Žarko Paić

1.

U današnjem predavanju nastojat ću izvesti na temelju preciznog i nadasve filozofijski lucidnoga čitanja mojih tekstova koje iskazuje Ivan Milenković, filozof iz Beograda, prevoditelj s francuskoga i najbolji poznavatelj svega što je vezano uz tumačenje Gillesa Deleuzea i njegove „transverzalne mreže“ tradicionalno kazano pojmova i kategorija na ovim prostorima, s kojima sam se bavio u knjizi Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022. odgovor na pitanje: Zašto Deleuzeov pojam postajanja (devenir) predstavlja realizaciju metafizike kao ontologije i zašto nije „uzor“ za mišljenje tehnosfere? Milenkovićeve kritičke primjedbe uz jedan od mojih tekstova objavljenih prošle godine na ovome blogu KAOS koji je tematizirao Deleuzeov pojam imanencije ponukale su me da pokušam stvar mišljenja tehnosfere dodatno „ontologijski“ pojasniti. Vjerujem da je već i za AI dobro poznato da je moj pojam tehnosfere trijada (1) fundamentalno-metafizičkoga puta zapadnjačke filozofije od Heraklita do Heideggera i kibernetike; (2) preuzimanje „pragmatičkoga“ pojma iz tzv. STEM-područja s čitavim nizom tehnoznanstvenih novih istraživanja svemira, prirode, ljudske samosvijesti i umjetne inteligencije; (3) preusmjeravanje puta kojim se povijesno događanje ne više bitka-boga-svijeta-čovjeka, već životinje-čovjeka-stroja kao homo kybernetesa odvija kao autopoietički sklop računanja-planiranja-konstrukcije umjetnoga života.

Ništa što je imalo karakter postojanosti i trajnosti više ne može „postojati“, već je u procesu postajanja (Werden, devenir, becoming). To, naravno, znači da je korištenje pojma „ontologije postajanja“ u mišljenju Gillesa Deleuzea određeno kao pragmatički obrat u „biti“ metafizike, pa je „nužno“ svagda imati otklon ili aberaciju spram vodećih linija metafizičkoga mišljenja i ujedno pretpostavlja logiku fluidnosti i hibridnosti, u smislu spajanja nespojivoga, primjerice Kanta i Humea u kentaurskome sklopu njihovih temeljnih orijentacija: transcendentalni empirizam. Zašto ne empirijski transcendentalizam ako je vodeća logika čitavoga procesa rastemeljenja metafizike izvedena već od Fichtea pa sve do Sartre kao proces realizacije „imanentne transcendencije“? Zato što je filozofiji u svim mogućim vidovima imanentan i inherentan platonizam. Ideja, misao, konstrukcija proizvodi realitet, a ne obratno.

To je, dakako, sa stajališta samoga platonizma, da paradoks bude potpun, digitalni konstruktivizam, i to približava Deleuzea ne Platonu i Kantu, već njegovu „smrtnome neprijatelju“ – Hegelu. Uopće je pojam konstrukcije, kad je se fenomenologijski pročisti činom eidetičke redukcije i smjesti izvan granica znanstvenoga dokazivanja eksperimentalnim putem već nečega što ima karakter pragmatičnoga učinka u poretku tradicionalnih uzroka koje spominje Aristotel (formalni, materijalni, učinkoviti, finalni) čista „mistika“ proizvođenja (poiesis). U okviru njemačkoga idealizma od Kanta i Fichtea do Schellinga i Hegela pojam konstrukcije predstavlja čin izgradnje pojmovne arhitektonike svijeta polazeći od logosa kao čistoga uma. Uzor za konstrukciju ideje jest znanstveni sustav i to onaj koji se pojavljuje kroz formu matematičke logike kao uvjeta mogućnosti spoznaje bitka uopće u smislu prirode kao kozmičke cjeline. Od Newtona do Einsteina možemo pratiti kako metafizika pleše svoj „konstruktivni ples“ simbola koji su rezultat matematizacije mišljenja iz čega nužno proizlazi planiranje onog što se pokazuje ireverzibilnim u vremenu kontinuuma. Ali, što je konstrukcija? Ona nije analitička projekcija mišljenja, jer bi inače bila prvotna ili primordijalna u trijadi pojmova tehnosfere, već je sintetičko proizvođenje mišljenja kao stvari polazeći od (1) računanja (bitka) i (2) planiranja (vremena). Konstrukcija je „Veliki Treći“ suvremene kvantificirajuće vizualizacije, jer nije više samo pojam u smislu spekulativne logike koju ima u vidu Hegel u Znanosti logike, već i njegova realizacija u mislećem stroju kao dispozitivu ili aparatu „beskonačne brzine“ komputacije informacija. Pojam je konstrukcije kako to pokazuju „ radikalni digitalni konstruktivisti“ u okviru novoga kibernetičkoga mišljenja (H. von Foerster i E. von Glaserfeld, v. moju Tehnosferu 2. „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 57-70) sinonim za posve drukčije shvaćanje pojma epistemologije kao nastavka ontologije drugim sredstvima.

