Žarko Paić

1.

Što god napisao, stotinu svezaka debelih knjiga ili tek jednu, dvije knjižice, svejedno, ako se čitateljski puk ne može dosjetiti nijedne tvoje misli ili kakva mudra iskaza, zaboravi da si ostavio ikakav trag u povijesti kao tekstu satkanom od mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti. Viđao sam nekoć stare profesore tehničkih znanosti, od kojih su neki imali klasično humanističko obrazovanje u gimnazijama i napamet znali Horacijeve Ode kako neki od njih uživaju u Pessoinoj Knjizi nemira i u Pascalovim Mislima. Razlog nije teško pogoditi. Svi vole aforizme jer ih mogu lako usvojiti i kazati da je to baš prava „istina“ svijeta izrečena jezgrovito tako da je svi razumiju.

Naravno, filozofija se nikad nije svodila samo na aforizme i sentencije kao u rimskih mislioca Marka Aurelija i Seneke. No, već je od doba njemačke romantike postojala ideja da se misao može oblikovati poput uzvišena stiha ode ili elegije i da njezina veličajnost proizlazi upravo otuda što u jednoj rečenici sva mudrost ili ludost svijeta dolazi iz dubine na površinu i udara čitatelje udarom Jupiterova groma. Od Heraklita i Parmenida do Schopenhauera i Nietzschea, a u suvremenoj filozofiji i književnosti to pronalazimo savršeno izvedeno u Ciorana, umijeće se aforizma uspostavilo mjerilom lucidnosti i misaone težine spisatelja.

Što je to ꟷ aforizam?

          Aforizam (od grčkoga ἀφορισμός: aphorismos, što označava ‘razgraničenje’, ‘razliku’ i ‘definiciju’) je sažet, koncizan, lakonski ili pamtljiv izraz opće istine ili načela. Aforizmi se često prenose tradicijom s koljena na koljeno. Taj se koncept općenito razlikuje od pojmova poslovice, brokarde, hijazma, epigrama, maksime (pravne ili filozofske), načela, poslovice i izreke; iako se neki od tih pojmova mogu protumačiti kao vrste aforizma. Riječ je prvi put upotrijebljena u Hipokratovim Aforizmima, dugom nizu tvrdnji o simptomima i dijagnozi bolesti te umijeću liječenja i medicine. Često citirana prva rečenica ovog djela je: “Ὁ βίος βραχύς, δὲ τέχνη μακρή” – “život je kratak, umjetnost je duga”, obično obrnutim redoslijedom (Ars longa, vita brevis). Zanimljivo, zar ne? Nastanak ove književne forme pada u okrilje liječništva, što uistinu i nije tako neobično i apsurdno. Jer ljudi i danas vole sve od medicine dobiti sažeto, gotovo zapisano u ploču sa sedam pečata, a ne da se muče s nerazumljivim latinskim izrazima kao s Markovim konacima.

          Hoćemo li cijeniti, ipak, veličinu filozofije i književnosti po tome je li neki autor bio odličan aforističar pa ga to uzdiže ponad svojih suvremenika? Veliki irski i engleski moderni književnik Oscar Wilde, autor  amblematskoga romana Slika Doriana Graya u kojem tematizira radikalnu narcističku subjektivnost autora i njegova djela u suočenju s posvemašnjim razaranjem vlastite opsjene o životu i svijetu kao zrcalu same ideje umjetnosti bio je nadasve duhovit i ciničan pisac aforizama. Otac-utemeljitelj moderne filozofije kao realizirane metafizike apsolutnoga duha, Georg W. F. Hegel, poznato je, pisao je gigantomahijske knjige i njegova opsežna djela uz Aristotela pripadaju vrhuncima zapadnjačkoga mišljenja. Obojica nisu bili aforističari, iako nije teško iz njihovih knjiga izabrati nekoliko ključnih misli ili iskaza, a još više ono što je Gilles Deleuze jasno izdvojio kao ključnu djelatnost filozofijskoga mišljenja uopće: stvaranje novih pojmova. Nije li to važnije od dobroga vica ili lucidne misli koju svi obožavaju i koriste je u nekoj životnoj prigodi? Nije li pojmovna novost koja u Grka nastaje s riječju ideja u Platona važnija od lijepo i mudro sročene misli jednog Epikura koji podaruje stoicima čast i dostojanstvo misaonoga života onom izrekom o smrti: kad sam ja tu nema smrti, a kad je smrt tu nema više mene?

