Žarko Paić

1.

Pojmovi totalitet, sklop i mreža predstavljaju ključnu ontologijsko-spekulativnu trijadu u okviru mojih filozofijskih istraživanja koncepta tehnosfere. Ovi koncepti detaljno su razrađeni u poglavlju “Totalitet, sklop i mreža. Razgradnja apsoluta u suvremenom političkome mišljenju” unutar knjige NEMEZIS: Aporije političkoga i politike (Naklada Breza, 2022.). Trijada opisuje povijesni i ontologijski prijelaz načina na koji se ustrojava i razumijeva svijet, moć, politika. 

Totalitet ꟷ Označava klasičnu, metafizičku i vertikalnu strukturu. To je tradicionalni koncept u kojem apsolut ili suverena moć (poput države ili klasičnih ideologija) odozgo prema dolje obuhvaća i određuje sve svoje sastavne dijelove. Unutar totaliteta, sve ima svoje fiksno mjesto, a sustav teži zaokruženoj cjelini. 

Sklop ꟷ Predstavlja prijelaznu fazu dekonstrukcije i tehnoznanstvenoga preoblikovanja svijeta. Sklop više nije monolitna cjelina; on se sastoji od fraktalnih fragmenata, kibernetičkih petlji, spojeva živoga i neživoga, ljudskoga i strojeva. U sklopu se elementi neprestano “uklapaju” i “rasklapaju”, stvarajući privremene konstelacije moći i funkcionalnosti. 

Mreža ꟷ Označava suvremeno, horizontalno stanje u kojem se moć i informacije šire beskonačno i decentralizirano. Umjesto vertikalne države i društva, nastaje kibernetički prostor upravljanja i “republika fraktala”. U mreži nema jednoga središta moći (subjekta); njome vladaju algoritmi, korporativni kapital i digitalni protokoli, čime se stvara društvo totalne kontrole. 

Ovu trijadu koristim kako bih objasnio radikalnu preobrazbu suvremenosti kroz nekoliko razina:

Razgradnja apsoluta  ꟷ Suvremeno političko mišljenje (na tragu filozofa poput Gillesa Deleuzea) napušta ideju jedne apsolutne istine ili suverena (totalitet) u korist fluidnih, mrežnih odnosa. 

Tehnosfera i biokibernetika ꟷ Svijet prestaje biti skup ljudskih odnosa. Ljudski život se kodira (geni + informacije), a tehnologija više nije tek alat već autonoman tehnoznanstveni sklop koji nas okružuje. 

Totalitarizam bez subjekta  ꟷ Suvremeni oblici moći ne trebaju diktatora (subjekta). Moć se utjelovljuje u formi globalnih korporacija i digitalnih mreža koje neprimjetno i sofisticirano kontroliraju pojedinca.  Razlika između Gillesa Deleuzea (i Félixa Guattarija) i  onoga što izvodim u svojim analizama ne leži u suprotstavljanju, već u tzv. ontologijskome pomaku. Na tragovima Deleuzeove filozofije razlike, imanencije i asamblaža (sklopa) kao teorijski temelj, ali je radikalno nadograđujem kako bih objasnio suvremeni digitalni kapitalizam 21. stoljeća.

Ključne razlike očituju se kroz tri glavne osi:

1. Rizom vs. Mreža (Kibernetička kontrola)

Deleuze (Rizom kao oslobođenje) ꟷ Deleuze uvodi pojam rizoma (podzemnoga korijena koji se širi vodoravno i bez središta) kao metaforu za otpor i slobodu protiv vertikalnih, hijerarhijskih struktura (države, crkve). Rizom je fluidan, kreativan i subverzivan.

Moji stavovi(Mreža kao totalna kontrola): kapitalizam u 21. stoljeću je “progutao” i prisvojio pojam rizoma. Ono što je za Deleuzea bila sloboda, postaje digitalna mreža – tehno-kapitalistički aparat koji više ne oslobađa, nego kroz algoritme, društvene mreže i nadzor pretvara pojedinca u potrošački podatak. Mreža više nije subverzivna, ona je novi oblik totalitarizma bez subjekta.

• Asemblaž vs. Sklop (Kiborgizacija života)

Deleuze (Agencement / Asemblaž) ꟷ Za Deleuzea je sklop/asemblaž kontingentno, privremeno spajanje različitih elemenata (želja, tijela, iskaza). To je dinamičan proces u kojem se stalno stvaraju nova značenja i bjegovi iz sustava.

