Žarko Paić

1.

U jednom sam razgovoru s Deanom Komelom, slovenskim fenomenologijskim filozofom i suputnikom u onome što nazivamo zadaćom mišljenja, kazao da je knjiga Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) ujedno i moja „posljednja“ filozofijska knjiga. Kontekst ovog iskaza je bio povezan uz razumijevanje mojeg pojma tehnosfere kao autopoiesisa kojim se dovršava povijest filozofije. Umjesto četvorstva koji Heidegger naziva onto-teologijskim ustrojstvom metafizike (bitak-bog), a Sutlić nastavlja s dodatkom onto-teo-kozmo-antropologije (bitak-bog-svijet-čovjek), sve postaje vladavina kibernetičkoga „upravljaštva“ onim što preostaje od pojma svijeta kroz četiri temeljna pojma: informacija-povratna sprega (feedback)-kontrola-komunikacija.

Kad se više ne može nastaviti s logikom „istoga“ u mnoštvu svojih diferencijalnih sustava i njihovih orijentacija s kojima se filozofija povezivala i još se povezuje i „danas“ (primjerice, fenomenologija, poststrukturalizam, realizam, konstruktivizam i sl.), a razlog je taj što s tehnosferom nema više razloga opstojnosti metafizike jer je sve što „jest“ bilo, „jest“ sada i „bit će“ u nadolazećoj budućnosti realizirano u tehnogenezi kao konstrukciji umjetne stvarnosti, onda smo suočeni s pitanjem o transklasičnoj logici kibernetike kakvu je zastupao njemački matematičar, kibernetičar i filozof Goddhard Günther, prema kojoj vladavina „Velikoga Trećeg“ (tertium datur) omogućuje nastanak (emergenciju) onoga što nije ni „priroda“ niti „kultura“, već se sintetički proizvodi svojevrsnom postmetafizičkom alkemijom procesom hibridiziranja različitih supstancija.

Filozofija je osim svojeg poslanstva da bude „ljubav spram mudrosti“ u predsokratskih Grka, pa od Aristotela do Hegela bila na putu radikalne tehno-eshatologije. Hegel je u tom pogledu uistinu jasno pokazao da je njegov sustav apsolutnoga duha kraj filozofije kao metafizike u pojmu i sinteza uma i zbilje. Filozofija je realizirana ne više kao ljubav spram mudrosti, već kao volja za znanjem u liku apsolutne znanosti duha (umjetnosti-religije-filozofije). Što se time događa ako ne da filozofija gubi svoju pokretačku težnju (horeksis) za mudrošću koja nikad ne može biti u potpunosti izjednačena sa znanjem „o“ bitku kao takvome. Tri ključne riječi filozofije na njezinome kraju u Hegelu su stoga: (1) konstrukcija, (2) sinteza i (3) realizacija.

Nije nimalo začudno što je to u svojim refleksijama uz Hegelovu metafiziku iznimno pronicljivo razvio Heidegger kad je čitavu novovjekovnu znanost i tehniku koja određuje put tzv. moderne filozofije odredio kroz nastajanje homogenosti onog mišljenja koje za svoje „djelovanje“ potrebuje računanje (Rechnen). Kad mišljenje „računa“, ono više nema nikakve sveze s „mudrošću“, već samo s „projektivnom konstrukcijom“ i njegova se bit iz područja misterija i mistike fakticiteta svodi na pragmatiku znanja čiji je konačan „proizvod“ struktura znanja kao alata ili svrhovita sredstva za druge svrhe koji nazivamo engleskim izrazom u američkoj uporabi kao know-how. Konstrukcija je, dakle, uvijek u pragmatičkome sustavu vladavine transklasične logike ništa drugo negoli sintetička realizacija. Ali ne više bića u horizontu metafizike u kojem bitak ima „primat“ nad bićem i određuje kroz egzistencijalnu slobodu čovjeka njegovu „bit“ (essentia).

