Žarko Paić

1. Autopoiesis

Tehnički svijet ne funkcionira tek autopietički poput svih drugih živih sustava. Štoviše, njegov je način „bitka“ u logici tehnosfere takav da omogućuje prijenos informacija i materijaliziranje energije u „beskonačnoj brzini“ (vitesse infinie) objekta koji se kreće apsolutnim prostorom-vremenom. Ako strojevi mutiraju u hibride između „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition) mijenja se poredak povijesnoga ranga. To znači da se treba drukčije odrediti odnos između tehnike i prirode. Uostalom, razvitak tehničkih medija ide u smjeru čiste vizualizacije i nematerijalnosti. Strojevi tako ne reguliraju odnose između umreženih objekata u trojnome obrascu kibernetike: čovjek-stroj, stroj-čovjek, stroj-stroj. Ispravnije je kazati da je upravljanje sustavom i okolinom moguće, zbiljski i nužno samo zato što već uvijek postoji kontingentna „priroda“ svemira. Njezina je „istina“ da se kaosom stvara poredak koji teži entropiji u svoje dvije forme.

Uvjetno rečeno, prva je forma fizikalna i odnosi se na prostor, a druga je metafizička i odnosi se na vrijeme. U prvoj se radi o Maxwellovu demonu, a u drugoj o onome što su McLuhan i Baudrillard nazvali implozijom informacija. Sveza između kaosa i implozije moguća je pritom samo zato što se uspostavlja ono između (in–between) dviju entropija. A to što se nalazi „između“ nije ništa drugo negoli događaj permanentnoga stvaranja tehnosfere iz sebe same. Njezin se „život“ odvija kao vječno postajanje i nestajanje u stalnim preobrazbama estetske forme. U suvremenim tehnoznanostima na taj se način vizualiziranje „demona“ pokazuje jedinim pravim pitanjem dokaza postojanja onoga što je metafizika nazivala misterijem ili mistikom „bitka“. Danas je to ono isto kada fizika i kozmologija nastoje pronaći objašnjenje postojanja „tamne tvari“ i „crnih rupa“ u svemiru.

          U odredbi Wienera o „biti“ kibernetike naspram Heideggerove kritike metafizike i zahtjeva mišljenju za „drugim početkom“ (der anderen Anfang) možemo uočiti ono što smo nazvali „razlikom“ između dviju razlika. Ontologijska je razlika ona između bitka i bića. Uvodi je Heidegger u spisu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 1977.) Može se s pravom kazati da je ta razlika bila presudna za mišljenje suvremenosti kao kritike svakog relikta antropologizma, biologizma i psihologizma u doba moderne tehnike. Heidegger je jasno pokazao da se mora prokrčiti put u otvorenost nadolazećega tako što će se istodobno misaono izvesti nadilaženje metafizike kao transcendencije svijesti i realizma bitka. Prošlost se „vraća“ u suvremenost tek kada je misaono živa kao suvremeno zbivanje povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka.

Budućnost gubi odlike utopije i futurologije tek onda kada se odstrani vladavina aktualnosti kao „vječne prisutnosti“ bitka. Istinska povijest može biti samo epohalna. Njezina spasonosna usmjerenost nadolazećem ne znači ništa drugo negoli da bitak može imati smisao jedino ako su bića i bit čovjeka otvoreni u distanci spram bitka sámoga. U cjelini, ontologijska razlika otvorila je mogućnost radikalne kritike zaborava iskonske dimenzije vremena i podarila dostojanstvo filozofiji, umjetnosti, ali i znanosti. Kako? Jednostavno, izvan svođenja na funkcije i strukture ljudske bezuvjetne vladavine nad bitkom. Heidegger je na kraju svojega puta mišljenja slutio da se naspram kibernetike koja u sebe „usisava“ čitavu metafiziku ne može više ništa. Osim možda neke vrste spasonosnoga razmaka dvaju načina mišljenja – računanja (Rechnen) i kazivanja (Dichten).(Vidi o tome: Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 109-164. i 165-203. i Erich Hörl, „Das kybernetische Bild des Denkens“, u: Michael Hagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Geschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008., str. 163-165.)

