Žarko Paić

1.

U mojoj knjizi Zaokret (Litteris, Zagreb, 2009) posljednje poglavlje knjige je zapravo svojevrsna samostalna filozofijska knjiga o tijelu i vizualnosti. Kao samostalna knjiga pod nazivom Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija izašla je u izdanju jednog malog crnogorskoga izdavača, Plime iz Ulcinja 2010. godine. Poglavlje kao knjiga u Zaokretu bavi se odnosom slike-tijela-vizualnosti ekstenzivnom analizom Lacana i Deleuzea, a posebno je važan odjeljak o Merleau-Pontyju i kritici psihoanalize (str. 232-249). Knjiga je 2019. godine prevedena na engleski i izašla je u izdanju Palgrave Macmillana u Londonu i New Yorku pod nazivom White Holes and the Visualization of the Body. (https://www.waterstones.com/book/white-holes-and-the-visualization-of-the-body/arko-pai/9783030144661 ) Temeljna postavka ove studije može se izvesti tako što će se kazati da je obrat u biti metafizike u širem smislu u novome razumijevanju tijela polazeći od njegove radikalne imanencije, što sam nazvao tjelesnim obratom (corporeal turn).

2.

„Tjelesni obrat” kao temeljni pomak u kojem ljudsko tijelo postaje zastarjelo pod dominacijom kibernetike, umjetne inteligencije i tehnosfere. Umjesto da tijelo tretiram kao statički biološki objekt ili puki stroj, nastojim ga redefinirati kao dinamičan, tehnologijski konstruiran događaj. Tjelesni obrat karakterizira nekoliko ključnih transformacija. Prvo, zastarjelost biologije jer su kibernetika i umjetna inteligencija lišili ljudsko tijelo njegovog tradicionalnog biologijskoga primata, pretvarajući ono što je ostalo od njegove imanencije u mjesto za tehnologijsku sintezu.  Drugo, tijelo kao događaj, jer se tijelo više ne shvaća kao “gola stvar”, već kao tekući relacijski događaj simuliran digitalnim sustavima.

Treće, neuspjeh tradicionalnih okvira mišljenja što se može objasniti na sljedeći način. Tradicionalne filozofijske i humanističke orijentacije i disciline mišljenja poput fenomenologije i psihoanalize više ne mogu adekvatno objasniti ljudsko postojanje sada kada se umjetni život (AL) integrirao s ljudskom biologijom. Četvrto, Estetska konstrukcija u doba tehnosfere pokazuje kako vizualizacija tijela ne opisuje samo fizičku stvarnost, već aktivno konstruira potpuno novu estetsku dimenziju.  I naposljetku peto, metafora “bijelih rupa” uzeta je stoga što nastojim povući analogiju iz astrofizike za problem koji ima u načelu onto-teo-kozmo-antropologijske konzekvencije. Naime, baš kao što kozmička bijela rupa predstavlja hiperprostor u koji materija ne može ući izvana, filozofijska “bijela rupa” služi kao teorijski prag. Ona označava granicu gdje ljudska želja pokušava stopiti mišljenje i bitak u potpunosti izvan naših organskih, biologijskih ograničenja.

3.

          “Fascinacija digitalnom slikom”, kao popratna posljedica tjelesnoga obrata odnosi se na duboku fiksaciju društva na slike koje više ne samo odražavaju ili predstavljaju stvarnost, već je u potpunosti generiraju i zamjenjuju. Ova fascinacija označava pomak od tradicionalne, jezično utemeljene komunikacije prema isključivo vizualnom okruženju kojim upravljaju kibernetika, algoritmi i umjetna inteligencija. Ključni aspekti fascinacije digitalnom slikom određuje zapravo ljudsku egzistenciju u  post-slikovnome stanju. U digitalnome dobu, naime, slika više nije imitacija nečega fizičkoga (mimesis). Ona postaje autopoetička, što znači da je to samogenerirajući sustav rođen iz podataka, algoritama i računalnih pravila. S “videologijskim obratom” cjelokupna se komunikacija radikalno pomiče s teksta na kontinuirane vizualne tokove podataka. Našu fascinaciju hvataju interaktivne platforme (poput društvenih medija) gdje slika prethodi misli i govoru.

Estetska konstrukcija naspram stvarnosti dovodi do toga da digitalna slika ne bilježi već postojeći svijet. Umjesto toga, proces vizualizacije aktivno konstruira novo estetsko iskustvo. Simulacija postaje jedina “prava” stvarnost s kojom se povezujemo. Naša fascinacija vezana je uz tehnologije koje gledaju ravno kroz ljudsku biologiju poput rendgenskih zraka, medicinskih snimanja i biometrijskoga praćenja funkcioniranja ljudskoga tijela. Oni pretvaraju fizičko tijelo u objekt digitalne vizualizacije, transformirajući živo meso u upravljivo polje podatkovnih točaka. U konačnici, s pojmom tjelesnoga obrata tvrdim da smo opčinjeni digitalnim slikama jer su se razvile u autonomno okružje. Više ne samo što gledamo slike; postojimo unutar tehnosfere kao podatkovni trag uronjenosti u mrežu interkonekcije koju su digitalne slike same izgradile.