Umjesto ovih izraza iz povijesti metafizike kao ontologije u bilo kojoj varijanti susrećemo se s vladavinom „Velikoga Trećeg“ koji više filozofija ne može misliti svojim tradicionalnim pojmovno-kategorijalnim sustavom mišljenja koje je uvijek pretpostavljalo da bitak jest, bića bivstvuju, a da bit ljudskoga bića ima svoje razrješenje u onome što Heidegger i Sutlić nazivaju stabilnošću u promjeni. No, to je doba iza nas i prošlo je, te nema više nikakva razloga biti mu ponizno i smjerno naklonjen jer time bismo ostali samo njegovi idolopoklonici i od filozofije i njezine tzv. budućnosti ne bi ostalo doslovno ništa. I Heidegger i Sutlić su, kako sam to pokazao u mnoštvo prigoda objašnjavajući genealogiju i filozofijske tragove pojma tehnosfere, dva ključna mislioca razumijevanja tehnologičke realizacije zapadnjačke povijesti. Treći odlučujući mislilac je Gilles Deleuze.

Njegova „ontologija postajanja“ na tragu filozofa znanosti Whiteheada i filozofa kibernetike Simondona uvjet je mogućnosti svekolika razumijevanja onog što sam razvio kao autopoietičku „bit“ tehnosfere koja u liku umjetne inteligencije predstavlja nužan stadij realizacije kibernetike prelazeći sve brže u lik umjetne intuicije čiji je eshatologijski „posljednji lik“ onaj koji Ray Kurzweil naziva tehnološkom singularnošću. Zato je podnaslov moje knjige u znaku „trijade“ onog što pretpostavlja konstrukciju-sintezu-realizaciju i glasi: metafizika-kibernetika-transhumanizam. Pritom valja još jednom spomenuti sljedeće. Deleuze je razvio nove pojmovne mreže jedne „ontologije“ koja je imala za cilj preokrenuti i preusmjeriti sve postojeće putove metafizike i izabirući ključne mislioce „razlike“ i „postajanja“ (Spinozu, Leibniza, Nietzschea, Bergsona, Whiteheada i Simondona) dovesti do onog „novoga“ kroz misao virtualne aktualizacije kojim se singulariteti pojavljuju ne više kao rezultat univerzalnosti i partikularnosti, već kao događaji kojim iznimka stvara pravilo, a ne potvrđuje ga. Ovaj novi „princip individuacije“ nije više onaj ničeanski. Njegovo je značenje upravo u kibernetičkoj samoproizvodnoj „biti“ kojim stvaralački simulakrum prethodi svakoj mehaničkoj reprodukciji „bitka“ kao beskonačnoga niza kopija. Ono što je temeljni pojam ove „ontologije postajanja“ nije ništa drugo negoli ono što nastaje u procesu sintetičke realizacije cjelokupne metafizike, a što od Fichtea do Sartrea, te od Spinoze do Deleuzea nazivamo imanentnom transcendencijom.

2.

U naslovu moje „posljednje“ filozofijske knjige nalaze se riječi „izgledi“ i „nadolazeće“ uz filozofiju. Ako podnaslov već upućuje da trijada metafizike, kibernetike i transhumanizma označava put ove već prethodno rečene sintetičke realizacije sadržaja i forme metafizike u liku procesne ontologije događaja, postaje bjelodano da je ovdje riječ o povijesnome procesu realizacije metafizike u kibernetici čiji posljednji lik predstavlja transhumanizam. No, ono što upućuje na prijelaz preko metafizike kao što je to tzv. transdisciplinarni pokret filozofijskih nastojanja s ciljem dosezanja „posthumanoga stanja“ kojim čovjek prelazi u stadij homo kybernetesa nužno zahtijeva jednu kratku intervenciju. Iako sam to detaljno objasnio u knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition (Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023.), nije nimalo na odmet ponoviti još jednom sljedeće i to ponajprije stoga što primjećujem sve veću i besmisleniju tendenciju da se ovaj pojam transhumanizma uglavnom u javnome diskursu bezočno nemisaono i nadasve „popularno“ i „populistički“ srozava na nešto za što su krivci oni, nažalost ugledni svjetski teoretičari politike i društva, koji su proširili paniku i nerazumijevanje svojim „apokaliptičkim“ trubljama kojima upozoravaju da je posrijedi „najopasnija ideologija današnjice“ i elitarno-protudemokratski pokret zatiranja tzv. ljudskoga dostojanstva sa svim popratnim korpusom ljudskih i građanskih prava.

