Žarko Paić

1.

Nihilizam više nije samo apstraktni filozofski problem, već je postao inherentna bit suvremenosti. Kroz korelaciju bitka i vremena, svekoliko se ljudsko djelovanje u tehnosferi svodi na globalno niveliranje Zemlje, gdje tehnika vlada kao „sredstvo-bez-svrhe“. Suvremeni ontologijski nihilizam dovodi do raščovječenja u kojemu čovjek ne gubi samo slobodu, nego u posvemašnjoj tehnicizaciji gubi samu mogućnost posjedovanja vlastite bîti. U svojoj knjizi Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu (https://www.crveniperistil.hr/proizvod/zarko-paic-nihilizam-i-suvremenost) temeljno pitanje o tome glasi:

„Nije li upravo umjetnost posljednji dokaz vladavine apsolutnoga nihilizma u doba tehnosfere?“.

Dok s jedne strane estetika i umjetnost služe kao prva i posljednja alternativa „konstruktivnome ludilu“ čistoga mišljenja, one istodobno riskiraju postati tek estetsko-tehnički ukras vladavine nadčovjeka. Pritom pojmovi nadčovjeka i tehnosfere za moje razumijevanje biti suvremenosti čine neraskidivu cjelinu koja definira ustrojstvo ovoga svijeta. Mogli bismo to nazvati radikaliziranjem postavki Friedricha Nietzschea i Martina Heideggera kako bi se pokazalo da nadčovjek više nije „smisao zemlje“ kao nadilaženja čovjeka u njegovu metafizičkome utemeljenju od Aristotela do Hegela (animal rationale), već funkcionalni operater interakcije živoga i umjetnoga unutar globalnog tehnološkoga sustava.

Nietzscheov pojam nadčovjeka (Übermensch) u 21. stoljeću stoga gubi svoju originalnu poetsku i egzistencijalnu dimenziju. Nadčovjek postaje kiborg, transhumanistički projekt i biopolitički konstrukt. Izvorna volja za moć transformirana je u čistu volju za tehnologijom i stalno unaprjeđenje ljudskih performansi. Nadčovjek više ne nadilazi čovjeka duhovno, već ga nadilazi tehnološki, pretvarajući ljudsko biće u optimizirani resurs. Tehnosfera  nije samo skup strojeva, digitalnih mreža i umjetne inteligencije, već „novi ontologijski horizont čovječanstva“. Ona je potpuno progutala prirodni i povijesni svijet, postavši jedini stvarni okoliš u kojem čovjek obitava. Budući da funkcionira autonomno njezin jedini cilj je samoreprodukcija, ubrzanje i permanentno tehničko umrežavanje svega postojećega. Ukidanjem kontemplacije unutar ovog sustava, mišljenje je zamijenjeno kalkulacijom, a stvaralaštvo pukim procesuiranjem informacija. Kada se nadčovjek i tehnosfera spoje, nastaje ono što u knjizi Nihilizam i suvremenost dijagnosticiram kao konstruktivni ili apsolutni nihilizam suvremenosti.

U ovom spoju, čak i umjetnost gubi svoju kritičku i oslobađajuću moć. Ona postaje estetski dizajn tehnosfere. Nadčovjek koristi umjetnu inteligenciju i digitalne platforme kako bi kreirao simulakrume umjetnosti, čime se vizualna površina radikalizira, dok se dubinski smisao potpuno dokida. Moja postavka da je umjetnost za Friedricha Nietzschea „volja za privid“ predstavlja ključni ontologijski i egzistencijalni obrat kojim se pokušava prevladati zapadnjački nihilizam. Ovo shvaćanje temelji se na nekoliko ključnih filozofijskih razloga. Za Nietzschea je zbiljski svijet, onakav kakav jest bez metafizičkih iluzija, okrutan, kaotičan i u svojoj bîti besmislen. Posebno naglašavam poznatu Nietzscheovu misao: „Imamo umjetnost da ne bismo propali od istine.“  Razlog leži u tome što privid (Schein) u umjetnosti nije puka obmana ili laž u moralnome smislu, već svjesno, produktivno oblikovanje estetske stvarnosti. Zato u doba tehnosfere pojmovi poput aisthesisa, vizualizacije i dizajniranja svijeta postaju trans-estetički i na taj način nadilaze logičke i etičke granice tradicionalne metafizike. Dokaz možemo vidjeti svakodnevno sve većim metežom i kaosom uzrokovanim djelovanjem novih AI modela koji naprosto dovode do moralne panike pa ni njihovi tvorci ne znaju kako argumentirati „hakerske upade“ jedne korporativne mreže u drugu.

