Žarko Paić

1.

          Bijes i mržnja napreduju, nema dvojbe, brzinom munje u trafo-stanici na udaljenom brijegu iz kojeg sijevaju varnice sveudilj ovog mirnog geopolitičkoga krajolika u kojem svakih nekoliko desetljeća iznova otpočinje mahniti ples mrtvaca. Evo, nekoć bismo ovaj slučaj nazvali morbidnim apsurdom treće vrste, a danas, naprosto pomračenjem uma iz kojeg izlazi zombi-vojska crva u crnome i metastazira u ono što Umberto Eco naziva Ur-fašizmom. Naime, neki muškarac bacio je Molotovljev koktel na „Kuću cvijeća“ u Beogradu. Tijekom uhićenja kazao je da je htio „zapaliti ustaško leglo.“

          Prvo što mi je palo na pamet je ovo. A što ako uskoro neki okultni fundamentalist s bizonovim rogovima na glavi kao neizbježnome outfitu prilikom uhićenja, jer je bacio isti takav molotov koktel na Memorijalni centar „Martin Luther King“ u Atlanti, ogorčeno uzvikne u mikrofon FOX-newsa: „Treba zapaliti komunističko leglo woke-supremacizma“?

          Prolaze teške i olovne godine, a razlika je samo u ponavljanju istog zla u novome ruhu. Invazivne vrste gnijezde se u glavama zapaljivih troglodita. Ali, ima utjehe, ako je već nada na izdisaju. Znate li što su to kordicepsi? Evo, zar to nije sjajno, bolje od bilo kakve „revolucionarne apokaliptike“ ili „teologije događaja“ na koji se pale loši filozofi i njihovi medijski sponzori u kompletu.

…ascomycete gljivica koji obuhvaća oko 400 identificiranih vrsta, te na tisuće vrsta o kojima još uvijek ne znamo ništa.

Sve vrste kordicepsa su endoparazitske, što znači da napadaju kukce i druge člankonošce, a samo nekoliko gljiva se specijaliziralo za napad na druge gljive. Neki kordicepsi se smatraju ljekovitim u tradicionalnoj azijskoj medicini, a njihova cijena na tržištu doseže i do nekoliko stotina eura. No, dok za ljude mogu biti ljekovite, ove gljive ubijaju sve insekte koje zaraze – i to na jako bizaran način.

Kordicepsi su okrutni paraziti koji preuzimaju kontrolu nad tijelom i mozgom insekta, pretvarajući ga u zombija kojeg vode do destinacije koja im najviše odgovara, a zatim ga jednostavno ubiju i počnu rasti iz njegovog tijela.

Gljiva je toliko zarazna, da može uništiti cijelu koloniju mrava…– David Attenborough.

2.

U Orwellovoj Životinjskoj farmi, početnu točku predstavlja patnja životinja – okrutnosti ljudi kao farmera su neosporne. Kao što Stari Major, mudri i stariji vepar, upozorava ostale životinje: „Vi mlade svinje.. svaki od vas će vrištati na panju u roku od godinu dana.“ Bajka se mijenja ako se držimo ove stvarnosti. Orwell je ponavlja kasnije u priči, kada se životinjama izvještava o okrutnostima farme Pinchfield. Ljudska tiranija je neprijatelj životinja i unatoč izdaji njihovih nada pod vodstvom svinje Napoleona, pravda njihove stvari nikada nije potkopana. Orwellova životinjska revolucija, svrgavanje farmera, inspirirana je svinjskim snom. Stari Major okuplja ostale životinje s farme kako bi im ispričao svoju viziju „Zemlje kakva će biti kada čovjek nestane“, a ljudsko iskorištavanje životinja više ne postoji.

Životinjska farma (Animal Farm) Georga Orwella, satirična je novela objavljena 17. kolovoza 1945. godine, a uobičajeno služi kao alegorija na Sovjetsku revoluciju i kasniji uspon staljinizma. Priča koristi životinje na farmi kako bi predstavila povijesne osobe i događaje, omogućujući Orwellu da kritizira korupciju sovjetskoga režima. Riječ je o suptilnoj i nedvojbeno eksplicitno političkoj alegoriji koja nadilazi sve referencijalne okvire svojeg vremena i uspostavlja dijalog s budućnošću kao distopijom. Životinjska farma koristi životinje i njihove interakcije kako bi predstavila složene političke ideje i povijesne događaje. Pobuna životinja protiv farmera Jonesa simbolizira svrgavanje cara, a naknadna borba za vlast između svinja odražava sukob između različitih frakcija u Sovjetskome Savezu. Ključni likovi u knjizi imaju izravne paralele s likovima iz Ruske revolucije. Stari Major predstavlja Karla Marxa, Snježna Gruda utjelovljuje Lava Trockoga, a Napoleon simbolizira Josifa Staljina. Novela pritom istražuje teme revolucije, moći, korupcije i opasnosti totalitarizma. Ističe kako se revolucionarni ideali mogu izdati i kako moć može korumpirati čak i one koji u početku žele stvoriti pravednije društvo.