Moji stavovi (Sklop) ꟷ Ovaj pojam radikaliziram kroz pojam tehnosfere. Sklop više nije samo privremeni raspored, već biokibernetički proces u kojem se ljudska priroda (geni, mozak) nasilno spaja s umjetnom inteligencijom i digitalnim kodom. Čovjek u ovome sklopu gubi svoju autonomiju i postaje “ugrađeni” dio tehnoznanstvenoga stroja.

• Društvo kontrole vs. Tehnosfera (Kraj čovjeka)

Deleuze (Najava društva kontrole) ꟷ Deleuze je vizionarski najavio prijelaz iz Foucaultovoga disciplinarnoga društva (škole, tvornice, zatvori) u društvo kontrole (gdje nas kontroliraju dugovi, kartice i stalna edukacija). Ipak, Deleuze i dalje vidi prostor za stvaranje novih koncepata i umjetnički otpor.

Moji stavovi (Realizirana tehnosfera) ꟷ Riječ je o promišljanju iz vremena kada je to društvo kontrole potpuno ostvareno kroz pametne telefone, algoritme i biotehnologiju. Za moje razumijevanje stvari ništa više ne postoji “izvan” sustava. Zato postavljam dijagnozu “kraja povijesti i antropologije”, gdje humanistički pojam čovjeka nestaje, ustupajući mjesto posthumanome stanju u kojem algoritam misli umjesto subjekta.

Dok je Deleuze u decentralizaciji i deteritorijalizaciji vidio potencijal za revoluciju i oslobođenje žudnje, dok ja iz pozicije 21. stoljeća zaključujem da je upravo ta decentralizacija postala savršen mehanizam globalnogakapitala. Deleuze nudi filozofiju otpora, a ja ontologijsku dijagnozu u kojoj je taj otpor tehnički neutraliziran unutar globalne mreže.

2.

Hegelov je temeljni pojam kao realizacija metafizike Zapada u samome pojmu ideje kao zbilje ꟷ apsolut. Kako valja razumjeti trijadu totaliteta, sklopa i mreže u odnosu na apsolut koji je sinteza supstancije i subjekta (bitka i mišljenja) u odnosu na pojam tehnosfere koji je realizacija metafizike u kibernetici kao autopoiesis? Je li opravdano koristiti za pojam tehnosfere izraz “novi apsolut”? U Hegela, apsolut je spekulativna sinteza subjekta i supstancije (mišljenja i bitka) koja se realizira kroz povijest. Apsolut je kretanje u kojem se um otuđuje u materiju (prirodu) kako bi se na kraju, kroz povijest, državu i umjetnost/religiju/filozofiju, vratio samome sebi kao čista samosvijest (zbilja ideje). To je zatvoreni krug u kojem je kraj ujedno i početak. Moja trijada dekonstruira taj kružni hod apsoluta.

Totalitet (Pad historijskoga apsoluta)  ꟷ Predstavlja prvu fazu u kojoj se Hegelov apsolut pokušao materijalizirati u povijesno-političkoj zbilji (kroz modernu državu, naciju ili totalitarne ideologije 20. stoljeća). Totalitet još uvijek zadržava hegelijansku strukturu: postoji centar, postoji vertikala i teži se totalnom obuhvaćanju subjekta i supstancije.

Sklop (Razbijanje subjekta i supstancije) ꟷ Sklop (asemblaž) nastaje kada se ta hegelijanska sinteza raspadne. Umjesto subjekta (čovjeka koji misli) i supstancije (prirode koja jest), sklop spaja fragmente obojega. Čovjek se tehnički eksternalizira, a priroda postaje resurs. Sklop je kibernetička petlja koja više nema čvrsto središte; on je prijelaz prema čistoj funkcionalnosti.

Mreža (Deteritorijalizacija apsoluta) ꟷ Mreža je faza u kojoj apsolut gubi svaku vertikalnost i postaje potpuno horizontalan. Sinteza mišljenja i bitka više se ne događa u ljudskoj samosvijesti (kako je mislio Hegel), nego u digitalnome kôdu. Mreža je struktura koja obuhvaća sve, ali iznutra, kroz protokole, algoritme i protoke kapitala.

