Žarko Paić

1.

U nedavnom osvrtu na knjigu Petera Sloterdijka Prividna smrt u mišljenju naveo sam iz te knjige jedan meni naprosto briljantan ulomak mislioca kojemu valja u zasluge dati ono neoborivo: da je posrijedi lucidnost eksperimentalnoga mišljenja i vrhunac stilskoga umijeća u filozofiji. Njegovi su neologizmi i stvaralačke akrobacije s novim pojmovnim sklopovima katkad ravne onome što je činio Gilles Deleuze. No, u ovom 18. predavanju moje „virtualne Akademije“ nećemo se baviti ni jednim ni drugim misliocem, već problemom povlačenja iz tzv. javnosti zbog same naravi filozofijskoga promišljanja onog što se otvara kao bit suvremenosti. Dakle, ponavljamo Sloterdijkov citat da bismo ono što tvrdi razmotrili u posve drukčijem svjetlu od iskazanoga.

“Platon je prilikom osnivanja „Akademije“ u godini 387. pr. Kr. u vidu imao praktični uzor povučenog života, kako ga je upoznao neposredno prije svog prvog putovanja na Siciliju. Navodno je kod grada Krotona (danas Crotone) u Južnoj Italiji susreo zajednicu eremita koji su se bavili teorijom, koji su se pozivali na mudraca Pitagoru, o kome se ne zna je li još bio šaman ili već matematičar ili oboje istovremeno. Na tragu svog učitelja koji je umro prije više od stotinu godina ti osobenjaci su se odvratili od gradske zajednice da bi se posvetili studiju brojeva i vegetarijanstvu. Premda ovi podaci nisu pouzdani i ne može se previdjeti koliki je udio legende, ipak upućuju na ofenzivno novu kvalitetu Platonovog retreata. Platon je povlačenje iz grada de facto prenio u sam grad i tom gestom stvorio političko-topologijsku diferenciju koja je bila sudbinska za svjetsku povijest. Da citiramo Michaela Foucaulta: kod „doseljavanja“ Akademije u grad radi se o „heterotopiji“.”

            Povlačenje iz javnosti ne znači nužno osamljivanje čovjeka bijegom od ljudi. Platonova Akademija kao „kuća bitka grčke filozofije“ i skolastički samostani  kao produljene sakristije duše u kojima stanuje Bog i u kojima se prakticirala teologija pretpostavljaju nužno odmak, razmak, otklon od onoga što će Martin Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) nazvati pojmom das Man i njime će odrediti javno govorkanje, anonimno i bezlično otuđeno prebivanje čovjeka u modernome industrijskome društvu. Razlog ovog distanciranja od Drugih ne leži u nekom ekscentričnome „solipsizmu“ filozofa s kojima sva ova avantura zapadnjačke metafizike i otpočinje, a slično se zbiva i na Istoku u maloj i velikoj Aziji uz manje razlike. Umjesto toga, posrijedi je sama nužnost pojavljivanja mišljenja kao singularnoga događaja „javne samstvenosti“.

Sloterdijk u svojem opisu stanja stvari s mišljenjem kao institucionaliranim akademizmom iz kojeg je nastalo i sadašnje globalno sveučilišno obrazovanje s odnosom učitelja-učenika/profesora-studenta slikovito pokazuje da je prostor u kojem se događa ovaj svjetsko-povijesni čin povlačenja i stvaranja autonomne zajednice ekscentrika s krajnjom nakanom da misaoni „rad“ uzdignu na pijedestal nesvodive „svetosti“ ꟷ urbana struktura „heterotopije“. Dodat ću ovoj analizi još nešto odlučujuće. U Platonovoj razdiobi znanja i umijeća unutar pravedne i slobodne zajednice (politeia) kao grada-države (polis) ova se „heterotopija“ vertikalno ustrojava ponajprije stoga što jedinstvo theoriae, praxisa i poiesisa (teorije, prakse i proizvodnje) označava i razlikovanje između onih koji uživaju prednost slobodnoga vremena kao što su to filozofi-kraljevi, dok građani kao namjesnici slobode praktičkoga odnošenja u zajednici pripadaju javnosti svim svojim žarom, a oni koji stvarno rade i privređuju u prostoru gospodarenja životom (oikos nomos) kao što su to robovi, žene i radnici u izvornome smislu proizvođenja novoga kao stvari i predmeta za ljudski opstanak lišeni su privilegija slobodnoga vremena. Slika Platonove Akademije u jezgri zapadnjačke civilizacije kao prostora povlačenja iz javnosti da bi se novim naraštajima moglo prenositi teoretsko, praktično i proizvodno znanje o „smislu bitka“ nesumnjivo je i danas primjenjiva. Ali to više nije i pojam „heterotopije“ u kojem „prebiva“ sustavni i eksperimentalni „akademizam“ suvremenoga svijeta.