Simbolička je moć ove knjige neizmjerno plastična i utjelovljuje se u ideji negativnoga mimesisa, jer životinje ustrojene prema modelu ljudskoga društva i političkih poredaka koji su mu inherentni tijekom povijesti postaju istovjetne ljudskim grijesima i svim drugim osobinama. U tom smislu Orwell slijedi logiku basne u ruhu političke alegorije. Vjetrenjača, primjerice, predstavlja napore industrijalizacije i modernizacije u Sovjetskome Savezu, dok sve veća kontrola svinja nad resursima i manipulacija jezikom simboliziraju načine na koje je vladajuća klasa iskorištavala radničku klasu. George Orwell je napisao Životinjsku farmu nakon Drugog svjetskoga rata, u vrijeme kada je Sovjetski Savez bio velika globalna sila. Koristio je alegoriju kako bi kritizirao sovjetski sustav i njegovu izdaju ideala revolucije. U biti, Životinjska farma je snažna kritika sovjetskoga sustava, koristeći jednostavnu basnu kako bi razotkrila opasnosti nekontrolirane moći i korupcije koja se može dogoditi kada se napuste revolucionarni ideali.

Ok, a zašto sam u ovim petim besmislicama odjednom iz čista nemira odlučio napisati baš nešto o piscu kojeg sam čitao prije 1984. godine i nakon toga uglavnom ništa, a najbolji mi je oduvijek bio njegov prvi roman genijalnoga naslova Nitko i ništa u Parizu i Londonu? Može li razlog biti besmislen? To bi onda bilo naprosto sjajno i pokazivalo bi da se iz ludosti svijeta mogu učiniti sve mudrosti novoga svijeta kakav uopće ne postoji na ovoj zemlji. Osim toga, to bi bilo suprotno onom poznatome iskazu sv. Pavla, kršćanskoga apostola, koji na jednom mjestu baveći se misterijem Krista kaže kako je Bog mudrost svijeta pretvorio u ludost. Besmislen razlog je conradictio in adjecto. E, baš zato se čini odlučujućim za razumijevanje onoga o čemu je ovdje riječ.

Život nije nikakva Odiseja logosa, već kako to kaže Jean Rostand „smiješna pustolovina protoplazme“. Zbog toga su životinje mimetički prikaz ljudske bijede i besmisla, ali i uzvišenoga nastojanja da čovjek postane anđeo u liku svinje, konja, majmuna i zeca. Kad je tzv. ljudski svijet koji je za ranoga Heideggera, a ni kasni nije mislio ništa drukčije, jedini istinski svijet, dok životinje nemaju „svijet“ jer je mogu dospjeti do duha ili simboličkoga horizonta kojim se jezik uzvisuje do zvijezda u diskurzivnim formama mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti, svede na totalno razaranje uma i vladavinu „carstva idiota“ o čemu razum više ništa ne može suvislo ni nesuvislo reći, što nam drugo preostaje negoli potražiti posljednje duševno utočište u zagrljaju s obožavanom životinjom? Orwellova Životinjska farma mi u tom smislu više ne podaruje ove suptilne više negoli metafizičke mogućnosti bezuvjetne izvan-etičke suosjećajnosti kao prvoga i posljednjega razloga svekolike milosti kao temelja ideje i prakse ljubavi.

Zato se valja prepustiti mesijanskome tragu velike glazbe…

3.

          O Sergeju Rahmanjinovu gotovo da nisam ostavio ni retka u svojoj knjizi Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje (Litteris, Zagreb, 2025). Razlog je taj da unatoč mojoj „emocionalnoj“ naklonosti njegovim djelima poput Klavirskoga koncerta br. 2 i njegove monumentalne Druge Simfonije, stvar je ipak bila takva da je valjalo izvesti filozofijski ono što je postalo ključno za razvitak glazbe kao ideje nakon kraja i propasti Wagnerova koncepta umjetničke religije kao Gesamtkunstwerka i nakon kraja Mahlerove mesijansko-metafizičke glazbe kao čiste simfonije razlomljene duše (psyché) na ishodu 19. stoljeća, vijeka ambivalentne modernosti. Slučaj Rahmanjinove Druge Simfonije pritom ima dodatnu značajku nečega što pripada onom neiskazivome jer se pojavljuje kao svojevrsni povratak paloga anđela u svijet „drugoga ili novoga početka“.

