Žarko Paić

          Viđamo ih u knjižnicama na predstavljanju knjiga. Obično sjede u zadnjim redovima i strpljivo čekaju da dosadnim izlaganjima o velevažnosti dotičnih autora i autorica dođe kraj da se konačno mogu okrijepiti nekim kanapeom i čašom vina s domjenka. Ima ih načitanih i solidno obrazovanih; ima ih različitih duhovnih profila, bačenih na ulicu iz tisuću razloga od kojih su svi ionako nevažni za ono što pripada biti modernosti i suvremenosti. Beskućništvo je, naime, bit ovog svijeta kao vladavine posvemašnjega otuđenja i postvarenja kapitalizma postindustrijske mreže subjekata/aktera u kojem višak vrijednosti istodobno stvara i višak outsidera na ulicama neprilagođenih okrutnome ritmu svakodnevnoga žrvnja normi i obveza ovog banalnoga nihilizma kojemu pojam rada određuje granice duhovne uporabe. Ima ih radikalno uvjerenih u svoje ulično mesijansko poslanstvo dostojno najvećih umjetničkih performativnih događaja nalik izmučenim likovima svetaca i apostata iz filmova Andreja Tarkovskoga.

Ima ih ponajviše umornih od vlastita umora od sebe samih u noćnim linijama tramvaja od istoka do zapada i obratno. Uvijek kad ih vidim kako gledaju u prazninu sumračne otvorenosti sablasne zime sjetim se filma Karla Grunea Ulica (Die Strasse) iz 1924. godine i scene u kojoj glumac Eugen Klöpfer sjedi zavaljen na otomanu u svojem stanu i gleda na ulicu kao ulicu niz koju odlazi rijeka automobila i njegov život koji se pretvara u ono što nazivam iskustvom transcendentalnoga beskućništva. Drugi film koji mi pada na pamet u pogledu na njih i njihove umorne snove jest Wendersov Nebo nad Berlinom (Der Himmel über Berlin) iz 1987. godine. Nije važno objašnjenje posljednjeg razloga ove korelacije između apsolutnog čemera i slobode. Važno je samo kako neki nesvodivi anđeo sjedi u istom tramvaju kao i oni i šuti iz samilosti i solidarnosti kao i oni, jer netko od njih možda više zna o Wendersovim filmovima i njegovim divnim esejima o tlu i snovima koje je upleo u film Do kraja svijeta (Until the End of the World) iz 1991. godineu australskim pustarama uz baladu Nicka Cavea od svih nas zajedno.

Jer što mi uopće znamo o Drugima, o njihovim patnjama i užitku, o njihovu pravu na vlastito beskućništvo duše kao otpora ovoj krutosti i okrutnosti života kakav se nudi još od Leibniza kao najbolji od svih svjetova? Ništa, baš ništa. Ne znamo ništa o njihovoj želji za bijegom iz ove morbidne arkadije; ne znamo ništa o njihovome jadu i uzdasima za povratkom u ovaj svijet računajuće normalnosti na koju se navikavamo od djetinjstva kao mravi u mravinjaku da bismo preživjeli vlastite traume i nasilja spram Drugih; ne znamo ništa o njihovim mržnjama protiv naše religiozne samilosti koja uvijek završava s prezirom njihova smradnoga tijela i protiv njihove oholosti koja nas užasava jer uvijek poslije uspona na samotne vrhunce praznine slijedi pad u bezdan očaja i tame i tko zna, možda već sutra, sve se može okrenuti protiv nas na njihovu stranu i mi sami možda postanemo besmisleni višak u njihovu plemenskome zavjetu krvi koja ostavlja neisprane tragove na pustoj ulici.

Beskućništvo nije eksces društvene neodgovornosti informacijskoga kapitalizma, despotizma i diktature u suvremenosti. Ono je rupa u mreži bez središta i ruba i odnosi sa sobom poput taloga sva čvorišta ovog svijeta kojemu tako neizmjerno nedostaje duše, a ne duha. Beskućništvo ne prikazuje nikad tako dobro ni slika ni riječ, ni film ni poezija. Preostaje samo melankolična glazba i ništa više, glazba sumorne ulice koja se utapa u alkoholu i strašnome umoru od života. Prijeći na drugu stranu ulice ipak predstavlja najvišu mogućnost svake ulične egzistencije.

Street Songs of the Homeless…