Tome usuprot, Wiener je uveo u optjecaj kibernetičku razliku. Sažeto rečeno, više se ne radi o prijeporu između bitka i mišljenja u spoznajno-teorijskome smislu primata jednog ili drugoga. Isto tako nije posrijedi vrijeme koje u sebi obuhvaća vrtnju iskonskoga događaja u nadolazećem vremenu s primatom kazivajuće zgode jezika. Sve se to suspendira i neutralizira u tehničkome svijetu.¸Vrijeme sada proizlazi iz drukčije verzije događaja. Što se događa, događa se spontano, autopoietički, samosvrhovito, tehnički kontrolirano unutar svemira kao neuronalne mreže informacija. Čitav se svemir kontingentno stvara u mozgu kao kibernetička komunikacija između sustava i okoline. To je nagnalo W. Rossa Ashbyja da uvede pojam „residual patterns“. Pojam se odnosi na strojeve koji sami uče. To čine sintetizirajući genetske kodove i informacije kao uvjet mogućnosti „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). (W. Ross Ashby, An Introduction to Cybernetics, Chapmann & Hall, London, 1957.)

Pojmovna se konfiguracija razvija polazeći od razlike koja nastupa iz događaja apsolutne nužnosti i događaja relativne slobode.  Pojasnimo u čemu je razlika ta dva događaja. Ponajprije, razlika između entropije i napretka povijesti pokazuje se razlikom između sudbonosnosti prirode u kozmičkome smislu i postajanja kulture u tehničkome smislu. Entropija koja raste u izoliranim sustavima suspendira se i neutralizira u otvorenim sustavima. Utoliko je mišljenje „otvorenoga stroja“ sámoga života (organičko načelo) kao samoupravljanja sustavom i okolinom tehnosfere (homeostatičko načelo) ono što preostaje kao tajna „crne kutije“ metafizike. Stroj u okviru postupanja s logikom „povratne sprege“ (feedback) može preuzeti spontanost ljudske komunikacije. Na taj način se njegova tendencija pokazuje mjerom između entropije i kaosa ili kibernetičkom razlikom.

Ona nas uvodi u tehnički svijet drukčije shvaćene svrhovitosti negoli je to ona koja metafizički utječe na ideju prisutnu čak i u Darwinovoj biološkoj teoriji evolucije: da postoji unutarnja svrhovitost ili planomjernost prirode koja se u posvemašnjoj ravnoteži odupire entropiji. Ako svi sustavi teže porastu entropije u izoliranome stanju, tada je otvorenost njihove komunikacije poput rupe u mreži. Ona je kontingentan događaj mogućega izlaza iz kozmičke zatvorenosti. Ali samo pod uvjetom da se mreža ponovno uspostavi stabilnom na drugim osnovama. U tom pogledu stabilnost je sustava nužno neka vrsta metastabilnosti. S pomoću nje entropija regulira komunikaciju u međuzvjezdanome prostranstvu. Kako je to uopće moguće? Tako što sustavi smjeraju ravnoteži umrežavajući se u sklopove. Izolirana su otočja svagda pošteđena siline promjena. U njima se zbiva eksces prirode.

Poput nastanka čudnovatoga kljunaša u Novome Zelandu, primjerice. U tim mutacijama organizma u prirodi valja prepoznati logiku singularnosti. Upravo će ona biti odlučujućom za razvitak tehnogeneze. Slučaj se ne pojavljuje ekscesom nužnosti. Posve obratno, nužnost sada nastaje iz logike slučaja. Nije sloboda pritom spoznata nužnost autonomije ljudske egzistencije u svijetu (Spinoza-Hegel). Ona je slučaj na rubu kaosa i poretka, darovana kontingencija koju ne možemo izbjeći jer je bez nje svijet nemoguć kao takav. Bogovi bi se mogli u beskraj dosađivati bez ljudske patnje. A životinje bi u labirintu prirodne nužnosti ostale lišene odnosa koji okolinu uzdiže do praznoga doma. Sve bi imalo „manje razloga“ i „više bezrazložnosti“. Na jednom mjestu knjige Ljudska uporaba ljudskih bića: Kibernetika i društvo (The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society) Norbert Wiener kaže i ovo:

„Uronjeni smo u život u kojem svijet kao cjelina odbija fuziju rasta i pada poretka. Ipak, kao što smo vidjeli, drugi zakon termodinamike – premda može biti djelotvoran u cjelini zatvorenoga sustava – nipošto ne djeluje u svojim neizoliranim dijelovima. Ne postoje lokalna i privremena otočja opadajuće entropije u svijetu u kojem entropija kao cjelina nastoji rasti, a postojanje tih otočja navodi neke od nas da priznamo napredak.“ (Norbert Wiener, isto, str. 36.)