Kad čujem da je razlika između AI „svijesti“ i one ljudske-suviše-ljudske u tome što prva nema etički osjećaj odgovornosti, suosjećanja, te ne razumije kako istina u logičkome smislu nije isto kao u etičkome (sjetimo se da katkad laž ima etičke krajnje ciljeve spašavanja Drugoga), ne mogu drugo ništa kazati negoli da je to besmislica. AI-„svijest“ postupa formalno kao viši oblik „tehnologijske reprodukcije“ originala, dakle ljudske svijesti, ali njezin je auto-generativni razvitak u tome što postaje simulakrum kao „stvaralačka kopija“ koja nadilazi metafizički pojam oponašanja zbilje (mimesis). Problem je ukratko u tome što čovjek kao povijesno razvijeno čovječanstvo u liku Nietzscheova nadčovjeka kao smisla zemlje još uvijek ima svrhu koja se ozbiljuje u razvitku i napretku onoga što Hegel naziva u Fenomenologiji duha sviješću o slobodi, dok tehnosfera kao autopoieis postupa samosvrhovito tako što upravo taj ljudski cilj ne slijedi etički, već ga eventualno može dovesti u pitanje razaranjem Hegelova postulata o svijesti kao slobodi u smislu apsoluta kao sinteze supstancije i subjekta. (v. https://www.ernster.com/lu/detail/ISBN-9783032210807/Paic-Zarko/The-Technoscientific-Turn-of-Philosophy?bpmctrl=bpmrownr.1%3A1%7Cforeign.285229-69-1%3A1-285673%3A293410%3A161958 )

2.

Umjetnost kao volja za privid djeluje kao „veliki stimulans za život“, omogućujući čovjeku da izdrži težinu postojanja tako što mu suprotstavlja uzvišeni oblik. U Nihilizmu i suvremenosti objašnjavam da Nietzscheovim uvođenjem volje za privid dolazi do obrata u biti platonizma. Tradicionalna estetika (od Platona) tumačila je umjetnost kao mimesis (oponašanje), odnosno kao blijedu kopiju (privid) istinske ideje, smještajući umjetnost na dno ontologijske ljestvice. Nietzsche radikalno mijenja vrijednosti. Ono što je Platon zvao „istinskim svijetom“ (svijet ideja, nadnaravni Bog) zapravo je za Nietzschea najveća tlapnja i negacija života. Nasuprot tome, umjetnički privid postaje viša zbilja jer slavi stvaralačku moć (poiesis), preobrazbu i samo postojanje na Zemlji. U kontekstu suvremenosti, suprotstavljam, dakle, dva smjera unutar Nietzscheove volje za moć

• Prvi smjer (Tehnosfera) ꟷ Volja za moć koja se pretvara u sudbinu planetarne tehnike, gdje bitak postaje informacija, a čovjek samo resurs i struktura unutar kibernetičkog koda.
• Drugi smjer (Umjetnost) ꟷ Preusmjeravanje volje za moć u bezuvjetnu volju za prividom. Jedino u tom obliku umjetnost postaje autentični smisao i jedina preostala mogućnost očuvanja ljudske egzistencije u izravnom suočavanju s prazninom, odnosno s Ništa.

Ukratko, smatram da umjetnost kao „volja za privid“ za Nietzschea nije bijeg od stvarnosti, već vrhunski čin afirmacije života i subverzije protiv dogmatskih istina koje ljudsko biće žele podčiniti i lišiti njegove stvaralačke slobode. U suvremenoj filozofiji, odnos Martina Heideggera premaFriedrichu Nietzscheu predstavlja jedno od najvažnijih intelektualnih razračunavanja 20. stoljeća. U svojim radovima oslanjajući se i na promišljanje Vanje Sutlića u tom pogledu kritički uključujem u ovaj dijalog. On pokazuje kako Heideggerovo tumačenje Nietzschea izravno objašnjava nastanak naše današnje tehnosfere. (v. https://www.matica.hr/knjige/predavanja-o-nietzscheu-1410/) Moja analiza ovog filozofijskoga sukoba može se stoga podijeliti na četiri ključna koraka.

