Žarko Paić

1.

Priznajem, nisam imao nakanu da pišem o ovome o čemu ću pisati u ovim fragmentima kaosa. Poznato Vam je ovo stanje kad ne znate što ćete, pa se vrzmate oko polica svoje biblioteke tek tako, tražeći zapravo ništa, a odjednom se pokaže da ste pronašli više od ničega i manje od svega. Koliko li sam puta prelistavajući nabacani niz knjiga i nasumce ih vadeći pronašao ono što nisam tražio, da to kažem u maniri sofističkih mudraca, te se odjednom u tom stanju između puke letargije i žive dosade postojanja pojavio spisateljski događaj prvoga reda. Znao je to dobro mladi Arthur Rimbaud u onoj svojoj pohvali slova i njihovoj besmislenoj povezanosti u knjizi, a svodi se na neki citat iz knjige koju dugo niste imali u rukama ili, pak, na nešto krajnje bizarno kao što je ona crvena traka u knjizi koja služi za stvaralačku pauzu od čitanja i da Vam odmami pogled na nešto drugo, nešto posve izvanjsko od svijeta knjiga, ma što god bilo. Uzeo sam, dakle, u ruke drugi svezak Izabranih djela Emmanuela Lévinasa na francuskome „Parole et Silence et autre conférences inédites  au Collège philosophique“, Bernard Grasset/IMEC, Pariz, 2009. Na stranici 102-103. mislilac bezuvjetno Drugoga i „etike kao prve filozofije“ piše u svojim komentarima uz Heideggerovo glavno djelo Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) da je njegov pojam Geworfenheita (bačenosti) zapravo svojevrstan „moderan“ izraz za grčki tragični usud čovjeka, ali budući da više nije stvar u kazni ili hiru bogova, već o njegovu vlastitome „projektu“ (što je Sartreov izraz za Heideggerov „nabačaj“ ili Entwurf), onda je ono problematično u Lévinasovu izrazu zapravo ono najsamorazumljivije.

Što? Da je ipak to „tragično“ što se pojavljuje u samoj jezgri suvremene filozofije kad Heidegger 1927. godine objavljuje svoje temeljno djelo.

2.

Pogledajmo krajnje sažeto što Heidegger podrazumijeva pojmom „bačenosti“. Njegov je filozofijski jezik tijekom čitavoga misaonog života gotovo nepromijenjen unatoč stalnih „okreta“ i „obrata“ na putu zadaće mišljenja od smisla bitka u njegovoj povijesnosti do otvorenosti četvorstva neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika, od istine bitka preko zgode/događaja (Ereignis) do „drugoga početka“ (andere Anfang). Možda bismo to mišljenje unutar i u okružju povijesti filozofije kao metafizike mogli znamenovati jezikom iskonske jezične otvorenosti spram onog što povezuje mišljenje i življenje jedinstvenim sponama i svezama.

          “Bačenost” je središnji koncept u mišljenju Martina Heideggera i opisuje temeljno postojanje ljudskih bića kao nehotice “bačenosti” u svijet. To znači da postojimo bez vlastita izbora u određenom vremenu, mjestu i pod određenim okolnostima, bez mogućnosti da izaberemo sebe ili svoje podrijetlo. Važni aspekti bačenosti su: (1) Faktičnost: Bačenost naglašava faktičnost Daseina, odnosno činjenicu da jesmo i moramo biti, a da to sami nismo odabrali. (2) Nehotičnost i kontingencija: To je sudbinsko, ne-samoodređeno postojanje u kojem se rađamo. (3) Zapalost i Bitak-u-svijetu. Heidegger usko povezuje bačenost sa “zapalošću” u svijet i “bitkom-u-svijetu”, u kojem sebe razumijemo u i kroz svijet. Nema apsolutne slobode. Baćenost implicira da ljudska bića nemaju bezuvjetnu slobodu, već da su njihove mogućnosti određene njihovom bačenošću koja je data.Odnos s nabačajem ili projektom. Za Heideggera, bačenost i nabačaj ili projekt su podjednako izvorni i zajedno čine bit Daseina. Bačeni smo i istovremeno projiciramo sebe u ovaj dani svijet.

3.

Tragično je uvijek ono što proizlazi iz odnosa nužnosti i slobode kao otvorenosti mogućnosti koje su čovjeku darovane. No, razlika je između izvorne tragičnosti u Grka i u modernoj projektiranoj „bačenosti“ u svijet u tome što je potonje uvjet mogućnosti slobode kao čiste kontingencije. Heidegger je svojim pojmom tubitka (Dasein) otvorio mogućnosti prevladavanja i novovjekovnoga subjektivizma i objektivizma i onog što je u mišljenju Platona i Aristotela bilo određeno izvorno kao neumitni usud božanske Moire.

Otuda je Lévinasov komentar uz pojam bačenosti doista vrijedan poticaj za daljnje promišljanje razloga zašto između tubitka čija „bit“ počiva u njegovoj egzistenciji nikad nije moguće „apsolutizirati“ ni tragičnu bačenost u svijet niti pokušaj njegova prevladavanja voljom za promjenom zatečenoga stanja. No, više od ovog nerazrješiva slučaja fakticiteta ljudske slobode koja se nalazi u stalnoj napetosti između pokoravanja „subjekta“ spletu okolnosti i njegove nepokorne volje za vlastitom autonomijom problem leži u nečemu što je izvan granica i „subjektivizma“ i „objektivizma“.

To što je onkraj (Jenseits) bačene nabačenosti tubitka kao bitka-u-svijetu jest ono što je uistinu Unheimlich i zato to ne doseže ni Heideggerovo mišljenje bitka niti, pak, Lévinasova „ontologija Drugoga“, a mora se priznati da je baš Heidegger najzaslužniji što je to o čemu je ovdje riječ otvoreno kao problem svih problema u silaznome stadiju povijesti ozbiljenja filozofije kao metafizike. To je ono što je od pojma postava (Gestell) kao biti moderne tehnike dospjelo do onoga što nazivam tehnosferom kao autopoiesisom i što se više ne može objasniti nikakvim „tragičnim usudom“ bačenosti čovjeka u svijet, jer je „onkraj“ volje bogova i volje za moć čovjeka koji nakon smrti Boga postaje nadčovjek, kako je to formulirao Nietzsche.

S tehnosferom sve što je bilo i bačeno i nabačeno, objekt i subjekt, postaje kontingentan događaj tehnogenetske konstrukcije novih svjetova izvan granice trijade životinje, čovjeka i stroja.

Tehnosfera misli radikalno drukčije i nije nikakav podbačaj ljudske nabačenosti u ono nadolazeće naprosto zato što je njezina „egzistencija“ onkraj nužnosti i slobode shvaćene metafizički.

Eto, valja zaklopiti drugi svezak Lévinasovih „Izabranih djela“ i pustiti neka stvari idu svojim tijekom kao što mišljenje ide svojim sve dok ide.