Žarko Paić

1.

U današnjem predavanju postavit ćemo pitanje ima li još uopće svijeta? Hoćemo li uspjeti na njega odgovoriti, to će se na kraju izlaganja tek vidjeti. Ovo pitanje postavljamo stoga što neprestano svi, pa tako i Vi i ja, koristimo ovu riječ koja na hrvatskome jeziku kao i na srodnim slavenskim jezicima proizlazi iz riječi svjetlo, iz otvorenosti bitka, bića i biti čovjeka. Svijet jest osvjetljenje i otvorenost smisla bitka kao događaja pružanja-podarivanja singularnosti onog što nazivamo životom u smislu nesvodive moći onog što jest, a nije Ništa. Svijet je etimologijski, dakle, uvjet mogućnosti egzistencijalnoga nabačaja čovjeka kao bića koje se odlikuje sviješću o svijetu. Jezik kazuje o svijetu i jest svijet sam kao kazivanje svijeta uopće. No, riječ svijet istodobno skriva u sebi i riječ koju povezujemo s mišljenjem o bitku i na bitak i to ne u smislu predmetnosti bića. Bez mišljenja nema mogućnosti pojavljivanja bitka i svijeta koji smislu bitka podaruje prostor i vrijeme otvorenosti smislene egzistencije čovjeka kao navlastitoga bića među bićima.

Mišljenje se pojavljuje u jeziku kao smisleno očitovanje njegove biti koja počiva u bezrazložnosti/bestemeljnosti slobode. No, mišljenje se svagda misli kao samosvijest i kao apsolut onoga što nazivamo sviješću o nečemu i sviješću o sebi samome kroz princip individuacije. I Hegel i Schelling i Nietzsche unatoč razlika tvrde isto: da je, naime, svijest kao samosvijest ono što mišljenje određuje kao apsolut u njegovoj najvišoj mogućnosti da misli sve što jest i da to iskazuje u riječi, slici i zvuku kao događaj mišljenja. Svijest koja samopotvrđuje mišljenje kao misaoni ili duhovni bitak ne samo u metaforičnome ili simboličkome smislu svijetli i svjetuje, a ništavilo ništi u posvemašnjoj tmini. Otuda vrijedi ono što i Heidegger i Sutlić u svojem povijesnome mišljenju određuju kao fundamentalno ustrojstvo ontologije kao metafizike. To je četvorstvo koje glasi ovako: bitak-bog-svijet-čovjek ili drukčije kazano, to je onto-teo-kozmo-antropologijsko ustrojstvo metafizičkoga mišljenja u svim svojim varijantama od materijalizma i idealizma do subjektivizma i objektivizma, realizma i konstruktivizma itd.

Iz ovoga postaje bjelodano da riječ i pojam svijeta metafizički pripada jedinstvu mišljenja i bitka (svijest o i na bitak sam) koji se od predsokratskih Grka imenuje kozmosom, a na latinskome u Rimu i nadasve teologijskome mišljenju srednjega vijeka postaje mundus. Izvorno značenje svijeta kao svjetla bitka nužno je u Grka od Anaksimandra do Parmenida stoga u znaku cjeline i cjelovitosti onoga što pojam svijeta sjedinjuje, a to je svjetlo (fos) i priroda (fysis). Kozmos kao fos i fysis ima značenje kozmologijskoga načina pojavljivanja bitka koje uključuje kretanje nebeskih tijela (planeta) i Zemlje, koju Grci nazivahu lutajućom zvijezdom. Što to drugo znači negoli da čovjek kao pozemljar ili ukorijenjen u zemlji nije nikad samo njome okovan, već je biće svjetla i prirode u njezinoj kozmologijskoj obuhvatnosti. Čovjek je, dakle, u svojoj otvorenosti i svjetovnosti zvjezdano biće lutajuće planete zvane Zemlja i njegova je sudbina uzdići se iznad pukog prebivanja/preživljavanja na zemlji što posvjedočuje grčki mit o Ikarovu letu. Iako je Ikar tragičan lik, te njegov let biva u konačnici neuspjehom, važnije od tog ishoda jest njegov pokušaj ili projekt nadilaženja svojih prirodnih danosti (mogućnosti, zbilje i nužnosti). Što je to svijet ako ne jedinstvo kozmologije i antropologije, onog planetarnoga i onog globalnoga koje određuje povijesnu avanturu ljudske egistencije? Ne kazuje li naš najveći Pjesnik, Augustin Tin Ujević, ono najzvjezdanije i najsvjetlije o mogućnostima čovjeka i njegova „svijeta“ tako što povezuje ikarsku utopiju i projekt nadilaženja zemaljske sudbine: Za let si dušo stvorena!