Ukratko: u novovjekovnoj se filozofiji i znanosti predmet mišljenja konstruira kao objekt X u smislu spekulativne logike ideja koja proizvodi svoju stvarnost u smislu noematičkoga objekta. U kibernetičkome obratu, mišljenje više nije odijeljeno od svojeg predmeta kao ideja od zbilje, već se konstrukcija zbiva kao rezultat matematizacije svijeta kao vizualizacije događaja. Objekt X nije više reprezentacija mišljenja kao spoznajnoga čina promatranja onog što je stvarnost o-sebi, već objekt postaje misaonom konstrukcijom života kao umjetne stvarnosti koja umjesto imaginacije proizvodi kognitivne matrice svijeta izvan svake ove ili one ontologije. Otuda konstrukcija ne proizlazi iz „čistoga uma“ ili „znanosti logike“, već iz računajuće vizualizacije horizonta događaja koji se mjeri u probabilističkim postocima odstupanja od idealne veličine (primjer su mjerenja kretanja asteroida ili nepoznatih zvjezdanih objekata u svemiru u intervalima njihove putanje u odnosu na formalno „statičke“ objekte kao što su planete i Sunce). Kao sintetički pojam pragmatičkoga obrata u biti tehnosfere, konstrukcija više nije razlika između uzroka i posljedice, ideje i pojave, već ono identično sa samim sobom, ono što prethodi svakoj mogućoj „imanentnoj transcendenciji“ jer je u svojoj naravi čista transklasična logika „konstruiranja“ stvarnosti iz duha hiperrealne simulacije događaja.

2.

Konstrukcija je autopoiesis koji se zbiva kao realizacija prevladanih i preusmjerenih modalnih kategorija mogućnosti, zbilje i nužnosti. Ona aposteriorno djeluje kao virtualna aktualizacija i tako svaka nužnost postaje kontingencija, a ne nužnost. Slučaj, dakle, ima ontologijsko mjesto događanja mišljenja, jer se samo mišljenje u svojoj mislivosti i misaonosti (fenomenologijski noesis kao svoja noema) pokazuje i zbiva kao događaj. No, taj događaj (événement) nije zgoda u smislu Heideggerova Ereignis, pa zbog toga Deleuze umjesto metafizičkoga četvorstva uspostavlja „logiku smisla“ iz novoga metafizičkoga „trojstva“ u kojem više nema Boga. Nietzscheova izreka kao afirmacija života koja pretpostavlja smrt Boga ujedno je početak aktivnoga prevladavanja nihilizma i zato je ono apsolutno paradoksalno da Deleuze za razliku od Heideggera nikad i nigdje ne govori o „kraju“ (metafizike, povijesti, filozofije, umjetnosti itd.), već o beskonačnosti postajanja. Nisu nimalo preuzetne neke novije interpretacije Deleuzeova „digitalnoga kreacionizma“.

O tome sam pisao, naravno kritički i polazeći od promišljanja onoga što pripada pojmu tehnosfere u knjizi Treća zemlja: tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014. u studiji naslovljenoj „Shizofrenija i svemir: od kaosa do kontrole“. Bog u sekulariziranome „materijalizmu“ događaja djeluje kao beskonačno polje stvaranja „novoga“, a imanentna transcendencija je pogonsko gorivo postajanja koje se ne može zaustaviti. Zato valja preispitati ponovno što za Deleuzea znači pojam vječnosti nakon što smo razabrali da bez „beskonačne brzine“ (v. Što je filozofija?) ne može postojati ni postojanje (egzistencija koja je svagda sebi konstruirana „bit“). Postajanje, samorazumljivo, zahtijeva uporabu pojma ontologije samo uvjetno i pragmatično, jer Deleuze svoje predsokratike kao i Nietzsche izvodi iz vlastite težnje da pobijedi kaos i zlo u samoj „biti“ onoga što se pojavljuje već u iskonu Grka kao i u ranih Hegela, Schellinga i Hölderlina kao ur-grund. Taj „ur“, ono neiskazivo i nemislivo prisutno je u logici Anti-Edipa i Tisuću platoa kao neodredljiva faktičnost onoga što zemlju/Zemlju čini ne više „krvlju i tlom“, već rizomom i kaosom svekolike povijesti koja je kao i povijest metafizike zapravo latentno postajanje Drugim, čista razlika, tautologija.