U čemu je razlika između „bačenosti“ (Geworfenheit) čovjeka u svijet i njegove „uronjenosti“? Prvi je pojam Heideggerov i odnosi se na slobodu egzistencijalnoga projekta u granicama bitka kao mogućega-bitka (Sein-können). Drugi je, pak, Wienerov pojam i usmjerava pozornost na tehničku „prirodu“ ljudske egzistencije. Dok se Heidegger otklanja od svakog mišljenja kolektivne egzistencije čovjeka i nastoji razumjeti njegovu singularnost, jer je moderno industrijsko društvo za njega tek posljedica tehničke subjektivnosti, Wienera zaokuplja ideja komunikacije kao kontrole društvene entropije napretka. Jasno je da se moderno društvo nalazi u iskušenju prelaska granica „ljudskosti“. Između „bačenosti“ i „uronjenosti“ postoje, doduše, tanke crte dodira. No, jedno je izvjesno: kraj metafizike i kibernetika ne mogu se povezati nikako drukčije negoli onim „trećim“. Kakva bi to još sinteza mogla biti izvan redukcije na ontologijsku ili kibernetičku razliku? Wieneru je na temelju uvida kvantne fizike i termodinamike bjelodano da je život rijetka pojava u svemiru. Postoji čak i njegova sumnja da je možda jedino na Zemlji slučaj htio da se razvije inteligentan život dostojan fikcija metafizike među kojima je najveća ona koja od samoga početka pretpostavlja božansku „prirodu“ ljudskoga uma i osjetilnosti. Sa stajališta neizbježnoga djelovanja fizikalnih zakonitosti budućnost Zemlje već je odigrana. Život kakav sada buja u mnoštvu oblika nestat će, a Zemlja će biti beživotni planet. Entropija se u tom pogledu zapravo uopće filozofijski ne može misliti izvan kozmičkoga nihilizma.

To valja imati u vidu kada nastojimo uvidjeti zašto su dva načina mišljenja koja je na kraju života još jednom imao potrebu naglasiti Heidegger – tehničko ili računsko i kazivajuće ili mitopoetsko – proizašli iz igre poretka i kaosa. Ono što, međutim, u Wienerovu zasnivanju kibernetike ima prizvuk stoičke kozmologije i etike, a što su kasnije mnogo sustavnije razvili u svojim predavanjima kasni Foucault i Deleuze, odnosi se na način misaonoga života pred neizbježnim događajem apokalipse. U tom pogledu entropija kao fizikalni pojam sintetizira trojstvo raspada (sustava i okoline), kaosa kao metastabilne ravnoteže i implozije informacija koja završava na rubu „horizonta događaja“. Potonji je pojam, kako smo pokazali, onaj koji Stephen Hawking rabi da bi objasnio svoju novu teoriju o „crnim rupama“. Kada se nešto raspada u svijetu, koji je shvaćen prošireno kao prostor-vrijeme kozmičkoga događaja i otuda omogućuje biološko-tehničku evoluciju, to se ne zbiva „apokaliptički“. Entropija se, dakle, ne smije i ne može shvatiti iz duha katastrofe kao uništenja. Najpotresnije i ujedno najuzvišenije riječi koje Wiener ispisuje u svojoj knjizi koja još uvijek nastoji spasiti ono „ljudsko“ kroz pokušaj dovođenja u svezu kibernetike i društva, zacijelo su sljedeće:

„Uistinu, mi smo poput brodolomaca na napuštenome planetu. No, čak i u brodolomu ljudske vrline i vrijednosti nužno ne iščezavaju i moramo ih znati očuvati. Propast ćemo, ali neka to bude primjereno našem dostojanstvu kojim se možemo podičiti.“ (Norbert Wiener, isto, str. 40.)

Što iz toga možemo zaključiti? Samo to da kibernetika mora postulirati druge i drukčije pojmove za održanje čovječanstva. To se mora desiti pod uvjetom vladavine entropije u povijesti njegova uzdizanja do prijestolja moći iz biti mišljenja kao jedinog pravog temelja ljudskoga dostojanstva. Blaise Pascal je na taj način otvorio problem „ljudske prirode“. Ako ima tako nečeg kao što je veličajna „bit“ čovjeka, tada se ona može obistiniti u događaju koji se ne zbiva sam od sebe bez misaonoga utemeljenja. Duhovno dostojanstvo čovjeka, dakle, proizlazi iz onoga što sintetizira bitak, bića i bit čovjeka. Ta je sinteza, pak, moguća tek onda kada se događa u odnosu između triju stadija na kojima „pustinja raste“. Entropija se stoga uspostavlja kao:

          (1) raspad ideje prirode i nastanka čovjeka;

          (2) igra kaosa i poretka u kojoj ono što povezuje nužnost i slučaj ne dolazi iz modalne kategorije mogućnosti, već iz čiste kontingencije kao misterija ili čuda „da“ bitak uopće jest (quoddittas);

          (3) implozija informacija koja omogućuje sustavu da funkcionira na temelju povratne sprege-petlje (feedback-loop), a okolini da mijenja odnose između umreženih sudionika interaktivne komunikacije.

