Žarko Paić

1.

          Walt Whitman je Ameriku smatrao sinonimom za jednakost, ali živeći od početka do sredine 19. stoljeća, nije bio slijep na činjenicu da je polovica zemlje bila potaknuta raširenom nejednakošću. Kada je, konačno, ropstvo ukinuto, Whitman se radovao velikom koraku Amerike prema ispunjenju svoje vizije da bude „Središte jednakih kćeri, jednakih sinova, / Svi, svi podjednako dragi, odrasli, neodrasli, mladi ili stari“. Njegove riječi podsjećaju na Jeffersonove u Deklaraciji o neovisnosti; svi su izvorno jednaki bez obzira na rasu, dob ili spol. Ova pjesma je kratka (ukupno samo šest redaka), a budući da je poruka jednostavna i izravna, Whitman je nema potrebe okruživati  nekim beživotnim otmjenim jezikom. Poruka, dakle, stoji sama za sebe i ostaje relevantna i danas u svjetlu rasnih napetosti, sumraka američke demokracije i skretanja u smjeru autokratske vladavine trenutnoga režima primitivizma i arogancije onih koji pod plaštem ideološke laži o ponovnome uskrsnuću tzv. velike Amerike provode mjere razaranja demokratske kulture svim sredstvima.

Naravno, Whitman je ponajprije pjesnik, pa su stvaralačka mašta i korištenje slika često više negoli opsesivni u njegovim djelima. Čineći stvarnim samu nestvarnost ovog jedinstva, Whitman, govoreći kao sama demokracija, kaže:

„Posadit ću društvo gusto kao drveće uz sve rijeke Amerike i uz obale / velikih jezera i po svim prerijama, / Napravit ću nerazdvojne gradove s rukama oko vrata“.

Njegova ljubav prema Americi, zajedno s njegovom dubokom željom za skladom i jedinstvom, čini se uzvišenom i nesvodivom. Deskriptivne analogije šuma društva i bratskih gradova ispunjavaju pjesmu nadom u gotovo utopijsku budućnost za koju Whitman vjeruje da je moguća, gotovo neizbježna. Ni u kojeg drugoga pjesnika osim Whitmana ne bismo mogli bez ironije govoriti o „svijetloj budućnosti“ u koju on tako snažno vjeruje i stalno je prisutna u njegovim pjesmama.

Unatoč teškoćama i strahotnim zvjerstvima kojima je svjedočio, bio je u stanju vizionarskoga mesijanstva vidjeti dalje od sadašnjosti. Zemlju i američki narod vidio je drugačije od većine, držeći se svojega romantičnoga i prosvjetiteljskoga uvjerenja da su ljudi dobri i da će na kraju ispraviti svoje pogreške. Ipak, Whitman nimalo ne štedi riječi kada opominje zemlju što dopušta da nepravda traje.

„Dugo, predugo Ameriko,

Putujući ravnim i mirnim cestama, učila si samo iz radosti i blagostanja,

Ali sada, ah sada, učit ćeš iz kriza tjeskobe, napredujući, boreći se s najtežom sudbinom i ne povlačeći se.

A sada ćeš zamisliti i pokazati svijetu kakva su tvoja djeca u masi uistinu.“

2.

Za Whitmana, poezija nije bila samo sredstvo izražavanja političke tuge; bila je i sama politička snaga. U svojem predgovoru prvom izdanju djela Leaves of Grass, Whitman je za Sjedinjene Države tvrdio: „Njihovi predsjednici neće biti njihov zajednički sudac koliko će to biti njihovi pjesnici“, ponavljajući poznatu izreku Percyja Bysshea Shelleyja iz djela „Obrana poezije“ iz 1840-ih: „Pjesnici su nepriznati zakonodavci svijeta.“ Shelley se osvrnuo na ulogu koju umjetnost i kultura igraju u oblikovanju želja i volje ljudi, što se na kraju odražava u zakonu. Ali Whitman je u ovome predgovoru otišao još dalje. „Amerikanci od svih naroda u bilo koje vrijeme na Zemlji vjerojatno imaju najpotpuniju poetsku prirodu“, napisao je. „Same Sjedinjene Države su u biti najveća pjesma.“

Whitman je zacijelo prvi američki demokratski pjesnik. Slobodni stih koji usvaja u svom djelu odražava novonaturalizirani i pristupačni pjesnički jezik. Njegove sveobuhvatne teme ꟷ pojedinac, nacija, tijelo, duša te svakodnevni život i rad ꟷ odražavaju primarne vrijednosti osnivanja Amerike. Tada i sada, njegova je poezija za svakoga. Kao što Whitman kasnije tvrdi u predgovoru djela Vlati trave:

„Genij Sjedinjenih Država nije najbolji ili najveći u njihovim izvršnim vlastima ili zakonodavnim tijelima, niti u njihovim veleposlanicima ili autorima ili fakultetima ili crkvama ili salonima, pa čak ni u njihovim novinama ili izumiteljima… već uvijek najveći u običnim ljudima.“

3.