Genijalna je misao Deleuzea (uzmimo iz „represivne tolerancije“ i milosrđa da je to s njime smislio i Guattari, a nije): Zemlja postaje ludnica. Ne, da je zemlja ludnica, nego ona to postaje. Sve postaje nešto drugo i nema istine osim u procesu nastanka „novoga“ kao događaja mišljenja. Ništa više nema svoju analogiju, pa ne možemo kao Heidegger razlikovati ono autentično i vulgarno. Sjetimo se, kad na početku Razlike i ponavljanja ingeniozno podaruje pojmu simulakruma stvaralačke značajke. Pojam koji postmetafizički u njemačkoj filozofijskoj tradiciji koriste i Nietzsche i Heidegger, a na hrvatskome jeziku to je izraz bivanje (Werden) nije mjerodavan za način „ontologijske konstrukcije“ tehnosfere. Zašto? Zbog toga što je bivanje vezano uz povijesno zbivanje kao vremenovanje smisla bitka u četvorstvu besmrtnika i smrtnika, neba i zemlje kojim kasni Heidegger s pojmom „drugoga početka“ (der andere Anfang) okončava svoju zadaću mišljenja. Sve je otuda u Heideggera analogija i ustrojstvo bitka i vremena iz kojeg ne može nastati ništa „umjetno“ i zato je formalni uzor za njegovo povijesno mišljenje jezik kao kazivajuća zgoda u onome što su mislili predsokratski misloci u Grka. Nije nimalo slučajno da u seminaru o Heraklitu koji je držao u Freiburgu s Finkom, a što je objelodanjeno 1970. godine u njegovim Sabranim djelima pokazuje kako je pojam informacije kao fundamentalna struktura metafizike zapravo nastanak kibernetike in nuce, u samoj ideji. Tamo je i ona misao o kružnoj strukturi mišljenja i bitka, ali i o tome da je kraj čitavoga procesa odnos čovjeka i svijeta koji je već bitno promijenjen dolaskom moderne tehnike u smislu onog njegova slavnoga postava kao biti tehnike.

3.

Gestell je, dakle, posljednja riječ metafizike i nakon nje postaje bjelodano da su sve „nove“ i „buduće“ ontologije kolosalni promašaji jer ne odgovaraju ni na jedno pitanje tehnoznanstvene konstrukcije „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka. Sutlić je u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest iz 1974. godine sve ovo još radikalizirao baveći se Marxom iz horizonta realizacije Hegelova apsolutnoga duha u pojmu svijeta rada=apsolutnoga nihilizma iza kojeg nema ništa osim stalnoga nadigravanja krhotina „imanentne transcendencije“.

Bivanje se, dakle, ne može više „ontologijski“ misliti jer nema razlike između bitka i svijeta, bitka i mišljenja, bitka i bića. Deleuze, sa stajališta spekulativno-dijalektičkoga mišljenja i sa stajališta realizirane metafizike koristeći pojam postajanja i neutralno rabeći pojmove metafizike i ontologije po uzoru na Whiteheada i Bergsona, stvara očitu „pomutnju“. Reći ću to ovako. Heideggerove su interpretacije i čitanja velikih mislilaca iz tzv. povijesti filozofije u službi otvorenosti povijesnoga mišljenja smisla bitka kao događaja (Ereignis), a Deleuze to čini simptomatologijskim obratom u samome čitanju povijesti kao filozofije i zato su mu sva ta čitanja Leibniza, Nietszchea, Kanta, Spinoze, Bergsona u službi digitalnoga konstruktivizma „događaja“ (événement) koji se odvija u procesu transverzalnoga puta u ono što pripada imanentnoj transcendenciji postajanja.

Sve je postajanje, osim samoga postajanja, koje ne da nema svoju „bit“, već nema ni „bitak“, pa je logično da s Deleuzeom nikakva nova antropologija nema nikakvo opravdanje. Čak ni kibernetička, a kamoli tzv. strukturalna. Da, Deleuze je preokrenuti Platon, koji nužno stvara pojmove iz logike imanencije, pa otuda ta silna heterogeneza mnoštva „slika mišljenja“ koje su fascinantne, ali ujedno i otežavajuće za mišljenje, jer nemaju svoje ishodište ni utemeljenje u tzv. realitetu. Ludilo ovog stvaralačkoga kaosa je postalo pomalo „dosadno“ i zato Deleuze nije posljednji mislilac za koncept moje tehnosfere.

