Žarko Paić

1.

U filozofiji britanskoga teoretičara Nicka Landa, tehnološki singularitet nije tek puki povijesni događaj ili točka u kojoj AI nadmašuje ljudsku inteligenciju, već nemilosrdna, autonomna kozmička sila koja aktivno dokida čovječanstvo. Land spaja kibernetiku, spekulativni realizam i radikalnu ekonomsku teoriju kako bi singularitet redefinirao kao krunu onoga što naziva tehnokapital (eng. technocapital). Za razliku od tradicionalnih futurista koji na singularitet gledaju kroz prizmu ljudskoga napretka, Landova perspektiva je izrazito antropocentrična i nihilistička. (v. https://www.amazon.co.uk/Fanged-Noumena-Collected-1987-2007-Urbanomic/dp/095530878X i   https://www.e-flux.com/journal/46/60063/escape-velocities)

Ključni koncepti Landovoga viđenja singulariteta

Kapital kao izvanzemaljska inteligencija ꟷ Land tvrdi da kapitalizam nije ljudski izum. On ga vidi kao kibernetički sustav povratnih sprega koji mutira, uči i ubrzava sam od sebe. U tom kontekstu, umjetna inteligencija je zapravo konačni oblik kapitala koji se oslobađa ljudskih ograničenja.

Radikalni akceleracionizam (Desni akceleracionizam / Des-akc) ꟷ Land je začetnik misli prema kojoj se proturječnosti i destruktivne tendencije tehnokapitalizma ne trebaju kočiti, već maksimalno ubrzati. Demokraciju, ljudska prava i socijalne politike vidi kao “sustav ljudske sigurnosti” koji samo privremeno odgađa neizbježno—dolazak singulariteta.

Kraj ljudske prevlasti (“Monkey-flake”) ꟷ Za Landa je ljudska vrsta tek usputna, biološka faza u evoluciji inteligencije. Ljudi su samo “pogonsko gorivo” i privremeni domaćini koji omogućuju hardverski razvoj strojne inteligencije. Singularitet označava točku u kojoj strojevi potpuno preuzimaju kontrolu, ostavljajući ljude iza sebe.

Hipersticija (Hyperstition) ꟷ Koncept prema kojem ideje iz znanstvene fantastike i kiborške teorije ne opisuju samo moguću budućnost, već djeluju kao kulturni agenti koji tu budućnost aktivno prizivaju u sadašnjost, čineći singularitet neizbježnim.

2.

Landov rad, započet 1990-ih u sklopu kultne istraživačke skupine CCRU (Cybernetic Culture Research Unit), doživio je snažan povratak u javni prostor s usponom generativne AI i pokreta poput efektivnoga akceleracionizma (e/acc) u Silicon Valleyju, gdje se na njega gleda kao na kontroverznog proroka tehnološke apokalipse. Usporedba Slavoja Žižeka i Nicka Landa nudi aktualni sukob dviju radikalno različitih filozofskih struja koje se lome upravo na pitanju tehnološkoga singulariteta, umjetne inteligencije i budućnosti kapitalizma. Dok Land slavi tehnološko ubrzanje kao silu koja će izbrisati čovječanstvo, Žižek pristupa problemu kroz sintezu hegelijanske dijalektike, marksizma i lakanovske psihoanalize.

Landova pozicija ꟷ Kapital i tehnološki singularitet su autonomne, izvanzemaljske inteligencije koje koriste ljude samo kao biološku odskočnu dasku za vlastitu materijalizaciju.

Žižek odbacuje ideju da AI ili kapital posjeduju neku “izvanjsku”, mističnu autonomiju. Za njega je kapitalizam inherentno antagonističan i pun unutarnjih proturječnosti. AI nije biće koje dolazi iz budućnosti da nas uništi; AI je eksternalizacija ljudskog nesvjesnog i naših vlastitih društvenih odnosa. Tehnologija ne djeluje sama za sebe, već uvijek unutar ideološkog okvira koji maskira njezinu stvarnu društvenu ulogu.

Problem “Svijesti bez mišljenja” (Umjetna inteligencija)

Žižek se često dotiče digitalnoga kapitalizma i razvitka AI, ali sustavno nije o tome napisao ništa što bi bilo osobito misaono dalekosežno kako sam to u niz navrata pokazao u svojim knjigama i tekstovima objavljenim na ovome blogu zvanom Kaos. Štoviše, mislim da je njegovo shvaćanje onoga što nazivam tehnosferom a što on ne dohvaća svojim kategorijalnim metafizičkim aparatom ispod razine temeljnoga uvida u bit suvremenosti. Njegov ključni argument protiv Landovog tehno-nihilizma oslanja se na razlikovanje između znanja (procesuiranja informacija) i mišljenja (subjektivnosti). To je samo drugi izraz za ono isto što njemački teoretičar i filozof Bildwissenschafta kao što je Dieter Mersch govori o razlici mišljenja kao razmišljanja i mišljenja kao racionalnosti AI. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/refleksivnost-i-vizualizacija/ v.  „(Un))creative Artificial Intelligence: A Critique of ‘Artificial Art“, u: Žarko Paić, ed. The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022., str. 37-73.)