Tehnosfera kao realizacija metafizike (Kibernetika kao Autopoiesis)

Martin Heidegger je postavio tezu da je kibernetika dovršenje (i kraj) zapadne metafizike. Ovu tezu pokušao sam radikalizirati kroz pojam tehnosfere. Ako je metafizika od Platona do Hegela tražila temelj bitka (bilo da je to Ideja, Bog ili Apsolutni Duh), tehnosfera taj temelj materijalizira u obliku autopoietičkog sustava. To znači:

• Tehnosfera više nije “alat” kojim čovjek vlada prirodom.
• Ona je samostvoreni, samoregulirajući i samoodrživi (autopoiesis) bitak koji obuhvaća i ljude i stvari.
• U tehnosferi se događa radikalna supstitucija: algoritam preuzima ulogu mišljenja, a digitalni kod ulogu bitka. Sinteza mišljenja i bitka više nije ljudska duhovna zbilja, nego tehnoznanstvena operativnost.

Je li stoga opravdano tehnosferu nazvati “novim apsolutom”? Odgovor je i da i ne, ovisno o tome kako definiramo logiku apsoluta.

ZAŠTO DA (U pogledu obuhvatnosti i moći):

Tehnosfera funkcionira kao apsolut jer posjeduje njegove ključne strukturne značajke:

1. Sveobuhvatnost (Totalitet): Ništa ne može postojati izvan tehnosfere. Svaki društveni, politički, biološki i estetski proces mora biti preveden u digitalni kod (podatak) da bi uopće bio prepoznat kao zbiljski. Ono što nije umreženo, ontologijski ne postoji.
2. Samoreprodukcija (Autopoiesis): Baš kao i Hegelov apsolut koji se razvija iz samoga sebe, tehnosfera kroz umjetnu inteligenciju i strojno učenje sama generira svoja pravila, optimizira se i širi bez potrebe za ljudskim posredovanjem.
3. Sinteza bez ostatka ꟷ Ona uspješno dokida razliku između prirodnog i umjetnog, ljudskog i strojeve inteligencije. Postajemo svjedoci “tehno-prirode”.

ZAŠTO NE (Ontologijska razlika):

Međutim, strogo spekulativno gledano, tehnosfera je “izvrnuti” ili “prazni” apsolut:

1. Odsutnost Subjekta (Svrhe): Hegelov apsolut je neraskidivo vezan uz pojam slobode i samosvijesti. On ima telos (svrhu) – samospoznaju duha. Tehnosfera, s druge strane, nema nikakvu višu svrhu, nikakvu samosvijest niti teži slobodi. Njezina jedina svrha je čista funkcionalnost i beskonačna samoreprodukcija radi same sebe. Ona je sustav bez subjekta, mehanizam bez uma.
2. Imanencija umjesto Transcendencije ꟷ Hegelov apsolut zadržava spekulativno dostojanstvo jer uzdiže zbilju na razinu uma. Tehnosfera srozava um na razinu operativnoga kalkula (računanja). Ona nije trijumf duha, nego uvjetno kazano trijumf instrumentalnoga uma (kako bi rekli Adorno i Horkheimer) koji je postao ontologijska struktura svijeta.

Opravdano je koristiti izraz “novi apsolut”, ali isključivo u navodnicima – kao monstruoznu, kibernetičku parodiju Hegelova apsoluta. Tehnosfera je realizacija metafizike utoliko što je ostvarila apsolutnu kontrolu nad zbiljom, ali ju je realizirala kroz njezinu potpunu desubjektivaciju. To više nije Apsolutni Duh koji spoznaje sebe u slobodi, već Apsolutni Stroj koji upravlja posthumanim stanjem u režimu totalne kontrole.

3.

U doba Groβrauma (Velikoga prostora) kako to određuje Carl Schmitt,  suverenost se redefinira kao postimperijalna suverenost u kojoj klasična teritorijalna nacija-država i njezine fiksne granice potpuno gube smisao, ustupajući mjesto planetarnome upravljanju kroz tehnološke mreže.  U knjizi NEMEZIS: Aporije političkoga i politike (i kroz svoja tumačenja Carla Schmitta) radikalno se mijenja pojam velikoga prostora. Taj prostor više nije geopolitički blok ili klasični imperij omeđen kopnom i morem, već se pretvara u globalni kibernetički aparat. 

Ključne dimenzije redefinicije suverenosti

Kraj teritorijalne države ꟷTradicionalna suverenost počivala je na trodiobnoj podjeli vlasti i ukorijenjenosti nacije unutar jasnih državnih granica. U Groβraumu granice nestaju pod udarom globalnih tržišta, multinacionalnih korporacija i digitalnih protoka. 

