Žarko Paić

1.

Izraz u naslovu ovog posta na blogu koji se zove Kaos rabi američka teoretičarka posthumanizma N. Katherine Hayles u Uvodu svoje izvrsne knjige Chaos Bound: Orderly Disorder in Contemporary Literature and Science (Cornell University Press, Ithaca-London, 1990). Autorica pritom detaljno istražuje kako se pojam “kaosa” transformirao iz pukoga “nereda” u model visoke kompleksnosti i informacijske bogatosti, povlačeći paralele između suvremene znanosti (teorije kaosa) i književne teorije,

Njezini ključni koncepti su sljedeći:

(1) Paradigma “uređenog nereda“: Hayles ustvrđuje da istovremena pojava interesa za složene sustave u disciplinama kao što su fizika, matematika, biologija i književna teorija signalizira duboki epistemologijski pomak. (2) Kaos kao informacija: Umjesto da se vidi kao odsutnost reda, kaos se redefinira kao mjesto maksimalne informacije i kompleksnosti. (3) Interdisciplinarni paralelizam: Autorica ne tvrdi da je znanost izravno utjecala na književnost, već da obje proizlaze iz zajedničke kulturne matrice kao feedback petlja između teorije, tehnologije i kulture. (4) Znanstveni temelji: Knjiga se bavi nelinearnom dinamikom, fraktalnom geometrijom (Benoit Mandelbrot), ireverzibilnom termodinamikom (Ilya Prigogine) i konceptom “leptirova učinka”. (5)  Književna i kritička korelacija: Hayles uvjerljivo povlači paralele između znanstvenoga kaosa i dekonstrukcije  u djelu Jacquesa Derride i Paula de Mana, sugerirajući da obje teorije prepoznaju nemogućnost apsolutnoga utemeljenja sustava ili jezika. U knjizi se detaljno ispituju strukture i teme nereda u djelima Henryja Adamsa, The Education of Henry Adams, Doris Lessing, The Golden Notebook, Stanislawa Lema, različita djela u kojima kaos služi kao dijalektika te poststrukturalisti Barthes, Lyotard, Derrida, Serres i de Man.

          Njezine sam knjige, pa tako i ovu, konzultirao baveći se prije dvadesetak godina intenzivno ovog problematikom u filozofijskome smislu (v. Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011). Najznačajnija joj je postavka u ovoj knjizi zapravo zagovor svojevrsne hibridnosti konceptualne arhitektonike kad tvrdi da tehno-znanosti nisu u kauzalno-determinističkome smislu referencijalni okvir suvremene književnosti, već je posrijedi ono što naziva zajedničkom kulturnom matricom. Naravno, jasno je da se ovdje radi o kibernetici i njezinim temeljnim pojmovima, osobito onome povratne sprege-petlje (feedback-loop). Ovaj obrat u biti metafizike ima dalekosežne ontologijske konzekvencije. Hayles ih uglavnom vrlo korektno objašnjava. No, ima još nešto što se ipak neće moći izvesti iz njezina pristupa biti stvari.

Prije negoli to pokušam ovdje izvesti iz svojih filozofijskih istraživanja tehnosfere, što je nadasve razvidno u netom objavljenoj knjizi The Technoscientific Turn of Philosophy – The Age of Cybernetics (Palgrave Macmillan, Cham, 2026.) još valja nešto ovdje dodati. Naslov mojeg ogleda kojeg zahvaljujem njezinoj metaforičnoj uporabi pojma ipak se ponajviše može činiti parafrazom i palimpsestom naslova temeljnoga književno-antropologijskoga dokumenta o biti i užasu staljinističkoga totalitarizma u djelu nobelovca Aleksandra Solženjicina, Arhipelag Gulag (Verbum, Split, 2024. S ruskoga preveo Gabrijel Jurić).

          Arhipelag je, inače, skupina otoka, otočića i hridi koje povezuje slična geološka građa i nastanak, najčešće vulkanskoga porijekla ili nastali erozijom i izdizanjem mora. Često se nalaze na otvorenome moru, a naziv potječe od Egejskoga mora (grč. archipelago – glavno more).

Što je to ꟷ arhipelag kaosa?

2.