2.

          Aforizmi „cvjetaju“ u doba raspada metafizike. Netko će zamijetiti da je to razdoblje, tako nam Spenglera i svih špenglerijanaca, zapravo razdoblje duge i preduge agonije, jer od Schopenhauera i Nietzschea do Ciorana proteklo je iznimno mnogo pijeska u klepsidri vrtoglavo ubrzanoga vremena. Zašto jezgrovitost i ubojita čistoća misli naprosto obožava vrijeme krhotina i pada u sveopći bezdan? Zato jer je ovo doba silazna putanja dekadencije kad više ništa nema svoj prvi uzrok i posljednju svrhu i riječ „smisao“ vrijedi koliko i podnevno bunilo mistika i svetaca o kojima baš Cioran u svojoj knjižici Suze i sveci kaže ovo:

„Tko bi mogao napisati razgovor svetaca? Jedan ludo nevin Shakespeare ili jedan Dostojevski prognan u nebeski Sibir? (…) Kraljevstvo nebesko malo po malo osvaja praznine naše vitalnosti. Nebeskom imperijalizmu cilj je vitalna ništica. (…) Beskućnici se ne gase u svome krevetu, moglo bi se reći da oni ne umiru. Umire se samo u horizontali, u dugoj pripremi u kojoj živi smrt. Kada vas ništa ne veže za neko mjesto za čim ćete žaliti u posljednjim trenucima? Jesu li beskućnici izabrali svoju sudbinu da ih u agoniji ne bi mučilo žaljenje? Lutalice za života, i u smrti ostaju skitnice.“ (Emil Cioran, Suze i sveci, Scarabeus libris, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2023., str. 25, 26 i 30.S francuskoga prevela Mihaela Vekarić)

Ideje i književno umijeće u filozofijskim istraživanjima mogu ipak dospjeti do onog što možemo samo naći nakon Nietzschea u tekstu druge najznačajnije knjige suvremenoga mišljenja u 20. stoljeću. Naravno, prva je Heideggerov Bitak i vrijeme (Sein und Zeit), a druga pripada Ludwigu Wittgensteinu i njegovu Tractatusu logico-philosophicusu. Onako kako je Wittgenstein mislio, tako je i pisao: jezgrovito, matematički precizno, logički vjerodostojno, a isto tako i stilski nesvodivo u njegovoj težnji da um oslobodi svih nepotrebnih „besmislica“ uključujući tu i tzv. književne figure kao što su metafore i alegorije. Ničega suvišnoga, ničega previše, ničega što odbija pravila kojima jezik slijedi logiku misaone upućenosti na bit stvari i pojave.

