Žarko Paić

1.

         U svojem glavnom djelu Rad na mitu, objavljenom 1979. godine, njemački filozof Hans Blumenberg razvija temeljno kulturno-filozofijsko i povijesno-filozofijsko tumačenje ljudskoga postojanja. On prekida s prevladavajućom prosvjetiteljskom formulom “Od mita do logosa” i umjesto toga pokazuje da je kontinuirano bavljenje mitovima ꟷ povijesni “rad na mitu” ꟷ samo po sebi racionalan proces suočavanja s poviješću i njezinoga oblikovanja. Iz povijesno-filozofijske perspektive, Blumenberg tvrdi da ljudski razvitak počinje dubokom traumom: napuštanjem zaštitne biološke niše (antropologijski pristup temeljen na Gehlenu i Plessneru). Rani ljudi su bespomoćni protiv “apsolutnosti stvarnosti” ꟷ neljudskoga, nepredvidljivoga svijeta ispunjenog egzistencijalnom tjeskobom.

Funkcija mita jest u tome što raspršuje ovaj nejasan strah pretvarajući ga u konkretne, imenovateljne priče i moći (bogove). Bezimeni užas postaje pripovjedna drama. Za Blumenberga, povijest nije teleologijski (ciljno orijentiran) proces napretka, već trajni proces olakšanja od egzistencijalne preopterećenosti. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tehnika-kao-fenomen-iskustvo-i-otvaranje-svijeta/ )

 Mitovi nikada nisu statični. Čovječanstvo kontinuirano radi na njima kako bi ih prilagodilo novim povijesnim stvarnostima. Oni se preformuliraju, psihologiziraju ili ironiziraju (kao što su to, primjerice, činili Goethe, Kafka i Freud). Istovremeno, mit obavlja posao za čovječanstvo stvarajući distanciju od sirove stvarnosti, pružajući smisao i nudeći orijentaciju u zbunjujućem svijetu.

Tradicionalne prosvjetiteljske filozofije povijesti vide mit kao “primitivan”, a logos (racionalnost, znanost) kao “moderan”. Blumenberg radikalno ispravlja ovo gledište. Mit je već logos. On je sam po sebi vrlo racionalan instrument za suočavanje s okolinom. Logos nikada ne može u potpunosti zamijeniti mit. Čista racionalnost i znanost objašnjavaju fizičke procese, ali ne oslobađaju čovječanstvo pitanja smisla ili straha od kontingencije (slučajnosti) života. Ako logos pokuša potpuno uništiti mit, riskira da se prevrne u nove, često totalitarne mitove (npr. političke mitove 20. stoljeća). Blumenberg pokazuje povijesni tijek ove transformacije koristeći mit o Prometeju kao primjer.

Koristeći ovu figuru, on prati kulturnu povijest Zapada. Od drevnoga Titana koji krade vatru od bogova, preko modernoga doba u kojem Prometej postaje simbol autonomnog, tehnološki kreativnoga čovječanstva, do modernosti (npr. kod Franza Kafke), u kojoj narativ postaje zamoran, a mit se raspada u besmisao. Blumenbergov “rad o mitu” tumači ljudsku povijest kao beskrajnu priču pripovijedanja. Povijest je stalni pokušaj čovječanstva da stvori nastanjiv svijet kroz metafore, mitove i narative, kako ga ne bi zgnječila besmisao surove stvarnosti.

2.

Sam naslov ove knjige Rad na mitu trebao bi jasno dati do znanja da mitovi ne nastaju i ne ostaju nepromjenjivi tek tako, već se stvaraju i, prije svega, mogu se prerađivati. Kako bismo spriječili da metafore i priče na kojima se temelji naš svjetonazor postanu krute dogme, moraju se stalno prepisivati ​​i prepričavati. Samo na taj način možemo spriječiti da se novo i nepoznato jednostavno odbaci jer se više ne može integrirati u postojeće mitove. Suprotno tome, to također znači da svako doba ima svoje mitove i ostaje ovisno o njima. Inače bi bilo nemoguće orijentirati se i svladati individualne i kolektivne životne izazove. U filozofijskome smislu, Blumenberg zagovara fenomenologijski način mišljenja.