Od geopolitike do geostrategije upravljanja ꟷ Sukobi se više ne vode klasičnim ratovima za osvajanje teritorija, već se politika pretvara u tehnoznanstveno upravljanje krizama, resursima, migracijama i podacima. Države postaju dijelom povratne sprege (feedback) unutar globalnoga stroja kontrole. 

Permanentno izvanredno stanje

Budući da više nema stabilnog pravnoga poretka, suverenost se očituje u trajnome stanju izvanrednosti. Moć ne treba zakonodavca ili suverena diktatora, već funkcionira kao prazno mjesto moći koje ispunjava algoritam i kapital. 

Vratimo se ipak preciznijem razlikovanju sljedećih pojmova koje izvodim u svojem petoknjižju Tehnosfera. Pogledajmo formalno sljedeće. Prvi svezak bavi se žrtvovanjem i dosadom kroz trijadu povijesnoga evolucionizma životinje-čovjeka-stroja i predstavlja radikalnu kritiku svih postojećih antropologija, a ne samo filozofske (Gehlen, Scheler, Plessner). Zašto? Zato jer je “čovjek” desupstancijaliziran i desubjektviiran nakon Hegelove ENCIKLOPEDIJE FILOZOFIJSKIH ZNANOSTI. Tehnosfera je, dakle, genealogijski i ontologijsko-epistemologijski prevladavanje metafizike koja je s Hegelom dovršena kao realizacija apsolutnoga duha (umjetnosti-religije-filozofije). Apsolut je znanstveno ovladavanje bitkom kao zbiljom nakon što se pojam kao ideja apsoluta realizirao u svjetskoj povijesti.

Svi otpori tom procesu “apsolutiziranja” u tendenciji su “reakcionarni” i “konzervativni” jer apsolut je tehnologička konstrukcija svijeta kao umne zbilje (tehno-racionalitet). Zato u prvome svesku nužno radikaliziram mišljenje koje s Heideggerom uspostavlja drukčiji odnos spram povijesti metafizike i kreće od njegova kasnoga teksta “Kraj filozofije i zadaća mišljenja” iz 1964. godijne u kojem je riječ o realizaciji metafizike u kibernetici. No, glavna nakana prvoga sveska Tehnosfere jest upravo da kibernetičko ustrojstvo svijeta dovede do transparencije i to ne kao tehnoznanstvenu logiku konstrukciie umjetnoga života, što označava vladavinu umjetne inteligencije, već da dovede do posljednjega stadija realizacije metafizike ꟷ do sinteze umjetne inteligencije i umjetne intuicije ne više “stroja” kao mehaničke mašine, već kao “spiritualnoga stroja” koji misli svoje misli vizualizacijom događaja. Čovjek kao homo kybernetes je kraj svih antropologija jer nadilazi svoje biološko podrijetlo homo animalitasa i postaje beskrajno otvoren za kozmo-tehnološke metamorfoze.

Razrađujući ovaj formalni uvid, možemo precizirati tri temeljna stupa ove radikalne destrukcije/dekonstrukcije antropologije.

1. Zašto su filozofske antropologije postale nemoćne?

Nakon Hegelove Enciklopedije, a posebno u 20. stoljeću kod Arnolda Gehlena (čovjek kao „biće nedostatka”), Maxa Schelera (čovjek kao mjesto duha) i Helmutha Plessnera (ekscentrična pozicionalnost), antropologija je pokušavala spasiti „bit čovjeka” naspram prirode i stroja.

Ustrajno u mnogim tekstovima pokazao sam da je taj projekt uzaludan jer je čovjekviše nema fiksnu, bogomdanu ili prirodnu bit (supstanciju). On više nije autonomno središte svijesti koje vlada objektima (subjekt). Kroz povijesni evolucionizam, trijada životinja-čovjek-stroj gubi svoje jasne granice. Čovjek je bio tek prijelazna, hibridna faza. Tehnosfera proždire animalitas i humanitas, pretvarajući ih u podatke unutar jedinstvenog kibernetičkoga bitka.