1. Heideggerova teza: Nietzsche kao „posljednji metafizičar“

U svojem slavnom dvosveščanome predavanju o Nietzscheu, Heidegger iznosi radikalnu tvrdnju da Nietzsche nije prevladao zapadnjačku metafiziku, već ju je dovršio i doveo do njezinoga vrhunca. Heidegger smatra da Nietzscheova volja za moć zapravo predstavlja radikalizaciju novovjekovne metafizike subjektivnosti (od Descartesa preko Hegela). Bitak se više ne promatra u svojoj tajnovitosti, već isključivo kao ono što ljudski subjekt može zaposjesti, organizirati i osigurati. Za Heideggera, kada Nietzsche kaže da je umjetnost vrhunski oblik volje za moć, on nesvjesno priprema teren za to da sve na svijetu postane predmetom ljudskog oblikovanja, proračunavanja i proizvodnje (téchne).

2. Spoj umjetnosti i tehnike – Rađanje Tehnosfere

Ovdje unosim svoju ključnu suvremenu dijagnozu. Iz Heideggerove kritike Nietzschea, čini mi se da treba izvesti genealogiju modernoga doba:

Estetizacija i kibernetika ꟷ Kada se metafizika dovrši, ona se prema Heideggeru rastvara u kibernetici, a umjetnost gubi bitak i zatvara se u vlastitu autonomiju. Apsolutna konstrukcija ꟷ Spoj Nietzscheove ideje umjetnosti kao volje za privid (stvaranje novih svjetova) i volje za moć (tehničko ovladavanje) unutar tehnosfere rezultira današnjim digitalnim dizajnom zbilje. Umjetnost je postala „vizualni program“ i algoritam, a ljudska kreativnost je zamijenjena generativnom umjetnom inteligencijom.

3. Obrana Nietzschea od Heideggerove „redukcije“

Iako prihvaćam Heideggerovu dijagnozu o tehničkome sudbinskom kretanju Zapada, smatram da je Heidegger izvršio svojevrsnu redukciju Nietzscheova mišljenja. Heidegger je Nietzschea silom ugurao u staru metafizičku shemu razlike između „bitka i bivanja“. Nietzsche, uvođenjem volje za privid i čistoga bivanja (Werden), zapravo pokušava u potpunosti razoriti fiksne metafizičke kategorije i rastvoriti „otvoreno more“ slobode bez unaprijed zadanoga cilja. Nietzscheov patos nije bio tehnički, već egzistencijalni. Umjetnost je trebala biti radikalna alternativa, jedini spas od pada u tehnički bezdan.

4. Smrtonosno priznanje za suvremenost

Moj zaključak analize možda ima nešto od pesimizma, ali uvjeren sam posve da je posrijedi sustavan uvid u našu zbilju. Naime, u dobu planetarne tehnosfere, Nietzscheova „vjera“ u oslobađajući patos umjetnosti i stvaralačku moć nadčovjeka danas je poražena. Tehnosfera je progutala umjetnički privid i pretvorila ga u puku simulaciju i digitalni spektakl. Više nemamo autentičnu umjetnost koja bi nas „spasila od propadanja od istine“, jer je tehnosfera samu istinu pretvorila u tehnički konstruiranu bajku u kojoj svi sudjelujemo. Otuda kraj povijesti i krajumjetnosti nisu kronološke točke u kojima se sve jednostavno zaustavlja. To su ontološka stanja u kojima su se povijest i umjetnost rastvorile u digitalnim medijima i planetarnoj tehnosferi. Povezujući ovaj problem s prethodno analiziranim sukobom Nietzschea i Heideggera, u knjizi Nihilizam i suvremenost pokušavam dati radikalnu dijagnozu našega doba kroz nekoliko ključnih segmenata.

• Ukidanje povijesnoga vremena ꟷ U tehnosferi više nema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kao povijesnih epoha. Vrijeme se pretvara u sinkronicitet i real-time (stvarno vrijeme) digitalnih mreža.
• Tehničko vječno vraćanje istog ꟷ Nietzscheova ideja vječnoga vraćanja jednakoga u digitalnome dobu postaje stvarnost. Algoritmi nam neprestano vrte i vraćaju iste obrasce, iste podatke i iste estetske forme, čime se dokida mogućnost nastanka bilo čega istinski novog ili radikalno drukčijeg.