To su Habermas i Fukuyama. U bitnim postavkama ne razlikuju se od njih ni posljednje „epizodističke nule“ danas razmahanog klerikalnog protuprosvjetiteljstva na zasadama metapolitike nove desnice u Europi i SAD-u. Inače, tekstovi Habermasa i Fukuyame o problemu transhumanizma i posthumanoga stanja naprosto su beznačajni i argumentacijski na klimavim nogama, a to je već jasno mogao znati 1999. godine i Peter Sloterdijk kad je objavio knjižicu naslovljenu Pravila za ljudski vrt u kojem je na tragu Heideggera jasno ukazao na to da je doba posthumanizma i transhumanizma logika misaone konstrukcije događaja koji slijede neminovno iz pokušaja da se filozofijski misli sintetičko doba tehnoznanstvenoga oblikovanja suvremenoga svijeta. Ne vidim ni u kakvim projektima transhumanizma, unatoč tome što smatram neke teorijske postulate najznačajnijih mislioca ove orijentacije poput Stefana L. Sorgnera i Maxa Morea problematičnim, ali nedvojbeno vrijednim diskusije i polemike, ništa dramatično niti razlogom uzbune za „zdravi razum“ političkoga liberalizma i konzervativizma. Jer tko bi „normalan“ bio za to da djeluje protiv „ljudskoga dostojanstva“, kad je već od Heideggera i svih bitnih mislilaca suvremene filozofije postalo jasno da je tzv. ljudska priroda ili bit čovjeka ne ono biološki i animalno vječno i postojano, nego egzistencijalni događaj slobode koji pretpostavlja brigu, odgovornost i odlučnost u obrani duhovnoga bitka čovjeka koji nadilazi biologizam, psihologizam i antropologizam njegove povijesne sudbine.

Ovo potonje jest radikalna kritika koju je proveo Heidegger u Bitku i vremenu još 1927. godine. Već je tada pokazao kako se znanstveno-filozofijski bit čovjeka reducira i tako promašuje u njegovu najvećem misaono-životnome dostojanstvu kad ga se misli iz horizonta biologije, psihologije kao psihoanalize i (filozofijske) antropologije. Čovjek neće opstati nikakvim okretom bilo kakvoj metafizici prirode i života, patetičnim povratkom izvorima tzv. humanizma koji je i u renesansi kao razdoblju ne-filozofijskih putova u povratku antike u novi svijet bio zapravo estetska konstrukcija kao što je to na puno radikalniji način bio i za doba romantike. Ako, dakle, povijesni put sintetičke realizacije metafizike završava s transhumanizmom, onda to znači sljedeće. Filozofija neće imati uistinu nikakvih izgleda u nadolazećem razdoblju osim kao „nadolazeća filozofija“ koja nadilazi granice i svojeg izvornoga utemeljenja u pojmu mudrosti (sophia) i svoje realizacije u apsolutnoj znanosti (Wissenschaft, science). Put ove sintetičke realizacije predstavlja od Hegela do suvremenosti ništa drugo negoli tehno-ontologija i tehno-epistemologija ne više pojma logosa kao duha, jer je to preostatak metafizike u ruhu teodiceje kako je to od Leibniza do Hegela, uostalom, bilo iskazano iako su obojica mislilaca dobro znali da su i Bog i tehnologika temeljne riječi-pojmovi za realizaciju filozofije u ideji povijesti kao sinteze uma i bitka s pomoću racionalne konstrukcije „života“ onkraj svih bioloških i evolucijskih redukcija.

