Žarko Paić

1.

          U ovome predavanju nastojat ću pokazati, onoliko koliko je to propedeutički uopće moguće, kako Vanja Sutlić u svojem povijesnome mišljenju u razlici spram Martina Heideggera određuje pojam povijesne zgode. Pritom se neću ekstenzivno pozivati na citate iz njegovih djela, jer sve to u jednom drukčijem načinu filozofijskoga kazivanja možemo pronaći u mojim knjigama, od Slobode bez moći: Politike u mreži entropije do Tehnosfere I-V, Nemezisa: Aporija političkoga i politike, te Izgleda nadolazeće filozofije: Metafizike-kibernetike-transhumanizma. Krenimo, dakle, u samu bit stvari mišljenja koje se otvara u svojoj nesvodivosti kao povijesno mišljenje.

          Povijesna je zgoda zapravo mogućnost otvorenosti posve drukčije “povijesti”, koja nadilazi ne samo “temporalno ustrojstvo povijesti u metafizičkome smislu (Aristotel-Hegel ili “sada” kao nunc stans kao Uma koji povezuje Metafiziku i Enciklopediju filozofijskih znanosti), već i tzv. postmetafizički “povijesni sklop” nakon realizacije filozofije u praksi rada kao znanstvenoj povijesti. Vanja Sutlić polazeći od Heideggerova Ereignisa (i to već u Biti i suvremenosti, ali to je tada bilo još nedostatno razvijeno na zadnjih sto stranica teksta) kreće u “prebolijevanje” Marxova mišljenja kao dovršene i realizirane metafizike. 

Njegova povijesna zgoda je neka vrsta hibridnoga “koncepta” kao nedijalektičke sinteze Marxa i Heideggera. Ono što je on jedini učinio u suvremenoj filozofiji jest da je pokazao kako Heidegger ne vidi veličinu Marxa jer ga uzima samo kao metafizičara i antropologističkoga mislioca nakon Hegela, te je potrebno stoga kritički valorizirati Heideggerov promašaj u vezi njegove kritike Marxa. To sam razradio u nizu tekstova, npr. u knjizi Nemezis, u prva dva opsežna teksta o Marxu i Sutliću, te Heideggeru. Problem je ove nedijalektičke sinteze što je “povijesna zgoda” izvedena kroz povezivanje iste “logike” mišljenja koja je, naizgled paradoksalno, na djelu i u Marxa i u Heideggera.

To je misao koja vrijeme u njezinoj trijadi ekstaza ili dimenzija (prošlost-sadašnjost-budućnost) izvodi iz otvorenosti onog što “nije”, dakle “budućnosti”, a nije ni utopija ni eshatologija bitka, već postavljanje događaja u njegovoj konačnosti iz onoga što dolazi, a nije ga moguće sagledati ni iz prošlosti, niti iz sadašnjosti kao aktualiteta čemu se sva trojica (Marx-Heidegger-Sutlić) posve otklanjaju jer je sadašnjost u znaku modalne kategorije “nužnosti”. Ono što jest jest fakticitet i nužnost, i zato je bitak u svojoj otvorenosti “nužno” ograničen vremenom kao onim što bijaše već bilo i jest tako kako jest.

Pravi problem je u tome što je povijesna zgoda ona budućnost koja se ne može misliti iz prošlosti ove sadašnjosti po uzoru metafizike, već je potrebno destruirati čitav horizont onoga što Sutlić naziva “temporalnim ustrojstvom povijesti”. I još nešto: povijest je riječ/pojam koji je određen iz metafizike prvoga uzroka i posljednje svrhe u smislu najave i pretkazivanja “vijesti”, dok je historija redukcija povijesti na već dogođeno i otuda misaono opredmećeno. U tom smislu mi krivo govorimo da postoji neka povijest filozofije, povijest umjetnosti itd. Postoje samo “historije” kao svijesti i znanja o zbivanju, dok je povijesna zgoda ona koja nadilazi Hegelov pojam znanosti o zbivanju, a isto tako i Marxovu praksu rada kao znanstvenu povijest. Povijesna zgoda omogućuje kao slobodovanje autentične povijesnosti povijesti oboje: i Hegelovu „konstruktivnu dijalektiku“ rada Pojma i Marxovu „destruktivnu dijalektiku“ pojma Rada.