Time je Blumenberg izričito odbacio one stavove koji pretpostavljaju da povijest napreduje od mita do logosa. Jer je stav da su ranije kulture bile karakterizirane djetinjastim fantazijama i praznovjerjem, dok se, nasuprot tome, današnje kulture čine racionalnima i zrelima, još uvijek raširen. Takva perspektiva, koju je prosvjetiteljstvo 18. stoljeća uspostavilo s posebnim uspjehom, zamagljuje naš pogled na sadašnjost i njezine mitske temelje. U Schellingovoj Filozofiji mitologije kao i u studijama Waltera F. Otta ovaj se znanstveni redukcionizam posve odbacuje kao arogantni pristup povijesnome razvitku čovjeka. Štoviše, njega se otklanja kao zabludu jer tzv. iskonsku narav svijeta ne može razumjeti svojim pseudo-znanstvenim kategorijama, a to posebno vrijedi za grčke mitove i njihovo dalekosežno značenje za našu suvremenost.

Budući da svako doba ima svoje metafore i priče koje se nikada ne mogu u potpunosti racionalizirati, čovjek postaje slijep za vlastite postupke kada, za razliku od drugih, sebe vidi isključivo na strani razuma. Jer čak je i strast razuma potaknuta mitskim energijama izvan njegove kontrole i sposobna je za postupke koji se kasnijim generacijama čine samo iracionalnima. 20. stoljeće nije samo puno zločina koji proizlaze iz iracionalnih pokreta, već pruža i brojne primjere kako razum može postati pokretač pogubljenja i istrebljenja.

Korištenje mita u društvenoj praksi postaje posebno eksplozivno kada je u pitanju politika. Jer svaki politički program i svaka politička stranka duguje svoje postojanje, barem djelomično, mitskim elementima. Svaki politički pokret, bilo da se smatra lijevim ili desničarskim, na neki način se oslanja na metafore i narative koji su ključni za mobilizaciju i koheziju. Stoga je još značajnije da je Blumenberg namjerno uklonio i izostavio poglavlje o političkome mitu iz rukopisa. Ovo poglavlje, koje je izvorno trebalo nositi naslov “Staljingrad kao mitska posljedica”, sada je dostupno u zasebnoj posthumnoj publikaciji. Dva urednika, Angus Nicholls i Felix Heidenreich, objavili su poglavlje pod posthumnim naslovom Prefiguracije i dali mu izvrstan pogovor koji tekst smješta u kontekst rasprave o mitu u prvoj polovici 20. stoljeća. Publikacije imaju podnaslov “Rad na političkom mitu”.

3.

Fenomenologija čini filozofijski temelj za Blumenbergova razmišljanja u Radu na mitu. Međutim, on je ne koristi kruto, već je razvija u povijesno-antropologijsku fenomenologiju. Habilitirao se 1950. godine radom o krizi fenomenologije Edmunda Husserla. Fenomenologija (posebno kasniji Husserl) poziva na povratak u “životni svijet” (Lebenswelt) to jest, u svijet kakav ljudi izravno doživljavaju i percipiraju u svakodnevnome životu, prije nego što ga znanosti raščlane na matematičke formule i apstraktne teorije. Blumenberg shvaća mit kao temeljnu strukturu upravo ovog životnoga svijeta. Za njega mitovi nisu “lažne teorije” primitivnih naroda, već izvorni način na koji ljudi stvaraju značenje u svom konkretnom svijetu iskustva.

Umjesto traženja logičkoga dokaza, fenomenologija opisuje fenomene svijesti. Blumenberg fenomenologijski istražuje fenomen iskonske ljudske tjeskobe suočen s neodoljivom, nepredvidljivom stvarnošću. Mit pruža fenomenologijski “iskonski narativ”: Stvara distanciju između subjekta (ljudskoga bića) i objekta (svijeta). Daje golom teroru živopisan oblik koji svijest uopće može obraditi.