Zašto u ovoj trijadi koja završava s transhumanizmom i idejom besmrtnosti čovjeka valja vidjeti „izglede nadolazeće filozofije“? Naravno, nije to nikakva „nova“ filozofija koja bi pojam svoje „novosti“ konstruirala iz već odigranih povijesnih likova koje je filozofija prošla na svojem putu od Heraklita do Heideggera. Sjetimo se kako je baš Heidegger u seminaru o Heraklitu koji je držao zajedno s Eugenom Finkom u zimskome semestru 1966/1967. na Sveučilištu u Freiburgu na najplastičniji način pokazao kako pojam informacije bez kojeg nema kibernetike valja misliti „genealogijski“ s nastankom pojma logosa u Heraklita te da je kružna struktura svijeta u okružju kibernetike kao realizirane filozofije put za drugo i drukčije mišljenje. (v. Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 2013.)  Nije „transhumanizam“ nikakva posljednja postaja jedne „nove“ filozofije nakon kraja metafizike u kibernetici. Daleko od toga, ona je samo prijelaz „preko“ granica i nastanak nužnoga „ozračja“ za proces sintetičke realizacije kojom se „čovjek“ denaturira i dekulturalizira postajući „konačno“ oslobođen svih dosadašnjih stega i utega koje su mu bile „tragično“ upisane u njegov povijesno-metafizički put tehno-eshatologije. Taj put je istodobno i put virtualne aktualizacije onog što predstavlja bitne mogućosti „izgleda nadolazeće filozofije“ onkraj redukcije na drevnu mudrost i na modernu znanost, ali isto tako i put konačnoga prevladavanja onto-teologijskoga ustrojstva metafizike. Kad se pročišćava tlo za mišljenje koje prelazi preko granica pojmova bitka i boga/Boga, onda je samorazumljivo da taj isti put označava i kraj s metafizičkim shvaćanjem svijeta i čovjeka.

Mi već živimo ovu zbiljsku „povijesnu“ situaciju. Stoga je krajnje vrijeme da se prestane s bilo kakvim nostalgijama za povratkom apsolutu pod kojim se nolens volens uvijek podrazumijeva ideja božanskoga stvaratelja i svrhovita života u svemiru od Platona do Whiteheada. Filozofija koja podastire drukčiju mogućnost nepripadanja i nesvodivosti na teo-scijentifizam stare ili nove metafizike zahtijeva nešto paradoksalno i aporetično, a to je upravo ono što su Gilles Deleuze i Felix Guattari u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine postavili kao imperativ i kao zadaću mišljenja svake „buduće filozofije“. (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S francuskoga preveo Marko Gregorić)

Što?

3.

Knjige i tekstovi unutar suvremene filozofije 20. stoljeća koje imaju u naslovu pitanje Što je filozofija? su ponajprije oni Heideggera i Deleuzea. Nisam slučajno u svojim brojnim prilozima uz ovu temu smisla i zadaće filozofije u doba njezine realizacije u tehnoznanstvenim formama svijeta nastojao promisliti razlikovanje upravo Heideggerova i Deleuzeova mišljenja u svim aspektima spram same biti filozofije. Prisjetimo se kako su najvjerodostojnija tumačenja Leibniza i Nietzschea njihova predavanja i knjige; isto vrijedi i za uvide u bit umjetnosti. Pokazivao sam, također, krajnje jednostavno, da Heidegger vidi bit metafizike kao filozofije u poslanstvu i sudbini jezika kao kazivanja (Dichten), a to znači u tumačenju poezije i poetskoga kazivanja (Hölderlin, Rilke, Georg, Trakl), dok Deleuze kreće u avanturu filozofijske analize slike kao „biti“ postajanja (devenir) mnoštva i razlike u ideji stvaralačkoga simulakruma, što pretpostavlja uvid u suvremeni film kao svezu slike-pokreta i slike-vremena.

Sve proizlazi i u Heideggera i u Deleuzea iz razumijevanja biti filozofije. Za Heideggera je filozofija sudbina zapadnjačke povijesti kao metafizike i to je najradikalnija misao uopće koja povijest izvodi iz onto-teologije kao poslanstva mišljenja koje povijest „utemeljuje“ iz filozofijskoga shvaćanja smisla bitka. No, filozofija nije posljednja riječ Heideggerova mišljenja. Ona prolazi krug svojih povijesnih mogućnosti od Heraklita do Hegela, a s Nietzscheom i samim Heideggerom nakon kraja ili realizacije u kibernetici postaje mogućnost prijelaza od smisla bitka do osmišljavanja događaja i tako kao „drugi početak“ gubi metafizički karakter da bi se otvorila posve nova „sudbina“ Zapada iz mišljenja koje više nije metafizičko i zato nužno zahtijeva drukčiji odnos spram jezika kao kazivanja.

