Žarko Paić

1.

Bilo je to pred moj odlazak u Italiju na jedan filozofski simpozij na kojem sam trebao održati predavanje o Heideggeru i njegovim postavkama o ideji Europe u razlici spram Husserla. Najprije sam u poštanskome sandučiću našao ovaj letak s podvučenim sadržajem.

Kovane dvorišne ograde, kovane stubišne ograde, kovane balkonske ograde, sigurnosne rešetke za prozore i vrata. Kovani stolovi, kovane stolice, nadstrešnice, samo su neki od mogućih proizvoda, koji se rade elementima od kovanog željeza. Vrhunske su kvalitete, dizajna i dugog roka trajanja. Mogu ispuniti sve želje dizajnera i investitora. Klasični su spoj snage i ljepote, pa tako uspijevaju odoljeti zubu vremena dugi niz godina. Nekad su se kovane ograde izrađivale pod kovačkom vatrom, bila je to neprecizna i mukotrpna izrada pojedinih elemenata, elementi su se zakivali međusobno, i rijetko je koji elemenat izgledao kao onaj prije njega. (…)

            U želji da vam približimo i prikažemo našu ponudu elemenata iz kovanog željeza napravili smo i katalog. U ponudi su sve vrste elemenata kovanog materijala: tučeni profili, dekorativne kugle, rozete i pločice panti, kvake, razni umetci, cvjetovi, listovi, stupovi, paneli, kovani vrhovi, rukohvati, torzije, pleteni štapovi, rozoni, kopče, zakovice itd.

Kroz navedenu ponudu želimo Vam omogućiti da potrebe za ovom vrstom materijala riješavate na jednom mjestu.

            Nakon povratka iz Italije i simpozija, na vratima se odjednom pojavio lokalni majstor za izradu dvorišnih vrata i ograde od kovanoga željeza. U srdačnome i prijateljskome razgovoru dogovorili smo da ćemo njegovu ponudu razmotriti pomno i troškovnik pregledati detaljno, te mu javiti konačnu odluku o prihvaćanju ili neprihvaćanju izvedbenih radova. Na odlasku je onako usput, ali krajnje pronicljivo i decentno kazao još i ovo:

„Vidim da često u svojim filozofskim knjigama spominjete Heideggera. On mi je uvijek bio nerazumljiv i hermetičan. Ja čitam samo Spinozu i njegovu Etiku i svojoj majci od devedeset godina u Domu za starije i nemoćne svaki utorak predvečer čitam po nekoliko njegovih misli. To je odmara i uspavljuje i čini je blaženom.“

Ako mislite da sam nakon šoka s majstorom za kovano željezo pohrlio iznebuha u svoju mansardu među mnoštvom knjiga tražeći upravo Demetrino izdanje Spinozine Etike, naravno da ste u pravu. Držao sam knjigu u rukama i gledao satima u staru drvenu ogradu na dvorištu, svečano se obvezujući da estetika kovanoga željeza neće nikada ući u ovaj mirni posjed na kojem čitam i pišem svoje besmislice.

          Noćnu moru s majstorom za kovano željezo iz Doma za starije i nemoćne godinama nisam uspio prevladati ni time što sam dobro znao da Heidegger nikad ništa nije rekao o Spinozi u svojih stotinu i više Sabranih djela.

          Pa, u čemu je onda problem? U tome što je blaženost prava riječ za emanaciju kovanoga željeza i to se može vidjeti u svim horor-ornamentima s provincijskih groblja, samo je potrebno spokojno prošetati uz njihove tihe čemprese i svu tu mramornu monumentalnost povijesti bez tragova čovjeka.

          Još nije jasno? Nema veze. Spinoza je govorio o besmrtnosti duše i u svojem je etičkome panteizmu tvrdio da je Bog imanentni uzrok svijeta. Ovaj put spram vječnoga blaženstva ide kroz dolinu kovanoga željeza.

2.

