Žarko Paić

1.

Lawrence Durrell

Lezbos

Plejade tonu mirno poput boje,

Slijedi ogromna Zemljina zakrivljenost,

Okrećući se u snu, oceanska krivulja.

Definirana u konkavnome obliku poput ljudskoga oka

Ili obraza pritisnutog toplim na obraz tame,

Poput plesača uz glazbu koju zaslužuju.

Ovaj balkon, mjesečinom pomazana polica

Iznad tihoga vrta drži moj krevet.

Spavao sam. Ali obeshrabrujući jesenski mjesec,

U svom sporome pražnjenju neba

Treba društvo: leži na mrtvima,

I ja sam sada, ja sam.

2.

Lawrence Durrell

Pri prvome pogledu na Loebovog Horacija

Ovdje, gdje je tvoja jasna ruka označila

‘Omraženi čempres’, dodao sam ‘Jer je rastao

Na grobovima, otkrivajući njegov strah od jeseni i urna’,

Prikazujući samotnjaka na gornjem prozoru

Revidirajući metafore za zimsko more: ‘O

Tamna glavo olujom bačenih kovrča’; ili tiho

Promatrajući Sjevernjaču koja poput groznice gori

Odagnava zavist i zanemarivanje običnoga,

Sijajući na ovoj terasi, uzdižući u rekreaciji

Tužno srce Horacija koji ga je morao vidjeti samo

Kao metaforu za sebe i njegovo savršenstvo_

Goruće srce sasvim postojano u svome položaju.

3.

Lawrence Durrell

Aleksandrija

Sretnicima koji sada imaju ljubavnike ili prijatelje,

Koji se sele prema svojim slatkim neotkrivenim krajevima,

Ili koje velika zavjera obmanjuje,

Želim ovo vrtložno jesensko lišće:

Rtove zapljuskane slanim morem,

Stenjane u tami tramvajem

Do horizonta ljubavi ili sreće ili još ljubavi –

Što se mene tiče, ja se sada krećem

Kroz mnoge negativnosti do onoga što jesam.

Ovdje na posljednjem hladnome Farosu između Grčke

I svega što volim, svjetla povjeravaju

Dublju tamu plimi koja se tre;

Vrata se zatvaraju, a mi živi smo zaključani unutra

Između sjena i misli o miru:

I tako u namještenim sobama revidiramo

Indeks naših ljubavnika i naših prijatelja

Od gesti možda zaboravljenih, ali krajeva

Čežnji poput nepovezanih živaca,

I u ovoj tihoj probi njihovih djela

Sanjamo o njima i njegujemo ih kao činjenice.

Sada kada more postaje nemirno poput regruta,

Uzbuđen svježim vjetrom, penje se na morski zid,

Hodam pokraj njega i mislim na vas sve:

B. s njegovim poštovanjem prema Predmetu, i D.

Tražeći u seksu poput velike smočnice staklenke

Označeno ‘Šljiva i jabuka’; i mala, pala

Figura Doriana zvoni poput zvona za muffin —

Svi doista koje je rat ili vrijeme izbacilo

Na ovu obalu i plime se nisu mogle pomaknuti

Bili su predmeti za moj studij i moju ljubav.

A onda se okrećući tamo gdje posljednji blijedi

Svjetionik, poput oslijepljenoga Samsona, stoji

I okreće svoju ogromnu ugljenisanu orbitu na pijesku

Mislim na tebe — zapravo uglavnom na tebe,

U kome bi pisac samo imenovao i izgubio

Udubljenu dječačku usnu i zatvorena

Archerova ramena; ali ovdje da ponovno otkrijem

Plimama i vremenskim manama, kišom

Koja sve pere, kritičara i ljubavnika.

Na vratima Afrike toliko je gradova osnovano

Na rastanku mogla postati Aleksandrija, poput

Lotove žene – metafore za suze;

I čudni student u svojoj ustajaloj, vrućoj sobi na desetom katu iznad luke čuje

Sirene koje tresu drvo njegova srca,

I zatvara svoje knjige, dok najneizrecivije čežnje poput nezašivenih rana

U njemu probuđuju nemirni duh neke djevojke.

Dakle, mi, učeći patiti, a ne osuđivati,

Možemo vam samo poželjeti ovaj veliki čisti vjetar

Osuđen od Grčke, koji se okreće poput kormila

U unutrašnjosti gdje dimi vatre ljudi,

Vrteći vjetrokaze na farmama ili hvata

Ljubavnike u njihovoj svađi u plahtama;

Ili poput šetača u tami,

Kuca i uznemirava umjetnika za njegovim papirima

Tamo gore sam, na noćnim Alpama.