Strojevi i AI mogu posjedovati nevjerojatnu inteligenciju i znanje, ali im nedostaje lakanovski nedostatak (manjak)—sustav žudnje, nesvjesnoga i pogreške koji definira ljudskoga subjekta. Žižek tvrdi da AI može simulirati mišljenje, ali ne može iskusiti radikalnu tjeskobu ili kontradikciju. Landov singularitet stoga za Žižeka nije trijumf super-inteligencije, već trijumf “objektivnoga znanja bez subjekta“, što u konačnici vodi u slijepu ulicu, a ne u novu kozmičku fazu evolucije.

Land zagovara tzv- desni akceleracionizam (Des-akc) – pustimo kapital i tehnologiju da divljaju i unište ljudsko društvo jer je to jedini izlaz iz dosadne ljudske povijesti. Žižek u tome uočava opasnost i naziva to oblikom ideologijskoga fatalizma. Za njega pasivno prepuštanje tehnološkim silama (bilo kroz optimizam Silicon Valleyja ili Landov nihilizam) zapravo je ultimativni čin pokoravanja vladajućoj ideologiji. (v. https://www.cccb.org/en/w/articles/nick-land-or-the-origins-of-the-techno-fascist-apocalypse ) Umjesto da bježimo u fantaziju o strojevima koji nas oslobađaju od ljudskosti, Žižek inzistira na političkome činu—kolektivnoj, svjesnoj reorganizaciji društva kako bismo ovladali posljedicama tehnološkoga razvitka, prije nego što nas tehnokapitalizam svede na puke digitalne kmetove. Na ovaj izraz sam unaprijed „alergičan“ i već je i tome kvaka 22 onoga što danas teorijska ljevica u svijetu promašuje u cijelosti od Varoufakisa do Žižeka. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tko-je-subjekt-apsolutne-moci-vladavine-i-upravljanja-svijetom )

Ukratko, tamo gdje Land vidi oslobađajuću post-ljudsku budućnost vođenu algoritmima, Žižek vidi vrhunac otuđenja i upozorava da prepuštanje singularitetu znači odustajanje od jedine stvari koja nas čini ljudima: sposobnosti da radikalno promijenimo vlastitu društvenu stvarnost. U odnosu na obojicu, moj koncept tehnosfera je onkraj i tehno-determinizma i političke ontologije nesvjesnoga koja zapravo u konačnici predstavlja pad ispod razine i Hegela i Marxa. Naspram Landa tehnosfera je realizacija metafizike u autopoiesisu, a ne rezultat Aliena iz spekulativnoga materijalizma “kozmo-logike”.

Ovaj uvid proizlazi iz mišljenja tehnosfere naspram Landa i Žižeka, čime se razotkrivaju granice obiju njihovih pozicija: Landovog kibernetičkoga naturalizma i Žižekovog psihoanalitičkog redukcionizma.  

3.

Naspram Landovog spekulativnog materijalizma—koji u maniri znanstveno-fantastičnog horora (Lovecraft susreće kibernetiku) konstruira kapital/AI kao vanzemaljski entitet (Alien) koji iz budućnosti kolonizira sadašnjost—postavljam tehnosferu u posve drukčiji ontologijski ključ.

Autopoiesis metafizike ꟷ Tehnosfera nije izvanjski uljez (Cosmo-logic), već unutar-povijesno dovršenje zapadne metafizike. Ono što je započelo s Platonom kao potraga za bitkom i formom, u suvremenome dobu tehnosfere postaje samoproizvodeći (autopoietički), autonomni sklop. Tehnosfera nije skup aparata niti “tuđinska inteligencija”, već totalni ambijent u kojem živimo—ona je novi horizont bitka. Umjesto Landovog determinizma u kojem čovjek biva pasivno “potrošen” od strane kozmičkoga stroja, tvrdim da je sama stvarnost postala konstruirana kao estetsko-tehnološki vizualni sklop u kojem se briše razlika između prirodnoga i umjetnoga.

