ Upališ voštanicu ili petrolejsku lampu koja „gori, gori u magli“ kao u onoj predivnoj Cesarićevoj pjesmi Balada iz predgrađa o „nekoj sirotinji“ koja izlazi iz mraka da bi ušla u svoj „drugi mrak“ i sve bi se nastavilo bez po muke, čak i s nekom nostalgičnom odom iluminacijama iz Benjaminovih Pariških arkada.

Sada, kad nestane struje, kao da je smak svijeta. Ništa više ne funkcionira. Sustavi u kibernetičkome sklopu četvorstva informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije su „mrtvi“. Ako si zapeo u podzemnoj željeznici u New Yorku jadna li ti majka, a ako trebaš podići novce na bankomatu da platiš dugove HEP-u, ovoj grabežljivoj državnoj Korporaciji što te guli do treće kože, možeš se je…. Uglavnom, doba tehnosfere je za razliku od doba modernoga mraka i njegova autentičnoga barbarstva „napredak“ u onome što sam na primjeru Deleuzeovih i Guattarijevih Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 u jednom tekstu naslovljenom „Mrtvo more zaborava“ povodom izložbe „zaboravljenih radova“ Dalibora Martinisa odredio binarnim kodom dviju neurokognitivnih bolesti nad bolestima naše epohe: shizofrenije i Alzheimera. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/mrtvo-more-zaborava/ )

2.

          Tzv. nehumanost one rane psihijatrije prve polovine 20. stoljeća bila je očigledna u tome što je teške slučajeve shizofrenije liječila elektrošokovima. Najbolje svjedočanstvo ovog udara u mozak dao je u svojim pismima Antonin Artaud. Rijetko se događa da riječi utisnute u papir knjige doslovno u svojoj patnji i boli izazivaju u čitatelja više od milosrdnoga ganuća. Takva je njegova knjiga eseja o umjetnosti i duševnoj bolesti svojeg velikog prethodnika Van Gogha, ubijenog samoubojice. No, o tome ovdje više neće biti riječi, jer sam o tome sve rekao što se moglo reći u knjizi Antonin Artaud: Sunce i mahnitost (Litteris, Zagreb, 2023.) Shizofrenija je psihička bolest koja se određuje raspadom identiteta osobe u drugo Ja ili čak mnoštva heterogenih subjekata. Od paranoje do suicida, od utonuća u agresiju spram Drugoga do onog što James Joyce u pismu bratu u Dublin iz Pule 1905. godine iskazuje ovako, iako taj iskaz nema nikakve veze s ovom bolešću:

„Dosegao sam najveće dubine impersonalnosti.“

No, nije li gotovo „mistično“ da je način ili pokušaj njezina psihijatrijskoga liječenja, a to znači svezom znanstvenih metoda i tehnoloških inovacija, uvjetovan logikom koja moderni sustav života u kapitalizmu u cjelini nadodređuje. Nije ta logika samo društveni poredak industrijaliziranja i moderniziranja čitave dosadašnje povijesti svijeta. Ne, ta logika je naprosto neumoljivo iluminacijska, jer modernost ima svoje duhovno podrijetlo u ideji europskoga prosvjetiteljstva koje se na njemačkome jeziku, jeziku Kanta i Goethea, ali i francuskoga isto tako, jeziku Voltairea i Rousseaua, naziva istoznačno: Aufklärung i Lumiéres. Naravno, isto je i na engleskome, jer riječ Enlightenment govori isto, kao i na talijanskome illuminismo.      

          No, sve ove riječi kao pojmovi povezuje „svjetlo prirodnoga uma“, a ne ništa neprirodno, pa nije nimalo slučajno da su mislioci prosvjetiteljstva unatoč svojoj dvojbi spram postojanja božanskoga uzroka svijeta katkad prisiljeni govoriti deistički ili panteistički, osobito oni koji su stvarali istinske izvore američkoga svijeta utilitarističke i pragmatičke kulture u dijalogu sa svojim britanskim filozofima poput Humea i Lockea. Ako je, dakle, prosvjetiteljstvo duhovni uvjet mogućnosti modernosti koja otpočinje istinski u materijalnome i simboličkome smislu u 19. stoljeću usponom kapitalizma i industrijalizacijom Europe i svijeta u doba nastanka modernih prirodnih znanosti kao što su to biologija i kemija, jer su matematika i fizika još u 17. i 18. stoljeću dospjele do najviših vrhunaca uspona znanstveno-tehničke logike konstrukcije svijeta (Newton i Leibniz), onda je samorazumljivo da je nastanak električne energije ili onog što kolokvijalno nazivamo strujom bezuvjetni korak spram totalne tehnološke singularnosti. Za mene nema nikakve dvojbe.