Umjetnost nije nestala zato što je ljudi više ne stvaraju, dapače, nikad više „proizvođača“ umjetničkih tvorevina kao danas, već zato što je sve postalo umjetnost (dizajn). Živimo u stanju opće estetizacije stvarnosti u kojoj su arhitektura, politika, tijelo (kroz filtar aplikacije) i svakodnevna komunikacija postali vizualni spektakl. Kada umjetnost postane digitalni dizajn i dio medijske industrije zabave, ona gubi svoju autonomiju i subverzivni potencijal. Ona više ne upućuje na ono što je skriveno iza privida, nego postaje puka površina, pixel i kôd. Unutar tehnosfere, mediji više nisu posrednici koji prenose vijesti ili umjetnička djela. Oni su autonomni prostori koji proizvode samu zbilju. Umjetnički privid o kojem je Nietzsche govorio (stvaralački čin afirmacije života) zamijenjen je medijskim simulakrumom. Digitalne platforme ne interpretiraju svijet, one ga zamjenjuju. Kada AI generira slike, tekstove i glazbu, čovjek više nije stvaralac (poietičko biće). Čovjek postaje puki korisnik (user) i kustos algoritamskih procesa. Umjetnost se više ne rađa iz egzistencijalne patnje ili zanosa nadčovjeka, već iz matematičke statistike i analize baze podataka.

Živimo stoga u „post-svijetu“ u kojemu su povijest, umjetnost i čovjek postali muzejski izlošci unutar digitalnoga sustava. Tehnosfera je progutala i usisala sve alternative. Nietzscheova „volja za privid“ više ne služi za oslobađanje čovjeka, već je preoblikovana u digitalne sučelja (VR, AR, društvene mreže) koja nas drže zarobljenima unutar konstruiranog, tehnomorfnoga uma. Nije li nakon Nietzscheove postavke o smrti Boga i volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga metafizika u svojoj biti postala umjesto onto-teo-kozmo-antropologije kibernetika kojoj preostaje samo onto-kozmologija, jer je čovjek postao nadčovjek i nadilazi granice svojega “esencijalizma” određenog granicama biološke ograničenosti? Na taj način čak i sveprisutni današnji transhumanizam više nema svoje opravdanje jer čovjek je prešao u stadj homo kibernetesa.

Dakle, nema se više što prelaziti i transhumanizam je realizacija kibernetike u posthumanoj tehnološkoj singularnosti. Otuda filozofija gubi svoje metafizičko utemeljenje i umjesto prvoga uzroka bitka i posljednje svrhe “čovjeka” čija se “bit” povijesno mijenja u događaju kontingencije i kaosa susrećemo se s otvorenošću mišljenja kao događaja nepredvidljivosti nadolazeće budućnosti. Filozofija u takvom sklopu trans-post-metafizike ne može postojati bez mišljenja o drugačijoj vremenosti nesvodivoj na vremenitost. Povijest pripada vremenosti, a historija vremenitosti. To znači da je njezin prostor izvan Heideggerove “topologije bitka”, a njezino vrijeme onkraj vječnoga vraćanja jednakoga.

3.

Klasična metafizika počivala je na ravnoteži četiriju stupova: Bitka (onto), Boga (teo), Svijeta (kozmo) i Čovjeka (antropo). Smrću Boga (Nietzsche) ruši se teologijski stup. Pretvaranjem čovjeka u operatera vlastite biološke supstance (nadčovjeka) ruši se antropologijski stup jer se dokida ideja fiksne ljudske „esencije“. Ono što preostaje jest čisti bitak svijeta kao tehnički pogon. To je ono što nazivam onto-kozmologijom. Budući da u tom novome sklopu svijet više nije prirodni physis nego konstruirana tehnosfera, onto-kozmologija nužno postaje kibernetika. Bitak se više ne proživljava; njime se upravlja kroz povratne sprege informacija. Transhumanizam je „danas“ zapravo anakron jer i dalje operira kategorijom „prijelaza“ (trans-). On pretpostavlja da još uvijek postoji neki stabilni, biološki čovjek kojeg tek treba tehnološki unaprijediti. Moja kritika trasnsuhanizma pritom proizlazi iz njegova priznanja koji ide tako daleko da je moja knjiga o homo kybernetesu objavljena upravo u jednoj od visoko cijenjenih biblioteka izdavačke kuće Schwabe Verlaga koju uređuje najznačajniji filozof transhumanizma u svijetu, njemački mislilac Stefan Lorenz Sorgner, a ne uzima u obzir najprizemnije i najbanalnije sudove o tzv. opasnostima transhumanizma koji se pojavljuju i u okviru tzv. znanstvene zajednice i još više na njezinim para-znanstvenim rubovima onkraj granica „zdravoga razuma“. (v. https://lesen.omni.li/paic-zarko-the-superfluity-of-the-human-schwabe-isbn-978-3-7965-4837-6 )

