Žarko Paić

1.

Rainer MariaRilke, taj veliki melankolični pjesnik njemačkoga jezika, tvorac pojma otvorenosti (Offene), u Devinskim elegijama i Sonetima Orfeju pokazuje kako se novi pojam ljepote u ovome svijetu izvodi iz otvorenosti bitka ne spram budućnosti, već spram prošlosti. Zato je Apolonov torzo ‘arhajski’, a sam bog mjere i sklada, luka i lire, sada se pojavljuje u okružju posvemašnjega rasapa života kojemu neodgodivo treba unutarnja promjena, novi estetski imperativ.

Apolonov arhajski torzo

Ne znamo glave lik mu veličanstven,
nit cvijet zjenica. Ali mu se zâri
torzo ko svijećnjak u kom stari
pogled se, samo uvrnut, tajanstven,

još čuva. Ne bi mogao inače
da te zasjeni pregib grudi tih,
niti prevojem bedara da se stače
put začetne sredine osmijeh tih;

bezlično-mrtva to bi bila stijena
ispod providnih slapova ramena,
i ne bi poput krzna sjala tako,

niti bi mogao kroz nju da se lije
sjaj kao od zvijezda: jer tu mjesto svako
gleda te. Moraš živjeti drukčije.

(S njemačkoga preveo Mario Kopić, https://pescanik.net/naredba-iz-kamena-2/)

          Rilkeova pjesma savršeno odgovara duhu modernosti iako je izrazito melankolična. Ponajprije stoga što završava svojevrsnom novom ontologijskom zapoviješću koja se podudara naizgled s onom koju je izrekao Arthur Rimbaud u Sezoni u paklu, a koja glasi: „Treba biti apsolutno moderan.“ No, sve to što pjesnici zavještaju i žele unijeti u svakodnevni život umjetnika, naime da postane netko posve drukčiji od masovnoga prosjeka životne dosade u svijetu otuđenosti/postvarenosti bitka samo je reakcija na zbiljsko stanje bezavičajnosti svijeta.

Čitav problem modernosti i otuda naše hiperealne suvremenosti svodi se na naslov Rilkeove pjesme ꟷ Apolonov arhajski torzo. Apolon je bog svjetlosti, razbora, uma, sklada, veličajnosti stvaralačke mjere i naravno bog savršene ljepote. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/povratak-apolona/ ) Što je to „arhajski torzo“? Ništa drugo negoli ljepota otkrhnute povijesti. Mi pripadamo logici fragmenta, a ne ideji cjelovitosti bitka i vremena i zato je ova pjesma u svojoj melankoličnoj ritmici i glazbenoj strukturi pjeva uistinu ne pohvala grčkome bogu iz „arhajskih vremena“, nego liku modernosti koji je još održao fluidnu vezu s prohujalom mitskom prošlošću.

          Kip Apolona nema glavu ni oči, ali Rilke sugerira da je unutarnja svjetlost i energija božanstva i dalje prisutna u samome kamenu. Iako skulptura nema oči, pjesnik osjeća da cijeli torzo “gleda” promatrača. Umjetničko djelo prestaje, dakle, biti pasivni objekt i postaje aktivni subjekt. Kad je pjesnik 1907. godine posjetio Louvre, zadivio ga je ovaj grčki torzo. Bio je to mramorni torzo iz 470. godine prije Krista koji je predstavljao Apolona, ​​a iskopan je 1872. u Miletu. Vjerojatno je ukrašavao lokalno rimsko kazalište. Francuski kipar Auguste Rodin ključna je osoba za razumijevanje Rilkeova stvaralaštva pa tako i ove amblematske pjesme. Rilke je, naime, 1902. godine došao u Pariz kako bi napisao monografiju o Rodinu, a jedno je vrijeme radio i kao njegov tajnik. Taj je susret potpuno promijenio Rilkeov pristup poeziji. Rodin je otvorio posve drugo značenje mita i oblikotvornosti ljudskoga lika za Rilkea. Tvrdio je da umjetnost ne proizlazi iz prolazne inspiracije, već iz mukotrpnog, svakodnevnoga rada.

Rilke je tako ustrajno počeo promatrati predmete, životinje i skulpture (poput Apolonova torza) kao objekte koje kroz stihove treba oblikovati precizno i opipljivo, baš kao što kipar oblikuje kamen ili broncu. Rodin je bio veliki inovator u modernoj umjetnosti jer je nedovršena tijela ili sama torza (tijela bez glave i udova) izlagao kao potpuna umjetnička djela. Prije njega, krnji se kip smatrao oštećenim. Rodin je tako pokazao da torzo može nositi veću emocionalnu snagu nego čitava figura. Upravo taj motiv Rilke slavi u svojem sonetu.

2.