Iako je Blumenberg fenomenolog, on prekida s Husserlovim idealom “čistog”, transpovijesnoga uma. Husserl je tražio vječne uvide u bit (eidos). Blumenberg pragmatično i egzistencijalno argumentira. Ljudska bića nemaju vremena za čistu, beskrajnu teorijsku kontemplaciju jer moraju preživjeti. Stoga Blumenberg kombinira fenomenologiju s filozofijskom antropologijom (slijedeći Arnolda Gehlena). Mit se pojavljuje kao nezamjenjiv alat za preživljavanje, kompenzirajući biološke nedostatke čovječanstva. U djelu Rad o mitu, on stoga koristi povijesnu fenomenologiju tako što ne ispituje što je mit (metafizički), već kako funkcionira unutar svijesti same povijesti.

4.

Veza između Blumenbergova djela Legitimnost modernoga doba (1966.) i Rad na mitu (1979.) čini samu jezgru Blumenbergove filozofije povijesti. Oba djela ispituju isto temeljno pitanje: Kako se čovječanstvo povijesno nosi s problemom samoodržanja suočeno s preplavljujućim svijetom? U svojem radu o legitimnosti modernoga doba, Blumenberg se protivi tezi (između ostalih, Karla Löwitha) da je modernost samo sekularizirani oblik kršćanstva (primjerice, da je ideja beskonačnoga znanstvenoga napretka jednostavno kršćansko očekivanje spasenja u novome ruhu). Za njega je moderno doba legitimno i neovisno. Iako nasljeđuje stara, neriješena pitanja (npr. o smislu povijesti ili podrijetlu zla), ono na njih odgovara potpuno novim, originalnim sadržajem. On to naziva „rekonstitucijom“.

U Radu na mitu on radikalizira ovu ideju. Princip reinterpretacije nije moderni fenomen, već temeljni princip cijele ljudske povijesti. Sam mit je prva velika “reinterpretacija” gole egzistencijalne tjeskobe u imenovateljne priče. U Legitimnosti modernoga doba Blumenberg, pak, opisuje “ljudsko samopotvrđivanje”. Moderni ljudi uzimaju svoju sudbinu u svoje ruke kroz znanost, tehnologiju i politiku, nakon što je kasno srednjovjekovni Bog (kroz nominalizam) doživljen kao apsolutno proizvoljan i skriven. U Radu na mitu, on pokazuje da je ovo samopotvrđivanje mnogo starije i otpočinje u trenutku kada ljudi počnu pričati mitove. Pripovijedanje je prvi čin ljudske pobune i emancipacije protiv neodoljive moći prirode.

Blumenberg u ovoj knjizi vjerodostojno koristi sudbinu Prometejeve figure kao primjernu ilustraciju kako se to povijesno “djelo” i “reinterpretacija” zapravo odvija. Prometej se, naime, transformira iz drevnoga Titana u odraz odgovarajuće epohe. Goetheovoj poznatoj himni “Prometej” (1774.) iz Sturm und Dranga, Blumenberg vidi vrhunac modernoga samopotvrđivanja. Goetheov Prometej više ne pati pod Zeusovim kaznama. On aktivno prkosi bogovima. Proglašava pritom bogove ovisnima o ljudskoj zabludi (“Ne znam ništa siromašnije / Pod suncem od vas, bogovi!”. Prometej stoga ovdje postaje prototip modernoga, autonomnoga subjekta. On stvara ljude na svoju sliku koji, poput njega samoga, pate, plaču, uživaju i prije svega zanemaruju bogove. Ovdje mit naposljetku služi emancipaciji čovječanstva od religijskoga tutorstva nad čovjekom.

5.