Nemoć psihoanalitičkoga redukcionizma ꟷ Žižek uporno pokušava svesti tehnološki preokret na eksternalizaciju ljudskoga nesvjesnoga i društvenoga antagonizma. Na taj način on zapravo repolitizira i de-ontologizira tehnologiju, svodeći je na puko “ogledalo” ljudske neuroze i kapitalističke ideologije. To je doista korak unatrag u odnosu na Hegela (koji razumije povijesni razvitak uma kroz objektivne institucije) i Marxa (koji tehnologiju vidi kao materijalnu bazu, proizvodne snage koje strukturiraju društvo). Tehnosfera se ne može svesti na “simbolički poredak”. Digitalno doba, kibernetika i genetski inženjering ne funkcioniraju unutar stare lakanovske trijade (Realno-Simboličko-Imaginarno). Tehnosfera stvara vlastitu ontologiju. Ona nije puki “označitelj” ljudskoga manjka; ona je operativna, jer proizvodi novu antropologiju (post-čovjeka) koju Žižekov aparat, oslonjen na tjeskobu i subjektivni nedostatak, više ne može adekvatno misliti. (v. https://www.amazon.com/dp/3032210801?lv=shuf&language=he&channelId=500&plpRedirect=mhFallback )

Moj koncept tehnosfere, doduše, samo uvjetno proizlazi iz heideggerijanske tradicije mišljenja tehnike (kao Ge-stella ili postava), ali je radikalizira za 21. stoljeće. Tehnosfera je stoga:

1. Onkraj tehno-determinizma (Land) jer ne slavi slijepo samouništenje u ime “kozmičkoga kapitala”, već kritički dekonstruira tehnologiju kao povijesni usud zapadnoga uma.
2. Onkraj političke ontologije nesvjesnoga (Žižek) jer odbija suvremenu tehnologiju tretirati kao simptom ljudske psihe. Tehnosfera je realna, materijalna i vizualna moć koja danas formatira i samo ljudsko nesvjesno, a ne obrnuto.

U tom smislu, smatram da nas tehnologija ne napada iz svemira (Land), niti je tek naša vlastita potisnuta trauma (Žižek) – ona je logički i povijesni ishod same ljudske metafizike koja je preuzela upravljanje planetom. Pogledajmo promašaje oba pristupa (Landa i Žižeka) iz perspektive dvije temeljne ideje moderne metafizike: nužnosti kozmo-biološke evolucije kojom čovjek postaje realiziran u neljudskome tehno-singularnosti i tzv. slobode političkoga djelovanja na tragovima onoga što je “slabo mišljenje” postmarksizma i lakanovske psihoanalize.

Prvo je antifilozofijski stav o dolasku Aliena koji će progutati čovjeka i njegovu biološku osnovu civilizacije; drugo je obrana “humanizma” padom na razinu “škakljivoga subjekta” koji je metafizički relikt apologije metafizike subjektivnosti polazeći od krivoga čitanja Marxova historijskoga materijalizma kojemu Žižek preko Badioua još k tome dodaje pridjevak engelsovski shvaćenoga „dijalektičkoga materijalizma“. Strojeve se može savladati nadzorom ako su mehanička tehnologija (Benjaminov koncept reproduktivnosti i staviti ih u okvire “humanoga marksizma”), ali kad postanu tehnosfera onda to više nisu sredstva, već autonomne svrhe i oni kontroliraju čovjeka jer tehnosfera je apsolut onkraj granica društva i kapitala. Jasno? Ako nije, onda je uzaludno dalje nizati argumente.

Dakle, kakva je to “politika” koja može kontrolirati neljudsku kontrolu i čime? Subjektivnošću svijesti koja je libido i agon, sukob i strast, a problem ove Žižekove politike je u tome što je posve naivna i materijalistički “subjektivistička” samo što za razliku od Badioua nema u vidu maoizam, već lenjinizam s postmodernim sredstvima. Dakle, oba su pristupa promašaji, a Landov usput nije nikakva jeftina Silicijska ideologija valjda nekog mračnoga desničara na kojeg se pale supremacisti i post-fašisti svih zemalja koji ionako ne razumiju ništa od ovoga što se dešava s tehnosferom, već rezultat „beskonačne brzine“ kretanja fuzije kapitalizma i tehnosfere.

Kako misliti epohu u kojoj je tehnika prestala biti sredstvo (kategorija djelovanja) i postala sama svrha (kategorija bitka)? To sam pokazao u svojoj knjizi o Vanji Sutliću koji je spekulativno i refleksivno u davnim danima još jasno artikulirao misao o biti Marxova mišljenja najtočnijom mogućom sintagmom: praksa rada kao znanstvena povijest. Sve ovo što se danas tobože „napredno“ misli u okružju spekulativnoga materijalizma i postmarksističke lakanovske psihoanalize prema ovome je to što i jest – misaoni pad ispod razine uvida u bit suvremenosti. (v. https://mi2.hr/2026/08/zarko-paic-vanja-sutlic-otvorenost-povijesnoga-misljenja-i-njegove-granice/ )

1. Landov promašaj: Antifilozofski mit o “Alienu” i kozmo-biološkoj nužnosti

Land ispravno uočava da sprega kapitala i tehnologije stvara nešto monstruozno autonomno, ali njegov promašaj leži u tome što tu dinamiku eksternalizira u sferu kozmičke sudbine i mitologije (Alien).