          Walt Whitman i Ralph Waldo Emerson bili su ključne osobe u američkoj književnosti, a Emerson je značajno utjecao na Whitmanov rani rad. Emerson, poznati esejist i filozof, poznat je po svojim transcendentalističkim idejama, koje naglašavaju intuiciju, oslanjanje na sebe i samu dobrotu čovječanstva i prirode. Whitman, pjesnik poznat po djelu “Vlati trave”, prihvatio je te ideje, posebno u svojim ranim djelima, pa čak i Emersona nazivao svojim “učiteljem”. Emerson je, pak, u pismu Whitmanu pohvalio Whitmanovo djelo, nazvavši ga “najizvanrednijim djelom duhovitosti i mudrosti koje je Amerika do sada [vidjela]”. Evo, kako Whitmann određuje odnos velikih pjesnika i „naroda“ gotovo u dugu drevne grčke postojanosti i odanosti mitskome duhu jednakosti i zajedništva jer pjesnici poput Homera i Pindara ne bi nikad mogli imati moć utemeljenja grkstva u jeziku i veličajnoj ljepoti i smislu bez odnosa spram sebi jednakih, ali ipak drukčijih i drugih od fantasta i sanjara.

„Američki pjesnici trebaju obuhvatiti staro i novo jer Amerika je rasa svih rasa. Od njih, bard treba biti sukladan narodu.“

„Najveći pjesnik… je potpun u sebi… drugi su jednako dobri kao i on, samo što on to vidi, a oni ne. On nije dio zbora.“

„Poruka velikih pjesnika svakom muškarcu i ženi je: Dođite k nama pod jednakim uvjetima. Samo nas tada možete razumjeti, nismo bolji od vas, ono što mi prilažemo, prilažete i vi, ono što mi uživamo možete uživati i vi. Jeste li mislili da može postojati samo jedan Vrhovni? Potvrđujemo da može postojati bezbroj Vrhovnih.“

          Whitmanova zbirka pjesama Vlati trave objavljena je 1855. godine. (https://whitmanarchive.org/published-writings/leaves-of-grass/1855  Hrv. prijevod Mario Suško, Meandar, Zagreb, 2002.) Knjiga je duboko isprepletena s njegovim filozofskim stavovima, posebno onima pod utjecajem Emersonova transcendentalizma i jedinstvenoga oblika američkoga individualizma. Zbirka, koja se razvijala tijekom cijelog njegovog života, slavi ljudsko tijelo, međusobnu povezanost svih bića i demokratski duh, a sve to istražujući teme prirode, sebstva i duhovnosti. Ne mogu zamisliti njegovu sliku vječne Amerike, vijek slobode i prezir masa, njegovo mesijansku viziju svijeta koji donosi nakon svih strahotnih iskustava i krize tjeskobe ljubav spram Drugoga kao ljubav spram zemlje i čovjeka u njegovoj nesvodivoj goloći iskonske milosti bez onih koji ga i kad ga ne spominju nose u svojem srcu i duši u velikoj glazbi Amerike druge polovine 20. stoljeća i dalje poput Woodija Guthrieja, Boba Dylana, Joan Baez, Janis Joplin, Brucea Springsteena, Toma Waitsa, Jefferson Airplane, Paula Simona i Arta Garfunkela.

Amerika su „vlati trave“ i Malickov rani film Dani raja (Days of Heaven), traganje za utopijom svečovještva i svejednakosti unatoč najvećoj talionici modernoga kapitalizma i njezina simboličkoga uznesenja do krajnjih granica perverzije profita umjesto ljudske svrhe postojanja koje iskazuje arhitektura prazne uzvišenosti nebodera i kockarski grad Las Vegas u pustinji o kojem je postmoderni francuski mislilac Jean Baudrillard u svojem eseju/putopisu Amerika posve lucidno kazao da je ovaj grad fantazmagorije i „arhitektonskoga masakra“…

Whitman pjeva o sebstvu i kozmopolitizmu duša i to je credo modernosti koju Vlati trave pronose od samoga početka do danas gotovo više od svih drugih velikih modernističkih pjesnika od Baudelairea do Mallarméa, od Poea do T.S. Eliota.

„Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,

a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,

jer svaki atom koji pripada meni, pripada također i tebi“.

4.

Čitajući Walta Whitmana još davno u prijevodu Tina Ujevića čitao sam i Tinovu liriku u svjetlu drukčijeg, a ipak toliko srodnoga poetskoga sklopa vizije i mesijanstva koji nikad ne mogu izblijediti u svojem uzvišenome sjaju. Korelacije pjesnika moderne Amerike i pjesnika „pobratimstva lica u svemiru“ ne pripadaju samo našem krajoliku čežnje i „malenim mjestima srca moga“. To je ono najdublje uopće moguće kad se iz biti poezije kao smisla ljudske egzistencije na Zemlji stvara svijet koji možda i ne postoji u stvarnosti, ali je toliko vjerodostojan i snažno utisnut u jeziku kao viziji nadolazećega svijeta čak ako i na kraju sve propadne u mračni bezdan ništavila. Uostalom, Whitman ostaje zauvijek i vlati trave trajnije su od svih prolaznih vjetrometina i pustopoljina odvrtjele povijesti.

Walking the path worn in the grass and beat through the leaves of the brush ;

Where the quail is whistling betwixt the woods and the wheatlot, Where the bat flies in the July eve ….

where the great goldbug drops through the dark ;

Where the flails keep time on the barn floor,

Where the brook puts out of the roots of the old tree and flows to the meadow,

Where cattle stand and shake away flies with the tremulous shuddering of their hides…