Tehnosfera nadilazi ontologiju kao metafiziku jer misli tako što više ništa ne prikazuje i ne predstavlja s pomoću jezika. Slika kao broj određuje njezinu posthumanu avanturu za koju ova zemlja i ovi ljudi nisu više mjerodavni „subjekti“ i „supstancije“. Najbolje je to naslutio Pessoa kad je u svojem heteronimu avangardne poetike imenovanim Alvaro de Campos pjevao:

Ćutim u svojoj glavi brzinu vrtnje zemlje,
           i sve zemlje i sve osobe vrte se u meni,
            centrifugalna žudnja, srdžba da se uzdusima  popnem sve do zvijezda, tuče pojačanim udarima u nutrini moje lubanje…(…)
Moje rastezljivo biće, pruživost, igla, titranje…
(22. V. 1915.)  

(Fernando Pessoa, Poezija, V. Masleša, Sarajevo, 1986., str. 178, 182. S portugalskoga preveo Mirko Tomasović. )

Što je to, naposljetku, događaj imanentne transcendencije? Ništa drugo negoli događaj kojim se ono onostrano i apriorno, neprikazivo i neiskazivo, svodi na ovostranu aposteriornost prikazujućega iskazivanja kao apsolutne konstrukcije ne više spekulativne logike pojma. Umjesto toga, pojam se vizualizira, a mišljenje postaje konstruktivni događaj „stvaranja“ novoga u samoj „biti“ umjetnoga života s kojim sve postaje hibridno i transverzalno. Zato valja konačno prihvatiti da tehnosfera nije nikakvo tehničko razumijevanje bitka, bića i biti čovjeka, jer razlikovanje téchne i poiesis u Grka imalo je još uvijek ontologijsko utemeljenje „svijeta“ kao obitavališta čovjeka i drugih bića. Isto tako, tehnosfera nije nikakav nastavak moderne tehnologije drugim sredstvima koja za svoj pokretački pogon ima pojam mehaničke reprodukcije.

Naravno, bez matematike, fizike i kemije moderna tehnologija ne može postojati. Sjetimo se fotografije i tamne komore u kojoj se razvija „film“, a tog procesa razvijanja ne može biti bez kemijske otopine. Reprodukcija označava mogućnost beskonačnoga umnožavanja kopiranoga izvornika na čemu počiva moderni kapitalizam proizvodnje kao reprodukcije. Oboje, i tehnika i tehnologija još su uvijek stvar ljudskoga tijela u njegovu napretku i razvitku u smislu kartezijanske protežnosti (res extensa). Tehnosfera kao sintetička konstrukcija događaja ne počiva više ni na ljudskome tijelu niti na logici mehaničke reprodukcije što su sve još uvijek dualizmi i razlike između uma i tijela na različite načine. Umjesto toga, s tehnosferom se ono formalno i materijalno „tehničko-tehnološko“ preobražava u epistemologijsku formu mišljenja kao radikalne konstrukcije umjetnoga života (AL). Iz umjetne inteligencije nastaje umjetni život, a bit ovog procesa de-materijalizacije jest u ljudskome mozgu. Otuda je svaka buduća kibernetika istodobno i neuro-kognitivna vizualistika, koja počiva na pojmu stvaralačkoga simulakruma iz čega nastaje u tendenciji ono jedno-jedino-jednokratno-neponovljivo u svojoj beskonačnoj ponovljivosti kao razlici, u procesu „beskonačnoga postajanja“ ꟷ tehnološka singularnost.

          Događaj imanentne transcendencije „predstavlja“ posljednji moment realizacije metafizike u kibernetici i zato valja razlikovati u pojmu tehnosfere dva stadija ove ireverzibilne reverzibilnosti. Prvi je stadij posvemašnje racionalizacije sustava i okoline koji djeluje prema načelima digitalnoga konstruktivizma odnosno upravljanja s pomoću superinteligencije koja u formi AI sama postaje generativni model svoje vlastite epistemologije. Drugi je stadij posvemašnje vladavine „umjetne intuicije“ koja u „beskonačnoj brzini“ računajuće mišljenje prevodi u ono što je Kant u svojoj trećoj kritici zvanoj Kritika moći suđenja (Kritik der Urteilskraft) naslutio kao model razmišljajućega mišljenja kojemu u temelju nije logika niti matematika, već nesvodivo polje imaginacije kao konstrukcije.

Eto, sada je konačno jasno da moramo razlikovati i dva pojma konstrukcije: jedan je spekulativno-matematičko-logički, a drugi intuicijsko-umjetničko-imaginacijski kojim se objekt X ne samo misli kao ono o-sebi, već i predočava u racionalnoj konstrukciji svijeta kao produktivne mašte. Ono čega nema u svijetu jest ono što proizlazi iz „biti“ tehnosfere kao sintetičke trijade računanja-planiranja-konstrukcije. Što je, dakle, konstrukcija drugo negoli autopoiesis koji misli i stvara samoga sebe ne tek kao „inteligentni“ događaj procesa postajanja, već i kao „estetizirani“ događaj procesa stvaranja apsolutne tehnološke singularnosti.