Nikola Tesla je arhetip i paradigmatska figura apsolutne modernosti u svezi jedinstvenoga sklopa mistike, prosvjetiteljstva i kulta tehnološke besmrtnosti čovjeka. Ali, njegovo „djelo“ kao „događaj“ iluminacije zemlje i čovjeka nema nikakve veze s biti kapitalizma. On ga svojim mišljenjem i djelovanjem nadilazi i to je naprosto neoborivo. Želja za osvjetljenjem Zemlje i produhovljenjem svakog pojedinačnoga ljudskoga bića njegovim „prosvjetljenjem“ bez ikakve naplate grabežljivim posrednicima u liku neljudskih Korporacija, to je najuzvišenija utopija uopće ikad stvorena iako nikad nigdje Tesla nije ostavio zapisa o tome zašto misli da je baš struja uvjet mogućnosti nastanka „novoga doba“ u povijesti čovječanstva koja će iskorijeniti „zle duhove“ primitivizma, atavizma i barbarstva tog istog „čovjeka“ koji nastanjuje Zemlju s drugim živim bićima.

          Evo, kako se uobičajeno opisuje elektrošok kao psiho-terapija. elektrokonvulzivna terapija (elektrošok) (elektro- + lat. convulsio: grč.), izazivanje generaliziranih grčeva, kakvi odgovaraju velikom epileptičkom napadaju (grand mal), primjenom odgovarajuće, za život bolesnika bezopasne, izmjenične struje između elektroda koje su smještene na sljepoočnim regijama glave. Zbog neugodnih, iako rijetkih komplikacija, uveden je ublaženi elektrošok, uz primjenu anestezije i mišićnih relaksancija. Prije se provodila u bolesnika s psihotičnim stanjima (depresija, manija, shizofrenija). Danas je uporaba snažnih specifičnih psihofarmaka znatno ograničila uporabu toga postupka. (https://enciklopedija.hr/clanak/elektrokonvulzivna-terapija )

          Mozak je, dakle, stimuliran onime što izaziva učinak struje. U „mraku“ kroničnih napadaja depresije nakon manijakalnih ekstatičnih trenutaka hiperaktivnosti na „misaonome planu“, shizofrenija se nastoji „držati pod kontrolom“, pa je u jednom pismu Antonin Artaud govorio da dobro zna granice svojeg tijela obuzetoga izravnim učincima jedne čudovišne mašinerije. Svijest je svjetlo i zato njezini najviši vrhunci, strojevi sjećanja i dispozitivi pamćenja, nisu slučajno imenovani u romanu 20. stoljeća nakon Jamesa Joycea i Virginie Woolf, osobito u djelu američkoga nobelovca Williama Faulknera (Krik i bijes je uistinu paradigmatski roman modernizma već po naslovu) ꟷ strujom svijesti. Ova metoda, naravno, nema nikakve veze s „električnom energijom“ kao stimulansom za proizvodnju „književne svijesti“. Riječ je o metaforičnome, simboličkome pojmu koji je cvjetao u ranome razdoblju avangarde i modernizma, i to ne u francuskoj književnosti (premda će se u nekim studijama za njegova začetnika uzimati čak i Marcel Proust), već u anglosaksonskoj, književnosti engleskoga jezika Velike Britanije i Amerike.

          Tok svijesti (stream of consciousness) je, naime, književna metoda predstavljanja toka misli i osjetilnih dojmova lika “obično u neinterpunkcijskom ili nepovezanom obliku unutarnjega monologa”. Dok mnogi izvori koriste pojmove tok svijesti i unutarnji monolog kao sinonime, Oxfordski rječnik književnih termina sugerira da se “oni također mogu razlikovati psihološki i književno. U psihološkom smislu, tok svijesti je tema, dok je unutarnji monolog tehnika za njezino predstavljanje”. A za književnost, “dok unutarnji monolog uvijek predstavlja misli lika ‘izravno’, bez očite intervencije pripovjedača koji sažima i odabire, ne miješa ih nužno s dojmovima i percepcijama, niti nužno krši norme gramatike ili logike – ali tehnika toka svijesti također čini jednu ili obje ove stvari”.

          Nije teško razabrati da je ova „metoda“ slična onoj koji je francuski nadrealizam nazivao automatskim pisanjem (l’écriture automatique). Automatsko pisanje je kreativan i istraživački proces koji uključuje pisanje bez svjesne intervencije ili kontrole, dopuštajući nesvjesnim mislima, emocijama ili idejama da slobodno i nefiltrirano teku. Može se koristiti za razvoj kreativnosti, samoistraživanje, terapiju ili u književnim i umjetničkim kontekstima, kao što je to činio nadrealistički pokret.

          No, jedno je neporecivo. Obje metode su moguće samo nakon što je modernost suočena s onime što je gotovo metafizički neodredljivo, jer struja kao električna energija nije samo stvar materijalnoga osvjetljenja svijeta zaslugom dalekovoda i moderne industrije, već ponajprije nastanka onog što povezuje prirodu, svemir i ljudski mozak s pomoću tehnološke inovacije koja u cijelosti mijenja ljudsko mišljenje, zapadnjačku metafiziku i dovodi do sintetičke biti kibernetike u realizaciji kao autopoiesisu tehnosfere.