Svijet se stoga od pamtivijeka iskazuje kao kozmos i mundus i obuhvaća sva bića u svemiru i navlastito ljudsku egzistenciju koja se ne zbiva samo u prostranstvima zemlje (na morima i kopnu), nego prelazi i u prostor i vrijeme nadzemaljskoga, jer čovjek nije samo biološko tijelo, već i eterični duh i fluidna duša (logos i psyhé). Svijet nije tek cjelina bića u smislu postojanosti i nepromjenljivosti bitka. Njegova svjetovnost svagda je povijesno-epohalna promjena onog što „jest“, te se mišljenje koje misli bitak samo mora orijentirati unutar ove sheme bitka-boga-svijeta-čovjeka tako da polazeći od svijeta u njegovoj dvoznačnosti povezuje i onto-teologiju i antropologiju kao univerzalnu kozmologiju koja se od Grka, srednjega vijeka, novoga vijeka do suvremenosti pojavljuje u svoja dva lika: filozofijske i fizikalne kozmologije.

Najnovija dostignuća istraživanja svemira, njegova nastanka i širenja, polazeći od Einsteinove teorije relativnosti i kvantne teorije, dovest će do toga da neki najznačajniji teorijski fizičari poput Hawkinga i Penrosea pokazuju kako je fizikalna kozmologija znanstveno proučavanje fakticiteta materijalno-formalne strukture svemira, a filozofijska kozmologija, koju Hawking smatra drugorazrednom i nebitnom za teorijske spekulacije fizike i stoga reliktom prohujale metafizike, eventualno može još imati nekog opravdanja ukoliko postavlja i odgovara na pitanje, kako to Penrose skeptički određuje slično Whiteheadu, o svrsi (telosu) postojanja samoga svemira i posljednjem misteriju za ljudsko mišljenje, a to znači i za teorijsku fiziku. Taj posljednji misterij jest pitanje o smislu i svrsi onog što pripada biti mišljenja kao svijesti. Nije li, međutim, kako smo to već uvodno u ovome predavanju pokazali svaka svijest kao svjetlo mišljenja o i na bitak već uvijek i povijesno-epohalno mišljenje o svijetu i svijeta samoga?

2.

          Svijet u kozmologijskoj perspektivi pripada ponajprije disciplini koju nazivamo filozofijskom kozmologijom i njoj je u 20. stoljeću najviši spekulativno-refleksivni temelj podario matematičar i filozof Alfred N. Whitehead u knjizi koja se bavi procesualnom ontologijom, Proces i realnost iz 1929. godine. Odredimo ukratko što je to filozofijska kozmologija i koji su joj temeljni pojmovi, način mišljenja i status u suvremenim znanstvenim istraživanjima, a nakon toga ćemo nešto više reći i o spomenutoj knjizi Whiteheada. U drugome svesku moje Tehnosfere, naslovljenoj „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) ekstenzivno se bavim analizom njegova kozmologijskoga mišljenja s obzirom na pitanje o pojmu „događaja“ i konstrukcije svijeta kao ontologije postajanja u smislu superjekta i „vječnih objekata“, te o njegovoj postavci o estetskome karakteru boga u smislu vladavine i kraja „kozmičke epohe“. Isto tako, u knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) pokazao sam detaljno spor i sukob između zagovornika filozofijske i znanstvene kozmologije oko pitanja prostora i vremena i misaonoga uvida u promijenjene kategorije i pojmove „svijeta“ nakon teorija o crnim rupama, teoriji struna i pukotina u shvaćanju teorije „Velikoga praska“ koji govori o nastanku svemira i njegovu kraju.

