Apokalipsa i nemilosrdni gadovi

(Iz KNJIGE LUTANJA - PISMA, RAZGOVORI, ZAPISI, koja uskoro izlazi u izdanju Litterisa iz Zagreba)

March 14, 2024
Andrej-Nikolaidis
Andrej Nikolaidis

Dragi Andrej Nikolaidis,          

U tvojoj knjizi Homo Sucker – Poetika Apokalipse, Algoritam, Zagreb, 2010. baviš se pokušajem stapanja filozofijskoga uvida u bit suvremenosti u znaku apokalipse i književnoga prikaza nekih situacija u kojima ti se rasvijetlilo da čovjek više ne vlada sobom kao racionalno biće i da je samo kaos i entropija prava istina kozmičko-ljudske pustolovine. Usto, tvoja postavka kako je bit kršćanstva istina apokalipse, a to znači propast staroga svijeta da bi se možda rodio neki novi, ne nužno i bolji od ovoga, otvara jedno staro metafizičko pitanje. Obnovio ga je Giorgio Agamben u njegovoj knjizi Il Tempo che Resta. Un commento alla Lettere Romani, Bollatti Boringhieri, Torino, 2000. Kao što znaš, Agamben se bavi Poslanicom Rimljanima sv. Pavla. Na jednome mjestu svojih hermeneutičkih komentara on spominje Maxa Webera da bi sučelio njegov stav o znanosti kao pozivu s Pavlovim shvaćanjem mesijanskoga ‘poziva’ na koji se istinski kršćanin ne može oglušiti. Weber koristi izraz koji valja zapamtiti ‒ eshatologijska indiferencija.  S njime upućuje na okolnosti u svijetu kao faktično stanje stvari. (Giorgio Agamben, Die Zeit, die bleibt. Ein Kommentar zum Römerbrief, Edition Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2006., str. 33.) Dakle, u situaciji kad je apokalipsa otpočela sa svojim djelovanjem, doduše tek simptomatskim i skrivenim, čovjek se kao egzistencijalni slučaj iznimke nalazi u situaciji odluke. Ta je odluka više od etičko-političkoga čina promjene vlastita života bez obzira na nadolazeće posljedice. Štoviše, može se smatrati najvišom razinom na koju čovjek uopće može prispjeti jer se na ovaj ili onaj način mora odazvati ‘svojem’ ili ‘Njegovom’ pozivu. Agamben prateći tekst sv. Pavla dolazi do ključnoga iskaza koji obilježava naše vrijeme. To je vrijeme koje preostaje. Ono se više ne mjeri tehnički, pješčanim satom, mehaničkom urom, kronometrom. Naprotiv, postoji samo jedna bitna mjera ovog preostaloga vremena, a to može biti samo ekstatička vremenitost čovjeka koji se odazvao pozivu i djeluje prema njegovim naputcima, zapisanim i nezapisanim. U biti, ovo djelovanje u vremenu koje preostaje jedino je djelovanje koje može opravdati svu težinu mesijanskoga zanosa i ujedno, u kršćanskome smislu, dovesti do čina posvemašnjeg iskupljenja od iskonskoga grijeha. Sve što je bilo do ovog vremena koje preostaje kao da iščezava pred istinom apokaliptičkoga posljednjeg časa.

Pogledaj sada ovo. Između sv. Pavla i Webera stoji bezdan povijesti. Prvi se uzda u Božji poziv progonjena Krista i otuda je njegovo djelovanje vezano uz prijenos svetoga u svjetovno, s neba na zemlju. Drugi se, pak, racionalno povinuje glasu znanstvene savjesti s vjerom u objektivnu istinu činjenica u svijetu. Naklonjen jedino svjetovnome umu znanosti, Weber može posve izričito kazati da za religiju nije muzikalan umjesto da spominje ateizam. No, mnogo je od ovoga važnija njegova izreka o eshatologijskoj indiferenciji. Što bi to trebalo značiti? Ništa drugo negoli da u stanju svijeta kakav jest u sadašnjem vremenu ‘racionalni’ odnos spram bitka, bića i biti čovjeka nužno isključuje apokalipsu kao posljednju istinu kršćanstva. U vremenu što preostaje ravnodušni smo spram sveopće propasti svijeta koja neminovno slijedi. Ovaj je stav Webera, po mojem sudu, duboko stoički i otuda jedino etičko-politički ispravan jer pokazuje da je ono egzistencijalno iskustvo slobode u istini čin aktivne borbe protiv zla-u-svijetu iz ničega drugoga negoli iz eshatologijske indiferencije. Neću postati ‘nemilosrdni gad’ zato što sam ravnodušan za kraj svijeta i svu tu apokaliptičku gnjavažu posljednjega suda, nego upravo suprotno. Djelovat ću u duhu nadomjesnoga kategoričkoga imperativa anti-Kanta jer znam da umjesto blaženstva i kozmopolitske idile svijeta sve nastaje i zbiva se u vremenu koje preostaje iz viška eshatologijske indiferencije. Naposljetku, posve je nevažno djelujem li na temelju ‘svojeg’ ili ‘Njegova’ poziva, jer su oba poziva, kako znanosti tako i vjere, ništa drugo negoli ‘racionalni’ odgovori na zlo-u-svijetu.