Vječnost nije ništa otuda već povijesno određeno iz pra–arché, već se neprestano pokazuje kao otvorenost “novoga” iz povijesne zgode koja, kako to kaže Sutlić u svojim predavanjima Kako čitati Heideggera, može pasti na razinu neprestane odgode prave zgode ili, ono najgore (apokaliptičko i ono katastrofalno) ꟷ može pasti u ništavilo i bezdan nihilizma.  Nema ničega što je čvrsto i određeno, nikakve mesijanske i eshatologijske “zgode”, već samo brižnoga mišljenja budućnosti kao otvorenosti nadolazećega vremena izvan njegove redukcije na postojanost i trajanje, ovjekovječenje i oprisutnjenje.

Stvari s povijesnom zgodom dolaze u pitanje upravo “sada” kad sama tehnosfera misli i proizvodi vrijeme koje “nije” i koje se neprestano pojavljuje kao ireverzibilna reverzibilnost. Unheimlich je u samoj “biti” tehnosfere i to je ono što suvremenu filozofiju mora postaviti u pitanje, inače nema nikakvih izgleda za budućnost. Sutlića je to istinski “mučilo” jer je vidio konzekvencije ovog nihilizma, dok su drugi epigonski postajali samo nešto bolji ili manje bolji “kustosi” u Muzeju historije filozofije.

2.

Vanja Sutlić preuzeo je Heideggerov pojam, bolje pojmove prebolijevanja/pregorijevanja metafizike (Űberwindung/Verwindung) umjesto Hegel-Marxova Aufhebunga (ukidanja-prevladavanja). U  Praksi rada kao znanstvenoj povijesti je zbilja gotovo u najsitnije detalje obrazložio filologijski i filozofijski što sve pretpostavlja pojam Aufhebunga. Uglavnom, vrlo sažeto.

Kod Heideggera je kao i kod Marxa sve u znaku analogije i pokušaja prevladavanja metafizičkoga ustrojstva zapadnjačkog mišljenja. Analogija je uvijek s onim što je već bilo u grčkome mišljenju i zato tolika obuzetost etimologijom, a kod Sutlića neologizmima. Marx kao i Nietzsche uzima iz baštine Grka ono što je neizbrisivo i uistinu najuzvišenije uopće, svezu slobode i bitka kao moći življenja u zajedništvu s Drugima (bogovima i ljudima). Uvijek je posrijedi u Marxa, što Sutlić u Praksi rada sustavno dokazuje i pokazuje, ono što je onkraj povijesno-epohalnih granica poput ideje polisa i osmišljavanja svijeta iz mitologije, filozofije i znanosti. No, kao hegelovac, on se (kako to odlično izvodi Emanuele Severino u nekim tekstovima) uvijek referira na Aristotela, a ne Platona. (Usput, današnje brutalno i ekstremistički desno neutraliziranje i suspendiranje Marxova mišljenja zbog grozomorne prakse totalitarnih sustava realnoga socijalizma 20. stoljeća i pokušaja da se čitavo duhovno nasljeđe ideje komunizma proglasi „zlom“ bez presedana u povijesti, pa otuda i Marxa treba istom mjerom likvidirati iz misaone baštine povijesti, predstavlja ono najbarbarskije uopće u suvremenosti i stoga zaslužuje radikalnu kritiku svekolikih pseudo-filozofijskih temelja ovog ideološkoga spektakla fašistoidne kontrarevolucije u Europi i svijetu uopće.)