Kako je spram ovog sve izgledalo gotovo ljudsko-suviše-ljudsko svjedoči Roland Barthes u svojoj divnoj knjizi o fotografiji naslovljenoj poetski Svijetla komora: Bilješka o fotografiji (La chambre claire) objavljena 1980. godine i koja je uz Flusserovu knjigu o fotografiji zacijelo najupečatljiviji dokument promišljanja o nastanku moderne slike iz logike tehničkoga aparata. (https://monoskop.org/images/f/f3/Barthes_Roland_La_chambre_claire_Note_sur_la_photographie.pdf) Svjetlost nastaje iz „crne komore“ i pretpostavlja još uvijek čovjeka-kao-umjetnika, koji svojim tehno-estetskim umijećem dovodi do „nove slike svijeta“. Sjetimo se kako Barthes Barthes uvodi tri ključna pojma za razumijevanje fotografije: To su operator– osoba koja snima fotografiju (fotograf),  promatrač koji gleda i proživljava fotografiju, te spectrum – sam objekt ili osoba koja je fotografirana, a koja nosi prizvuk „povratka mrtvih“ poput Barthesove mrtve majke zbog koje je u intimnome trenutku duboke tuge i napisao ovu knjigu. No, svega toga više nema. Zato je pravi adresat u teorijskome smislu za analizu slike u doba digitalne fotografije Vilém Flusser s njegovom knjigom U univerzumu tehničkih slika (Ins Universum der technischen Bilder). Iz 1985. godine. (https://www.readings.teaching-documents.org/wp-content/uploads/2021/09/vilem-flusser-into-the-universe-of-technical-images-1.pdf )

4.

Problem je fenomenologije u cjelini od Husserla do Merleau-Pontyja u tome što se polazi od intencionalnosti svijesti kao objekta.  Svaka je svijest već uvijek ona koja jest svijest o nečem kao nečem: npr. gledanju slike na zidu, iako je ovaj primjer korak do pojma autorefleksije. Fenomenologija ima svoj epohalni kraj ili granice u tome što kao ni psihoanaliza ne može više biti mjerodavnom interpretacijom onoga što nije ni „svijest o nečem“, a nije niti nesvjesno u trenutku kada se nešto proizvodi tehničkim putem kao konstrukcija. Drugim riječima, Merleau-Ponty u Fenomenologiji percepcije i u Vidljivom-nevidljivom na isti način kao i Lacan, koji ga slijedi u ideji, polazi od toga da je svijest o tijelu ona koja se nalazi u-svijetu, a ne u našoj svijesti kao JA-subjektu. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/slika-kao-otvorenost-vremena-paul-cezanne/ =

Događaj slike nije više moguće misliti u razlici svijesti i nesvjesnoga, dakle polazeći od uvjeta mogućnosti percepcije. Vidljivo je ono što je za fenomenologiju vezano uz intersubjektivnost. Otuda pogled određuje tijelu njegove bitne značajke, a nije tijelo-o-sebi nešto što pogledu daje vizualnost. Infracrvene zrake, napredak u vizualizaciji objekta zahvaljujući mogućnostima današnjeg skeniranja, dokaz su da nije stvar u vidljivome-nevidljivome. Jer je ono vidljiivo moguće odrediti tek za subjekt; orao vidi bolje od čovjeka, a današnje kamere vide više od svakog prirodnog pogleda. Najvećim doseg „slikovnog zaokreta“ u umjetnosti visoke moderne 20. st. nalazi se u Kleeovim Dnevnicima, kada kaže:

          „Sada me objekti zamjećuju“.

Tko koga zamjećuje? Čovjek kao umjetnik svijet ili svijet čovjeka?

Ni jedno, ni drugo.

Svijet se otvara kao horizont zamjećivanja tek onda kada su u suglasju jezik i slika, kada svijet nije reduciran na tehnički karakter bitka. U mojoj knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) o tome se u detalje promišlja. Ukratko, „događaj slike“ jest slika kao događaj s onu stranu granica vidljivoga-nevidljivoga. Svaki će novi korak u vizualizaciji svijeta biti i kraj granice između percepcije i svijeta, jer nije više čovjek onaj koji vidi, nego tehnosfera, kibernetički sustav informacija čija je posljednja metafizička tajna u tome da je spoznaja ništa drugo negoli viđenje (visio) događaja koji se neprestano mijenja. Iluzija je za umjetnost slikarstva nužna. Nijemci to ljepše kažu – schein (privid i sjaj). Mi danas imamo vizualnu fascinaciju objektima i to je naše prokletstvo i zatvoreni krug bavljenja slikom.

          Ne možemo tehnikom otkriti skrivenog boga u ništavilu, kao što je to dobro znao njemački mistik Angelus Silesius:

„Bog je bezglasno Ništa, ima ga posvuda i nigdje.“

Ono što je opsesija našeg doba skriva se u transparenciji vizualnoga do krajnje granice vidljivosti. Zato je prva i posljednja slika avangarde s onu stranu vidljivoga-nevidljivoga ꟷ Maljevičev Crni kvadrat na bijeloj podlozi.

 Merleau-Ponty je imao Cézannea kao polazište zbog njegove „sumnje“ u sliku kao reprezentaciju. Evo, ovo je njegov tekst iz 1945. – briljantan ogled o Cézanneu.

https://faculty.uml.edu/rinnis/cezannedoubt.pdf

 Ukratko: „događaj slike“ nije ni izvan slike ni u njoj u smislu njezine autonomije u odnosu na mit, religiju i znanost. Sve se otvara kao svetkovina privida i istine čak i kad znamo da je sve to put u ništavilo.