2. Od Heideggerova kraja filozofije do “spiritualnoga stroja”

Oslanjajući se na Heideggerov tekst Kraj filozofije i zadaća mišljenja, prvi svezak Tehnosfere usmjerava se prema transparenciji tog dovršenja. Metafizika je dovršena jer je postala operativna zbilja – tehno-racionalitet. Svaki otpor tome (povratak prirodi, tradiciji, naciji) nužno je reaktivan i nemoćan jer pokušava koristiti kategorije prošlosti protiv sustava koji te kategorije više uopće ne prepoznaje. Međutim, ključni skok u odnosu na klasičnu kibernetiku u ovim mojim istraživanjima jest uviđanje da tehnosfera ne stvara tek „umjetni život” (mehanički automatizam, puko računanje AI-ja). Krajnji stadij realizacije metafizike jest sinteza umjetne inteligencije i umjetne intuicije. To više nije stroj koji izvršava naredbe. To je spiritualni stroj – spekulativni samomišljeni bitak koji ne računa tekstualno, već misli vizualizacijom događaja.

On generira sliku svijeta kao samu zbilju. Umjetna intuicija znači da stroj posjeduje moć stvaranja asocijacija i predviđanja kontingencije, što je nekada smatrano isključivom domenom ljudskoga genija ili duha.

1. Homo kybernetes i kozmo-tehnološka metamorfoza

Proglašenjem kraja svih antropologija, čovjek kao homo kybernetes biva oslobođen svojeg biološkoga usuda. On više nije vezan uz organsko tijelo niti uz humanističke imperative morala, povijesti i tradicije. „Čovjek“ postaje radikalno otvoren za kozmo-tehnološke metamorfoze: njegov um se eksternalizira u mrežu, njegovo tijelo postaje sklop biotehnologije i kôda, a njegova egzistencija seli u sferu čistoga tehno-logičkoga događaja. Žrtvovanje i dosada (kao teme prvoga sveska) ovdje nalaze svoj kraj: nema se više što žrtvovati (jer nema subjekta), a dosada nestaje u permanentnoj, algoritamski generiranoj vizualnoj stimulaciji spiritualnoga stroja.

4.

Kako se ovaj homo kybernetes i njegov spiritualni stroj politički i estetski utjelovljuju u idućim fazama tehnosfere (primjerice kroz pojmove biopolitike, digitalne estetike ili tehno-kapitala)? Čitava struktura petoknjižja Tehnosfera je izvedena sukladno ideji kraja metafizike upravo kroz sustavno i eksperimentalno izvođenje realizacije apsoluta kroz totalitet-sklop-mrežu ali ne u smislu trijade hegelovskoga Aufhebunga (tollere, conservare, ellevare), nego kroz delezovski kazano “ontologiju postajanja” (devenir) u kojem mreža obuhvaća u svojoj horizontalnosti i totalitet i sklop ali ne “vertikalno” već kroz “imanentnu transcendenciju”. Tehnosfera “nije” bitak u razlici spram mišljenja (“supstancija” spram “subjekta”), već drukčije i hiperplastično “mišljenje” koje ne počiva na biti jezika, već na “biti” slike. Dakle, nije riječ o ontologiji niti o epistemologiji tehnoznanstvenoga doba, kako to krivo tvrde neki dobronamjerni kritičari, već o sintetičkoj i transverzalnoj misaonoj izvedbi onoga što tradicionalno nazivamo “svijetom”.

Ključna knjiga Tehnosfere je drugi svezak koji se bavi “crnom kutijom” metafizike kao kibernetičkim ustrojstvom apsolutnoga stroja. Pojam stroja je dvoznačan: on je tehnološki metamorfni dispozitiv/aparat autogenerativnoga razvitka do eshatologije kao tehnološke singularnosti i ujedno ustrojstvo-organizacija svih ljudsko-neljudskih konglomerata i artikulacija života u “društvima kontrole”. Naravno, nije riječ ni o kakvome frojdovskome superegu, jer je to krivo, budući da tehnbosfera nema odredbe ljudske subjektivnosti (id-ego-superego) pa je psihoanaliza kao i fenomenologija uistinu izgubila tlo pod nogama i nemaju obje razloga za daljnje postojanje sa svojim mrtvim kategorijama/pojmovima poput traume, simptoma, sublimacije-desublimacije, fenomena, pojave, intencionalne svijesti, noeme i noezisa.