Skladana između 1906. i 1907., a premijerno izvedena 1908., simfonija je bila drugi pokušaj ruskoga skladatelja da sklada za cijeli orkestar. Iako je Rahmanjinovljeva Druga simfonija sada popularna za izvedbu koncertnim dvoranama, bilo je prilično iznenađujuće da je uopće skladana. S obzirom na to koliko je loše publika primila Prvu simfoniju 1897., Rahmanjinov je bio slomljen kritikama i na neko vrijeme je odustao od skladanja zbog kronične depresije. Provedena su istraživanja kako bi se utvrdilo što je posebno u Prvoj simfoniji dalo tako loše kritike. Neki su zaključili da je zapravo rivalstvo između konzervatorija u Sankt Peterburgu i Moskvi dovelo do velikog neuspjeha ovog djela. Nakon nekog vremena izbivanja i terapije, Rahmanjinov se vratio skladanju, a njegov Drugi koncert za klavir objavljen je i postao jedno od njegovih najuspješnijih djela ikad. Nakon popularnosti ovog klavirskoga Koncerta, Rahmanjinov je počeo skladati novu simfoniju, koja je na kraju postala njegova moćna Druga simfonija s kojom je osvojio prestižnu Glinkinu nagradu 1908. godine.

Evo, ovako neki od najznačajnijih suvremenih muzikologa prikazuju glazbeni i izvanglazbeni sažetak veličanstvene Druge Simfonije. Ona ne počinje bombastično, već prigušenim tonovima. Basovi i violončela pianissimom ocrtavaju jednostavan motiv koji postaje temeljni melodijski materijal za veći dio djela; zapravo, gotovo sve glavne teme koje čujemo tijekom njegova četiri duga stavka nose barem neki trag postupne konture predstavljene u ovih prvih nekoliko taktova. Nakon katastrofe svoje Prve, čini se da je Rahmanjinov od početka Druge Simfonije usredotočen na uspostavljanje kompozicijskoga jedinstva. Ipak, ono što se još više ističe tijekom djela i neposrednije utječe na naše asocijacije na djelo jest jednostavna ljepota i lakoća njegovih melodija. Rahmanjinov bi bio dodatno kritiziran zbog pisanja s takvim neskrivenim romantizmom u vrijeme kada su Schönberg i njegovi bečki kolege dekonstruirali tonalni sustav do njegovih apsolutnih granica. Moderne reevaluacije njegove glazbe ujedinile su se oko karakteristika Rahmanjinovljevog glasa koje mu daju najveću trajnost: njegovu neusporedivu virtuoznost i neponovljivu melodijsku vještinu.

Prigušeni početak uvoda raste do klimaksnih razmjera čak i prije nego što glavni tempo prvog stavka uopće započne. Nakon tužnog solilokvija engleskoga roga, jednostavna gesta tremolanda u gudačima lagano prelazi u glavni dio stavka. Nedugo nakon predstavljanja glavne teme, žurne geste triola nameću se kako bi nagovijestile energičnu aktivnost finala simfonije, iako su one samo jedan element u proširenome dijalogu prvog stavka. Frenetični scherzo drugog stavka također uključuje široko pjevnu sporednu temu i razrađenu fugu. Lirska slika trećeg stavka isprepliće dugi niz bogato melodičnih ideja, a sve su proizašle iz glavnog mota prvoga stavka. Svaki stavak ima tako ekspanzivan pristup formi da je povijest izvođenja simfonije prožeta opsežnim rezovima, koje je napravio gotovo svaki dirigent osim samog skladatelja. Većina modernih čitanja teži vraćanju djela njegovim grandioznim razmjerima. U posljednjem stavku osjećamo optimizam skladatelja koji je zasigurno ponovno otkrio svoj kreativni glas; njegove tri kontrastne ideje nastavljaju podsjećati i proširivati one iz prethodnih stavaka, s najlirskijom i najromantičnijom temom koja djelo vodi do uzvišenoga završetka.

Više nije potrebno ništa reći i to je jedini „razlog“ zašto jedino od svih umjetnosti jedino glazba nadilazi prostor-vrijeme apsolutnoga zla.