Žarko Paić

1.

Albert Camus i njegovi eseji sabrani u knjizi Mit o Sizifu pokazuju nam i danas da je pitanje tzv. apsurdnoga junaka u svjetskoj književnosti stvar odnosa između tragedije i samosvijesti. Mit je početak svekolike književnosti i bez njega nema povijesnoga „početka“, koliko god će svi filozofi od Hegela do Heideggera uzimati filozofiju i njezino stvaranje pojmova tim apsolutnim početkom. Mit nema dostatno potencijala za tako nešto jer živi u „vječnoj sadašnjosti“ ili zlatnome dobu priča o bogovima i ljudima u stanju njihove nepomućene nemiroljubive koegzistencije. Uostalom, sama riječ mythos u Grka je izvorno vezana uz riječ i priču, dok je logos sabrano kazivanje. Mitski je čovjek otuda autistički vezan uz okružje prirode i svoju zavičajnost u kojoj je ukorijenjen, pa zbog toga ne može postati onaj koji poput Odiseja u lutalačkim putovanjima razotkriva „novo“ vraćajući se svojoj domaji kao žuđenom ishodištu i kraju putovanja. Camus, dakle, u eseju naslovljenom upravo programataski „Mit o Sizifu“ na jednom mjestu kaže da je taj mit

„tragičan zbog toga što je njegov junak svjestan. (…) Sizif, proleter bogova, nemoćan i revoltiran, poznaje čitavu širinu svog bijednog položaja: on na njega misli silazeći. Pronicljivost koja treba da mu donese muku dovršava u isto vrijeme njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne nadmašuje prezirom.“ (Albert Camus, Mit o Sizifu, V. Masleša, Sarajevo, 1978., str. 120-121. S francuskoga preveo Nerkez Smailagić)

Pogledajmo sada ovo. U diskurzivnim borbama moderne europske ljevice, bila ona na vlasti kao ideološki sustav komunizma ili izvan vlasti kao strategija otpora protiv desnih političkih stranaka u službi kapitalizma i njegove težnje za totalnim pokoravanjem radnika interesima profita, uvijek se pojavljuje polubog Prometej koji je ljudima donio svjetlo nade u budućnost ukravši bogovima vatru. Mitski junak zbog toga ispašta vječnu kaznu na strminama planina Kavkaza dok mu orlovi kljucaju jetru sistematski i ustrajno precizno. Marx često koristi u metaforičkome smislu figuru Prometeja kao simboličkoga subjekta otpora i nepokornosti slobode svih onih koji se u svojoj borbi protiv nepravde i neslobode, nejednakosti i zla priključuju radničkoj klasi u permanentnoj klasnoj borbi do kraja povijesti i ozbiljenja komunizma.

No, Sizif je, kako to kaže Camus „proleter bogova“, i njegova „nemoć i revolt“ ne nadilaze granice tragične samosvijesti čovjeka koji zna da su njegove nakane radikalne promjene svijeta u teleologijskome smislu uzaludne. Mit je, dakle, tragičan zato što je Sizif „filozof suvremenosti“, a ne apsurdna figura utonuća u vlastitu ograničenu slobodu pomirenja sa stvarnošću koja je ionako osuđena na propast u eshatološkome smislu kraja prirode i čovjeka u doba tehnosfere. Camus se zato nije mogao kao Sartre deklarativno i manifestno staviti na stranu marksizma i socijalizma s egzistencijalističkim pečatom. Njegov je Sizif, da paradoks bude potpun, upravo zato istinski pobunjeni čovjek. Pitamo li se protiv čega, odgovor je još apsurdniji: protiv samoga sebe kao „okovanoga Prometeja“ čija tragika je u tome što je njegova krađa vatre bogovima istodobno i kraj mitske slike svijeta.

Sve nakon toga postaje doba dosade i ponavljanja istoga na sve većem stupnju intenziteta i nužno završava s tehnološkom singularnošću. S njom nema više ni filozofije niti umjetnosti, a čak je i znanost svedena na pitanja sjedinjenja broja kao kvantifikacije i slike kao vizualizacije.

2.

          Pročitao sam teškom mukom biografije filozofa i književnika kao što su Jacques Derrida, Walter Benjamin i Georges Bataille. Neću navoditi njihove biografe, jer su to uglavnom ljudi specijalizirani za uvid u životne faze i prijelaze s mnoštvom faktografskih podataka koji katkad mogu biti intrigantni jer to možda nismo očekivali od majstora-mislioca. Nisam baš posve „zadrt“ do te mjere da bih ovaj „žanr“ svojevrsne filozofijske fiziognomike podcjenjivao zbog minorne važnosti jer polazim od aksioma da nikakvi simptomi i frustracije autora u djetinjstvu ili njegov užasan karakter (poput Wittgensteina, primjerice) ne odlučuju o kvaliteti djela. Uostalom, bilo je takvih „nemilosrdnih gadova“ u povijesti filozofije i književnosti čije knjige pripadaju najvišim vrhovima misaonosti i ljepote teksta uopće.