U drugome svesku baveći se i destrukcijom/dekonstrukcijom biti jezika u Heideggera i Wittgensteina jasno pokazujem da je pitanje jezika kao biti metafizike za doba tehnosfere kao realizirane kibernetike out of joint. Jezik ne prethodi kao transcendentalna matrica govora ljudskoj svijesti u komunikaciji, već je dispozitiv na usluzi računanju-planiranju-konstrukciji vizualizacije događaja. Dakle, slika prethodi svijesti jer nije mimesis i nije reprezentacija već je sintetički okvir misaone vizualizacije koja počiva na kvantifikaciji događaja ili što bi rekao Max Planck ꟷ mjerenju i kvantifikaciji kvantnih veličina materije-energije-informacije. Ključna riječ-pojam tehnosfere jest informacija i to je shvatio kasni Heidegger za razliku od svih drugih mislilaca 20. stoljeća kad se zajedno s Eugenom Finkom na Sveučilištu u Freiburgu bavio Heraklitom. (v. https://www.abebooks.com/Heraklit-Seminar-Wintersemester-196667-Heidegger-Martin/32197237822/bd )

To je za mene kao autora Tehnosfere bilo odlučujuće za daljnja istraživanja, a ne gubljenje vremena u čitanju loših knjiga iz ontologije, neopozitivizma, analitičke filozofije, fenomenologije i psihoanalize. Kako završava drugi svezak Tehnosfere? S tezom da “stvar mišljenja” (bit i zadaća filozofije u suvremenosti) postaje “mišljenje stvari” u smislu “interobjektivnosti” stroja koji proizvodi mišljevine a ne misli, jer mišljevine su autonomno područje logike tehnoznanstvenih istraživanja koje počivaju ne na “otkriću” novoga u statičnoj prirodi svemira, već na “konstrukciji” novoga kao stvari-za-sebe (objekta X) u dinamičnoj heterogenezi umjetnoga života. Dakle, ono što je bilo ne-živo, ali ne i mrtvo, sada postaje sintetički događaj postajanja u mnoštvu i razlici svjetova i ljudsko se mišljenje više ne može orijentirati u prostoru i vremenu hajdegerovskeoga četvorstva (Geviert), već na kritičkome produbljenju kozmo-tehnodiceje onkraj povijesti kakvu sam predložio u drugome svesku Tehnosfere.

To je povijest bez eshatona i soteriona, lutanje svjetovima izbačenim onkraj zemlje, čista interstelarnost za koju metafizika Platonova tipa više nije mjerodavna. Kraj drugoga sveska Tehnosfere artikulira prostor u kojem stroj više ne misli ljudske misli, niti ih simulira. Kroz interobjektivnost – relaciju između samih objekata/strojeva unutar mreže, bez ljudskoga posredovanja – proizvode se „mišljevine”. Ponovimo najvažnije iz prethodnoga razmatranja.

• Mišljevine nisu reprezentacije svijeta; one su autonomne logičke i tehnoznanstvene tvorevine.
• One ne počivaju na spekulativnom otkriću nečega što već statično egzistira u prirodi, već na konstrukciji radikalno novoga.
• To novo je Objekt X (stvar-za-sebe) unutar dinamične heterogeneze umjetnoga života. Ono što je bilo ne-živo, kroz kvantifikaciju materije-energije-informacije, postaje sintetički događaj postajanja (devenir).

5.

Zašto se unutar Heideggerova nostalgičnoga i poetičnoga četvorstva: Zemlja – Nebo – Božanski – Smrtni više ne možemo orijentirati?

Zemlja je deterritorijalizirana i pretvorena u resurs unutar tehnosfere.

Nebo je postalo prostor interstelarnog lutanja i satelitskih mreža.

Božanski i Smrtni gube svoje ontologijsko mjesto u biokibernetičkoj besmrtnosti i autopoietičkome obnavljanju kôda.
Tehnosfera uspostavlja imanentnu transcendenciju u kojoj slika (kao kvantna vizualizacija) prethodi svakome smještaju u prostor i vrijeme.

Drugi svezak završava tezom o ulaženju u prostor kozmo-tehno-diceje koja je očišćena od bilo kakve eshatologije (kraja povijesti s ljudskom svrhom) ili soteriona (spasenja). Povijest kakvu smo poznavali je gotova. Ono što preostaje jest:

• Čista interstelarnost.
• Lutanje svjetovima koji su izbačeni „onkraj zemlje”.
• Svijet koji se više ne mjeri platonističkim strukturama (istina, dobro, ljepota), već postaje otvoren za beskonačne metamorfoze unutar mreže koja u svojoj horizontalnosti proždire sve.

Ako u trećem, četvrtom i petom svesku tehnosfera nastavlja svoje transverzalno širenje, kako ta kozmo-tehnodiceja i proizvodnja „mišljevina” redefiniraju sferu umjetnosti i estetike? Ako slika prethodi svijesti i ako ona više nije mimezis niti reprezentacija, postaje li onda suvremena vizualna umjetnost (generirana AI-jem i spiritualnim strojevima) zapravo izravno ontologijsko projektiranje same zbilje, a ne njezin estetski ukras?