          Ako je Heideggerov način pisanja s vremenom već nakon Bitka i vremena iz 1927. godine neprestano evoluirao i kretao se spram jednostavnosti kazivanja obratom same fundamentalne strukture metafizike s pojmom događaja (Ereignis) 1936. godine, onda ni sam nije mogao odoljeti „sirenskome zovu“ aforistične mudrosti, pa je svoje „privatne dnevnike“ zvane Crnim bilježnicama (Schwarze Hefte) u razdoblju od 1939-1944. godine nastojao dovesti do najveće moguće misaone iskazivosti koja pretpostavlja sintezu novih pojmova i jezgrovite izreke koja te pojmove upečatljivo dovodi do smisanosti. No, Heidegger nije nikad duhovit, iako zna biti suptilno zajedljiv, kadšto i ironično odrješit, ali u odnosu na majstora Nietzschea, moram priznati da mu aforizam baš i nije prikladno tekstualno ruho spisateljskoga umijeća. Zapravo, nema u povijesti filozofije baš nekih veličajnih aforističara, a što se mene tiče to nisu ni Grci ni Rimljani, ni kršćanski novovjekovni racionalisti poput Pascala. Ne, samo je jedan i još jedan: arhetip i njegov stvaralački dvojnik. To su Nietzsche i Cioran. Trećeg nema i nije ni potreban. Zašto njih dvojica i zašto trećega nema?

3.

          Zato jer aforizam cvjeta u doba koje Cioran u jednom svojem djelu naziva Kratak pregled raspadanja. Eto, sve je jasno, a ja sam ponovio već ono isto što sam prethodno rekao. Ne može se pisati aforizme a da pisac kao mislilac nije onaj koji poput „proroka“ i „sveca“ najavljuje kraj jedne epohe koju je Nietzsche nazvao kao i Dostojevski nihilizmom, a Cioran se prihvatio posla da njegovo nemoguće prevladavanje i svojevrsni poraz mišljenja koje nastoji svagda biti onkraj dobra i zla, onkraj povijesti kao agonije smisla, onkraj metafizike i njezina privida vječnosti, izvede kao jedan stari-novi spisateljski žanr u kojem riječi nisu jezik logike i filozofije u smislu brojeva i slika, već su to riječi koje poput „suze i svetaca“ doslovno pate i proklinju ovaj svijet u kojem beskućnici ne umiru, jer im je uskraćena „horizontala kreveta“, pa skitnjom odlaze u prokletstvo jedne druge vječnosti koja nije ništa drugo negoli nadomjestak za ništavilo.

          Ni Nietzsche ni Cioran nisu „metafizički davitelji“ poput raznih moralista i iskupitelja svjetske boli i patnje. Obojica su ludi za muzikom jer znaju da je bit filozofije ne u logosu i njegovoj Odiseji od Itake do Hegelove Jene, već u tragediji koja nikad ne bi bila vjerodostojna da je samo posvjedočena životom pisca kao lutalice, skitnice i genija. Potrebno je ipak još više od puke tričarije zvane življenje u smislu trajanja ljudskoga postojanja pod zvijezdama i ponad sveopćega kala. To što je nužno jest pisati protiv struje koja pluta stoljećima ovog beskrajnoga mora zaborava povijesti kao nihilizma bez svijesti o ništavnosti i jezika i njegova mišljenja. Uostalom, Cioran to u Suzama i svecima iskazuje baš ovako:

„Sve je ništavno, čak i Posljednji sud. Kad smo jednom dotle došli, sramotna je svaka smrtna osuda. (…) Ironija je vježba koja nas uči da život nije ozbiljan. (…) Tragično je posljednji stadij ironije. (…) Od života i od svega odvaja me strašna sumnja da bi Bog mogao biti problem drugog reda. Ta sumnja – jasna do ludila – prisiljava vas da prekrižite ruke: što drugo preostaje?“ (Emil Cioran, Suze i sveci, str. 89, 90 i 91.)

Problem s „logikom aforizma“ jest u tome što je njezin jezik postao samo vježba za vlastito raspadanje i stoga su pisci aforizama danas pomagači u alatnici dosadnoga AI s kojim razgovaramo o ljubavi i smrti, tajni postojanja i posljednjim razlozima vlastite ništavnosti, o prvome i Posljednjem sudu na isti način kao što šutimo protiv sebe u moralno ispraznim lamentacijama o koristi i šteti mudrosti za život, tog otrova kojeg više nema ni za lijek u ovoj našoj dolini suza ili nebeskome Sibiru, kako Vam drago.