Ne mislim uopće tumačiti složenu strukturu Durrellove poezije koju volim i kad je više negoli neobarokno razularena i refleksivno enigmatična. Uzeo sam ove tri pjesme, a mogao sam i uzeti i neke druge i treće tek stoga da osjetimo ritam njegovih uzvišenosti i banalnosti u sklopovima riječi. Prvo što mi je palo na pamet jest da u sve tri pjesme osluškujemo bilo drevne i suvremene Grčke te Shakespearovu auru nevidljive tajne ruke koja mistično uređuje ovaj svijet po svojoj mjeri i mjeri onoga što je vječno i postojano poput etera na nebu i smlavljenih kostiju koje svijetle u praznim grobovima aleksandrijskih katakombi. I naposljetku Aleksandrija, grad koji bez Lawrencea Durrella uopće nema svoju topologiju svjetla i tame i jer baš on uzdiže kao simbol stvoren iz ljepote jezika u stvaranju svijeta svako biće koje se kupa u njegovoj omami i žegi i koji se potom zrcali na zakrivljenoj glavnoj aveniji poput utisnutih tragova zlatnih kočija u pijesak s kojeg izranjaju obnažena tijela ogrnuta smeđim ustajalim ponjavama.

          Durrelove su pjesme korelacije užarenosti i teških mirisa ovoga Grada. S dolaskom večeri i blistava sazviježđa u njima svetkuju panteistički mudraci i divne žene windsorske, gnostički sveci iz koptskih udaljenih mrtvih gradova u pustinji kao i njihova moć preobrazbe iz osornih ljubavnika u tašte konzule što se nadmeću svojim znanjem okultnih tajnih jezika Egipta još i prije negoli je grčka dijaspora ovdje utemeljila prve naseobine i stvorila velikog Konstantina Kavafisa, jedinog pjesnika koji je znao stvoriti sliku mišljenja koja spaja neumrlu mitsku prošlost s ovom nemuštom prolaznošću i ništavnošću suvremenosti.

          Plejade tonu mirno poput boje…

Pjesnici utemeljuju gradove još kad su palače i hramovi, tržnice i slavoluci, šetališta i posljednja počivališta samo vizija onih koji grade i razgrađuju. Riječi preostaju posljednja pomast od života i kad se i one pretvore u puke znakove ništavila, onda je sve već posve okrnjeno u svojoj goloći poput prazne ljušture vremena.

Riječi su glazba vedrine i melankolije. Njihov odjek stoljećima podaruje Grčkoj i Aleksandriji moć onoga što se naziva jednom začudnom i krajnje izlizanom riječju s podrijetlom u latinskome jeziku. Ta riječ je civilizacija i odnosi se na svezu grada i građanskosti u svim formama plemenite nakane da svijet koji se ostavlja u nasljeđe Drugima nosi navlastiti znamen ljepote, umnosti i razboritosti ljudi ovjekovječenih u njihovim spomenicima čak i kad su krhotine prekrivene stoljetnim muljem i šašom ꟷ potonulo groblje opsjena i ništa više.

U Durrellovim pjesmama koje su više metafore za suze negoli svjetionik, poput oslijepljenoga Samsona, vlada kaotični poredak smisla koji se neprestano obnavlja kao oceanska krivulja, definirana u konkavnome obliku poput ljudskoga oka…

Kad bih trebao odrediti nekim neologizmom njihovo otajstvo i jasnoću kojim se prelijeva svjetlost iz jednog ugla sobe u drugi u iskrivljenju gotovo transverzalno rekao bih da su to fragmenti jedne veličajne zvučne alegorije, čista polisemija metafizičkoga iskustva ljubavi. Jer riječi koje slušamo su glazba sfera i prethode slikama više negoli što slike prethode riječima. Evo, poslušajte još jednom samo ovo:

Ovaj balkon, mjesečinom pomazana polica

Iznad tihoga vrta drži moj krevet.

Spavao sam. Ali obeshrabrujući jesenski mjesec,

U svom sporome pražnjenju neba

Treba društvo: leži na mrtvima,

I ja sam sada, ja sam.

Ponoć je. Krijesnice lete u nebo, dok se snovi utapaju u kristalima jednog proigranoga života kojemu je vatrena kugla s Goyinih crnih slika uvijek označavala prolaz u drukčiju svetu otvorenost od ove ponavljajuće dosade jednog te istoga začaranoga kruga.

          Knjiga pada na koljena, svjetlost pada nad bezdanom i rasprostire se unedogled.

Želim ovo vrtložno jesensko lišće: Rtove zapljuskane slanim morem (…) Vrata se zatvaraju, a mi živi smo zaključani unutra između sjena i misli o miru…

Sve se ponavlja i sve je različito isto.

Jezik prekriva siva lica pustinjaka koprenom svojih izmišljanja.

Dolje je mrtvo more u daljini i sve biva kao sa slika starih majstora osim samo jedne stvari: nedostaje strasti i udivljenja, nedostaje elementarnoga patosa za slušanjem onih valova koji još uvijek šumore u noći…

Lezbos, Horacije i Aleksandrija…

          Teško je još nešto više o tome bilo što reći.