Žarko Paić

Tko nije bio u Pragu, neka se preventivno odmah ubije. Ovaj grad čuva kraljica Libuša u parafinu i kositreni vojak Švejk u bačvama piva Krašovice. Ovo je bio grad mistika iz svih zakutaka srednjovjekovne Europe. U njega su hrlili fantasti i opsjenari, zvjezdoznanci i alkemičari, obzirne bludnice bez svojeg Sartrea i Tycho Brache bez diplomatskog pasoša. U njega je doletio Faust Vrančić na padobranu od svile i kadife imotskoga kadije. U njemu su majstori-zlatari kovali na alegorijskome satu crkve sv. Nikole bergmanovske prizore iz filma Sedmi pečat, a kad ga je obnovio u svojem poznatom grandiozno-estetskome manirizmu Hradčana, slovenski genijalni arhitekt Janez Plečnik cijelu je noć ležao gol na Karlovom mostu i kad su ga konačno žandari i grenadiri priveli na obavijesni razgovor u gradski magistrat, branio se glasnom šutnjom i rekao da je on sam kralj Karlo II i da mu je sljedeći urbanistički zahvat u tkivo obnove modernoga Praga rekonstrukcija Mosta sv. Inkvizicije na donjem toku Vltave.

Ako ne vjeruju neka pitaju Kafkinu pokojnu babu Milenu J. koja počiva na židovskome groblju tik uz drvo života i smrti koje se vidi u slavnom video-spotu australske rock-skupine INXS dok pjevaju svoj hit Never Tear Us Apart. Nisu pitali. Samo su uredovali po Zakonu. Ovome gradu loretanska zvona pjevaju mehaničku odu u praskozorje i suton, a najbolje ih je slušati kad nisi budan, jer onda čuješ samo zvuk drvene kukavice i vlastiti ritam hrkanja dok te na drugoj obali čeka autoritativni André Breton i kaže, onako manifestno i nadrealno pametno kako je Prag ‘čudesan grad’. Auuuu…kako domišljato i pronicljivo, zar ne? U ovaj grad kojeg će kao i Beč, Rim, Madrid, Pariz proždrijeti gramziva želja za ljepotom, tupavi Irci i glupavi Nijemci dolaze da se naloču irskog i njemačkoga piva na galone u irsko-njemačkim pubovima. Nova dekadencija nema više nikakve veze s duhom blaziranosti i Huysmannsom, ali ima s masovnim globalnim turizmom. Kroz ovaj grad od zgrade Karlova sveučilišta do Zlatne uličke prolaze engleske kraljevske lude u špalirima subotom kad pošteni preostali Pražani drhte od straha u svojim apartmanskim katakombama da im ne zapišaju pse i druge zlatouste suvenire slavne povijesti.

Tko je pobjegao na vrijeme u Pardubice, taj je blizak vlasti i agencijama za nekretnine. Niz ovaj grad kotrljaju se ikonične scene samospaljenih mučenika i zaprežnih kola s mazgama na kojima lažni dvojnik Bohuslava Hrabala svira na lažnome saksofonu nacionalnu himnu Kde domov muj Josefa Kajetana Tyla, iz kazališnog djela premijerno izvedenog u Pragu 21. prosinca 1834. godine. Ništa u ovome gradu nema prizvuk tiranije i strahovlašća. Sve je u znaku najtankoćutniijeg i najpitomijeg jezika na svijetu kojeg možeš piti milozvučno poput rakije beherovke i uživati u pogledu na obnažene glumice iz Menzelovih ranih filmova koje se sve zovu Marženke, naravno ako si prokleta muška svinja i pokvarenjak do srži. Inače ne. Ne sjećam se više što je Jan Patočka rekao o svojem narodu u knjizi o Česima, ali da im je odao priznanje na herojskome hedonizmu, mekoći srca i čežnji za slobodom to je samorazumljivo. Uvijek sam tu njegovu knjigu zaobilazio, a uranjao u tekstove o Sokratu i brizi za dušom. Sad vidim da sam pogriješio. U ovaj grad došao sam davno i družio se s Poljacima, Rumunjima, Nijemcima, Bjelorusima, Australcima, Novozelađanima, valjda je bio i neki Čeh, ali u u silnom metežu konferencijske talionice naroda o Heideggeru, Gadameru i Derridi on se izgubio u bunaru u kojem su utopili princezu Libušu prije no što je postala kraljica u parafinu. Uglavnom, ovaj grad je stvoren za mističnu sreću, ljubav i metafiziku proklijalog hmelja.

Glupo je umrijeti u Pragu. To se ostavlja za ledena hiperborejska jezera vječne Skandinavije, zemlje bistre vodke i transhumanizma 2.0. U Pragu se živi od mistifikacije života i od grada kao umjetničkoga događaja u kojem je nužno Kafka morao napisati svoja tri romana Proces,  Dvorac i Ameriku i u kojem je slučajno Hašek opisao u humoreskama Povijest stranke umjerenog napretka u granicama zakona da uspjeh nove političke ideologije i stranke na izborima ovisi isključivo od vrste piva koje se toči u prostoru njezina osnutka. Ako je pivo bućkuriš, piju ga narodnjački populisti, ako je pseudo-kakvoće loču ga liberali mukte, a ako je comme il faut, socijaldemokrati obvezno pobjeđuju u svojem kvartu dolje pod Vltavom pod uvjetom da se fašisti i komunisti potuku svinjskim nogama nakon što su iskapili svu zalihu lokalnoga šnapsa i slovačkog rajskog cvičeka.

Iz Praga nas iznose na nosilima i sa šmrkom, jer ovaj grad nije stvoren za odlazak nego za dolazak već nečega što mora doći, a ako ipak ne dođe, onda imamo čast i zadovoljstvo da smo došli ovdje čista srca i proživjeli svoj totalni kairos kao apokalipsu jer drukčije biti ne može. Kad odlazimo iz ovog grada, ispraća nas André Breton na aerodromu u SMB-odori vojaka Švejka i tutne nam onako šeretski i mesijanski poput baba-Jehovinih svjedokinja u đep hlača svoju Arkanu, Nadju i Manifest nadrealizma. De je još jednom na francuskome rekao kako je Prag ‘čudesan grad’ zviznuli bismo ga po njuški preventivno i otišli u nebo moralno obzirni i ozareni srećom što smo bili tu kad je tu stvarno i trebalo biti.