          Deleuze, tome usuprot, filozofiju shvaća ne više kao metafiziku u smislu eshatologije bitka, već paradoksalno i aporetično unutar kruga metafizike kao ontologije. Naime, shvaća je kao stvaralaštvo i postajanje novoga u mediju koncepta ili pojma, dok ujedno shvaća umjetnost na isti način u mediju percepta, a znanost u mediju funktiva. U oba slučaja, i u Heideggera i u Deleuzea, unatoč tzv. bitnih razlika, skriveni primat ima umjetnost. U slučaju Heideggera je to poezija i slikarstvo, a u slučaju Deleuzea je to film i suvremena vizualna umjetnost. Kad filozofija više nije mišljenje smisla bitka u jeziku kao događaju razumijevanja bitka-boga-svijeta-čovjeka kao u Heideggera, onda preostaje samo put „imanentne transcendencije“ u sintetičkoj realizaciji koncepta ili pojma u stvaralačkoj heterogenezi iz koje proizlazi nešto krajnje problematično. To je apsolutni događaj mišljenja kao estetski kreacionizam što unutar logike „beskonačne brzine“ omogućuje da filozofija stvara nove koncepte unutar sklopa koji više nije suprotnost kaosa i reda, već postaje kaosmos, hibridni i sinkretički pojam preuzet iz književnosti Joycea, Borgesa i Gombrowicza. Na taj način jezik ovog digitalnoga konstruktivizma kao estetskoga kreacionizma filozofiju kao i umjetnost i znanost „izjednačava“ u njihovim posljednjim nakanama. No, znamo da je to zapravo u-topija, i to naprosto stoga što je filozofija koja stvaralački kreira virtualne svjetove ona koja „funkcionira“ ne više u predmodernim vremenima jedne statičke ontologije Parmenida ili srednjovjekovne teologije Tome Akvinskoga.

Filozofija koja i nadalje za Deleuzea ostaje kao ime i pojam neproblematična, ali jest problematičan sadržaj njezinih postavki, djeluje u sklopu i mrežama onoga što nazivam tehnosferom. I to joj podaruje po mojem sudu nešto iznimno omogućujuće za nadolazeću budućnost i nešto posve ograničavajuće, gotovo nešto što ju neutralizira i suspendira kao ono što vodeći teoretski fizičari počevši još od Hawkinga nazivaju njezinom nesposobnošću da svojim naslijeđenim pojmovima obuhvati novu kozmologijsku sliku svijeta koju egzaktno i sustavno opisuju upravo matematika, fizika i sintetička biologija. Omogućujuće je što filozofija nije svedena na intencionalno područje znanstvene partikularnosti, već joj preostaje nešto još od Aristotela nesvodivo, što ne poriču ni Hawking ni Penrose niti brojni drugi kozmolozi. Riječ je, naime, o pojmu svrhovitosti svemira (telos) i pitanju o smislu onoga što još uvijek preostaje neriješeno za suvremene znanosti, a to je pitanje o (samo)svijesti. To, dakako, ne znači da se filozofija svodi na novi kognitivizam ili na neurofilozofiju, ali isto tako pretpostavlja nešto krajnje reduktivno. Filozofija mora razjasniti ono što postaje temeljni problem razumijevanja sintetičke logike nastajanja svijesti koja ima svoje podrijetlo u autogenerativnom procesu učenja umjetne inteligencije. Svrha je metafizički izraz za „smisao bitka“, ali isto tako ima u sebi mogućnost kazivanja o cilju procesa onog što Deleuze naziva stvaralačkom heterogenezom.