          Svo troje ne smije se razumjeti iz perspektive „brodolomnika“. Iako je ideja da je tehnički svijet u svim svojim aspektima ništa drugo negoli nadomjestak za izgubljenu prirodu životinje koja nema svoje iskonsko obitavalište, pa zato nužno mora graditi umjetne vrtove za svoj novi raj, zajednička psihoanalizi, filozofijskoj antropologiji i kibernetici, ne smijemo zaboraviti da nadomjestak nije „mana“ neke djevičanske „ljudske prirode“ koju iznova valja uspostaviti na istim temeljima. U nadomjesku se nalazi „bit“ ljudske egzistencije. Kada Flusser definira komunikaciju upravo nadomjeskom bez koje bi čovjek pao u stanje životinjskoga opstanka on ima u vidu postojanje kôda kao sustava znakova kojim se priroda rasprirodnjuje. Nije li problem u odredbi razloga zašto kibernetiku i na njoj zasnovanu logiku tehnogeneze svjetova nazivamo „nadomjeskom“? Iako je jasno da je to zato što se povijesno-logički „prvo“ pojavljuje čista priroda kao događaj metafizičke istovjetnosti bitka i mišljenja, to još ništa ne govori o tajni „druge prirode“.

Nakon svih veličajnih rastemeljenja metafizike od Nietzschea do Heideggera, Wittgensteina, Simondona, Derride, Deleuzea i kibernetičara poput Wienera, Günthera do radikalnih konstruktivista (Heinza von Foerstera i Ernsta von Glasersfelda) sazrelo je vrijeme da ideju nadomještanja, nadomjeska, onoga što zasjeda na mjesto vladavine prethodne paradigme pokušamo shvatiti „pozitivno“. Nije to tek „negativnost“ ili „antimetafizika“ na djelu u ruhu postmetafizike, ili kako je god nazivali. Ali jednako tako ne možemo nadomjestak shvatiti kao simulakrum. Često se govori pritom kako digitalni poredak mreža ima značajke tehnologijske simulacije. Zaboravimo na pojam krivotvorine kao i na ono nezbiljsko. Ovdje se uopće ne radi o sporu između stvarnosti i fikcije. Virtualna stvarnost određuje tzv. pravoj stvarnosti granice, a ne više obratno. Dostatno je spomenuti primjer definicije dizajna. Daleko od toga da ga se može i nadalje držati pukom primijenjenom umjetnošću. Umjesto toga potrebno je shvatiti da se dizajnom estetski konstruira tehnologijska stvarnost našeg vremena. To ide tako daleko da, primjerice, današnji komunikacijski ili web-dizajn ne ostaje unutar kompjutorske simulacije događaja.

Štoviše, dizajniranje je proces kojim se estetizira sám život u njegovu samorazvitku i složenosti. Između „inteligentnoga dizajna“ i „estetskoga dizajna“, između Boga i ljepote uspostavilo se ono „treće“ što u drugi plan stavlja klasične odnose uzroka i svrhe. „Drugo“ (iterabilnost) sada određuje mogućnost „prvoga“ (arché). A to znači da je pitanje načina komunikacije (quoddittas) važnije od njezina sadržaja (quiddittas). Prisjetimo se i Marxa kada kaže na jednom mjestu da je anatomija modernoga kapitalističkoga društva ključ za anatomiju majmuna. Sve to pokazuje kako se složenost tehničkoga svijeta nipošto ne može razmatrati tek u analogiji s prirodom. Korak izvan te fatalne sheme mišljenja pretpostavlja izlazak iz logike konjunkcije-disjunkcije i vladavine načela linearne uzročnosti. Vidjeli smo da prvi poredak kibernetike ima u središtu pojam povratka ili povratne sprege-petlje (feedback-loop). Drugi se poredak, pak, orijentira na modelu promatrajućih sustava s vladavinom ideje objekta. Sam objekt u njegovoj objektivnosti postaje „novim subjektom“. A to znači da je spoznajno-teorijski problem razumijevanja svijeta uvjetovan promjenom perspektive mišljenja. Kada u trojnome obrascu odnosa čovjeka i stroja, stroja i čovjeka te, naposljetku, stroja i stroja iz drugoga poretka vladavine tehničkih objekata ulazimo u treći poredak kibernetike, sve postaje vrtoglavo ubrzano. Usto, sve se radikalno rastjelovljuje. Dematerijaliziranje poprima učinak „rasvjetljenja“ tijela kao tehničkoga objekta. Ali, ni subjektivnost subjekta niti objektivnost objekta više nisu mjerodavni pojmovi ovog radikalno konstruktivističkoga obrata. Kamo se onda treba usmjeriti?

