Žarko Paić

Nikad nisam imao živaca gledati holivudski film Moja Afrika. Ono što me je u svim tim američkim sagama o nostalgiji za izgubljenom kolijevkom čovječanstva neopisivo zgražalo jest sentimentalizam kolonizatora spram Drugoga, bez obzira bio to slon, čovjek, nosač kofera ili samo ‘sveto tlo’ prepuno termita i bivolje balege. Majstori postkolonijalne nostalgije su samo i jedino Englezi. Njihove raskošne i ujedno estetički precizne filmske slike o afričkim visoravnima i krajolicima u kojima obitavaju tzv. divljačka plemena ratnika i ljudoždera imaju tu prednost pred svim ostalim kolonizatorima što su uvijek bili viktorijanski uzvišeni i brutalni u gradnji kulturnih zidova između ‘nas’ i ‘njih’. Nema boljeg cinizma koji djeluje kao protuotrov svakoj patetičnoj nostalgiji spram tzv. izvorne Afrike od one scene iz Smisla života Monthyja Pythona kad John Cleese kao visoki časnik britanske kraljevske vojske u ratu protiv Bura i afričkih plemena elegantno prelazi iz jednog šatora u drugi s čašom škotskog whiskeya u ruci kao da dolazi u bakingemsku palaču, a oko njega je sve prepuno mrtvaca i vodi se okrutna bitka do posljednje kapi krvi, obzirno ljut što u svojem dostojanstvenome hodu mora zaobilaziti leševe, a i muha mu oblijeće oko čaše što ga još više čini nervoznim. Britanija je bila paradigma onog klasičnoga kolonijalizma i rasizma. Za razliku od španjolskih konkvistadora koji su se ‘spolno miješali’ s Indijancima u Južnoj Americi i tako posredno kolonijalizam pretvarali u sredstvo novog emancipacijskoga pokreta sveze izvornih naroda i njihovih hibridnih nasljednika u tzv. kreolizaciji ovog kontinenta, Englezi su svoj imperij shvaćali kao posljednju utvrdu bijele dominacije svijetom i kao civilizacijski stup stupova koji dijeli Shakespearea i crne Massai-vračeve neprelaznom crtom vječne razlike u shvaćanju identiteta. Sve ovo što je ovdje rečeno ima svoje jasno metafizičko ishodište u Hegelovoj filozofiji povijesti. Pogledamo li samo sadržaj ove ključne knjige predavanja, vidjet ćemo da Afrika postoji samo u zemljopisnoj osnovi svjetske povijesti (Die geographische Grundlage der Weltgeschichte), ali je zato nema u onome što čini bit svjetskoga duha u njegovoj diobi na subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Kao da Afrika uistinu nema svoju umjetnost, religiju i filozofiju, zar ne? U prvome dijelu Hegel raspravlja naširoko o orijentalnome svijetu, Kini, Indiji, Perziji, Asircima, Babiloncima, Siriji, Judeji, Egiptu. Drugi je dio, naravno, posvećen grčkome svijetu, a treći rimskom i srednjovjekovnom kršćanstvu, da bi četvrti dio uspona svjetskoga duha do apsolutne samosvijesti imao vrhunac u germanskom carstvu, a sve završava s idejom revolucije i prosvjetiteljstva. Moderno načelo slobode u praktičnome smislu dolazi iz Francuske, ali mu je filozofijsko obrazloženje njemačko u Kantovoj ideji subjektiviteta i autonomije slobode. To je, dakle, povijest svijeta kao metafizička povijest Zapada. (G. W. F. Hegel, Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte, Werke in zwanzig Bänden, sv. 12., Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1970., str. 5-8.)

