Žarko Paić

1.

Ezra Pound je na sve moguće načine ohrabrivao najveće umjetnike svojeg doba, a to će reći modernizma i avangarde 20. stoljeća. Bio im je mentor i tutor, pretkazivač njihovih veličajnih dosega i obrata u biti umjetnosti kao što je književnost, do toga da im je pomagao u životnim stvarima i imao presudni utjecaj na objavljivanje njihovih prvih djela. Mnogi će književni znalci često zlurado kazati da je revolucionar poezije naše suvremenosti s njegovim monumentalnim Cantosom ostao u sjeni pred njegovim etičkim i prijateljskim osjećajima spram književnika-početnika u kojima je intuitivno odmah vidio genije. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/trubadur-u-kavezu/ )

Sve je to zacijelo tako. No, ono što me posebno intrigira u odnosu između velikih pisaca modernosti, koje je upravo Pound prepoznao kao temeljne i ključne autore engleskoga jezika u svjetskim razmjerima poput Jamesa Joycea i Thomasa S. Eliota, jest kako je upravo pjesnik koji je na začudan način spojio neoplatonizam, metafiziku i trivijalnost industrijskoga doba s težnjom obuhvatnosti svih književnih epoha i jezika u svojoj ideografskoj planetarnosti u Joyceovu romanu prvijencu Portret umjetnika u mladosti (v. https://zarkopaic.net/blog-post/razdvajanja-u-mnostvu/) razaznao ono što je uvjet mogućnosti svekolike destrukcije/dekonstrukcije tradicije bez da je se osorno odbaci kao trulu krpu na smetlište. U Poundovu eseju „Joyce“ iz 1914. godine tako čitamo pri kraju teksta i ove misli.

„Knjiga je izvrstan protuotrov za one kojima je Joyceova proza ​​„neugodna“ i koji odmah donose zaključke o Joyceovim „kloakalnim opsesijama“. Još uvijek nisam pronašao u Joyceovim objavljenim djelima nasilnu ili smrdljivu frazu koja se ne opravdava samo svojom istinitošću, već i pojačavanjem nekog suprotnoga učinka, dirljivošću koju daje nekoj emociji ili nekoj osujećenoj želji za ljepotom. Gađenje prema prljavom samo je još jedan izraz osjetljivosti na finije stvari. Nema percepcije ljepote bez odgovarajućeg gađenja. Ako je cijena za umjetnike poput Jamesa Joycea previsoka, onda je sam umjetnik taj koji plaća, a ako nas je Armagedon išta naučio, trebao nas je naučiti da se gnušamo poluistine i onih koji govore poluistinu u književnosti.“ (https://biblioklept.org/2012/12/29/joyce-ezra-pound/ )

Ono što kaže Pound kako „nema percepcije ljepote bez odgovarajućeg gađenja“ nije teško protumačiti iz horizonta estetskoga mišljenja koje pretpostavlja ono što je naspram Kanta i novovjekovne tradicije mišljenja o lijepome i uzvišenome posve „profanizirano“. Naime,  gotovo nominalistički polazimo u moderno doba od pojedinačnoga iskustva koje je svagda negacija istine, dobra, bića, jednoga i lijepoga, jer se pojavljuje u stanjima u kojima je svijet fenomena određen primarnim egzistencijalnim događajem nelagode spram svijeta. Uostalom, već sam pokazao u jednom eseju o Joyceu i epifaniji kako je njegov filozofijski odnos spram svijeta posredovan neotomizmom i pokušajem razgradnje univerzalnih kategorija. Ovdje s Poundom gotovo da se susrećemo s pretkazanjem elementarnoga iskustva mučnine koju će Sartreov junak istoimena romana Antoine de Roquentin imenovati otporom spram bezrazložnosti bitka uopće.

Prvotni je, dakle, susret s idejom ljepote posredovan onime što nazivamo osjećajem gađenja ili zazornosti, abjekcije spram svijeta. I nije nimalo slučajno da je Pound prepoznao u onome što Joyce uvodi u suvremenu književnost egzistencijalni šok i provokacija za čitatelja svikloga na ugodnost, sklad, mjeru. Nije nipošto riječ o nekoj primijenjenoj „estetici ružnoga“, već o eksperimentalnoj prozi koja razara samorazumljivost odnosa pisca i čitatelja kao odnos međusobnoga povjerenja u ispovijedanju neiskazivoga i onoga što je onkraj svakog iskustva lijepoga i uzvišenoga. Sve je to ovim romanom, doduše možda čak i „najčitljivijim“ od Joyceovih djela kao što su romani Uliks i Finneganova bdjenja, razoreno i ničeg više nema od starog sjaja estetskoga privida koji nas je začaravao kao Meduzinu djecu u zrcalu.

2.

„Na tristo stranica Portreta umjetnika u mladosti nema propusta; nema ništa u životu toliko lijepo da se Joyce ne može dotaknuti tog bez profanacije – bez, prije svega, profanacije sentimenta i sentimentalnosti – i nema ništa toliko prljavo da se s tim ne može nositi sa svojom metalnom preciznošću.“ (https://biblioklept.org/2012/12/29/joyce-ezra-pound/ )