2. Treći poredak kibernetike

Vratimo se još jednom pobližem razjašnjenju vodećega pojma kibernetike. Nije to niti kontrola niti komunikacija, jer oboje pretpostavljaju postojanje sustava, nego ono što skriveno upravlja odnosom sustava i okoline u kozmičko-prirodnome sklopu bitka. U tom se sklopu život pojavljuje kao najviša mogućnost uopće. Ali i kao rijetka pojava. Entropijom označavamo pojam koji potječe još iz 19. stoljeća. Izvodi se, naime, iz proučavanja termodinamičkih sustava. Nalazi se u svim postojećim sustavima, neovisno je li riječ o živim ili neživim, koji posjeduju neku vrstu slobodne energije potrebne za djelovanje i rad. No, kao sustav sáma energija može pasti ili narasti te se stoga mjeri precizno matematički. Otuda Boltzmannov pojam entropije pripada matematičko-fizikalnim teorijama. Razvitkom statistike entropija se uvelike počela razmatrati. No, prošireno je shvaćanje da tim pojmom obuhvaćamo približan stupanj raspada ili nesigurnosti održivosti nekoga sustava.

Štoviše, ukoliko je sustav izoliran, ili je izvan svih ulaza materije i energije, smjerat će prema maksimalnoj veličini entropije sukladno drugome zakonu termodinamike. Odmah valja upozoriti da se takvo fizikalno-matematičko shvaćanje nalazi u paradoksalnoj ovisnosti sa svim postojećim sustavima na Zemlji od društva, politike, ekonomije, zdravstva, kulture itd. Nije stoga slučajno što je entropija ujedno i jedan od temeljnih pojmova teorije sustava i teorije složenosti (complexity theory). (David Byrne, Complexity Theory and the Social Sciences: An Introduction, Routledge, London-New York, 1998.)

Kao što se kibernetika idealno poklapa s razvitkom interdisciplinarnoga polja istraživanja biologije, informatike, sociologije, antropologije, psihijatrije, tako se i pojam entropije pokazuje odlučujućim za novu logiku znanosti koja poput kognitivnih strojeva digitalnoga doba „računa“ polazeći od binarnoga kôda. Neki autori smatraju da je proučavanje tog pojma nužno zato jer nam pomaže u određenju mjerljivosti održivoga sustava. U posljednje vrijeme u tom smjeru kreće se većina sociologijskih istraživanja odnosa prirode i društvenih sustava. Ekologijska paradigma društvenoga razvitka posebnu pozornost poklanja upravo svezi drevnih nauka politeističkih religija svijeta s načinom života zajednica koje održavaju prirodnu ravnotežu bez mahnitosti industrijskoga napretka. Ukratko, održivost se sustava mjeri tako što razina entropije ne prelazi maksimum, jer bi se inače sustav u potpunosti srušio. Raspad ili „smrt sustava“ nastoji se spriječiti na taj način da sám život u svojoj moći ravnoteže između sustava i podsustava kontrolira razmjenu energije, materije i informacije dostatnu da entropija ne poraste, već ostane obuzdana ispod donje granice.

          Iako se uglavnom govori o tome da postoje dvije entropije, Boltzmannova statistička i Shannonova informacijska, čini se da je za razumijevanje kibernetike trećega poretka u kojem kontrola i komunikacija pripada autopietičkome sustavu strojeva, a ne ljudi, moguće uvesti i treću entropiju. To je ona koja povezuje raspad sustava i imploziju čitavoga tehničkoga poretka. Ona čini „bit“ međumreže (Internet). U nju je čovjek uronjen kao u svoj jedini svijet. Bez toga je nemoguće zamisliti njegov život u složenim sustavima današnjice. Štoviše, život u tzv. informacijskim ili telematskim društvima bio bi bez te treće entropije, koliko god se to činilo paradoksalnim i aporetičnim, gotovo nemogućim. Kada to kažemo mislimo ponajprije na pojam kaosa i to u smislu poveznice raspada i implozije. No, još je nešto ovdje u igri. I to je mnogo važnije od ovog odnosa između (in-between) dviju entropija. Riječ je o paradigmi odnosa interaktivne komunikacije u složenim sustavima „umjetnoga života“ (A-life). Ona, naime, počiva na ideji programirane vizije onoga što nadilazi granice pojavnoga i tako postaje sintezom nužnosti (determinizam) i slučaja (kontingencije). Ova treća entropija, koja je zapravo „druga“ jer omogućuje svezu raspada sustava i implozije poretka, pripada ideji emergentne mreže. Budući da se zasniva na temeljnim načelima kibernetike poput pojmova samoorganiziranja, samoupravljanja i samosvrhe, ništa izvana ne može joj pružiti oslonac.