Filozofijska kozmologija istražuje temeljne koncepte, konceptualne temelje i filozofske implikacije znanstvene kozmologije, ispitujući pitanja o prirodi, podrijetlu i strukturi svemira, uključujući njegov odnos prema fizici, metafizici i našem postojanju. Primjenjuje filozofske metode na znanstvenu kozmologiju, baveći se pitanjima poput zakona prirode, prirode vremena, granica znanstvenog objašnjenja jedinstvenog svemira i implikacija teorija poput multiverzuma i antropičkoga principa. Ključna područja i pitanja su: Temelj svemira: Koji su temeljni zakoni koji upravljaju svemirom, ako ih ima? Koji su početni uvjeti i što je dovelo do njih? Priroda prostora i vremena: Koje su prave prirode prostora, vremena i prostor-vremena? Što je strijela vremena? Struktura i podrijetlo svemira: Je li svemir započeo Velikim praskom? Ukazuju li singularnosti, poput crnih rupa, na probleme s trenutnim teorijama? Jedinstvenost svemira: Kao ukupnost postojanja, svemir je jedinstven.

To predstavlja izazove za znanstveno objašnjenje i postavlja pitanja o tome što ne postoji i zašto. Objašnjenje i metodologija: Koje su granice znanstvenoga objašnjenja u kozmologiji? Zahtijeva li jedinstvenost svemira jedinstvenu metodologiju? Filozofski koncepti u kozmologiji: Ovo područje ispituje koncepte kao što su: Antropički princip: Ideja da opažena svojstva svemira moraju biti kompatibilna s postojanjem inteligentnih promatrača. Multiverzumi: Mogućnost mnogih svemira i kako provoditi antropičko razmišljanje u takvim okvirima. Fino podešavanje: Opažanje da se određene univerzalne konstante čine fino podešenima za život, što postavlja pitanja o dizajnu ili nužnosti. Efekti selekcije: Kako ono što opažamo može biti oblikovano uvjetima našega postojanja. Odnos prema znanstvenoj kozmologiji: Konceptualni temelji: Filozofska kozmologija istražuje konceptualne temelje znanstvenih teorija u fizici i kozmologiji. Izvan dosega fizike: Neka pitanja u kozmologiji, poput konačnoga podrijetla postojanja ili smisla života, nadilaze doseg čisto znanstvenoga istraživanja i istražuju se filozofskim metodama. Interdisciplinarni pristup: Oslanja se na fiziku, filozofiju fizike, filozofiju znanosti, metafiziku, epistemologiju, pa čak i druga područja kako bi istražio svemir kao cjelinu.

          Whiteheadova filozofijska kozmologija u djelu Proces i realnost predlaže ideju svemira postajanja i procesa, zamjenjujući supstanciju “ontologijom organizma” i odbacujući tradicionalni pogled na statične supstancije. Njegova kozmologija usredotočuje se na kreativni napredak, stvarne entitete (događaje) i apstraktne entitete, naglašavajući međuovisnost i kreativnost kao primarne aspekte neposrednoga iskustva. Cilj djela je integrirati znanstveno razumijevanje dinamizma u relativnosti i kvantnoj mehanici s holističkim filozofskim okvirom, osporavajući materijalistička tumačenja. Ključni koncepti su:

Filozofija organizma: Temeljni koncept da je stvarnost mreža međusobno povezanih procesa, a ne fiksnih supstancija.