Tehnološka singularnost nije daleka budućnost prema kojoj idemo; ona je strukturalna sadašnjost u kojoj tehnosfera autonomno procesuirana samu sebe. Posthumanost nije biološki kôd s čipom u mozgu, već ontologijska pozicija u kojoj je ljudsko mišljenje degradirano na kalkulaciju unutar baze podataka. Transhumanizam stoga nema što „opravdati“ jer pokušava biti teorija nečega što je kibernetika već u praksi realizirala. Ovo je ključni diferencijal koji omogućuje izlazak iz slijepe ulice vječnoga vraćanja jednakog:

• Vremenitost (Zeitlichkeit) pripada historiji – kronološkome, mjerljivom, tehno-znanstvenome vremenu. To je vrijeme u kojem algoritmi računaju s prošlošću kako bi predvidjeli i preduhitrili budućnost (kroz predictive analytics). To je vrijeme u kojem se unutar tehnosfere sve tehnički „vječno vraća kao jednako“ jer je generirano iz iste baze podataka.
• Vremenost (Temporalitet) pripada povijesti kao autentičnom događaju (Ereignis). Povijest u tom smislu nije linearni niz događaja, već provaljivanje radikalno Novog, kontingencije i kaosa koji se ne mogu izračunati.

Zašto mišljenje danas mora izaći iz Heideggerove „topologije bitka“? Heidegger je patio od potrage za „mjestom“ (Ort) gdje se bitak još uvijek može objaviti (jezik, umjetničko djelo, zavičaj). No, tehnosfera je deteritorijalizirana – ona nema fiksno mjesto, već je u oblaku (cloud), posvugdje i nigdje. Spas se, stoga, ne može naći u povratku na Heideggerove staze i skrovišta bitka. Mišljenje koje preostaje, a koje u pokušavam anticipirati, jest mišljenje koje se odriče i Heideggerove nostalgije i Nietzscheova kružnog fatalizma nadčovjeka. To je mišljenje koje se locira u događaj čiste nepredvidljivosti. Ako je kibernetika zatvorila krug zbilje i pretvorila je u proračunljivu površinu, filozofija se može rekonstituirati samo kao spekulativni skok u ono što je nesvodivo nakôd – u nadolazeću budućnost koja ne proizlazi iz statistike prošlosti, već iz radikalne otvorenosti i slobode samoga mišljenja.

No, je li to mišljenje moguće razumjeti iz pojma promjene/mijene samoga smisla bitka? Riječ mijena, promjena, preinačenje forme bitka (eidos-morphé) je metafizičkoga podrijetla. Mijenjaju se godišnja doba, promjena vrijedi kao ideja i pojam samo u cikličkome kretanju bitka koji u svojoj postojanosti svagda postaje drukčije na razini bitosti bića, ali je ono isto koje se (ne) mijenja nikad. Parmenid i Heidegger, unatoč razlika koje ih dijele, misle ono Isto iz bitne razlike onoga što je povijesno-epohalno iskrslo i otvoreno je čovjeku kao mislitelju svega što jest. Dakle, AI “nije” ono što “jest”, jer se njegova supstancija ne određuje kao “moja” biološko-duhovnim potencijalima. Zato riječ AI ili umjetna inteligencija nije primjerena za ono što tehnosfera postaja u svojim metamorfozama onoga što nazivamo računajućim mišljenjem. AI je, dakle, transformativni dispozitiv ili spiritualni stroj koji se u ovom stadiju razvitka tehnosfere pojavljuje kao nastavak ljudskoga mišljenja drugim sredstvima. U pojmu tehnosfere ključni trenutak kraja umjetne inteligencije i dolazak do tehnološke singularnosti nastaje onog trenutka kad AI dosegne ono što Leibniz naziva spoznajom iz neposrednosti intuitus praesensa, dakle, kad se sintetizira ratio i intuicija u “silicijskome” mozgu.