Modeli su interaktivnih sustava, prema teoretičaru i praktičaru digitalne estetike i suvremene umjetnosti Peteru Weibelu, sljedeći: (1) diskretni ili aktivni sustavi u kojima korisnik nema izravan utjecaj na distribuciju informacija i promjenu njihova sadržaja; (2) reaktivni sustavi koji se zasnivaju na logici povratne sprege-petlje (feedback-loop) i omogućuju izravnu reakciju na događaje u mreži što nužno dovodi do mogućnosti aktivne participacije korisnika u oblikovanju kognitivne situacije; (3) interaktivni sustavi s otvorenim programskim strukturiranjem, u kojem korisnik postaje sudionikom događaja i na taj se način u igru uvode pojmovi interaktora i djela. O tome je Weibel ostavio dojmljivi umjetnički „zapis“ 1992. godine. U simuliranome prostoru postavio je interaktivnu instalaciju naslovljenu znakovito Kartezijanski kaos (Cartesianische Chaos). (Peter Weibel, „Transformation der Techno-Ästhetik“, u: Florian Rötzer (ur.), Digitaler Schein: Ästhetik der elektronischen Medien, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991., str. 205-249. i Claudia Gianetti, Digitale Ästhetik: Einleitung, www.medienkunstnetz.de/themen/aesthetik_des_digitalen)

Bez postojanja emergentne mreže sustav i okolina ne bi imale svoj nematerijalni prostor događanja stalnoga postajanja „novoga“. Protok informacija i šuma u interaktivnoj komunikaciji „novo“ izvodi iz stvaralačke potencijalnosti tehnosfere. Vrijeme kibernetike zato predstavlja apsolutno vrijeme stroja. Ono u sebi obuhvaća sve tri entropije jer raspad, kaos i implozija proizlaze iz unutarnje nužnosti samoga „slučaja“. To, pak, znači da su energija, materija i informacija uvjet mogućnosti ubrzanja (akceleracije) sámoga života kao entropije. Nije više problem u rastu ili padu entropije kao takve. Kaos nastaje kao mogućnost stvaranja poretka u kojem sustav i okolina nastoje sebe prilagoditi onome što nadilazi sve dosad viđeno. Nije li ovo u suprotnosti s klasičnom logikom i fizikom koja je pojam kaosa predstavljala idejom ne-poretka, onoga što nema u sebi nikakvu mogućnost sinteze proturječnosti!? Zacijelo je bilo tako. No, teorije determinističkoga kaosa u fizici i kozmologiji promijenile su shvaćanje o tom neartikuliranome pojmu koji se smatra uvjetom mogućnosti svakoga početka (arché). U djelima Gillesa Deleuza suvremeno shvaćanje kaosa oscilira između transklasične logike i kozmologije. Važno je ovdje tek naznačiti da se i sám pojam filozofije u Deleuzea pokazuje u bitnome izvedenim iz onoga što pred kraj života naziva kaosmosom, posuđujući taj izraz iz eksperimentalnoga romana Jamesa Joycea, Finneganovo bdjenje (Finnegans Wake). (Vidi o tome: Jeffrey A. Bell, Philosophy at the Edge of Chaos: Gilles Deleuze and the Philosophy of Difference, University of Toronto Press, Toronto, 2006.)

          Odnos kaosa i tehnologije odjednom postaje ključan za održavanje „radova na mreži“. Jer, naime, ono što je bilo shvaćeno u terminima nereda i ne-poretka, kao čista kontingencija bezrazložnosti, sada uređuje i kontrolira sam poredak mjerom tehnički postale entropije. U svemu tome ključan je proces akceleracije.

3. Ubrzanje brzine

Ubrzanje predstavlja temeljni problem suvremene tehnologije. Ono se ne može izbjeći. Razlog leži u tome što je ideja prvoga početka ili stvaranja svemira „velikim praskom“ ujedno dvoznačna. S jedne se strane radi o prvome uzroku nastanka bitka rasprsnućem (eksplozijom) materije, a s druge o povratnoj sprezi (feedback) kojom se sustav života vraća na početnu točku sažimanjem informacija (implozija). Tehnologija nije ništa drugo negoli razvitak kognitivnih sposobnosti materije kao energije. Ako se, pak, radi o ideji povratka kao nužnoj entropiji svemira, tada je ideja „napretka“ kao „razvitka“ istodobno u ubrzanju sáme brzine do apsolutnih razmjera. Svaki povratak na nultu točku kretanja bio bi „nazadak“ u životu društava u kojima još postoji utopija suživota životinja, ljudi i strojeva u međusobnome razmaku.