Stvarni entiteti: Osnovne jedinice stvarnosti su “događaji” ili “organizmi” koji su u stanju postajanja, svaki sa svojim vlastitim “stvarnim svijetom” formiranim iz prošlih iskustava.

Kreativni napredak: Kontinuirani proces promjene i postajanja, koji je krajnji apstraktni princip postojanja i vodi do novosti. Nexus: Mnoštvo stvarnih entiteta koji tvore složenu, međusobno povezanu “mrežu” ili “vezu”. Relativistička kozmologija: Whiteheadov sustav dovodi u pitanje tradicionalne, statične kozmološke modele i pokušava pružiti okvir za razumijevanje dinamičke prirode svemira kako je otkriva moderna fizika.

Svrha procesa i stvarnosti jest zamijeniti supstanciju procesom: Pomaknuti se dalje od tradicionalnog filozofskoga koncepta fiksnih supstancija (poput Descartesovog “Mislim, dakle jesam” ili Newtonovih materijalnih čestica) i umjesto toga opisati svijet u smislu dinamičkih, međusobno djelujućih procesa. Integrirati znanost i filozofiju: Pomiriti filozofsko razumijevanje stvarnosti s uvidima moderne fizike, posebno kvantne mehanike i teorije relativnosti, koje naglašavaju proces i dinamiku. Ponuditi jedinstvenu metafizičku shemu: Pružiti koherentan, jedinstven metafizički sustav koji može objasniti temeljne aspekte stvarnosti, uključujući svijest, međuovisnost i kreativnost.

          Bog je, prema Whiteheadu, bitno drugačiji od onog koji se pojavljuje kao pojam misterija i stvaranja u modernoj znanosti. Probabilistička kvantna mehanika, koja ukazuje na Boga koji se kocka, pretpostavlja aktualnost, opisuje evoluciju stvarnih činjenica i njihovih povezanih potencijala, ali ne vjeruje u evoluciju praznih potencijala u aktualnost i stoga ne može objasniti njezinu pojavu pozivanjem samo na potencijalnost. Međutim, za Whiteheada, potencijalnost nikada nije bila netaknuta stvarnošću i uvjetovana je iskonskom prirodom Boga. Prema Whiteheadu, „[smatran] kao iskonska, on je neograničena konceptualna realizacija apsolutnog bogatstva potencijalnosti. U tom pogledu, on nije prije svakog stvaranja, već sa svim stvaranjem.“ Bog je neuvjetovana aktualnost konceptualnoga osjećaja u osnovi svih stvari, razlog zašto postoji red u relevantnosti vječnih objekata za proces stvaranja. Bog, za Whiteheada, nije iznimka od svih metafizičkih principa, već njihov glavni primjer, čija konceptualna aktualnost istovremeno primjeruje i uspostavlja kategoričke uvjete. Njegova iskonska priroda sastoji se od konceptualnih osjećaja, bez njihove punoće i svijesti, čiji subjektivni oblici određuju relativnu relevantnost vječnih objekata za svaku priliku aktualnosti. Whitehead je tvrdio da je „početna priroda Boga stjecanje kreativnosti iskonskoga karaktera… On je mamac za osjećaje, vječni poriv za željom.“

          No, ima još nešto iznimno važno za daljnju raspravu o pojmu svijeta i njegovim konzekvencijama za mišljenje tehnosfere kad pitamo ima li još uopće svijeta u suvremenosti. Naime, Whitehead započinje predgovor svog djela Znanost i moderni svijet (1925.) napominjući da ljudske intuicije znanosti, estetike, etike i religije pozitivno doprinose svjetonazoru zajednice. U svakom povijesnome razdoblju, bilo koja od tih intuicija ili njihova kombinacija može dobiti naglasak i tako utjecati na dominantni svjetonazor svojih ljudi. Osobita je karakteristika posljednja tri (sada četiri) stoljeća da su znanstvene težnje dominirale svjetonazorom zapadnih umova. Iz tog razloga Whitehead nastoji uspostaviti sveobuhvatnu kozmologiju – ovdje shvaćenu u smislu sustavne deskriptivne teorije svijeta – koja djeluje u svim ljudskim intuicijama, a ne samo znanstvenim. U tu svrhu Whitehead tvrdi da je filozofija “kritičar kozmologija”, čiji je posao sintetizirati, proučavati i učiniti koherentnim divergentne intuicije stečene kroz etičko, estetsko, religijsko i znanstveno iskustvo.