Otuda ona rečenica koju navodim preko Sutlića o zbilji kao mistifikaciji u Hegela, kojoj nedostaje “racionalna jezgra”. Povijesna zgoda je već in nuce prisutna u labirintu metafizike i njezina je istinska toponomija ꟷ sloboda kao “uvjet mogućnosti” događanja same zgode. Mišljenje je otuda nužno povijesno mišljenje jer je rođeno u jezgri metafizike i to kao “mitologika” (moj tekst o Sutlićevoj najsloženijoj i najinventivnoj raspravi uopće “Rad i bog” čini se ključnim poglavljem u mojoj monografskoj studiji naslovljenoj Vanja Sutlić: Otvorenost povijesnoga mišljenja i njegove granice, Multimedijalni Institut, Zagreb, 2026. ) koja omogućuje metafiziku kao tehno-logiku čiji je posljednji trag postojanja ꟷ ona famozna “imanentna transcendencija”, ili, stanje realizirane metafizike u kojem primat ima imanencija, svijet, zbilja kao praksa, a ne transcendencija, duh, teorija. Povijesna zgoda događa “se” u otvorenosti svjetova, ne svijeta kao jednog i jedinog, jer se njezina moć odvija u okviru totalno realizirane metafizike prakse rada kao znanstvene povijesti.

Zato Sutlić i kaže na mnogo mjesto izričito kako je “početak povijesnoga mišljenja slučen ili događa se u konstelaciji nihilizma”. Povijesna zgoda se, dakle, otvara u svojoj troznačnosti: (1) kao smisao bitka u istovjetnosti življenja i kazivanja, (2) kao smisao bića u njihovoj univoknoj kontingenciji, te naposljetku (3) kao smisao onog što se metafizički naziva bit ljudske egzistencije. Nije to više  tradicionalno kazano jedinstvo bitka i mišljenja, već smisaoni bitak kao zgoda otvorenosti drugačijeg življenja onkraj svih dosadašnjih granica metafizike (kauzalitet i teleologija ovdje otpadaju, a to je već Nietzsche najavio u svojim spisima).

Problematičnost i aporetičnost ovog mišljenja povijesne zgode, kako ja to vidim, nije kao u Heideggera i Severina,  “vjernost” kazivanju tzv. predoskratovaca. Uostalom, Sutlić se ne bavi kao Heidegger “velikim pjesnicima”, jer je on u tom pogledu gotovo nalik “ozbiljnim” spekulativnim misliocima poput Hegela i Schellinga. Problematičnost i aporetičnost “povijesnoga mišljenja” vidim u tome što je ovo mišljenje u svojoj nedijalektičkoj sintezi Marxa i Heideggera nužno osuđeno na “negaciju” njihovih dosega mišljenja i po analogiji s metafizikom mora od jezika “stvoriti” svojevrsnu igru neo-logizama jer ono nadolazeće u svojoj ekstatičnosti ne-još-vremena ne može biti drugačije mišljeno negoli kao slutnja-najava-pretkazivanje-sustajanje-odgoda.

I još nešto: krajnje paradoksalno, ne može se “povijesnim mišljenjem” iako je jedini nakon Heideggera baš Sutlić shvatio bit suvremenosti iz logike tehno-geneze, pristupiti “biti tehnosfere”, već jedino iz “digitalnoga konstruktivizma” Gillesa Deleuzea (v. moju knjigu Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022). Zašto? Zato što tehnosfera nije više tehno-logika realizirane metafizike, već “novo” mišljenje onog što nadilazi stvar mišljenja, rekao bi Nietzsche, ljudskog-suviše-ljudskoga.