U svojem kratkome tekstu “Prometej” (1918.), Franz Kafka pokazuje što se događa s tim ponosom u modernosti. Navodi četiri varijacije legende, koje sve završavaju kolosalnom iscrpljenošću: U četvrtoj varijaciji, orao kljuca ranu koja dugo zacjeljuje; orlovi su se umorili, bogovi su se umorili; i konačno:

„Neobjašnjivi planinski lanac je ostao. – Legenda pokušava objasniti neobjašnjivo. Budući da proizlazi iz izvora istine, mora ponovno završiti u neobjašnjivom.“

U Kafkinome djelu više nema herojskoga prkosa. Postoji samo umor, zaborav i blijeđenje sjećanja. Prometej se na kraju bolno i besmisleno stapa sa samom stijenom. Blumenberg to tumači kao „kraj rada na mitu“ ili barem kao fazu u kojoj mit gubi svoju olakšavajuću funkciju. Kada sam mit postane toliko umoran da više ne može uhvatiti neobjašnjivo u pričama, moderni čovjek se nalazi upravo tamo gdje je stajao iskonski čovjek ꟷ pred golim, tihim, apsurdnim „planinskim lancem“ stvarnosti. Modernizam (kao i u Goetheovom djelu) vjerovao je da je radikalnim samopotvrđivanjem logosa definitivno pobijedio i nadišao mit. Kafka fenomenologijski pokazuje otrežnjujući rezultat ovog razvitka. Na kraju radikalnoga prosvjetiteljstva, mit se možda iscrpljuje, ali egzistencijalna tjeskoba i „neobjašnjiva“ priroda svijeta ostaju.

6.

Za Hansa Blumenberga, povijest nema metafizički cilj (poput prosvjetiteljstva kod Hegela ili besklasnoga društva kod Marxa). Povijest je zbroj svih kulturnih tehnika koje čovječanstvo izmišlja kako bi stvorilo distanciju između sebe i svijeta. Primitivni ljudi suočavaju se s „apsolutnošću stvarnosti“ kao tihom, nepredvidljivom prirodom. Rođenje povijesti podudara se s rođenjem mita. Davanjem imena bezimenim silama (jezivom olujom postaje bog Zeus), ljudi stvaraju razinu pregovaranja. Mogu se prinositi žrtve, moliti i pričati priče. Mit je prvi povijesni čin oslobođenja. U ovom povijesnome okviru, mit ispunjava dvostruku funkciju, koju Blumenberg ingeniozno razlikuje:

Djelovanje mita ꟷ To je usluga koju mit pruža čovječanstvu. Smanjuje kontingenciju (slučajnost). On osigurava da se svijet ne mora doživljavati iznova i šokantno svaki dan, već da se čini poznatim i uređenim.

Rad na mitu ꟷ Ovo je povijesna transformacija koju čovječanstvo prolazi s mitom. Budući da se ljudski svijet povijesnomijenja (kroz tehnologiju, urbani razvoj i društvene strukture), mitovi se također moraju “reinterpretirati” i prilagođavati. Mit se stalno prepričava, humanizira, psihologizira i na kraju literarizira (kao u djelima Goethea ili Kafke kako smo to pokazali).

Tradicionalna filozofijska povijest često pretpostavlja da racionalni logos povijesno zamjenjuje i uništava mit tijekom vremena. Blumenberg to objašnjava kao opasnu iluziju. Logos (znanost, racionalna filozofija) izuzetno je uspješan u funkcionalnom objašnjavanju svijeta i njegovom tehnološkim upravljivom. Čista racionalnost, međutim, ne pruža nikakvo značenje čovječanstvu. Ne može odgovoriti na egzistencijalno pitanje “Zašto sam ovdje?” niti ne uspijeva izliječiti strah od smrti.

Kada filozofija pokuša potpuno iskorijeniti mit, stvara se vakuum. U modernosti, ovu prazninu često ispunjavaju vrlo opasni, pseudoracionalni konstrukti  kao što su to politički mitovi (poput rasnoga mita u nacionalsocijalizmu ili mita o apsolutnome napretku). Za Blumenberga, filozofija povijesti znači prepoznavanje da je čovječanstvo animal metaforicum ili biće koje ovisi o mitovima, metaforama i pričama kako bi preživjelo.

Povijest označava beskrajnu petlju rada na mitu. Logos ne zamjenjuje mit, već je stalno prisiljen preuređivati ​​i prepričavati materijal koji mit pruža. Mitska svijest i njezina nesvodiva suvremenost postaju naposljetku i u tehničkoj konstelaciji svijeta ono što je prisutno u svim metamorfozama jezika i slike i to je gotovo nerazorivo.