Žarko Paić

1.

Kad god bih odbio sudjelovanje na različitim simpozijima i konferencijama s temom tzv. distopije ili primijenjenoga katastrofizma koji se uvukao u promišljanja suvremenosti kao dosadni čičak zalijepljen na kožu jer je kao i njegov pozitivni prethodnik u pojmu utopije naprosto povezan s onime čemu se Nietzsche svojem negdašnjemu učitelju Schopenhaueru suprotstavljao, a riječ je o oprekama optimizma i pesimizma kao pseudo-psihološkim odredbama ljudske svijesti suočene sa stvarnošću i pogledom u budućnost, uvijek bih se pritom sjetio da je najbolji protulijek ovome čitanje jednog već odavno zaboravljenoga romana.

U doba mojeg intelektualnoga sazrijevanja roman naslovljen Igra staklenim perlama (Das Glassperlenspiel) izvorno objavljen 1943. godine švicarskoga književnika Hermanna Hessea imao je uistinu funkciju refleksivnoga puta do najviših duhovnih vrhunaca. Pisac je 1946. godine, kako se uobičajeno smatra, za njega i dobio Nobelovu nagradu za književnost. Prije no što sam pročitao ovaj roman, prethodno sam već „progutao“ dva obvezna književna naslova istoga pisca, znamenite knjige kao što su Stepski vuk (Der Steppenwolf) iz 1927. godine i zacijelo najpoznatiju Hesseovu knjigu Siddharta iz 1922. godine, u kojem je riječ o duhovnome putovanju do samospoznaje u doba koje se odnosi na doba mladoga Buddhe. Sjećam se kako su mnogi s pravom govorili da istinska literatura generacije 1968. i njezinoga mišljenja prevladavanja Zapada i materijalističke civilizacije kapitalizma u razotkriću duhovnoga Istoka u Indiji nisu priručnici o budhizmu ili Marcuseov Duh utopije – Esej o oslobođenju, već upravo Hesseova Siddharta. Bilo je to doba kad su njegove knjige prodavane u jeftinim džepnim izdanjima na kioscima i kad su se stvarno masovno čitale, iako je uvijek bilo pitanje u čemu je tajna „uspjeha“ ovog pisca koji pripada kritičkome smjeru njemačkih intelektualaca protivnika nacizma poput Thomasa Manna.

Zašto je roman Igra staklenim perlama mogao imati takvu reputaciju refleksivne literature i gotovo ezoteričnoga ukusa za elitu i ujedno gotovo masovnu recepciju, a danas gotovo da ga nitko više i ne spominje uopće? Zar samo zato što su pseudo-tripovi na Istok i self-help literatura u savezu s medijskom pošašću tzv. putopisa koji razotkrivaju sve moguće tople vode i svu zamislivu preostalu egzotiku svijeta otupile bilo kakav istinski književni užitak u „duhovnoj samospoznaji“ onkraj racionalističke ljušture Zapada? Posežem ponovno za čitavim nizom njegovih knjiga u mojoj privatnoj knjižnici na mansardi, a na nekima se već paučina pretvorila u zrakasti lik sivila apstraktne geometrije. Knjige su ionako osuđene na pročišćenje i vlastitu odbačenu samotnost.

2.

Možda je za početak potrebno kazati ono najosnovnije o Hesseu i isto tako ponešto o sadržaju romana o kojem će biti riječi u ovome eseju na blogu koji se zove Kaos.

Hermann Hesse (1877. – 1962.) bio je njemačko-švicarski pjesnik, romanopisac i slikar. Rođen u Calwu u Njemačkoj, Hesse je odrastao u strogoj religioznoj obitelji koja je poticala njegovo duboko poštovanje prema književnosti i istočnjačkoj filozofiji. Njegovu mladost obilježila je intenzivna nesreća i teška depresija, što je dovelo do privremenog smještaja u mentalnu ustanovu i pokušaja samoubojstva u dobi od 15 godina. Na kraju je pronašao utjehu radeći u knjižarama u Tübingenu i Baselu, prije nego što je postigao komercijalni književni uspjeh sa svojim prvim romanom, Peter Camenzind (1904.). Tijekom Drugog svjetskog rata, njegovo otvoreno protivljenje nacističkome režimu rezultiralo je zabranom njegovog rada u Njemačkoj od 1939. do 1945. Kasnija desetljeća proveo je preživljavajući godine osobnih sukoba, kliničke depresije i dva propala braka posvetivši se slikanju i pisanju svojeg posljednjeg magnum opusa, Igri staklenim perlama. (v. https://www.britannica.com/biography/Hermann-Hesse )