Problem apokalipse u doba planetarne tehnosfere postaje tako pitanje o ‘pozivu’ koji usuprot tome da bude jedino sveden na zov Boga ili njegova sekularnoga nadomjeska u Znanosti, ima i svoju treću stranu. A ona pripada ‘svetim ludama’ ili filozofima-umjetnicima koji jasno vide da je svaka propala utopija nastala iz zova apsolutne racionalnosti, a svaka uspjela distopija iz poziva totalitarne iracionalnosti. Vrijeme koje preostaje može još dugo potrajati i to je ono najgore što se čovjeku može dogoditi. Agonija stvarnosti je u dugome trajanju zamrznutog kraja povijesti. I zato djelovanje protiv takvog kraja bez kraja neizbježno zahtijeva da umjesto stava o racionalnosti-iracionalnosti svijeta kao utopije-distopije otvorimo problem na sljedeći način. Da, vrijeme koje preostaje može biti istinsko ispunjeno mesijansko vrijeme tek kad smo ravnodušni na ono što će nužno doći u znakovima kaosa i entropije. Jer apokalipsa je savez propasti i sretnoga trenutka u življenju bez uzaludnih tlapnji o vječnosti i novome životu u ‘onome svijetu’. Djelovati protiv zla-u-ovome-svijetu znači iskusiti borbenu moć egzistencije kao imanencije samoga života u vremenu koje preostaje kroz riječ i sliku onog ‘poziva’ koji nadilazi znanje i vjeru jer je poput kozmičkoga plesa struna usmjeren mišljenju kao jedinome pozivu na koji se ne možemo i ne smijemo oglušiti.

Dobro je to znao najveći ikada grčki filozof Aristotel kad je u svojem Protreptikosu ili nagovoru na filozofiju zapisao:

Naš um je bog. (…) Trebamo se, dakle, baviti filozofijom, ili se oprostiti od života i otići odavle, jer sve je ostalo golema besmislica i naklapanje.

U vremenu koje preostaje jedina prava alternativa nadolazećoj apokalipsi dolazi iz filozofije-umjetnosti kao eshatologijske indiferencije.

To je to.

Tvoj

Žarko

Andrej Nikolaidis - Homo Sucker

Similar Posts

Grube veličine

Paul Valéry u znamenitome ogledu ‘Kriza duha’ iz 1919. godine govori o problemu koji je inače u svojim filozofijskim promišljanjima od 1930ih do smrti 1976. godine najvjerodostojnije tumačio Martin Heidegger. RIječ je, naime, o kvantifikaciji i pragmatizaciji mišljenja koje postaje svjetsko-povijesnom sudbinom kraja metafizike u kibernetici. No, Valéry je pjesnik i filozofijski esejist, pa njegove […]

June 24, 2024

Fiziognomika?

Adornov izraz fiziognomikaiz njegove knjige o Gustavu Mahleru možda bi valjalo shvatiti kao moć mitopoetske ‘re-inkarnacije’ čovjeka, ne, dakako, u budističkome smislu. Mi opažamo Drugoga ponajprije polazeći od njegove singularne tjelesnosti i to kao prikazivost lica s očima, čelom, ustima, nosom, ušima, vratom, potom rukama i nogama, trupom, stražnjicom. Tijelo uistinu ima ono što su […]

June 23, 2024