„Zašto je umjetnost lijepa? Zato što je beskorisna. Zašto je život ružan? Zato što je sav sačinjen od ciljeva i svrha i namjera. Svi su životni putovi zacrtani da bi se kretalo od jedne do druge točke. … Ljepota ruševina? Zato što više ničemu ne služe. Draž prošlosti? Zato što je se sjećamo, jer kada se sjećamo, ona postaje sadašnjost, a to nije i ne može biti – besmisao, ljubavi moja, besmisao. …Život je ono Što od njega učinimo. Putovanja su putnici. Ono što vidimo nije ono što vidimo, nego ono što jesmo.« (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, 2001., fr. 330 i fr. 451. S portugalskoga prevela Tanja Tarbuk.)     

Pessoa u Knjizi nemira ne pjeva o mitskim grčkim bogovima poput Apolona čija odljevena torza u gipsu pored uzglavlja ili na baroknome pisaćem stolu drži početkom 20. stoljeća dobro stojeća visoka klasa građanstva. Već je nastupilo doba kopija iako ne i posvemašnje mehanizirane reprodukcije koje će u 20. stoljeću dovesti do onoga što je Walter Benjamin odredio kao gubitak aure umjetničkoga djela. Pessoina je melankolija mediteranska, a ne kao u Rilkea ona koja proizlazi iz dekadencije kulture Srednje Europe i koju pronalazimo idealno uklopljenu u njegove Devinske elegije. No, Pessoa ide korak dalje od Rilkea koji promatra muzejski izloženoga otkrhnutoga grčkog boga ljepote. Za njega je veza između ljepote i ruševina povijesti gotovo neraskidiva. Čak i u krhotinama zadivljeni smo velikim hramovima kakvi se viđaju u prostorima sicilijanskih udolina i uzvisina.

U filmu braće Taviani Kaos fascinira nas prelijet ptica grabljivica ponad planina talijanskoga juga, a ruševine su prošlosti one koje znamenuju upravo to da je ljepota od svih drugih osjećaja ljudskoga bića u suočenju s izvorom svoje emanacije najuzvišenija jer ukazuje na moć silne prirode (physis) i snagu ljudskoga duha (poiesis kao téhne). Inače, posljednja priča naslovljena je Epilog u ovom genijalnome filmu i izvorno je riječ o pripovijetci velikoga Luigija Pirandella. Sam se pisac (kao lik) vraća u svoj sicilijanski zavičaj i u mašti vodi dubok, melankoličan razgovor s duhom svoje preminule majke, prisjećajući se djetinjstva.

Ruševine su naša sudbina. Svi prostori suvremene umjetnosti od samoga početka ovog prijepornoga pojma u 20. stoljeća imaju svoj jedini smisao u tome što su pravo mjesto za izvedbu konceptualno-performativnoga obrata jedino i samo ꟷ ruševine. Ljepota koja ne stanuje u našem vremenu utjelovljena je u melankoliji Apolonova torza i njemu pripadnih povijesnih ruševina na rubovima gradova i u njihovim središtima. Kad sam u emisiji Symposion HTV3 2014. godine sudjelovao u nizu filozofskih razgovora o temama i disciplinama suvremene filozofije koji je sa mnom vodio doc.dr.sc. Tonči Valentić, a govorio sam o stanju i pitanjima estetike danas, nastojao sam pokazati kako je već 1935/1936. godine u djelima Heideggera i Benjamina otvoren i zatvoren problem s estetskim razumijevanjem suvremenosti u doba vladavine moderne tehnologije. Prostor našeg razgovora bio je upravo savršen: napuštena, opustošena i ruševna monumentalna zgrada nekadašnje tvornice „Janko Gredelj“ u Zagrebu.

Snimatelj emisije je lucidno zumirao svjetlost sunca koje se probijalo kroz krhotine staklenoga mozaika i ujedno dok sam govorio o biti praznine s kojom se suočavamo u suvremenoj umjetnosti i filozofiji kao gotovo metafizičkim pitanjem pronašao pravu rupu na tlu, dubine valjda pola metra. (v. https://www.youtube.com/watch?v=slJNPYk1kzk&t=2s )

3.

Zašto su, dakle, ruševine naša sudbina? Zato jer živimo u doba tehnosfere i na „kraju povijesti“ koja je realizacija svih metafizičkih pojmova i ideja u čistoj imanenciji bivanja. Ništa izvan toga više nema svoju vjerodostojnost i zato je ovo mahnito ubrzavanje života istodobno i razlog zašto i dvije fundamentalne melankolije, ona Rilkeova srednjoeuropska i Pesssoina mediteranska, bude sjećanje na doba odavno minulo u svojim težnjama za vječnošću.

Povratka u iskonsko vrijeme bivanja ljepote u svojoj pravoj zavičajnosti više nema. Apolona poznajemo samo preko Rilkeove pjesme o arhajskome torzu, a ruševine koje obitavaju u nama i oko nas o kojima pjeva Pessoa postale su apokaliptički dekor ideje i prakse suvremene umjetnosti.

Čitav svijet živi u ovom ne više imaginarnome muzeju, već u traumatskoj pustolovini Realnoga od kojeg sve više i više ostaju samo nove i najnovije krhotine.