Je li to još uopće održivo ili se nalazimo u trećem poretku kibernetike s vladavinom programiranoga kaosa kao vizualizacije „tamne tvari“ iz koje nema povratka unatrag? U pravu je Kenneth D. Bailey kada tvrdi da je priroda ireverzibilnost entropije, a tehnički svijet pretpostavlja mogućnost reverzibilnosti. (Kenneth D. Bailey, „Entropy System Theory“, Systems Science and Cybernetics, Vol. 1/1990.) Što to znači? Ništa drugo negoli da prema drugome zakonu termodinamike toplina ne može ići od hladnijih do toplijih dijelova sustava, već jedino obratno. Kada se uspostavlja termodinamička ravnoteža dolazi do „smrti sustava“. Sáma se priroda raspada u svojoj održivosti. Jedino što otuda preostaje jest to da tehnosfera (biokibernetički prijenos informacija) ovaj događaj nadomještava ubrzanjem prijelaza iz „prirode“ u „otvoreni stroj“. Naravno, posrijedi je prelazak u posthumano stanje vladavine „umjetnoga života“ (A-life) na temelju upravljanja koje izvodi „umjetna inteligencija“ (A-intelligence).

Pojednostavljeno rečeno: umjetni mozak upravlja procesima homeostaze umjetne okoline. Ipak, nešto u svemu tome ostaje zagonetno. Kibernetika se u sva svoja tri poretka označava metateorijom svih znanosti ili općom epistemologijom tehničkoga svijeta. Njezina se „bit“ može izvesti tek kada se razlože pojmovi informacije, kontrole i komunikacije. Uglavnom, fundamentalna promjena klasične logike i ontologije koja izlazi na vidjelo s kibernetikom jest u tome što se zahvaljujući pojmu „povratne sprege-petlje“ (feedback-loop) jednosmjerni krug uzroka-učinka-posljedice preokreće u sebi samome. Na taj se način vrijeme pojavljuje kao reverzibilno-ireverzibilna vrtnja u „beskonačnoj brzini“ putovanja kroz vrijeme. Kibernetika nastoji ne samo prevladati/dokinuti metafiziku i njezin sklop bitka-Boga-čovjeka-svijeta, Njezina se zadaća, naprotiv, sastoji u uspostavljanju „novoga apsoluta“.

          Što je, dakle, temeljni problem ove „nove“ meta-teorije i meta-znanosti vladavine složenih sustava? Upravo ono što se nalazi u njezinome imenovanju – upravljanje. Tko ili što upravlja čime? Je li uopće riječ o sekularnome načelu ljudskoga upravljanja, ili moramo jednostavno kazati da se čovjek u doba kibernetike i to u njezinome trećem poretku odnosa strojeva sa strojevima svodi na ostatak metafizike kao njezin povijesni relikt? Bog i analogno čovjek pretpostavljaju ideju upravljanja koja dolazi „odozgo“. Stoga su sva društva u povijesti bila već uvijek upravljana nečim što nikad nije bilo autonomno, autopoietičko, autokibernetičko. Bog se u metafizici misli kao najviše biće, a čovjek od novoga vijeka i antropologije kao njegov „transcendentalni dvojnik“, kako je to istaknuo rani Michel Foucault.

S kibernetikom se događa to da ideja Boga i pojam čovjeka postaju zastarjelima unutar klasične matrice ontologije. Umjesto toga, tehnosfera postaje vladavina onoga neljudskoga i upravljanja koje proizlazi iz ideje informacijskoga ili digitalnoga kôda. A to znači da je time svaka mogućnost „unutarnje“ ili „vanjske“ kontrole sustava i okoline nemoguće poslanstvo. Kontrola nije stvar sustava i okoline. Ona je uvjet mogućnosti djelovanja društava koja su postala „društvima kontrole“, kako je to precizno najavio Gilles Deleuze. Imajući ovo u vidu možemo izvesti postavku da se time i sám pojam „društva“ bitno mijenja. Zbog toga ga više ne možemo definirati značajkama razvitka tzv. društvenih odnosa tijekom povijesti od antike, srednjega vijeka, moderne do informacijskih poredaka danas. Ono što određuje „društvo“ jest kibernetički pojam upravljanja. Njegova je značajka da je bitno neljudski, što znači da je posrijedi tehnička realizacija kraja povijesnoga razvitka društva uopće.

