Viđamo ih u knjižnicama na predstavljanju knjiga. Obično sjede u zadnjim redovima i strpljivo čekaju da dosadnim izlaganjima o velevažnosti dotičnih autora i autorica dođe kraj da se konačno mogu okrijepiti nekim kanapeom i čašom vina s domjenka. Ima ih načitanih i solidno obrazovanih; ima ih različitih duhovnih profila, bačenih na ulicu iz tisuću razloga od kojih su svi ionako nevažni za ono što pripada biti modernosti i suvremenosti. Beskućništvo je, naime, bit ovog svijeta kao vladavine posvemašnjega otuđenja i postvarenja kapitalizma postindustrijske mreže subjekata/aktera u kojem višak vrijednosti istodobno stvara i višak outsidera na ulicama neprilagođenih okrutnome ritmu svakodnevnoga žrvnja normi i obveza ovog banalnoga nihilizma kojemu pojam rada određuje granice duhovne uporabe. Ima ih radikalno uvjerenih u svoje ulično mesijansko poslanstvo dostojno najvećih umjetničkih performativnih događaja nalik izmučenim likovima svetaca i apostata iz filmova Andreja Tarkovskoga.
Ima ih ponajviše umornih od vlastita umora od sebe samih u noćnim linijama tramvaja od istoka do zapada i obratno. Uvijek kad ih vidim kako gledaju u prazninu sumračne otvorenosti sablasne zime sjetim se filma Karla Grunea Ulica (Die Strasse) iz 1924. godine i scene u kojoj glumac Eugen Klöpfer sjedi zavaljen na otomanu u svojem stanu i gleda na ulicu kao ulicu niz koju odlazi rijeka automobila i njegov život koji se pretvara u ono što nazivam iskustvom transcendentalnoga beskućništva. Drugi film koji mi pada na pamet u pogledu na njih i njihove umorne snove jest Wendersov Nebo nad Berlinom (Der Himmel über Berlin) iz 1987. godine. Nije važno objašnjenje posljednjeg razloga ove korelacije između apsolutnog čemera i slobode. Važno je samo kako neki nesvodivi anđeo sjedi u istom tramvaju kao i oni i šuti iz samilosti i solidarnosti kao i oni, jer netko od njih možda više zna o Wendersovim filmovima i njegovim divnim esejima o tlu i snovima koje je upleo u film Do kraja svijeta (Until the End of the World) iz 1991. godineu australskim pustarama uz baladu Nicka Cavea od svih nas zajedno.
Jer što mi uopće znamo o Drugima, o njihovim patnjama i užitku, o njihovu pravu na vlastito beskućništvo duše kao otpora ovoj krutosti i okrutnosti života kakav se nudi još od Leibniza kao najbolji od svih svjetova? Ništa, baš ništa. Ne znamo ništa o njihovoj želji za bijegom iz ove morbidne arkadije; ne znamo ništa o njihovome jadu i uzdasima za povratkom u ovaj svijet računajuće normalnosti na koju se navikavamo od djetinjstva kao mravi u mravinjaku da bismo preživjeli vlastite traume i nasilja spram Drugih; ne znamo ništa o njihovim mržnjama protiv naše religiozne samilosti koja uvijek završava s prezirom njihova smradnoga tijela i protiv njihove oholosti koja nas užasava jer uvijek poslije uspona na samotne vrhunce praznine slijedi pad u bezdan očaja i tame i tko zna, možda već sutra, sve se može okrenuti protiv nas na njihovu stranu i mi sami možda postanemo besmisleni višak u njihovu plemenskome zavjetu krvi koja ostavlja neisprane tragove na pustoj ulici.
Beskućništvo nije eksces društvene neodgovornosti informacijskoga kapitalizma, despotizma i diktature u suvremenosti. Ono je rupa u mreži bez središta i ruba i odnosi sa sobom poput taloga sva čvorišta ovog svijeta kojemu tako neizmjerno nedostaje duše, a ne duha. Beskućništvo ne prikazuje nikad tako dobro ni slika ni riječ, ni film ni poezija. Preostaje samo melankolična glazba i ništa više, glazba sumorne ulice koja se utapa u alkoholu i strašnome umoru od života. Prijeći na drugu stranu ulice ipak predstavlja najvišu mogućnost svake ulične egzistencije.
Street Songs of the Homeless…
1. Nemjerljiv je utjecaj ruskoga književnika Fjodora M. Dostojevskog na europsku/zapadnjačku filozofiju i modernu književnost i kulturu uopće. Evo što o tome iskazuju oni namjerodavniji. Istaknut ću stajališta četiri mislioca i pisaca, dva Nijemca i dva Francuza. Friedrich W. Nietzsche u Sumraku idola ustvrđuje da je „Dostojevski…jedini od kojeg sam imao što naučiti o psihologiji…Otkriće […]
February 07, 2025
Roman jednog od najznačajnijih suvremenih američkih pisaca Dona DeLilla Cosmopolis, koji uistinu više pripada žanru poetizirane proze kao apologije New Yorka u dva njegova značenja, istinskome kozmopolitskome središtu neoliberalnoga kapitalizma i kaotičnome prostoru zadržavanja, zaustavljanja, zastoja histeričnoga čovjeka u vremenu bez otvorenosti budućnosti, predstavlja gotovo savršeni prikaz onog što u svojim teorijskim knjigama nazivam odnosom […]
February 06, 2025