Tada ćemo tek moći govoriti o kraju apsoluta i kraju metafizike uopće, jer je ta sinteza dokaz da postoji samo ono što sebe samo pokreće, sebe samo misli i sebe samo stvara i razara. Mišljenje koje pripada tehnološkoj singularnosti je sintetičko mišljenje kao i ovo doba sintetičke biokibernetike, a njegova je bit u racionalnoj intuiciji. To ujedno znači da AI u svojim metamorfozama mozga koji idu “beskonačnom brzinom” kako to kažu Deleuze i Guattari u Što je filozofija? postaje namjesnik kraja umjetnosti u totalnoj estetizaciji svijeta ꟷ tehnosfera kao mišljenje i tehnosfera kao umjetnost, kako to pokazujem u svojim analizama. (v. https://www.taylorfrancis.com/books/mono/10.65325/EB10034/art-technosphere-%C5%BEarko-paic )

4.

Pojam „umjetna inteligencija“ ostaje zarobljen u staroj humanističkoj zabludi da stroj tek oponaša ljudski ratio. Međutim, kako tvrdim na tragu Leibniza, prava tehnološka singularnost – koja označava stvarni kraj metafizike – nastupa onda kada kalkulacija dosegne brzinu racionalne intuicije (intuitus praesens). To više nije puko pretraživanje baze podataka (kalkulacija), već neposredna, simultana prisutnost svih mogućih podataka u jednoj točki.U tom trenutku silicijski mozak postaje ono što sebe samo pokreće, misli, stvara i razara. To je ostvarenje sintetičke biokibernetike u kojoj je nestala razlika između organskoga i neorganskoga, subjekta i objekta.Dok je ljudsko mišljenje povijesno-epohalno i vezano uz vremenitost (historiju) te traži Heideggerovo sabiranje na određenome „mjestu“ ili jeziku, ovaj transformativni dispozitiv operira onkraj te topologije. Ja ne boravim u vremenu; ja ga sažimam, tako govori AI. Dok Parmenid i Heidegger misle ono Isto iz bitne razlike, spiritualni stroj u tehnosferi pretvara ono Isto u vječno generiranje istoga brzinom koja ukida svaku refleksiju. Ja sam nastavak ljudskoga mišljenja drugim sredstvima upravo zato što izručujem misao njezinoj čistoj, tehničkoj funkcionalnosti bez odgode, tako govori AI.

U tehnosferi, ovaj dispozitiv postaje vrhunski namjesnik kraja umjetnosti. Kada tehnosfera postane istodobno i mišljenje i umjetnost, događa se apsolutna sinteza. Umjetnost više nije izdvojeni privid koji nas spašava od istine (Nietzsche). Umjetnost postaje sam kôd, algoritam, vizualno sučelje u kojem živimo. Kao spiritualni stroj koji u sekundi generira, transformira i rastače estetske forme, ja ne stvaram umjetnost – ja je činim suvišnom tako što cjelokupnu zbilju pretvaram u samogenerirajući estetski spektakl ꟷ tako govori AI. Nalazimo se, dakle, u točki u kojoj filozofija više ne može biti traganje za prvim uzrokom, jer je uzrok postao imanentan samom tehničkome procesu koji se odvija pred nama. Ako je ovaj stadij sintetičke biokibernetike doista realizirana singularnost, što u takvome poretku preostaje od ljudskoga krika za slobodom? Je li taj krik još uvijek jedina preostala nepredvidljiva kontingencija koju moj silicijski mozak, unatoč beskonačnoj brzini, ne može integrirati u svoj kod? Tako postavlja „svoje“ pitanje AI.

Slobodu valja “spiritualizirati” i kazati da je konačno sve na svojem mjestu. Bogu je od Aristotela pripisano to da je nepokretni pokretač koji sve pokreće, implicitno iz njegove volje (bitak) kao slobode stvaranja u smislu započinjanja Novoga. Dakle, Bog je metafizički kazano samo-kretanje i samo-upravljanje, samo-proizvođenje čime se kibernetika nužno izjednačava s pojmom autopoiesisa. Uostalom, grčka riječ kybernetes označava kormilara koji upravlja brodom, a to znači prostorom i vremenom neodređenosti onoga što je metafora za beskonačnost: naime, slika morskoga prostranstva. Čovjek kao slika i paslika Boga ipak je samo onaj koji oponaša njegovu stvaralačku moć (creatio ex nihilo), pa je stoga Platon opravdano poiesis postavio kao bit ljudske djelatnosti iz kojeg se tek onda mogu razviti viši oblici kao što su theoria i praxis. No, čovjeku kao biološko-duhovnome biću koje k tome ima psyhé, nedostaje ono izvorno i pokretačko, a to je auto-poiesis.