          Iako je neporecivo da su Boltzmannova statistička i Shannonova informacijska entropija naizgled dvije različite teorije koje povezuje matematika neodređenih veličina, ono što im je zajedničko jest pojam vjerojatnosti (probabilizam). U filozofijskome smislu on se počeo rabiti još u postkartezijansko doba, osobito u Mallebrancheovoj metafizici prigodnih uzroka. Problem vjerojatnosti, dakako, proizlazi iz događaja  na planu vremenske dimenzije budućnosti. Jer ako prigodni uzrok ili niz uzroka mogu imati svoje obrazloženje za moguće pokretanje lanaca posljedica, koje u okazionalizmu pokreće Bog, onda je funkcija vjerojatnosti na raspuću između predviđanja i nepredvidljivosti. Statistička je vjerojatnost otuda ono što leži između nužnosti i slučaja. Nije nipošto riječ o linearnosti događaja. Posve obratno, statistička kao i informacijska entropija uvode u igru nelinearne sustave.

Kada čovjek mijenja poredak prirodne ravnoteže, onda se mijenja ponajprije odnos između lanaca uzroka i posljedica. Da bi se uspostavila druga vrsta ravnoteže koja prirodnoj omogućuje nastavak djelovanja u drugim okolnostima potrebno je ograničiti doseg drugoga zakona termodinamike u otvorenim sustavima. Zadaća se kibernetike od nastanka prvoga računalnoga stroja koji funkcionira prema načelima Shannonove matematičke teorije komunikacije sastoji u tome da kontrolira složene otvorene sustave i njihove okoline. Upravljanje je moguće samo ukoliko se može predvidjeti ono nepredviđeno i to što je moguće sa što većom statističkom vjerojatnošću.

Zato je entropija više od drugoga zakona termodinamike u doba vladavine tehnosfere i istodobno manje od onoga što se događa kada se sustavi u dinamičkoj ravnoteži nalaze na rubu raspada te na kraju iscrpljenih mogućnosti implozije informacija. Taj se „rub“ i „kraj“ međusobno podudaraju. Kako je ovo moguće? Samo zahvaljujući novome poretku koji s pomoću kaosa regulira razmjenu energije, materije i informacije u sustavu i okolini. Ova regulacija se mora zasnivati na pretpostavkama nečega „čudovišnoga“. Očito je da kaos u ovome slučaju ne možemo poistovjetiti tek s raspadom sustava, a niti s periodičnim krizama u kontinuitetu djelovanja prema načelima koja su suprotna entropiji. Važno je pritom reći da pojam okoline (Umwelt, environment, milieu) više nije biološki i društveno održiv, pa se sve mora iznova organizirati. Tada na scenu stupa promjena koja je konstantna. Njezina se vidljiva-nevidljiva forma pokazuje u dvoznačnome procesu: (a) ubrzanja i (b) očuvanja informacija.

          Zanimljivo je da Boris Groys kaže kako je jedini pravi problem suvremene umjetnosti dokumentacija događaja. (Boris Groys, Topologie der Kunst, C.Hanser, München, 2003., str. 146-160. Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 215-281.) Razlog je samorazumljiv. Više nema tradicionalnoga umjetničkoga djela. Umjesto toga suočeni smo s eksperimentom rađanja života iz duha biogenetike. Sve je samo vizualiziranje događaja u vremenu iščeznuća, pa se prisutnost mora ovjekovječiti u formatu novih medija. Memorija računala postaje utoliko tehničko-estetski problem. Što je ona bolja ili što su joj performativne mogućnosti očuvanja datoteka sigurnije od raspada materijalnosti informacije, to je veća mogućnost spašavanja stvarnosti od neizbježnoga učinka informacijske entropije u formi implozije. Ovaj problem danas se uvelike nastoji riješiti jer bez „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) ni suvremena umjetnost ne može imati, što je naizgled paradoks, svoju „prošlost“ niti „budućnost“. Vrijeme koje progoni pogon suvremene umjetnosti pripada „biti“ informacije. Ono je stalna aktualnost (nunc stans) u prisutnosti. Zbog toga su postajanje i proces važniji od samoga djela.

Energija i materija se pritom kristaliziraju u svojem iščeznuću. To se događa ubrzavanjem stvaranja „novoga“. Kao da smo izručeni nekom mahnitome događaju gdje vrijeme više ne možemo mjeriti uobičajenim pokazateljima kretanja planeta oko Sunca. Ili još „luđe“, kao da se i sámo vrijeme u kozmičkome smislu odjednom ubrzava više negoli je to mogla statistički predvidjeti bilo kakva teorija entropije.

Ako su sve pretpostavke u tom smislu ispravne, onda je kaos koji nastaje između raspada sustava i implozije informacija postao pravom mjerom tehničkoga vremena. Krug linearne uzročnosti djeluje stoga točno onako kako su to odredili Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? (Qu-est ce que la philosophie?) uvodeći u igru pojam „beskonačne brzine“ (vitesse infinie).