3.

Paradoks je, međutim, da doba posvemašnjega „napretka“ i „razvitka“ kao što je ovo tehnosfere pretpostavlja ideju proširenja djelovanja ljudskoga mozga drugim sredstvima (AI koji stvara umjetnu stvarnost kao umjetni život kao hiperrealnost) i da u odnosu na prethodno razdoblje proširenja ljudskoga tijela (moderne tehnologije kao reproduktivne tehnike) zakazuje samo u jednom aspektu svojeg „postojanja-postajanja“. To nije ništa drugo negoli „unfall“ u mediju ili sredstvu-svrsi čitavog sustava prijenosa informacija-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije. To je, uostalom, onaj fatalni trenutak koji opisuje Don DeLillo u njegovu romanu Tišina (The Silence) iz 2020.

Kratak sadržaj sve govori. Godine 2022., u noći Super Bowla, Jim Kripps i njegova supruga Tessa Berens lete iz Pariza u svoj dom u Newarku u New Jerseyju kada im se avion sruši. U svom stanu na Manhattanu, bračni par Diane Lucas i Max Stenner čekaju da Jim i Tessa stignu na njihovu zabavu povodom Super Bowla. Martin Dekker, jedan od Dianinih bivših studenata fizike, jedini je gost koji je stigao. Odjednom, svjetski elektronički sustavi se zamračuju.

Biti bez-struje označava istinsku „apokalipsu bez propasti“ u tradicionalnome shvaćanju biti svijeta ljudske egzistencije. Zašto? Pa, zar nema više lijepih praskozorja i još sunčanijih dana i zar ne zapada Sunce u ono doba koje nazivamo riječju suton? Naravno, sve je isto gotovo kao i u doba prvoga svitanja ove planete po kojoj još uvijek hodamo i divimo se uzvišenim oceanima i samotnim pustinjama. Ali, ipak, nešto se prekretno i presudno „događa“ kad se „svjetski elektronički sustavi zamračuju“. Nema više tehnosfere i svaki je povratak pad u doba one Cesarićeve divne Balade iz predgrađa u kojoj „svjetlost crvenkasto-žuta“ baca sjenu na otvrdla i isušena lica sirotinje nalik povratku u post-apokaliptičku „jučerašnju sutrašnjicu“ u kojoj više ništa ne funkcionira osim što se čudovišta i zlo iznova bude u samoj jezgri onog što prethodi svakom svjetlu „napretka“ i „razvitka“.

Svojim sam studentima u trenucima općeg depresivnoga stanja svijeta kad je na ulici bubnjala nesnosna kiša ili su se tmasti oblaci spuštali u susjedstvo koje se vidjelo s prozora našeg fakulteta znao „ubijati“ dosadu kazivajući im na satovima predavanja iz Estetike i Teorije znanosti da zamisle svijet bez struje, upravo onakav kakav je bio u vrijeme iskonskih Grka, u ono vrijeme koje nam predočavaju mitske pripovijesti, epovi Homera i filozofijski dijalozi Platona. Svijet bez struje!

Nema više mobitela, nema laptopa, nema televizije, nema radija, nema čak ni knjiga jer su svi pomalo postali robovi pdf-izdanja i e-book publikacija, pa čak i ja, stari metafizički fosil u svojoj biblioteci na mansardi ispunjenoj totalnim kaosom od knjiga, te nepotrebne gomile papira koji nas podsjeća na iluziju vječnosti, a u stvari je sve tako krhko i podložno uništenju, razaranju, kraju svake civilizacijske utopije. I što onda preostaje? Pitao sam se na glas pred studentima koji su da paradoks bude potpun u moje riječi „vjerovali“ iz tko zna kakvih svojih skrivenih razloga. Rekao sam ovako.

Preostaje samo naš prirodni um i njegovo svjetlo, bez struje, bez ičeg drugoga osim tihoga kazivanja glasa jednog mišljenja koje ne treba ništa drugo negoli svoj svijet onih koji ga još žele slušati i onog koji sluša Druge samo ako im je glas izvorna sveza mudrosti, ljepote, sjaja jednog duhovnoga života kojemu u času „apokalipse bez propasti“ više ne treba baš ništa osim glasova Drugih u njihovoj osvijetljenoj tami i tišini.

Kiša nije nakon toga prestala, kao što se oblaci nisu razišli u mračnome susjedstvu. Ništa se nije bitno dogodilo. No, ipak, tišina i tama učinili su glas iznova ljudskim dodirom i smislom ove egzistencije u trenucima „napretka“ i „razvitka“ kaosa i svih njegovih električnih i struja svijesti.