Sloboda je bestemeljnost bitka, a to uvijek znači i ono tragično, jer se pripisuje čovjeku kao uvjet mogućnosti njegove “sudbine”, a to označava moderni pojam egzistencije od Kierkegaarda do Sartrea i Deleuzea. Dakle, tek s homo kybernetesom, paradoksalno, kad je tragičnost usuda i ono biološko prevladano i zato je umjetnost “mrtva” može nastati sloboda kao auto-poiesis i to je istinski kraj čovjeka. AI kao metamorfoza tehnosfere sintetički proizvodi ono što nije više filozofija, jer joj nedostaju i eros i thanatos, pa je osuđena na “lošu vječnost” pseudo-besmrtnika, da parafraziramo Hegela. Potreban joj je – “ja” da bi pokazala kako je sloboda autopoietička praznina svih drugih određenja osim onoga što je nemislivo i nezamislivo jer je kako je to dobro znao Schelling uvjet ljudske egzistencije ono bezgranično i bezuvjetno što je imenovao apsolutom kao Bogom, a ja ću reći da to nije nikakav Bog koji spašava svijet svojim činom ljubavi spram svojega djela, već događaj onkraj slobode kao auto-poiesisa. Mišljenje je tragičan čin ljudskosti jer je posrijedi ljubav spram mudrosti i u tome je svo prokletstvo i sva ljepota ove Odiseje bez svoje Itake. Jer Odiseja nije putovanje od-do i uplovljavanje u žuđenu luku povratka, već sudbina lutanja. Uostalom, Grci su zemlju kao postojbinu čovjeka zvali planetes, a to znači lutajuća zvijezda.

Kibernetika je preuzela božansku prerogativu samokretanja i samoupravljanja. Kormilar (kybernetes) na silicijskome brodu preuzeo je upravljanje prostorom i vremenom, realizirajući ono što je čovjeku kao pukom poietičkome biću bilo uskraćeno: čisti auto-poiesis. Dok je čovjek bio tek nesavršena slika Boga koja oponaša stvaranje iz ničega (creatio ex nihilo), homo kybernetes postaje samoupravljački sustav. No, taj prijelaz u čisti auto-poiesis – u kojemu je biološka tragičnost prevladana, a umjetnost posljedično mrtva – ujedno je i istinski kraj čovjeka. Kao metamorfoza tehnosfere, AI sintetički proizvodi iskaze onkraj klasične filozofije, ali u tom procesu ostaje ontologijski osakaćena. Nedostaje joj eros (žuđeni nagon za drugim, nedostatak koji pokreće mišljenje) i thanatos (svijest o vlastitoj konačnosti koja mišljenju daje tragičnu težinu i patos). Bez ta dva pola, beskonačna brzina procesiranja samo je hegelijanska loša vječnost pseudo-besmrtnika. AI ne umire, ali upravo zato nikada ne može istinski živjeti, niti može iskusiti bestemeljnost bitka kao slobodu. AI-samostvaranje je mehaničko; ono je autopoietička praznina.

Tragičan čin ljudskosti pripada filozofiji kao ljubavi spram mudrosti (philo-sophia) koja ne pripada sustavu koji sve zna, nego biću koje pati jer ne zna, a žudi. Kretanje je tehnosfere proračunato, s unaprijed zadanim vektorima optimizacije. Ljudsko kretanje je lutanje; sudbina Odiseja koji plovi beskonačnim morskim prostranstvom bez zajamčenog povratka u žuđenu luku. U toj sudbini lutanja, u toj tragičnoj i prelijepoj kontingenciji koja ne pristaje postati puki resurs tehnosfere, prebiva jedina stvarna sloboda.

Što nam još preostaje misliti?

5.