Pročitao sam svojedobno podosta alternativnih, da to tako kažemo, svjetskih povijesti iz postkolonijalnih filozofijsko-antropologijskih perspektiva, o čemu sam pisao u kontekstu svojeg doktorata Politika identiteta – kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005. Među tim studijama izdvaja se knjiga Homi Bhabhe, The Location of Culture, Routledge, London-New York, 1994., potom djela Arjuna Appaduraia i Gayatri Spivak. Sve su to u teorijskome smislu, deridijanski rečeno, dekonstrukcije velikog kolonijalnoga narativa da su oni Drugi, dakle potlačeni i kolonizirani u ekonomsko-političko-kulturalnome pogledu ispod razine svjetske povijesti jer nisu uspjeli uspostaviti institucionalno i diskurzivno djelovanje autentičnoga mišljenja u formi koja bi bila protu-moć zapadnjačkoj metafizici. Ideje modernosti, pak, dolazile su uvijek sa Zapada, pa je to na stanovit način isto i za Indiju i azijski kontinent kao i za Afriku. Vidimo da spominjem ovdje uglavnom indijske teoretičare i teoetičarke koji predaju na američkim sveučilištima, a nigdje nema ni spomena nijednog afričkoga znanstvenika ili filozofa. Hegel je, dakle, pokazao kako je Afrika u zemljopisnome smislu kontinent koji obuhvaća i tzv. crnu Afriku s animističkim i politeističkim kultovima, ali i sjeverne dijelove tzv. Bliskoga Istoka kao kolijevke velikih civilizacija od Perzije, Babilona, Egipta do Judeje. No, izostanak tzv. afričke filozofije i afrički položaj u sustavnome koloniziranju Drugoga dospjelo je do kraja 19. stoljeća do prvog modernoga genocida nad crncima u Kongu, kad belgijski kralj Leopold zbog profita kapitalističke eksploatacije kaučuka sustavno ubija i zatire preko milijun i po ljudi. Do danas je najradikalnija kritika ovog rasističkoga kolonijalizma Europe i Zapada izvedena ne u nekom teorijskome djelu kritike tzv. logocentrizma i imperijalizma, već u noveli Josepha Conrada, Putovanje u srce tame. Problem o kojem je ovdje riječ nije nikakva postkolonijalna kritika Hegelove dijalektike kao valjda opravdanja kolonijalizma i rasizma drugim, metafizičkim sredstvima. Ma, sve su kritike Hegela kao i Marxa ovdje zapravo zastarjele i bez nekog smisla. Sjetimo se Marxova bezobzirnog teksta ʺBudući rezultati britanske vladavine u Indiji’ protiv tradicionalne kastinske indijske ‘zatucanosti’ u tome što ne žele prisvojiti kapitalistički modernitet kao uvjet mogućnosti raidikalne socijalističke revolucije, a to znači onda i svrgavanje kolonijalizma grosso modo. Što se, uostalom, dogodilo s Indijom u 21. stoljeću? Postala je središte kapitalističke hipermodernizacije i mnoge su njihove korporacije u Africi novi kolonizatori, a Indijci rasisti prema crnačkim žiteljima Afrike.

Da bismo ‘danas’ uistinu razumjeli kako više nikakva ‘dekonstrukcija’ tzv. velike povijesti Hegela kao glavnog mislioca Zapada ne vodi nigdje osim što stoji u mjestu kao onaj Kafkin lik iz jedne parabole koji kao ukopan ne može ni naprijed u budućnost, niti natrag u prošlost, a sadašnjost mu je posvemašnja inercija i letargija, nužno je vidjeti da je Afrika uvijek i samo ‘njihova’ Afrika i da smo ‘Mi’ uvijek i samo, i kad smo u misionarskoj akciji prosvjetljenja ‘plemenitih divljaka’ ovim ili onim sredstvima bile one interkulturalne ili multikulturalne, ono što i jesmo, naime Drugi i kolonizatori. Afrika nije nikakva ‘moja Afrika’ niti je nedostatak njezinih povijesnih mogućnosti za ulazak u svjetsku povijest ikad bio razlog da kulturalni antropolog Basil Davidson napiše apologiju Drugoga kao kič-sentimentalizam antropologije uopće u knjizi Genij Afrike. Ono što je naprosto najciničnije u čitavoj ovoj priči jest da je od tzv. genija Afrike ostalo samo to da je Pablo Picasso 1907. godine naslikao paradigmatsku sliku modernizma Gospođice iz Avignona tako što je za model lica po prvi put u povijesti zapadnjačke slikovne umjetnosti uzeo afričku masku, a ne grčko-rimsku kao izvor svekolikoga vizualnoga europeizma. Sve drugo kad je riječ o civilizacijskim dosezima ravnim drugim duhovnim izvorima svjetske povijesti ne postoji. Ali, ako je umjetnost ovdje sinonim za traumatski život potlačenih i koloniziranih Drugih, onda je samorazumljivo zašto je danas iznova u Africi na djelu rat svih protiv sviju, te zašto je posve sigurno da će uskoro iznova iz ovog crnoga kontinenta razorenog užasom kolonijalizma i nedaćama globalnoga zatopljenja Zemlje krenuti put Zapada rijeke izbjegličkih nomada čija je domovina, kako je to sjajno kazao Cioran, kao u jednoj tibetskoj legendi ‒ logoravanje u pustinji.