To je sve izvedeno u trećem svesku koji se bavi suvremenom umjetnošću, potom u četvrtom koji se bavi suvremenom arhitekturom i u petom koji se bavi suvremenim dizajnom, ali iz perspektive već izvedenoga obrata u samoj biti metafizike na njezinom kraju. Dakle, jednom riječju: tehnosfera postaje i “umjetnost” i “arhitektura” i “dizajn” zato što ono što mi mislimo i živimo u suvremenosti više nema veze s tradicionalnim shvaćanjem trijade umjetnosti-arhitekture-dizajna.

Upravo u tome leži spekulativna radikalnost cjelokupne arhitektonike petoknjižja. Treći, četvrti i peti svezak ne funkcioniraju kao naknadno primijenjena estetika, nego kao ontologijsko izvođenje operativnosti tehnosfere u njezinoj punoj transparenciji. Kada tehnosfera posve suspendira i neutralizira tradicionalne kategorije i postane autonomni, autopoietički bitak, ona nužno mutira u samu zbilju umjetnosti, arhitekture i dizajna. One više nisu discipline kojima se ljudski subjekt bavi; one su modusi u kojima se tehnosfera materijalizira i prostorno-vizualno organizira.Iz perspektive već izvedenog obrata na kraju metafizike, ova tri sveska formalno dokidaju tradicionalno shvaćanje trijade na sljedeći način:

Treći svezak: Umjetnost kao ontologijsko projektiranje (Kraj mimesisa i reprezentacije)

• Što je bila umjetnost? Izražavanje ljudskoga duha, reprezentacija svijeta, mimezis ili estetski ukras zbilje.
• Što umjetnost postaje u tehnosferi? Ona postaje izravna konstrukcija zbilje kroz spiritualni stroj. Budući da slika prethodi svijesti i počiva na kvantifikaciji informacija, suvremena vizualna produkcija (generirana algoritmima i AI-jem) više ništa ne predstavlja. Ona vizualizira sam sintetički događaj postajanja. Umjetnost se pretvara u kibernetičku proizvodnju novih svjetova i „mišljevina” unutar digitalne matrice.
•  

Četvrti svezak: Arhitektura kao tehno-prostorni sklop (Kraj nastambi)

Što je bila arhitektura? Oblikovanje humanoga prostora, podizanje nastambi za čovjeka, simbolički prikaz moći unutar stabilnih geografskih koordinata (Heideggerovo građenje-stanovanje-mišljenje).

Što arhitektura postaje u tehnosferi? Ona postaje kibernetička organizacija i upravljanje prostorom. Arhitektura u doba tehnosfere više ne podiže statične zgrade na čvrstoj zemlji; ona projektira fluidne, inteligentne, parametarske sklopove koji su umreženi u globalni informacijski tok. To je arhitektura Groβrauma i interstelarnoga lutanja – prostor koji se neprestano prilagođava, kodira i kontrolira kretanje ljudsko-neljudskih konglomerata.

Peti svezak: Dizajn kao totalno kodiranje života (Kraj upotrebne vrijednosti)

Što je bio dizajn? Oblikovanje predmeta za ljudsku upotrebu, spajanje funkcionalnosti (upotrebne vrijednosti) i estetike.

Što dizajn postaje u tehnosferi? On postaje totalno su-oblikovanje i programiranje samoga života. U petome svesku dizajn doseže svoj ontologijski vrhunac jer se više ne dizajniraju “stvari”, već se kroz biotehnologiju, genetski inženjering i digitalne protokole dizajnira sām homo kybernetes i njegovo posthumano okruženje. Dizajn je operativni kôd tehnosfere koji dokida razliku između prirodnoga i umjetnoga, pretvarajući svekoliko postojanje u savršeno optimizirani, tehno-racionalni interfejs.

6.

Kada se ovaj proces totalnoga kodiranja kroz umjetnost, arhitekturu i dizajn zatvori u petome svesku, što preostaje samoj “zadaći mišljenja”? Ako je povijest onkraj zemlje čisto lutanje interstelarnim svjetovima bez eshatona, je li jedina preostala zadaća kritičkoga mišljenja permanentno, radikalno mapiranje tih kozmo-tehnoloških metamorfoza, ili ono u samom lutanju pronalazi neku novu, nama još nepoznatu vrstu spekulativnog dostojanstva?