Što utječe, izravno ili neizravno, na nešto (bitak na biće, uzrok na posljedicu, prvo na zadnje, Bog na prirodu i čovjeka)? Klasična metafizika uvijek polazi od onog začetnoga i prvotnoga (arché) i zato nije začudno zašto je Martin Heidegger u svojim raspravama o biti temelja, o biti metafizike, o biti dostatnoga razloga, o povijesti bitka, o eshatologiji bitka itd., uvijek jednoznačno tvrdio da je ono što su mislili predsokratski mislioci poput Parmenida, Heraklita, Anaksimandra i drugih bezuvjetno određujuće za povijest zapadnjačke metafizike. Ovaj izraz nije samo naziv Aristotelove znamenite rasprave Metafizika koja je nakon Platonove Države (Politeia) zacijelo najznačajnija filozofijska studija grčkoga mišljenja i Zapada uopće. Njegova je posebna značenjska težina za Heideggera ono neotklonjivo u mišljenju što se uvijek nastojalo u različitih filozofa tijekom povijesti „prevladati“ i „preboljeti“. Usput, u svojoj Knjizi nemira portugalski genijalni pjesnik nad pjesnicima Fernando Pessoa kroz heteronim Bernarda Soaresa u jednom fragmentu kaže da mu se metafizika uvijek činila „kao pritajeni oblik ludila.“

Ako, dakle, ono izvorno/iskonsko u svojoj moći pojavljivanja uistinu utječe i određuje ono što nakon toga slijedi, onda je tijek i kretanje povijesti „sudbinski“ određeno zakonom kauzaliteta i načelom teleologije (uzrok i posljedica odnosno sredstvo i svrha). No, već je s Nietzscheom i Marxom kao eminentnim zagovornicima modernoga obrata u biti metafizike nakon Hegela ovaj prešutni ontologijski determinizam koji Heidegger naziva onto-teologijskim ustrojstvom metafizike postao rastemeljen i umjesto postojanosti bitka i nepromjenljivosti vremena moderne znanosti i književnost, ali isto tako i slikarstvo, kiparstvo i arhitektura kao i glazba, krenule su u posve drukčije razumijevanje svijeta polazeći od onoga što u najširem smislu iskazuje pojam kaosa. (v. Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.)

          Ključan trenutak ovog obrata u biti metafizike postaje pojam događaja koji će Heideggger uvesti u svoja promišljanja smisla bitka sredinom 1930ih godina. Već tada je bilo razvidno da se bezuvjetnoj nad-određenosti moderne tehnike kao mehaničke tehnologije koja je zagospodarila svijetom u svim područjima života i duhovnih djelatnosti ne može gotovo ništa suprotstaviti i da je pitanje ljudske slobode i njegove egzistencije nemoguće očuvati povratkom u rajsko stanje pastorala i „kula bjelokosnih“.

Problem s uporabom pojma kaosa otuda nije u tome što se već s kvantnom teorijom i dosezima teoretske fizike ne bi moglo govoriti o stanju svijeta koji nadilazi drevno grčko razlikovanje reda i nereda pri čemu je nered (kaos) uvijek moguće na ovaj ili onaj način prevladati velikim djelima u filozofiji i umjetnosti. Ne, mi se ne suočavamo s kaosom kao negacijom ovog stabilnoga poretka svijeta i vladavinom tzv. metafizike subjektivnosti iz koje proizlazi razlika onog tko upravlja svijetom i onoga što je predmet ovoga upravljanja i predočavanja stvari. Naš je kaos onaj koji je u samoj biti tehnologijskoga obrata u biti mišljenja uopće, te je gotovo samorazumljivo da ono što kaže Heidegger na seminarima u Provansi koncem 1960ih godina pozivajući se pritom na teze Maxa Plancka vlada bezuvjetno. Riječ je o postavci da su moderne znanosti u službi tehničkoga ustrojstva bitka i mišljenja (Gestell), a ne obratno.

          Uvođenjem pojmova kaosa i njemu pripadne entropije i kontingencije još je radikalnije u području kibernetičkoga ovladavanja svijetom promijenjena i slika prirode i društva, kulture i samoga života. Tehnosfera kao posvemašnja moć ne više „slike svijeta“, već vizualizacije svjetova kao rezultat apsolutne virtualizacije života, ovu je tzv. transklasičnu logiku razmjestila tako da više ni pojam kulture kao ni neke njoj inherentne „matrice“ nije primjeren način promišljanja onoga što proizlazi iz realizacije metafizike u kibernetici.

Kad više nema jednoznačnoga i homogenoga nad-određenja Jednoga nad Drugim, kad su pojmovi subjekta i objekta relikti zastarjeloga načina mišljenja izvan stvarnosti informacijskoga doba u kojem obitavamo odavno, a isto još više vrijedi i za pojmove razlikovanja „prirode“ i „kulture“, onda je i ideja „čovjeka“ u smislu klasičnoga humanizma zapravo muzealizirana. Između znanosti i književnosti stoga ne vladaju ni tradicionalni pojmovi zakona kauzaliteta niti načelo teleologije, jer povijest više nema svojeg smisla što je bilo nadasve jasno Nietzscheu koji je i samu ideju historije kao znanosti o povijesti među prvima destruirao, a ne tek dekonstruirao. (v. Friedrich W. Nietzsche, Vom Nutzen und Nachteil der Historie für das Leben, Werke in drei Bänden, Hanser, München 1954, sv. 1, str. 209-287. prir. Karl Schlechta)

3.