Što je to ‒ svjetska povijest ‘danas’? To je šmitovski globalno-planetarni Gro§raum u kojem se vode geopolitičke borbe za totalnu moć novih imperija poput Amerike, Kine, Rusije, ali uskoro i Indije, jer je to logika nužnosti preživljavanja u onome što je preostalo od povijesti. Svjetski duh nije više u znaku vladavine umjetnosti-religije-filozofije, nego jedino u znaku vladavine tehnosfere kao uvjeta mogućnosti kognitivno-informacijskoga kapitalizma. I bio je u pravu sociolog globalizacije i umreženoga društva (network societies) Manuel Castells kad je tehno-deterministički, dakle hegelovsko-marksovsko-weberovski, rekao da je Afrika osim Južne Afrike osuđena na kaos i entropiju iz jednostavnog razloga što nije u stanju postati stabilni kontinent kapitalističke hipermodernizacije, već samo neprestanog brutalnoga koloniziranja i eksploatacije njezinih prirodnih resursa poput nafte, zlata i dijamanata. Ono što joj nedostaje jest ono isto u razlici kao i u moderno doba i u doba nastanka prvih velikih civilizacija, a to je ništa drugo negoli Moć vladavine u ekonomsko-političko-kulturalnome sklopu odnosa koji počivaju na logici deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja. Afrika je ostala duboko zakopana u povijesnu prošlost Zemlje kao iskonske eko-riznice čovječanstva, bez bilo kakve strukture modernosti koja bi joj omogućila da bude posve autonomna i neovisna od središta kolonizacije na Zapadu. Zato je antikolonijalizam 1960ih godina bio zakašnjelo ‘buđenje naroda’, što je svjetski kapitalizam zasnovan na znanju-moći-tehnosferi neutralizirao i suspendirao tako što je poput Duchampova ready-madea Sušilo za boce isušio svu potenciju i supstancijalnu afričku protumoć svojoj ideologijskoj mantri o liberalnim demokracijama i ljudskim pravima. Umjesto toga, sve su antikolonijalne revolucije u Africi, od Alžira do Angole, Nigerije i Konga postale autokratske diktature s plemenskim zovom krvi. A neki su od takvih živopisnih i bizarno-krvoločnih diktatora poput Mobutua u Kongu, ili ludog kanibala-mesara Idi Amina Dade u Ugandi, ili Jean-Badel Bokasse, tzv. cara Ekvatorijalne Afrike obilježili drugu polovinu 20. stoljeća kao borgesijanski kazano sveopće povijesti beščašća.

Ako je, dakle, ono što od Hegela nazivamo i nadalje svjetskom poviješću u znaku vladavine kao Moći aposlutne tehnosfere, onda Afrika u nadolazeće doba može biti samo grobnica čovječanstva, jer ne postoji ni jedan uvjerljiv razlog protiv ovog naizgled čudovišnoga pesimističkog stava. Hegel u Filozofiji povijesti na kraju izvodi onu glasovitu postavku kako je

ʺsvjetska povijest ovaj događaj razvitka i zbiljskoga bivanja duha…a to je istinska teodiceja, opravdanje Boga u povijesti. Samo onaj uvid koji može pomiriti duh sa svjetskom poviješću i zbiljom, jest da ono što se događa i zbiva se zauvijek, ne samo što nije bez Boga, već je bitno njegovo djelo kao takvo.ʺ (str. 540)

Afrika nužno postaje ‘moja Afrika’ nakon što je Bog napustio ovu svjetsku povijest i umjesto teodiceje sve je postalo događaj kaosa, kontingencije i emergencije. Ova ‘moja Afrika’ nije više nikakav sentimentalni moralizam tzv. etičkoga humanitarizma koji se više ne prakticira iz mesijanskih postulata, nego iz čina običnog ljudskoga milosrđa s patnjama Drugih. Problem je što je povijest svijeta najokrutniji čin deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja Zemlje. Zbog toga oni narodi i konglomeracije društava i država koja su zakašnjela i zamrznuta u logici tehnološkoga napretka i razvitka, ne mogu preskočiti svoje ‘razdobne sjene’, kako to mitopoetski kazuje Vanja Sutlić u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest. Afrika je ‘crna mitologija’ globalnoga kapitalizma poput ‘crne rupe’ u svemiru. Na njezinome ‘horizontu događaja’ vide se beskonačni građanski ratovi, smjena okrutnih diktatora, užas novoga kolonijalizma svih svjetskih imperija danas koji su poput zloglasne ruske Wagner-skupine uključene u kaos u Sudanu, potom lažne utopije globalnoga eko-fundamentizma, te još besmislenije postkolonijalne tlapnje o novome geniju Afrike koji će, naposljetku, kao u onoj proročanskoj pjesmi Pier Paola Pasolinija iskrcati se na Kalabriji i razviti crnu zastavu kao bijednu krpu na vjetru i vjetrometini povijesti, prepun ponosa i srdžbe, tog pogonskoga goriva novog ressentimenta za svaki budući teror i svetkovinu proigrane povijesti koja ni s Bogom ni s Revolucijama više nema ama baš ništa zajedničko.

Osim iluzije da je nekoć bilo bolje.