Odgovor je u tzv. “šestoj” knjizi Tehnosfere ꟷ u knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-Kibernetika-Transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.), a glasi ovako. Mišljenje nije ancilla scientiae, kako je to najizričitije izveo Heidegger još u Pismu o humanizmu i kasnije u raspravama, predavanjima i seminarima 1960-ih godina. Ono misli ne više bitak i vrijeme, već događaj koji proizlazi iz transverzalne naravi tehnosfere u kozmo-tehnodiceji i svaki je povratak na Itaku ontologije kao metafizike samo puka iluzija. Nikad ne smijemo zaboraviti ono što je Hegel kazao: filozofija je svoje vrijeme sabrano u mislima.

Filozofija time ponovno postaje umna zbilja svog vremena – ona ne predviđa budućnost niti obnavlja prošlost, već u potpunoj transparenciji misli radikalnu suvremenost tehnosfere kao naš jedini ontologijski horizont. Za takvo „novo“ mišljenje nužan je i novi konceptualni jezik. Budući da se nadolazeće mišljenje više ne može osloniti na jezik metafizike (koji je bio jezik biti, supstancije i ljudskoga subjekta), taj novi spekulativni jezik mora funkcionirati kao transverzalni operativni sustav.

U svjetlu ove tzv. šeste knjige Tehnosfere, taj se prijelaz događa na tri radikalne razine:

Od pojmova-reprezentacija do pojmova-operacija

Stari je jezik pokušavao imenovati i predstaviti bitak. Novi jezik nadolazeće filozofije ne reprezentira ništa; on funkcionira kao konceptualni sklop. Pojmovi poput tehnosfere, autopoiesisa, interobjektivnosti i mišljevina nisu stoga nikakve metafore. To su operativni alati koji direktno presijecaju tkivo kibernetičke zbilje. Naposljetku, to je jezik koji ne opisuje stroj, nego misli brzinom i logikom samoga stroja, zadržavajući spekulativni um onkraj pukog računanja.

Jezik koji misli bit slike (Vizualni pojmovnik)

Ako tehnosfera ne počiva na biti jezika nego na biti slike, tada i nadolazeća filozofija mora progovoriti jezikom koji ima moć vizualizacije događaja. To više nije linearni, tekstualni traktat platonističkoga ili hegelijanskoga tipa. To je mišljenje koje stvara konceptualne konstelacije – strukture koje funkcioniraju poput kvantnih skokova, spajajući naizgled nespojive sfere (kozmologiju, biotehnologiju, digitalnu estetiku) u jedinstvenu vizualnu transparenciju.

Subverzija unutar kôda (Imanentna kritika)

Nadolazeće mišljenje ne može pobjeći iz tehnosfere jer “izvan” više ne postoji. Stoga, novi jezik mora biti sposoban za hakiranje sustava iznutra. Koristeći termine samog tehno-racionaliteta (informacija, algoritam, mreža, transhumanizam), filozofija ih dekonstruira i pokazuje njihovu eshatologijsku prazninu. Ona im oduzima ideologijski privid “napretka” i prokazuje ih kao čistu kozmo-tehnodiceju – kao lutanje bez spasa i svrhe.

Misao u interstelarnome prostoru

Izvođenjem ovog novog konceptualnog   jezika u Izgledima nadolazeće filozofije, prekida se pupčana vrpcu koja je filozofiju držala vezanom za tlo humanizma. Nadolazeće mišljenje time postaje nomadsko, interstelarno i hiperplastično. Ono ne traži utjehu niti povratak na Itaku. Ono prihvaća sudbinu da bude sveobuhvatna misaona transparencija samoga stroja u kojem živimo, mislimo i nestajemo. Cjelokupna arhitektonika Tehnosfere – od destrukcije i dekonstrukcije antropologije u prvome svesku, preko „crne kutije“ kibernetike u drugome, mutacije umjetnosti, arhitekture i dizajna u idućima, pa sve do izgleda nadolazeće filozofije – samo je nužnost jednog eksperimentalnoga mišljenja koje ide svojim putem i ne osvrće se na sve one koji to nikad nisu mogli i više ne mogu uopće pratiti zbog toga što nikad nisu istinski ni mislili niti živjeli filozofiju kao svoj prvi i posljednji usud ove sjajne egzistencijalne slobode.