Ono što „ovdje“ i „sada“ čini kaos neotklonjivim pojmom kibernetičkoga četvorstva informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije nije hibridnost iz koje slijedi tzv. međuovisnost ili famozna kategorija uzajammnoga djelovanja iz nasljeđa Hegelove dijalektike. Umjesto toga, na djelu je kibernetički pojam događaja kao fraktalne transverzalnosti same tehnosfere koja se linearno razvija do dosezanja tehnološke singularnosti. Zato znanosti ne „određuju“ granice književnosti, jer ni jedno veliko djelo SF-literature poput Wellsova romana Vremenski stroj ili Pynchonov roman Gravity Rainbow nije „prijepis“ drugim književnim sredstvima onoga što pronalazimo u novim kozmologijama i teorijama znanosti plus filozofijske spekulacije o entropiji. Reći, pak, da je u doba raketnih sustava i vladavine autonomnih objekata u razvitku do autopoietičkih sustava života sve međusobno povezano u mrežu različitih događaja, kako je to uspostavio Gilles Deleuze na tragu Alfreda N. Whiteheada i Gilberta Simondona, znači krenuti drugim smjerom od puke zamjene vertikalnosti s horizontalnošću, a bitka iz klasične ontologije s pojmom događaja u procesnim ontologijama.

Problem nije u tome da književnost kao i druge umjetnosti „ne misle“, da parafraziram Heideggera koji je to rekao 1952. godine u djelu Što znači misliti? (Was heisst Denken?) još radikalnije: „Znanosti ne misle“. Naravno, mišljenje je jedino pravi privilegij filozofije, ali to ne znači da znanosti i umjetnosti ne „misle“ drukčije: znanosti kalkulativno i preskriptivno, a umjetnost razvitkom intuicije koja pripada onome što je nesvodivo u posljednjoj instanciji na bilo što predmetno i konstruktivno. I mitska je struktura mišljenja istoznačna s drugim sustavima mišljenja, jer ako je nešto postalo samorazumljivo upravo u naše doba jest to da je evolucijsko-dijalektička shema razvitka povijesti mišljenja od tzv. primitivne do tzv. razvijene forme diskursa u znanostima napuštena, te je upravo Deleuze bio najradikalniji anti-hegelovac u suvremenoj filozofiji.

Ostavimo pritom da je ipak nešto neotklonjivo u tom čitavom procesu rastemeljenja metafizike. Ništa drugo negoli Hegelov apsolut kao tehnodiceja svjetske povijesti koja dokazuje da unatoč svih tzv. kulturnih razlika u razvitku naroda i nacija nešto jest neizostavno, jedinstveno, neotklonjivo kao takvo. Riječ je o tehno-logičkome putu spram tehnosfere koja nadilazi i filozofiju, i znanosti i umjetnosti u svojem reduktivnome pohodu svijetom. Zato nije nimalo začudno da su SF-filmovi i njihova vizualizacija ono što nadilazi granice knjiženosti i postaje autonomno područje osmišljavanja svijeta izvan bilo kakve vladavine tzv. kulturne matrice „uzajamnoga djelovanja“ znanosti i književnosti. Mnogo je dobrih primjera, ali Solaris u režiji Andreja Tarkovskoga i paradigmatski SF-film za sva vremena 2001: Odiseja u svemiru u režiji Stanleya Kubricka su krunski dokaz ove postavke.

          Arhipelag kaosa jest više od metafore suvremenoga svijeta u kojem iz dana u dan svjedočimo kako ono što proizlazi iz biti tehnosfere postaje naša svakodnevica, od narcističkoga „crnoga zrcala“ nove subjektivnosti do digitalnoga totalitarizma u kojem pojam kibernetičke kontrole postaje temeljna značajka nove konstrukcije društva uopće. Ono što je zapravo najteže prihvatiti i razumjeti u jednoznačnoj apsolutnoj vladavini tehnosfere i što gotovo svi ispuštaju iz vida jest da je s metafizikom zauvijek gotovo i da je kibernetika s njezinim temeljnim pojmovima posve neutralizirala i suspendirala sve pojmove koji su vladali muzealiziranom poviješću.

Paradoks je da je kaos pojam koji pripada teoriji kompleksnosti sustava koji su nelinearni i ireverzibilni, a to znači da je struktura mišljenja koje nas „ima“, a ne mi „njega“ ono koje dolazi iz prazne homogenosti tehnološke singularnosti do te mjere da i riječ strahotnoga užasa kakav je bio Solženjicinov arhipelag Gulaga ostaje samo jedna od davnih postaja na putu totalne mobilizacije nihilizma onog trećega poretka kibernetike za koji vrijedi samo još ona Nietzscheova mitopoetska izreka kako pustinja raste.