Ono ograničavajuće u delezijanski shvaćenoj zadaći mišljenja suvremene filozofije jest njezina posvemašnja svodivost na kibernetičko područje djelovanja mišljenja kao nove pragmatike znanja. Pogledajmo sljedeći paradoks i aporiju. Deleuze nije filozofijski pragmatist poput američkih mislioca W. Jamesa i drugih u 20. stoljeću. Njegova privrženost Humeu, a ne Kantu u pojmu „transcendentalnoga empirizma“, ne znači nipošto da bi cjelokupno mišljenje proglasio, da parafraziram Nietzschea, „korišću i štetom za nadolazeću budućnost“ i pragmatičko djelovanje postavio posljednjom „svrhom“ razmišljanja. To bi bilo naprosto blasfemično za njegove postavke koje su za mišljenje tehnosfere uistinu ključne, ali ne i presudne. Problem je tako jednostavan i kao da se gubi iz horizonta mišljenja filozofije svih ovih ili onih nastavljača „filozofijskoga mišljenja“ i Heideggera i Deleuzea.

Evo, ovako ću to naposljetku formulirati.

Što je to ꟷ tehnosfera? To je kognitivni stroj koji misli drukčije tako što vizualizira događaje, a ne poput filozofije misli u jeziku ili slici kazivajući o smislu bitka ili kao postajanje novoga u stvaralaštvu događaja mišljenja. Kad tehnosfera misli, onda je riječ o konstrukciji, sintetiziranju i realizaciji stanja koja nužno prelaze granice životinjskoga-ljudskoga-strojnoga u tradicionalnome metafizičkome smislu. Ovo „mišljenje“ je ono koje nazivam u drugome svesku svoje Tehnosfere sintezom racionalnosti (Rechnen) i intuicije (Dichten). Racionalna intuicija više nije ona koja počiva na logici dostatnoga razloga iz koje sve što jest ima svoj prvi uzrok i posljednju svrhu. Umjesto toga, transklasična logika nadilazi granice aristotelovski postavljenoga pojma „prostora“ („ovdje“) i „vremena“ („sada“) i postaje prostor-vrijeme ireverzibilne reverzibilnosti. Time mišljenje nije više prikaz i predstava nekog objekta X koji „već uvijek“ postoji u stvarnosti, otkriven ili neotkriven za ljudsku spoznaju, nego postaje stvaralačka projekcija virtualnih svjetova u kojima objekti mišljenja nisu više predmeti spoznaje, već objekti koji misle autonomno na temelju kvantifikacije i vizualizacije, a ne onoga što je Kant prepustio u svojoj Kritici moći suđenja jednoj posebnoj moći nazvanoj mašta ili imaginacija. Racionalna je intuicija u ovlasti estetskoga kreacionizma i tehnosfera kao sintetička realizacija mišljenja u konstrukciji događaja otvara posve novo područje u povijesti mišljenja uopće.

To je područje stvaranja kao samostvaralačke biti onog što sjedinjuje téchne i sfairu u njezinoj vrtoglavoj brzini metamorfoza od kojih svaka ima svoju virtualnu aktualizaciju u onome što je nadolazeće jer istinska dimenzija vremena postaje aktualizirana budućnost koja nije više u polju neizvjesnosti i neodređenosti, Ona je u polju kaosmosa što znači da ništa više nije samo moguće, zbiljsko i nužno, već se događa fraktalno i transverzalno, onkraj i preko svih granica onog što je filozofija mogla još misliti.

Ima li više filozofija svoju budućnost? Što je to uopće „budućnost filozofije“ bez njezine autentične i nikad iščezle prošlosti? Uvijek ćemo se vraćati izvorima, „svojem“ Heraklitu i „svojem“ Parmenidu i to ne iz razloga nostalgije za arhiviranom prošlošću kojoj filozofija zauvijek pripada. Vraćat ćemo se zato što je „budućnost filozofije“ njezina sadašnjost koja konstruira prošlost i sintetizira budućnost kao razliku ne u istome, već u onome što se događa tako da je drukčije od istoga i različitije od svekolike razlike.

Filozofija nije za mišljenje tehnosfere tek stvaralačka heterogeneza svjetova. Ona je izniman događaj kojim mišljenje misli, jezik govori, slika pokazuje, zvuk odjekuje i čovjek prelazi granice svojeg svijeta u potrazi za novim, neistraživim i nenadanim.