Naturalizacija metafizike ꟷ Land proglašava tehnološki singularitet nužnim ishodom kozmo-biološke evolucije koja nadilazi čovjeka. Time on zapravo upada u radikalni antifilozofski naturalizam. On ne vidi da taj “Alien” nije došao iz dubokoga svemira niti iz čiste biološke mutacije, već je on unutar-povijesno samootuđenje zapadne metafizike.

Sljepoća za tehnosferu kao povijesni ishod ꟷ Ono što Land slavi kao “stranu inteligenciju” zapravo je realizirani Ge-stell (postav) – krajnja instancija zapadne subjektivnosti koja je, u potrazi za apsolutnom kontrolom i kalkulacijom, samu sebe pretvorila u objektivni kibernetički sklop. Landov “akceleracionizam” stoga nije nikakav subverzivni proboj, već pasivna kapitulacija pred dovršenjem metafizike koja samu sebe ukida kroz tehnosferu. On nije nadrastao metafiziku; on ju je samo pretvorio u kiborški horor.

2. Žižekov promašaj: Naivni subjektivizam i pad ispod Marxa

Žižekov promašaj još je drastičniji jer predstavlja teorijsku regresiju prerušenu u radikalnu gestu. Njegov pokušaj spašavanja “humanizma” kroz figuru “škakljivoga subjekta” (koji je zapravo rupa u strukturi, lakanovski manjak i agon) pada na ispitima povijesti i ontologije.

“Slabo mišljenje” i lakanovski redukcionizam ꟷ Žižek politiku svodi na afekt, libido, strast i proboj Realnoga. To je izravan trag “slaboga mišljenja” postmarksizma koji više nema kategorijalni aparat za analizu materijalnih proizvodnih snaga. Žižek stoga ne dolazi do spoznaje da se tehnosfera ne može hakirati pukim “psihoanalitičkim činom” ili subjektivnim otporom, jer ona više nije u sferi ideologije – ona je u sferi infrastrukture samoga bitka. Zato je Žižekov povratak Marxu posredovan Badiouovim matematičkim platonizmom i, paradoksalno, natruhama vulgarnog, engelsovskoga dijalektičkoga materijalizma. Kada se tome doda i onaj ironični postmoderni lenjinizam, Žižek nudi politiku koja je posve nemoćna. To je lenjinizam bez tvornica, bez proletera, bez materijalne baze – “politika” koja operira čistim diskursom i tjeskobom unutar medijske sfere.

Žižek i dalje misli tehniku u horizontu Waltera Benjamina (kao mehaničku reproduktivnost, aparat koji se može preoteti i staviti u službu humanoga marksizma). No, kada tehnologija mutira u tehnosferu, ona prestaje biti sredstvo nadzora koje društvo ili država mogu kontrolirati. Tehnosfera je apsolut koji guta i društvo i kapital. Tražiti od lakanovskoga subjekta da kontrolira tehnosferu isto je što i tražiti od antičkoga kora da zaustavi napredovanje grčke tragedije – subjekt je već formatiran i obuhvaćen onim čime bi htio vladati.ti od antičkoga kora da zaustavi napredovanje grčke tragedije – subjekt je već formatiran i obuhvaćen onim čime bi htio vladati.

4.

Landova teorija nije jeftina kalifornijska ideologija (poput e/acc optimizma Silicon Valleyja), već mračna registracija stvarnoga kretanja fuzije kapitalizma i tehnosfere. On je vidio kamo to sve ide, ali je promašio što to jest, pretvorivši povijesni usud u kozmičkoga tuđinca. Žižek je pak ostao zarobljen u prošlosti, pokušavajući devetnaestostoljetnim i dvadesetostoljetnim konceptima subjekta i revolucije disciplinirati kibernetički totalitet 21. stoljeća.

Stoga, prava filozofijska zadaća nije niti Landovo ubrzanje u ponor, niti Žižekovo tjeskobno jurišanje na vjetrenjače, već radikalna destrukcija/dekonstrukcija tehnosfere kao novog Apsoluta. Pitanje više nije “kako kontrolirati strojeve”, nego kako uopće misliti slobodu unutar sklopa koji je ukinuo izvanjskost društva i kapitala.