          Prvi moj seminar iz Filozofske i političke antropologije na Fakultetu političkih znanosti koji je predavala prof.dr. Branka Brujić, specijalizirana za Heideggerovo  i Marcuseovo mišljenje, bio je posvećen Aristotelovoj Metafizici. Nakon njezinih propedeutički nijansiranih komentara uz pojmove kao što su energeia i entelehia, nastojala je približiti što znači pojam boga u Aristotela kao nepokretnoga pokretača. Postoje uvijek oni među slušateljima koji disciplinirano upijaju svaku riječ i bilježe misli i iskaze, ali uglavnom su sramežljivi i šutljivi. Njima usuprot, postoje i oni koji ništa ne bilježe, prodaju zjake uokolo, istežu se i gestikuliraju, jedva čekajući da seminar što prije završi, da dobiju potpis i da se ne pojave više osim na ispitu. Jedan takav je baš na pokušaj profesorice da objasni razliku ovog razumijevanja boga iz biti Aristotelove metafizike spram skolastike i mišljenja sv. Tome Akvinskoga neprestano prekidao izlaganje i tražio izričito da mu se tog i takvog „nepokretnoga pokretača“ ꟷ nacrta na ploči. Uz obzirni podsmijeh, profesorica je pokušala pokazati da je bog u obje tradicije zapadnjačkoga mišljenja, grčkoj i srednjovjekovnoj, neprikaziv i ne može ga se, naravno, nacrtati, jer je riječ o filozofskome shvaćanju, a ne mitskome ili religioznome. Slušatelj koji je inzistirao na „slici boga/Boga“ argumentirao je ustrajno da je on vizualni tip te da ima „fotografsko pamćenje“, pa je onda logično da se „sve može pokazati slikom“, jer inače spada u puku mistiku.

          Nakon više od četrdeset godina od ovog prvoga seminara uz Aristotelovu Metafiziku i okolne spise, moram korigirati ono što sam tada mislio o „vizualnome tipu koji prodaje zjake“ i želi da mu se pojam boga kao nepokretnoga pokretača „nacrta na ploči“. Nije razlog samo što u mojim filozofijskim istraživanjima problem neprikazivosti i neiskazivosti u pojmu slike bez svijeta ima fundamentalno značenje ikonoklazma suvremene umjetnosti i što je za pojam tehnosfere kao realizaciju metafizike u kibernetici vladavina kvantifikacije i vizualizacije uvjet mogućnosti nadolazećega razdoblja prevladavanja granica tehnoznanstvenoga prodora u tajne svemira. Ne, razlog je u tome što ni Aristotel a niti onaj tip na seminaru iz davnih dana predavanja u okviru kolegija Filozofska i politička antropologija nisu smatrali da je pitanje slike ono što nadilazi granice jezika kao logosa. Bog se ne samo ne prikazuje i ne predstavlja u tradiciji mišljenja zapadnjačke metafizike (mimesis i representatio). On se i ne „pokazuje“, kako je to baveći se jezičnim igrama (Sprachspiele) u svojoj drugoj fazi mišljenja zapečatio Ludwig Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima. Čitav problem „slike“ u okviru traganja za božanskim uzrokom bitka, bića i biti čovjeka jest u tome što jezik u svojim granicama iskazivanja „svijeta“ ne može dohvatiti „bit“ slike. Ono slikovno nije ništa prikazivo-predstavljivo-pokazljivo, već ono događajno u pojavljivanju i nepojavljivanju. Zato slika nije nikakvo biće i s njome se ne pokazuje bitak, a čovjek unatoč Biblije i teologije nije „paslika Boga“ iz jednostavnog razloga što ideja „nepokretnoga pokretača“ u Grka i prvoga uzroka svekolika svijeta u skolastici ne pretpostavlja sliku kao takvu, već samo jezik kojim se iskazuje bog/Bog u svojem kazivanju kao nastavak logosa drugim sredstvima.