No, osim knjige njemačkoga suvremenog filozofa Rüdigera Safranskoga kao biografije Martina Heideggera, naslovljene Majstor iz Njemačke prema onom amblematskome stihu iz pjesme Paula Celana Smrt je maestro iz Njemačke koja je apsolutno najmoćnija i najuzvišenija pjesma uopće napisana o čudovišnome zlu Holokausta, nisam vidio dostojne biografije koja bi nekog mislioca poput Deleuzea, primjerice, predstavila u onome svjetlu koje takvo djelo zaslužuje. Razlog je jednostavan. Safranski je napisao niz biografija filozofa, i o Schopenhaueru i o Nietzscheu, ali ono što njegov pristup razlikuje od svih drugih biografa jest to da je kao mislilac, a ne faktograf, onaj koji ulazi u životne putove autora o kojem piše ponajprije onako kako to jedino i priliči. Prvi je to nakon Jaspersa bjelodano istaknuo komunikolog Flusser u svojoj filozofskoj autobiografiji naslovljenoj gotovo neprevedivom njemačkom riječi Bodenlos (raskorijenjen, bestemeljan).

(Auto)biografija filozofa je ono što proizlazi iz njegova mišljenja i svodi se na zgode i nezgode ljudske sudbine kao nastavka mišljenja drugim sredstvima.

No, dobro znamo da smo uživali u knjizi Diogena Laertija o životima i mišljenjima grčkih filozofa. Zanimala nas je, pretpostavljam da govorim u ime većine, njihova svojeglavost i ekscentričnost više od samoga mišljenja koje smo mogli čitati u njihovim tekstovima (fragmentima i ostavštini sačuvanoj od propasti). Za mene su dva slučaja tzv. životnih sudbina u povijesti zapadnjačke metafizike naprosto uzoran primjer ove nužne mahnitosti uma koji nadilazi sve zadane granice i postaje nesvodivi slučaj singularnosti osobe. Oba slučaja uopće nisu nikakvi etičko-politički uzori za eventualno ponavljanje u budućnosti. Jedan je onaj Empedokla koji se bacio u vulkansko grotlo Etne, a drugi je onaj Wittgensteina kojeg su vilama iz jednog austrijskoga sela potjerali užasnuti očevi i majke djevojčica koje je natezao za kečke jer nisu znale odgovoriti na teške matematičko-logičke probleme što im je predavao u srednjoj školi.

E, sada, čitava stvar s biografijama nije u vjernosti faktografiji. Znamo da je ta priča o Empedoklu i njegovu herojskome samoubojstvu prepuna mitskih dodataka, pretjerivanja i možda se naposljetku sve odvilo drukčije negoli što je zapisano u „legendama“. Ostaje ipak zauvijek u tzv. kolektivnoj svijesti koja označava i predrasude i fikcije da se filozof bacio u Had na glavu, a ne na noge. Dakle, filozof se u zlatno doba metafizike ne služi vulgarno-materijalistički tijelom, već duhom i to do posljednjeg svojeg uzdaha. Heroizam ovog čina pretpostavlja duhovnu mahnitost kao uvjet mogućnosti života nakon smrti. Nije slučajno nedovršena tragedija jednog Friedricha Hölderlina upravo ona o Empedoklu.

Ali, što ćemo s onom bizarnom pričom o Wittgensteinovu izgonu iz raja? Je li se stvarno tako zbilo ili je to plod zlobnih fikcija i naklapanja? Rekli bi Ameri, who cares. Za mene je to naprosto genijalna zgoda jer pokazuje koliko je histeričan autor Tractatusa bio omražen od svojih suvremenika, a o njegovoj genijalnosti uopće nitko i ne govori baš ništa. Ona je stvar mahnitosti brojeva i uma, a ne fiziognomike jednog ekscentrika i pervertita kojem je odavno i prije no što je otpočelo razdoblje „političke korektnosti“ sve išlo na živce, pa čak i to da mora u nekoj austrijskoj vukojebini predavati logiku mladim djevojkama čiji očevi žive od pluga, motike i piva, a majke od tegobna života kućanica uz sliku Majke Božje na vratima i snatrenje o bijegu iz ovog života u neku normalnu onostranost bez seksa kao tlačenja i braka kao totalnoga mraka. Vulkanska lava i nazubljene vile ꟷ to su prvi i posljednji tragovi života potraćenog u slavu filozofije na ovoj zemlji i obje su slike simbolički trag vladavine besmislica i ništa više.

3.

Filmove o zombijima gledao sam na silu, da vidim koliko dugo mogu izdržati dosadu sablasnoga proždiranja i otpora nasrtima ovih post-bića kojima sam posvetio, naravno u jednom alegorijsko-simboličkome smislu, jedan meni posebno drag esej koji se bavi analizom Deleuzeova tumačenja D. H. Lawrenceove Apokalipse. (v. Žarko Paić, „Knjiga za zombije: O programiranoj budućnosti i pisanju bez posljednje svrhe“, u. Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019., str. 255-281.) No, više me je uvijek dirala glazba sjajnoga pop-rock sastava Zombies i njihova pjesma Time of the Season. Čisto savršenstvo davno prohujaloga zvuka iz 1968. godine. Poslušajte! (https://www.youtube.com/watch?v=T8ecsAI3FhY )

          Čemu zombiji?