Procesna filozofija često se koristi kao konceptualni most za olakšavanje rasprava između religije, filozofije i znanosti. Kad sve to imamo u vidu, nije li znakovito da je jedna od najznačajnijih filozofijskih knjiga 20. stoljeća, toliko važna za razumijevanje ne samo kozmologije, već ponajprije „nove ontologije“ (Uz Heideggerov Bitak i vrijeme, Wittgensteinov Tractatus logico-philosophicus i Deleuzeovo djelo Razlika i ponavljanje) ona Whiteheadova Proces i realnost koja govori o „svijetu“ kao nečemu što je u svojoj svjetovnosti mislivo jedino u kretanju, procesu, promjeni, relaciji entiteta s drugim entitetima, te o odnosu konačnosti i beskonačnosti polazeći od ključnoga pojma filozofije 20. stoljeća kao što je to događaj.

3.

Događaj je za Heideggera pruženo-podareno otvaranje „svijeta“ polazeći od sveze bitka i vremena u smislu onog što je četvorstvo neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika i pokazuje se u prstenujućem krugu mogućnosti nastanka „novoga“ kao starije od staroga i novije od novoga zbog toga što je Ereignis ujedno prisvoj i slučenost, zgoda i odgoda spasonosnoga zbivanja kojim mišljenje kazivajući otvara smisao bitka u izvornome vremenu u kojem su sve njegove ekstaze i dimenzije jednako bitne i ni jedna nema ontologijski primat, iako ono što nazivamo budućnošću svijetli kao blistava zvijezda neodređenosti svih ljudskih mogućnosti uopće i podaruje prošlosti i sadašnjosti drukčiji smisao od onoga koji se utvrđuje polazeći od novovjekovne vladavine aktualnosti (bitka). Događaj je za Wittgensteina misterij jezika u njegovoj samorazumljivosti kojom se otvara svijet osmišljavanja faktičnosti bitka u značenju riječi kojim čovjek govori. Za Deleuzea je, pak, događaj samo mišljenje u smislu virtualne aktualizacije „svijeta“ koji ne postoji o-sebi ni za-sebe, već je svagda čin misaone konstrukcije u smislu procesa i preobrazbe stanja stvari, Događaj je postajanje kao beskonačni niz preobrazbi od kojih je svaka singularni događaj kao iznimka koja stvara nova pravila. A što je događaj za Whiteheada? Evo razjašnjenja u najkraćim crtama.

          Događaj je temeljni sastavni dio stvarnosti, točnije, veza međusobno povezanih stvarnih prilika ili stvarnih entiteta, koji predstavljaju trenutke kreativnog iskustva i procesa, a ne statične objekte. Svemir, za Whiteheada, nije izgrađen od materijalnih stvari, već od tih dinamičnih, preklapajućih događaja ili “prigoda iskustva”, koji čine trajne objekte i tkivo postojanja. Ključne su karakteristike događaja u Whiteheadovoj ontologiji:

Fundamentalna stvarnost: Događaji ili stvarni događaji osnovne su jedinice stvarnosti; sve što postoji izvedeno je iz njih.

Proces i promjena: Događaji su dinamički procesi postajanja i promjene, a ne fiksni, nepromjenjivi entiteti.

Međusobna povezanost: Događaji nisu izolirani, već tvore međusobno povezane mreže ili veze, gdje su međusobno povezani i pod utjecajem.