          Ne možemo, naravno, boga/Boga nacrtati kao sliku jer slika oslikava uvijek nekoga ili nešto, nikoga ili ništa (od Altamire i Sikstinske kapele do Maljevičeve nepredmetnosti crnoga kvadrata na bijeloj podlozi). Ono što jedino možemo jest znamenovati ono božansko kao bestemeljno/bezrazložno u svojoj mističnosti onkraj govora i slike i to znamenovanje je povijest umjetnosti čitave zapadnjačke metafizike. Iako ova riječ ima svoje jezikoslovno i teologijsko podrijetlo i u ranome kršćanstvu u pravoslavnoj i katoličkoj vjeri kao označavanje znaka križa, izraz je višeznačan i odnosi se na zaobilazno i preneseno utiskivanje onog neiskazivoga i nepokazivoga u „imanentnu transcendenciju“ samoga života. Bog u jeziku i slici otvara se kao događaj nemogućnosti jezika i slike da izađe iz metafizičkoga kruga vlastitih mogućnosti. Jer tek s kvantifikacijom i vizualizacijom svi pojmovi klasične metafizike postaju „realizirani“ i gube svoju „mističnost“ onog trenutka kad se ono što je dosad bilo energeia i entelehia u „nepokretnome pokretaču“ dospije do čiste svjetlosti kao bljeska tehnosfere u čistoj singularnosti.

          Na praznoj ploči sa seminara iz Filozofske i političke antropologije tih davnih godina odjekivala je Aristotelova šutnja i sve do danas izazivala u meni nužnost pitanja o tome ne što je slika, već kako slika stvara novi događaj u praznini ovoga svijeta?

3.

Ovo su Nietzscheove riječi iz Tako je govorio Zaratustra u kojem najavljuje dolazak posljednjega čovjeka.

„Kažem vam: kaos se mora još u sebi imati da bi se moglo poroditi jednu zvijezdu što pleše. Kažem vam: vi još imate kaosa u sebi.

Ajme! Dolazi vrijeme kad čovjek više neće porađati nikakvu zvijezdu.

Ajme! Dolazi vrijeme najprezrenijega čovjeka, koji ni sebe samoga neće više moći prezirati.

Gledajte! Pokazujem vam posljednjega čovjeka.“

„Imati kaosa u sebi“, to znači biti ljudskim-suviše-ljudskim. Kad kaos nestane iz nas, našeg duha i duše, preostaje samo tijelo i ono „neće porađati nikakvu zvijezdu“. Uvijek valja imati na umu da postoje dva pojma kaosa: onaj izvorni grčki i ovaj „naš“, suvremeni. Prvi je istoznačan s neredom u svijetu, s „mračnim razdobljem“ svijeta, a drugi je odstupanje od reda i svojevrsna ne-određenost u svim stvarima ovog svijeta, ono što se ne može više zauvijek prevladati stvaranjem „novoga reda“. Umjesto toga, kako nam svjedoči Deleuze uz pomoć Joycea, Gombrowicza i Borgesa, na djelu je stvaralački i razaralački hibrid zvan kaosmos koji se događa kao fraktalizacija i transverzalnost svijeta kao logike raspada metafizike u svim dosadašnjim oblicima života. Ako ovaj „posljednji čovjek“ više “neće porađati nikakvu zvijezdu“, što mu onda preostaje činiti osim stvaranja radi stvaranja, postajanja zbog postajanja, osmišljavanja bez smisla, naprosto trajanja radi onog vremena koje više ne prolazi, već se vrti u vrtoglavome okretaju poput mahnita plesa sufijskih mistika do kraja svijeta?

„Imati kaosa u sebi“ za ono što će doći, kad se zvijezde na nebu poput varljivih slika blaženstva urušavaju u sebi od silne težine kovanoga željeza iz radionice majstora Spinoze za dvorišne i balkonske ograde.

Deus est omnium rerum causa immanens, non vero transiens. (II, 63, 33)