Tehnosfera drugačije i neljudski misli i taj Unheimlich autopoiesis je posljednja granica ne samo mišljenja uopće, već mogućnosti razlikovanja živoga i mrtvoga iz razlikovanja živoga i umjetnoga. Ono artificijelno postaje uvjet mogućnosti svekolikoga „života“ koji se više ne razumije ni „biologijski“ niti „psihologijski“, a niti „antropologijski“. Življenje života u smislu onog jednokratnoga i neponovljivoga koje od Aristotela do Sutlića čini samu „logiku mišljenja“ kao „duhovnoga bitka“ ima sada pred sobom ono što nazivam „Velikim Trećim“ (tertium datur), a to nije više ni pojam boga niti prirode u užem i širem smislu, već ono što tehno-poietički proizvodi novu stvarnost kao simulakrum stanja, a ne događaja. Uostalom, problem je „povijesne zgode“ što s njom više ne možemo otvoriti „horizont događaja“ u novome kozmologijskome smislu koji pripada teorijskoj fizici i matematici, a ne filozofijskome promišljanju biti znanosti kao realizaciji prakse rada u istovjetnosti theoriae, praxis i poiesis.

3.

Sve su tzv. filozofijske orijentacije nakon ovog totalnoga obrata biti metafizike koja se realizira u tehnosferi naprosto nevjerodostojne, poput pseudo-sekti jedne posve nebitne “religije” koja više ne može dohvatiti smisao suvremenosti. Zato su hegelijanci, marksisti, ničeanci, hajdegerijanci, delezovci, pristalice pragmatizma, tzv. analitičke filozofije, neurokognitivisti, kibernetičari poput naslova jedne davne američke SF-serije – Izgubljeni u svemiru.

Zašto? Zbog toga što filozofija više nema nakon svojeg kraja i realizacije metafizike ꟷ a to su otvorili kao problem Martin Heidegger, Vanja Sutlić, Ivan Urbančič ꟷ nikakve ni “revolucionarne” niti “logičko-povijesne” misije u realitetu koji je postao tehnoznanstvena konstrukcija.

Izgledi nadolazeće filozofije, kako glasi naslov moje knjige koja je zapravo šesti svezak Tehnosfere u smislu svojevrsnog Appendixa, su jedino u tome da mišljenje prijeđe granice i “revolucije” i “apokaliptike”, i tehnološkoga scijentifizma i nove pseudo-teologije događaja, da se othrva prijetnji da postane ancilla tehnologiae kao novi oblik ancilla theologia.

Mišljenje povijesne zgode, iako se Sutlić često u okviru knjige Praksa rada kao znanstvena povijest nastoji jasno terminologijski otkloniti od različitih „mišljenja revolucije“ iz okružja tzv. praxis-marksizma (osobito onog što je bio „program“ humanističke orijentacije mišljenja Marxa i Heideggera u djelima Gaje Petrovića), ne može se svesti ni na kakvo revolucionarno mišljenje niti na apokaliptiku koja naviješta kraj svih ontologija kroz promišljanje „svijeta rada“. Ono je ono što „jest“ i „nije“ na način zgode koja se događa onkraj granica povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka u okružju apsolutne tehno-logike kao realizirane kibernetike. I zato treba biti posve jasno da je Sutlić nužno morao na svojem putu mišljenja kao, uostalom, i Heidegger, dospjeti do eksperimentalne mogućnosti samoga jezika koji otvara nove mogućnosti tek onda kad je samo mišljenje koje ga vodi i podaruje mu moć uputstva za ulazak u ono nadolazeće otvoreno igri mito-poietičkoga kruga u traganju za dostojanstvom i jezika i mišljenja kao izvorne slobode koja određuje bit i suvremenost zgode autentične povijesti.

Kako to obično biva, pred kraj misaonoga života nastojao je misliti i pisati jednostavno, najjednostavnije, bez upućivanja na izvore drugih mislioca i mišljenja. I zato je povijesna zgoda unatoč ograda i negacije svih opstojećih tzv. filozofijskih orijentacija u 20. stoljeću u njegovu povijesnome mišljenju ne samo prva i uputna riječ mišljenja, već i ono neiskazivo i uistinu nemislivo.

Tako je to, uostalom, slučaj u velikih mislioca od Heraklita do Heideggera, jer ni logos ni Ereignis niti povijesna zgoda ne mogu „eksplikativno“ biti programatski pojmovi novoga ako se ne raščisti ono što takve riječi uopće omogućuje i otvara ih u suvremenosti kao zadaću mišljenja.