Žarko Paić

1.

          U filmu Andreja Tarkovskoga Rubljov glavni je lik ono neizmjerno teško zvono kojeg zidarski radnici i pomoćnici tantalskim mukama prenose i uznose da bi ga ugradile u toranj pravoslavne ruske crkve. Sve drugo je tzv. rat kultura, dijalog na puškometu između racionalnosti Zapada i tzv. mistike Istoka, život zarastao u duge masne brade i posljednje iskupljenje u pogledu na zvono i vješala. S ovom postavkom bi se složio i sam redatelj filma inače ne bi snimio ni Nostalgiju ni Solaris u kojima nema više zvona, ali ima polaganih kadrova i slike razrušenoga hrama na kojeg padaju snježne pahuljice kao što ima i divljeg cvijeća i otvorenosti svijeta u zatvorenome prostoru susreta s objektom X. Ako čovjek nije objekt jedne više zbilje ulovljen u svojem drevnome krajoliku koji se rastaljuje od kozmičke ustajalosti, onda se njegova tajna egzistencije ogleda u mahnitoj proizvodnji simbola namijenjenih vjeri u vlastitu ništavnost. Zvona zvone, snijeg pada, cvijeće usahnjuje. Sve traje relativno kratko i ništa nije dostojno vezanosti uz „svoju“ zemlju koju će na kraju raznijeti oluja onkraj tamnoga brda, iza nas.

2.

Prvi filozof, Heraklit mračni iz Efeza, ostavio nam je u nasljeđe ime filozofija i svoje misli zapisane u fragmentima. Od svih preostaje onaj 52. koji na izvoran i najupečatljiviji način sve povezuje: i bitak, i svijet, i vrijeme kao igru i djecu koja bacaju kamenčiće. Glasi ovako: Vrijeme je dijete koje igra kamenčićima: kraljevstvo djeteta. I doista je tako. Ono što „nije“, jer vrijeme se vremenuje, događa se poput dječje igre. U njoj nema nikakvih prvih uzroka i posljednje svrhe. Sve je u igri koja sama određuje pravila svijetu, a ne obratno. I ta su pravila zadana tako što ih svi znaju, jer vrijeme je igra kao prostor bezrazložnosti i bestemeljnosti. Iza te igre nema ništa osim ljepote i nužnosti slobode samoga čovjeka da igru vremena nastoji odigrati dostojno onome što iz igre proizlazi. Što je to? Vrijeme se vremenuje, čovjek igra svoju slobodu tako što svijet gradi i razgrađuje poput nepoznate kozmološke „tamne tvari“ koja oblikuje zviježđa i galaksije, elementarne čestice jednog događaja koji se ponavlja svagda s novim intenzitetom udara valovlja mora u obalu i pješčani sprud na kojem djeca bacaju kamenčiće.

Filozof odlazi u izolaciju, izvan svijeta, u hram božice Artemide i tu piše svoje fragmente. Pisati o onome što se događa moguće je tek kada si izvan događaja, jer razmišljanje je uvijek zakašnjelo u odnosu na djelo koje omogućuje refleksiju. Zato djeca nisu filozofi, već oni kojima je darovana blagodat jednog izvanvremenskoga iskustva: da se odnose spram bitka onako kako to jedino može biti dostojno biti vremena: igrajući se i bacajući kamenčiće. Ovaj fragment je tako jednostavna „slika mišljenja“ i filozofija otpočinje u blizini sa svetim i ludičkim, pa nije začudno zašto narod gotovo na isti način uzima i djecu i ekscentrične mudrace. Oni su, naime, izvan ovoga svijeta, putokaz i orijentacija za život koji se nikad ne događa onako kako je to jedino dostojno ꟷ kao igra stvaranja i razaranja bitka u horizontu vremena. Umjesto toga, život se iživljava u igrama gladi i gladijatorstva, u borbama do istrebljenja Drugoga, u dosadi i banalnosti tegobna rada za preživljavanjem vrste koja je ionako osuđena na svoju biološku propast samim činom rođenja.

Heraklit iz Efeza je jedini autentični filozof u čitavoj povijesti metafizike i zato je njegova istinska sudbina da bude „mračan“ (skoteinos).

3.

Najdalje sam otišao do sjevernih predjela ove Zemlje skitajući se gradićima na danskome otočju Fyn. Volio sam čitati eseje i putopise o narodu Hiperborejaca, ali još sam više volio zalaziti u bučne vikinške pubove sa slikama jedrenjaka i moreplovaca s kraja 19. stoljeća kako isplovljavaju za Boston, dok ih nalijevaju pivom i njihove ih vjerne družice plačnim pogledom otpravljaju u prekooceansku avanturu. No, ono što je u ovoj pohvali što bi rekao Slobodan Šnajder, utjehe sjevernih mora, najbizarnije nije sjevernjaštvo Skandinavaca, već ono koje opisuje u svojoj knjizi eseja Pet genija mađarski mislilac i mistik Béla Hamvas, kad spominje

„najkarakterističnijeg pjesnika Sjevera Mihály Tompu. On se gdješto javlja glasom Wordswortha, ali bez metafizičke dubine. On je religiozni pjesnik, ali njegova je religioznost konvencionalna nedjeljna propovijed. U njoj je najjači glas melankolije prirode i anamnetske mašte, u duhu legendi bez mita i opustjelog krajolika.“ (Disput, Zagreb, 2022., str. 37. S mađarskoga prevela Kristina Peternai Andrić)

Toliko me je Hamvas zaintrigirao ovim riječima da sam odlučio da dotičnog mađarskoga „crkvenjaka“ sa Sjevera uopće ne otkrivam tražeći njegove knjige jer je i ono što je ovdje rečeno posve dosta za tri vječnosti. Pa, zašto onda ovo spominjem i još navodim iz knjige ključnog mislioca-majstora iskonske mudrosti? Zato što imam sliku njegove propovijedi na Sjeveru kad su nedjelje još jedan dobar razlog za suicid „bez mita i opustjelog krajolika“ i za ulazak u ove besmislice samo zato što je Sjever na sjeveru Mađarske „bez metafizičke dubine“. Možda ondje još uvijek tuku dosadni vjetrovi i možda s verandi miriše fiš-paprikaš iz kojeg se kečige bacaju salto-mortale iz kazana, a možda i nadalje netko na nedjeljnoj propovijedi čita dosadne pjesme Mihály Tompe da napakosti svima koji smjerno čekaju kraj ovog rituala da bi iznova sve palo u sjevernu dosadu cikličnoga ponavljanja jednog te istoga od sivila sutona do ledenih praskozorja s letargičnim suncem koje dođe, pa ubrzo ode, jer Sjever je ovdje „u duhu legendi bez mita“.

Sjeverno od mađarskoga sjevera leže prostori drugih ledenjaka bez povijesti i možda i tamo ima neki nedjeljni prokleti pjesnik koji se za razliku od Tompe kupa u svjetlosti svojih ekstaza kao druge vrste sveopće agonije Zapada. Ako ima, onda je njegova sudbina da za njega nitko ne zna, jer bi ga inače već Lars von Trier sigurno ovjekovječio svojom kamerom u Idiotima i od njega načinio svoj metafizički „brand“ koji drugi nazivaju estetikom melankolije i besmisla.