Organska priroda: Svemir se shvaća kao organski sustav događaja, a ne mehanički, gdje se čak i temeljne čestice smatraju malim organizmima.

Subjektivnost: Svaki događaj ima stupanj “iskustva” ili subjektivnosti, pri čemu je svemir prožet sviješću u različitim stupnjevima.

Ekstenzivni kvant: Događaji uključuju stupanj “proširenja” ili “ekstenzivnog kvanta”, što se odnosi na njihova prostorna i vremenska svojstva, gdje se jedan događaj može protezati preko ili postati dio drugog. Trajni objekti: Ono što percipiramo kao stabilne objekte, poput molekula ili čak fizičkih objekata, zapravo su vremenski putevi ili trajni “veze” povezanih stvarnih događaja, a ne pojedinačne nepromjenjive stvari.

Povijesna dimenzija: Događaji imaju uzročno-posljedičnu vezu unutar svoje veze, pri čemu prošli događaji vode do sadašnjih i tvore povijesni napredak. U biti, za Whiteheada, razumjeti postojanje znači razumjeti ga kao složen, kontinuirani tok događaja, od kojih je svaki jedinstveni trenutak kreativnoga procesa koji doprinosi ukupnoj stvarnosti.

          Kad sve saberemo što se čini važnim za uvid u suvremenost koja je određena posvemašnjim djelovanjem mišljenja tehnosfere, onda postaje bjelodano da se pojam svijeta više ne može održati smislenim horizontom pojavljivanja otvorenosti bitka, bića i biti čovjeka iz jednostavnoga razloga što svijet nije više moguće misliti iz ontologijsko-metafizičkoga četvorstva bitka-boga-svijeta-čovjeka već jedino iz kibernetičkoga „četvorstva“ informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije kao „događaj“ trijade mišljenja kao računanja-planiranja-konstrukcije naprosto zato što „svijet“ nije ništa vječno ni postojano, već sinkretički i hibridni „događaj“ autopoietičke konstrukcije koji povezuje sve razjedinjeno i sintetički smjera tehnološkoj singularnosti. Već su misaoni Grci, „ta republika genijalnih“, kako ih je nazivao Schopenhauer, postavili u odnos s pojmom svijeta (kozmos) ono što povezuje zvijezde i planete i Zemlju kao lutajuću zvijezdu polazeći od savršenstva kružne strukture planeta. To je ono što pripada pojmu sfere i ne iscrpljuje se samo u ideji forme i prostorno-vremenskome načinu njezina kretanja.

Dinamičnost kretanja sfera je nužno statična jer kretanje kao „beskonačna brzina“ mora imati svoju ustrajnost i nepokretljivost u vrtnji koja uvijek pretpostavlja ono isto i ono Jedno, jer inače ne bi Aristotel u svojoj Fizici mogao odrediti boga kao „nepokretnoga pokretača“, pri čemu nije, kako se pogrešno misli, naglasak ove metafizike na kretanju bića, nego na nepokretnosti i postojanosti vječnoga bitka boga. Sfera pretpostavlja savršenstvo onog istoga u promjeni i ponavljaju i zato je tehnosfera kao uvjet mogućnosti događaja „novoga“ kao umjetne stvarnosti i umjetnoga života nužno i kraj metafizički shvaćenoga svijeta. Ono što preostaje su planetarnost i globalnost jednog posve drukčijeg mišljenja „svijeta“ kao „događaja“ i za to su jedino još mjerodavne „procesualne ontologije“ Whiteheada i Deleuzea. Zašto? Zato što su kozmologijsko-tehnologijski usmjerene u kretanje „svijeta“ kao događaja koji konstruira kreativnu heterogenezu objekata i mišljenje kao putovanje interplanetarnim prostorom kroz kozmičke epohe u kojima „čovjek“ prelazi granice svojeg leta i svoju „dušu“ uzgoni sve dalje i dalje, sve više i više, sveudilj i svevremeno…