Profanacije su u Joycea više od književne tehnike uspostavljanja modernoga romana kao „skalpela kaosa“, da se poslužim izvrsnim pojmom Tina Ujevića iz njegove zbirke eseja i proznih zapisa. Riječ je o spoznajno-estetskoj strategiji rušenja svega što je preostatak posrnule metafizike s njezinim dualizmima i carstvom mistifikacije. No, ono što pripada poretku profanacije jest nešto krajnje paradoksalno. Joyceova je borba s tradicijom u svim aspektima irskoga katolicizma bila daleko od toga da se podvrgne pod kanone avangardne destrukcije božanskoga i svetoga. Njezin je diskurzivni odnos spram mita i religije uvijek daleko refleksivnijega podrijetla. I to je ono što je Ezra Pound u svojem eseju o Joyceu istaknuo kad je upozorio da pisanje autora Dublinaca za razliku od svih drugih modernističkih pisaca ima odlike „metalne preciznosti“. U eseju Giorgia Agambena „Pohvala profanaciji“ filozof pokazuje da valja razlikovati „sekularizaciju i profanaciju“, upućujući na to da su oba postupka političke naravi, od čega prvi pretpostavlja posjedovanje moći, dok drugi dovodi do razdjelovljenja „dispozitiva moći“ te se pojavljuje u punom razmjeru u „zajedničkoj uporabi“ predmeta same profanacije. Dakle, profanacija se profanira, dok se sekularizacija svodi na postupak razmještanja svetoga u svjetovne prostore. (v. Giorgio Agamben, Profanacije, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 89. S talijanskoga prevela Vanda Mikšić)

Ako tako pristupimo onome što je prema Poundu istinska novost Joyceove književnosti, razabrat ćemo kako je posrijedi jezični obrat svih uvriježenih riječi ne više kao sredstava značenja u procesu komunikacije između pisca i čitatelja, već kao svrhe kazivajuće slobode kao oslobođenja svijeta od metafizičkih privida s jasnom političkom pozadinom ekstremnoga konzervativizma kojemu je irski katolicizam u Joyceovu romanu Portret umjetnika u mladosti referencijalni okvir njegove autorske egzistencije. Ništa nije više „profano“ tek tako, zato što sada umjesto božanskoga i tabua neizrecivosti vlada mogućnost posvemašnje zazornosti koju se ne izbjegava, već objelodanjuje kao izvor svekolike ljepote. Nije, dakle, lijepo o-sebi vječno i postojano isto. Ono se preobražava u svojoj nestalnosti u stanje-između arhetipa i pojavne epifanije.

Uostalom, Joyce je prethodnik u najdubljem smislu iskustva egzistencijalne slobode umjetnosti kojoj je književnost istinska paradigma mišljenja. Profanacija pretpostavlja iskustvo ontologijskoga „gađenja“ iz kojeg proizlazi mogućnost da se estetski oblikuje svijet koji ne može više biti nedodirljiv na iskaze „sentimenta i sentimentalnosti“. No, što je bit Joyceove profanacije čitave svjetske književnosti koja je proizvela mogućnost da se roman u 20. stoljeću razvije upravo iz tog iskustva „gađenja“, a ne „blaženstva“ u odnosu spram svijeta fenomena i njihovih metamorfoza? Nije to ni estetski niti politički način artikulacije pobune i emancipacije čovjeka od okovanosti tradicijom koja je uvijek, bez obzira na nostalgiju spram arhajskoga doba svijeta od Schellinga do Heideggera, od Pounda do T. S. Eliota ꟷ tvrdokorno nepopustljiva spram kulta slobode. Što bi onda bilo još moguće ako ne ova dva temeljna pojma koja čak i danas nastoje odrediti smisao umjetnosti i njezinih skrivenih i neskrivenih svrha i ciljeva? Ipak ima još nešto, ono što bismo skolastički iskazali kao tertium datur, a bez toga ni estetika niti politika naše suvremenosti uopće ne mogu postojati.

Nisu li baš i Pound i Joyce u svojim razarateljskim i ujedno epifanijsko-stvaralačkim nastojanjima da oslobode poeziju i prozu od zapalosti u kloaku „sentimenata i sentimentalizma“ najveći demijurzi (engleskoga) jezika, oni koji u Cantosu i Uliksu i Finneganovim bjenjima uspostavljaju alkemijsko i ezoterijsko, revolucionarno i profano iskustvo samodjelatnosti jezika u najvišem mogućem osmišljavanju kaosa koji naposljetku postaje upravo odrednicom njihove poezije i proze? Jezik ovdje nije ni sredstvo komunikacije, niti svrha kazivanja u svijetu. Njegovo je „poslanstvo“ da profanacijom samoga života u moderno doba dovede iz „elementarnoga gađenja“ do sublimne ljepote koja se ne nalazi nigdje izvan svijeta, u sferama etera i božanskoga, već u samoj referencijalnoj strukturi govorenja bez čega nema ničega, baš ničega.

I zato je ponajviše Joyceov jezik Portreta umjetnika u mladosti začetak ovog mahnitoga rastemeljenja svijeta kao mrtvoga jezika tradicije i kao kraljevstvo zazornosti bez čega nije moguće ni misliti niti pjevati o ljepoti koja iščezava iz svijeta i postaje puka profanacija.

Jezik kao eros i thanatos, užitak i agonija zbilje. Jezik kao stvaralački kaos bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. To i ništa više.

3.

U ranoj pjesmi Ezre Pounda napisanoj između 1913-1915. godine, naslovljenoj Vilanelle: The Psychological Hour, koja ima prizvuk vremena odavno prošlih i ujedno iskazuje pjesnikovu melankoliju u doba strahotnih razaranja u Prvome svjetskome ratu, kad je zazornost bila posve uobičajeni „pogled na svijet“ u komadanju ljudskih tijela i kloaki neviđenoj, nalazi se ovaj stih koji sam uvijek znao kazivati u raznim prigodama dokazujući time da je veliki američki pjesnik ne tek poeta ductus, već poeta vates, ne, dakle, pjesnik-učenjak već pjesnik-prorok:

Beauty is so rare a thing,

So few drink of my fountain.