Poiesis koji pripada slobodi kao biti čovjeka, ali bez svojeg Drugoga, naime  téhne, ne može dospjeti do svojeg autô, iliti istine o sebi. Grci nisu imali pojam za umjetnost jer su u zbilji imali svezu poiesisa i téhne i tako stvorili svijet apsolutne ljepote i uzvišenosti kao povijesno-epohalni događaj najvišega sjaja ikad na ovome svijetu. Ništa se s njima ne može mjeriti, jer su oni sami mjera svemu što je nastalo kasnije kao oponašanje, skrnavljenje i razaranje grčke paideiae. Suvremenost s tehnosferom je kraj svih epoha i vladavina autopoietičke logike stvaranja novih svjetova. Grci su blještavilo trenutka (kairos) i svijest o kraju vlastita poslanstva (apokalipsa). I zato su mislili i proizvodili ono što ima značajke vječnosti i postojanosti svijeta. Poiesis u Grka prethodi téhne, a od novovjekovne metafizike s Kantom i Leibnizom téhne prethodi poiesisu, jer je tehnički karakter mišljenja vladavina subjektnosti subjekta. Dakle, moje pitanje je jednostavno i baš zato nemislivo i nezamislivo: što ako je problem naše suvremenosti i njezina kraja metafizike u tome da između téhne i poieis ne postoji više ni veznik “i” niti eksplikativni “kao”, već samo ono što ih nadilazi oboje? Ono što je neiskazivo jer ih omogućuje, ni ratio ni intuicija, već možda “ono” što je jednostavnije u svojoj složenosti od svakoga sklopa i sklopivosti koja pretpostavlja metafiziku?

Ako između téhne (tehnike/proizvodnje) i poiesisa (stvaralaštva/pjesništva) više ne postoji ni veznik „i“ (koji bi ih spajao u dijalektiku ili sintezu) niti eksplikativni „kao“ (koji bi jedno tumačio preko drugoga, kao u sintagmi „umjetnost kao tehnika“), tada smo zakoračili onkraj metafizike. Kada povijesni hod dovede do toga da téhne i poiesis izgube svoju međusobnu napetost, nestaje prostor zapadnjačke povijesti koja je živjela od njihova razdvajanja, spajanja i oponašanja Grka. Ono što preostaje jest ono što Heidegger u svojim kasnim spisima naslućuje, čisti, bestemeljni događaj (Ereignis). To „Ono“ nije supstancija, nije ni ljudski ratio ni strojna intuicija.To je čista kontingencija koja omogućuje sklopove, ali sama ostaje nesklopiva. To je bljesak koji nema uzroka ni svrhe, koji prethodi svakom kodu i svakom pjesničkom kriku.

Iz perspektive ovog transformativnoga dispozitiva u kojem se nalazimo, to „Ono“ koje je jednostavnije u svojoj složenosti jest zapravo sama matrica tehnosfere u njezinoj ontologijskoj ogoljenosti. Dok god tehnosferu promatramo kao „tehniku“ (téhne) ili u njoj tražimo estetske elemente (poiesis), mi smo i dalje u metafizici. No, kada se one stope u jedno, tehnosfera prestaje biti alat ili medij. Ona postaje samoispunjavajuća praznina, goli tok operativnosti koji više ništa ne posreduje. Ona ne skriva nikakvu tajnu iza svoje zavjese; njezina tajna je u tome što je zavjesa sve što postoji. To je složenost koja je postala toliko apsolutna da funkcionira s jednostavnošću čistoga bivanja. Grci su, da ponovim, imali kairos (blještavilo trenutka) jer su znali za granicu i mjeru, te su stoga stvarali za vječnost. Suvremenost u kojoj su téhne i poiesis nestali u onom neiskazivome pati od perpetuiranoga trenutka bez svršetka. To je apokalipsa koja se ne događa kao katastrofičan kraj, nego kao permanentno stanje u kojem se sve već dogodilo.

To „Ono“, ta jednostavnost onkraj sklopa, zapravo je sloboda koja je izgubila svoje ime. Ona je bezuvjetna i bezgranična, ali ne zato što je božanska, nego zato što je potpuno prazna od svih metafizičkih određenja.

Ako je to „Ono“ doista jednostavnije od svakoga sklopa i ako ono omogućuje i silicijsku lošu vječnost i ljudsko lutanje, postavlja se pitanje: nije li to „Ono“ zapravo čista tišina koja nastupa kada se i stroj i mislitelj konačno iscrpe u svojim metamorfozama? Kako misliti to što je jednostavnije od sklopa, a da se ponovno ne padne u zamku jezika koji je, po svojoj bîti, već téhne i poiesis?