Zašto nije?

2.

Što je to ꟷ heterotopija? To je koncept koji je razradio filozof Michel Foucault kako bi opisao određene kulturne, institucionalne i diskurzivne prostore koji su na neki način “drugi”: uznemirujući, intenzivni, nekompatibilni, kontradiktorni ili transformirajući. Foucault naglašava sljedeće: (1) Heterotopije uključuju pluralnost oblika i trajno su obilježje svih kultura; (2) tijekom povijesti društva korištene su raznoliko; (3) imaju moć suprotstavljanja hijerarhijskim i vertikalno reguliranim piramidama vlasti jer su međusobno nekompatibilne; (4) heterotopije su u bliskoj vezi s vremenom, točnije s tradicionalnim pojmom vječnosti i besmrtnosti u kružnome kretanju prostora i Zemlje; (5) ne ulaze u njih slobodno, dovoljno je prisjetiti se prostora zatvora, već se isključenje događa u korelaciji s uključivanjem; (6) imaju kontradiktorne funkcije razotkrivanja iluzornosti svakog prostora i zamjene sa stvarnim prostorom. (v. Michel Foucault, “Of Other Spaces: Utopias and Heterotopias”, http://web.mit.edu/allanmc/www/foucault1.pdf, 1984.) Ukratko, ono heterotopijski je transverzalna forma obitavanja u oprostorenju svijeta, ne u već postojećim prostorima na način tradicionalnoga ustrojstva hijerarhijski organizirana života. Stoga je ono što Sloterdijk pronalazi novo s pojavom Platonove Akademije kao prototipa svekolike metafizike i sustava mišljenja ne samo na Zapadu tijekom povijesti ništa drugo negoli inkluzivna ekskluzivnost. Biti-izvan svijeta praktično-proizvodne javnosti kao onoga što Heideggera naziva das Man znači živjeti ekscentrično u mreži heterotopijskih struktura samoga života.

          Sve što je ovdje izneseno, međutim, funkcionira sve dok se ne pojavi na svjetsko-povijesnome horizontu ono što nigdje nema svoje „uzemljenje“ niti „nadzemljenje“, što nije nigdje „u-prostoru“ niti je nigdje „izvan-prostora“. Mišljenje koje više nema ništa s tradicijom metafizike više se ne „povlači“ iz javnosti, a filozofi nisu poput monaha u svojim „sakristijama duše“, u svojim monadama „bez prozora“, kako to iskazuje Gilles Deleuze u svojoj knjizi o Leibnizu, Le pli: Leibniz et le baroque, Minuit, Pariz, 1988. Umjesto toga, sve je zatvoreno-otvoreno u svojoj perspektivističkoj zakrivljenosti jer mišljenje kao vladavina tehnosfere i njezine autopoietičke „biti“ nad ovim zbiljskim svijetom zahtijeva baš onaj transverzalni prostor-vrijeme u kojem stvar mišljenja misli svoj vlastiti sublimni objekt X izvan bilo kakve vezanosti za ionako umrežene institucije trećeg poretka kibernetike=nihilizma.

3.

          Temeljne riječi/pojmovi ovog kraja svih heterotopija u prostoru-vremenu tehnosfere su sinestetika i interaktivnost. Kad više ne postoji distancija i razmak između javnoga i privatnoga (samstvenoga i anonimnoga), jer je sve što jest korporativno ustrojeno u velikoj „oprostorenosti“ (spatializing) same digitalne mreže kojom vladaju algoritmi nad živim umom i njegovom „sudbinom“, tada je jedina još preostala mogućnost „povlačenja-u-sebe“ odlazak u carstvo slobode mišljenja izvan svih institucija, države i društva ꟷ u transverzalnu virtualnu akademiju koja ozbiljuje stav Angelusa Silesiusa: Bog je bezglasno ništa, ima ga posvuda i nigdje.

Biti singularni pojedinac kao namjesnik jedne univerzalne kronotopije novoga „Daseina“ znači biti otvoren spram mišljenja koje pretpostavlja sinestetičku interaktivnost kao jedini način komunikacije sa svijetom.

          Tko još želi misliti ovu kaotično-entropijsku kontingenciju suvremenosti mora nužno pristati da mu jedino „satelizacija duše“ o kojoj govori Jean Baudrillard u eseju Ekstaza komunikacije (L’Extase de la communication) iz 1987. godine omogućuje biti-u-povlačenju ne više od svijeta, već od njegovih svih preostalih iluzija prebivanja u „carstvu heterotopija“.

          Naša je budućnost i novo obitavalište upravo u transtopiji koja više nema svoje fiksno i utvrdivo zbiljsko „mjesto“. Biti-u-mišljenju znači biti nigdje jer mišljenje nakon kraja filozofije u kibernetici jest lutanje svjetovima, a ne putovanje od iskona do kraja povijesti.