Anything goes ili ménage à trois

Fading Gigolo (2013.)

August 19, 2024
Anything-goes
Fading Gigolo

U filmovima Woodyja Allena vlada načelo poznato iz anarhističke teorije znanosti Paula Feyerabenda koja je zapravo ključna za shvaćanje tzv. postmoderne ontologije slučaja: anything goes (sve je moguće ili sve je dopušteno). Sjetimo li se one poznate formule nihilizma koja se pripisuje Dostojevskome ꟷ ako nema Boga sve je dopušteno ꟷ razabrat ćemo da je stvar u tome što izostajanje realne egzistencije vrhovnoga uzroka ili označitelja omogućuje što: kaos, entropiju, kontingenciju? Naravno, ali što ako je upravo ta ispražnjenost od „Velikoga Drugoga“ samo drukčiji poredak osmišljavanja života kad više nema onog tko je u čitavoj metafizičkoj povijesti podarivao tzv. kauzalno-teleologijsku usmjerenost, odnosno svrhovitost ljudskim i neljudskim odnosima. Eto, u komediji već spomenutog Woodyja Allena kao glumca a redatelj je također poznati holivudski glumac John Turturro, koji se ironično i savršeno snimateljski elegantno bavi sukobom dogmatskog ortodoksnoga židovstva, naslovljenom Fading Gigolo (U troje sa žigolom) iz 2013. godine, sve je tako divno izokrenuto i ujedno normalno-abnormalno jer je takav život, a sve drugo, pa i Sharon Stone u onim scenama ménage à trois tako simpatično izvedenim kad žigolu (Johnu Turturru) pada erekcija u seksu s partnericom koju igra zanosna Sofia Vergara jer se zaljubio u mladu židovsku udovicu (a igra ju francuska glumica Vanessa Chantal Paradis), bilo bi nerealno i negledljivo u svojoj posvemašnjoj dosadi lažne tradicije ponavljanja onog istog do besvijesti.

Ostavimo sada stav kritičke filmologije, kojoj se uvjetno priklanjam, da je Turturro u ovome filmu veći vudijevac od Allena i da zapravo u prvom gledanju filma sve do kraja uopće nisam znao kako je on redatelj a ne stari majstor postmoderne komedije s primjesama anarhizma i seksualne satire u kojoj nikad ne znaš kad će vodvilj postati burleska, a slapstick-komedija prerasti u dramolet s etikom njujorkške mafije i njezinih sicilijansko-irsko-ruskih podružnica diljem poštenog svijeta. Uglavnom, problem nije u mlohavome organu židovskoga žigola i njegovoj fatalnoj zaljubljenosti u ne baš ucviljenu mladu udovicu koju salijeće rogobatni razbojnik iz iste ulice kao pripadnik kosher-gangstera u službi rabina, već u sukobu između poremećenoga reda i vapaja za „novom ontologijom“. Mogao sam uzeti kao primjer najbolje filmove Woody Allena, a ne ovaj simulakrum njegova oduševljenoga dvojnika koji je i dobar glumac i dobar redatelj, ali ne i više od toga. No, nisam, pa me možete uzeti na zub zbog ovog propusta ili što bi rekli Nijemci šlamperaja. Ovo naizgled perverzno „sveto trojstvo“ s dvije žene i muškarcem savršeno se stapa s gotovo slikarskim post-impresionizmom filma Fading Gigolo.

Fašizam i samoća….Heeej, sestre i braćo po miješanoj krvnoj grupi predaka, što je sad ovo? Kakve veze ima totalitarno apsolutno zlo modernosti koje promiče rasno-nacionalno zajedništvo s užasavajućim iskustvom individualne slobode u doba koje nazivamo već kako nazivamo, može i kao doba anything goes ili ménage à trois? U ovom filmu upravo Woody Allen kao lik Murraya, vlasnika propale knjižare koji živi s crnkinjom Othellom i njezinom djecom, u jednom prizoru prekida ideju da u parku mali crnci i bijelci mogu igrati partiju baseballa jedni protiv drugih jer im je to palo na pamet u ime tzv. slobodnoga izbora, te autoritativno i šeretski, tipično vudijevski, opominje ekipu do čega dovodi taj univerzalni izum američke demokracije:

“Taj fašizam, dakle, nećete gledati dok sam ja vaš Yahwe i coach!“

A samoća, do čega ona dovodi u društvu spektakla? Do tihoga očaja i ravnodušnosti, do raspada solidarnosti kao vezivnoga tkiva druge vrste zajedništva od organskoga shvaćanja države koji je uvjet mogućnosti modernoga i postmodernog fašizma.

I što ćemo, dragi moji ultrakonzervativni čitaoci i, eto, zbog prof. Rogine i njegove turbo-LSD-estetike Tik-Toka, ultraprogresivni gledaoci i slušaoci, drugo negoli kazati da je svijet u kojem više nema „Velikoga Drugoga“ osuđen na suživot anarhizma, fašizma i samoće. Jer ako je sve moguće i dopušteno, onda i ménage à trois u okružju hasidske ortodoksije koja mrzi Druge i baš zato ih ne progoni do pasjeg kola u trećem koljenu nije ništa tako strašno izopačeno i izokrenuto od navodne jedine prave stvarnosti po mjeri baš onih koji se pale na trojke i trojstva više od Pitagorinih i Maljevičevih mističnih sljedbenika u kompletu i zajedno.

Život je film i u njemu valja uživati punim ustima u prvome redu svojeg interaktivnoga kina s vrećicom pečenih kokica, bocom Coca-Cole i smijehom od uha do uha. Ionako sve drugo ide u jednu drugu trojku s p.m. kao posljednjim sretnim svršetkom.

Similar Posts

O mašineriji, neljudskome i mikrobima

         Povijest SF-žanra na filmu ujedno je neizravno i povijest horora. Razlog leži u tome što je mašinerija nadomjestila svojom tehničkom čudovišnošću ono sublimno iz transcendencije božanskoga i prirode, pa smo u ranim njemačkim ekspresionističkim filmovima Fritza Langa i drugih redatelja suočeni s pitanjem koliko užasa može podnijeti perceptivno iskustvo našeg oka. No, rani SF-filmovi […]

December 03, 2024

Duboko grlo slučajne države

      Slušam kako uznevjereni hiperdomoljubni malograđani koji su uvijek na braniku pronevjerene časti i istinskog društvenoga licemjerja komentiraju hrvatsku politiku uz obligatnu dozu zgražanja nad „padom duhovne razine“. Eto, čak nam ni lokalni masoni izgledaju jadno i nakaradno po svojim intelektualnim diskapacitetima, pa i po junačkome izgledu nedostojnome naroda ratnika, duhovnika i nogometaša, ako ih se […]

December 02, 2024