Radnja romana Igra staklenim perlama  je smještena u 23. stoljeće u fiktivnu pokrajinu Kastaliju, intelektualni i duhovni red odvojen od ostatka svijeta. Roman simbolički govori o svijetu koji duhovno živi odvojen od izvanjskoga svijeta briga, rada i ljudskih ubojitih strasti. Već u samome naslovu vidljivo je da je riječ o apstraktnoj, visokorazvijenoj igri koja sintetizira svu ljudsku znanost, umjetnost, glazbu i matematiku u univerzalni jezik. Glavni lik romana je Josef Knecht (prijevod ovenjemačke riječi glasi sluga), koji se penje kroz hijerarhiju Kastalije do titule Magister Ludi (Gospodar igre), ali na vrhuncu karijere počinje preispitivati smisao izoliranoga intelektualizma bez dodira sa stvarnošću u svim aspektima života. Posve je jasno da Hesse tematiziravječni sukob između čistog, sterilnoga uma (Kastalija) i stvarnog, kaotičnoga života izvan nje. Ono što je pritom posebno važno jest da se u romanu pokazuje kako budućnost pretpostavlja sintezu znanja. To je ideja da su sve ljudske discipline – od Bachove glazbe do matematičkih formula – međusobno duboko povezane. Knechtov put prosvjetljenja, samospoznaje i preuzimanja odgovornosti prema ljudskome društvu nužno se odmiče od elitarne izdvojenosti i postaje razlogom za promjenu ne samo ideje znanja, već ideje ljudskoga zajedništva kojeg ne određuje tek racionalnost, već ponajprije etička usmjerenost na probleme Drugoga kroz empatiju i pokušaj međusobnoga razumijevanja..

3.

Igra staklenim perlama posljednji je veliki i filozofski najzahtjevniji roman Hermanna Hessea. Najpoznatiji stih iz njega, “I u svakom početku prebiva čarolija”, došao je Josefu Knechtu neposredno prije smrti, a da nije znao kod kojega je pjesnika jednom baš to pročitao, a slično iskustvo vjerojatno će se dogoditi i čitateljima tog vremena danas. Roman je Hesseova osobna sinteza umjetnosti, znanosti, religije i svjetske povijesti. Njegov neposredni poticaj bio je apokaliptički kaos nacionalsocijalizma kao stvarnoga uzroka “propasti Zapada”, kako je proricao kulturni pesimizam od 19. stoljeća, a nacizam je uistinu njegov najuvjerljiviji dokaz. Prema Hesseu, roman je nastao iz ideje interdisciplinarne lingua sacra, igre sa svim kulturnim sadržajima čovječanstva: “To je enciklopedijska ideja s kojom se igra cijelo osamnaesto stoljeće”, uzvikuje otac Jacobus kada mu Josef Knecht prvi put objašnjava Igru staklenim perlama. “Jest”, slaže se Kastalijanac. Igra staklenih perli mogla bi se promatrati kao protuteža širenju gubitka smisla na pragu između kraja staroga i početka novoga doba.

Hermann Hesse u ovome romanu govori o simptomu užasa koji je obuzeo um kada se, na kraju ere prividnoga trijumfa i prosperiteta, iznenada našao suočen s ništavilom. Anonimni biograf Josefa Knechta retrospektivno opisuje modernost kao “doba feljtona” i zgrožen je takvim površnostima u svom dnevnome tisku kao što su: “Eksperimenti kemijsko-fizičke manipulacije vremenom” ili rasprava o “pretpostavljenim uzrocima financijskih kriza”. Usput, isto se ironizira u najznačajnijem romanu ideja 20. stoljeća, Musilovu Čovjeku bez osobina (Der Mann ohne Eigenschaften). Prema vlastitome iskazu, Hermann Hesse je započeo roman već 1930. Uspon nacionalsocijalizma, čije su prve žrtve uključivale književne stranice novina, za pisca je poprimio egzistencijalno značenje:

„Morao sam, prkoseći nasmiješenoj sadašnjosti, učiniti područje uma i duše vidljivim kao postojeće i nesavladivo; tako je moja poezija postala utopija, slika je projicirana u budućnost, zla sadašnjost prognana u prošlost koja je bila prevladana. I na moje vlastito iznenađenje, kastalski svijet se pojavio kao sam od sebe.“

Što je to ꟷ Kastalija? Ovaj roman po mnogo čemu blizak je ideji romana Thomasa Manna Doktor Faustus i svjedoči o njemačkome duhu oblikovanja svijeta iz humanistički shvaćene ljudske slobode i plemenitih umijeća njezina usavršavanja kakvu su u doba prosvjetiteljstva začeli Kant i Goethe, ali je estetski produktivno uspostavljena u Schillerovim Pismima o estetskome odgoju čovjeka iz 1795. godine. U grčkoj mitologiji, Kastalija je nimfa i sveti izvor u podnožju planine Parnas u Delfima. Izvor se smatrao prebivalištem Muza i bio je mitski simbol poezije. Kastalija je, dakle,  oblikovana prema Goetheovoj pedagoškoj provinciji, što znači da je ona istovremeno protumodel modernom, utilitarnome društvu i nacionalsocijalističkim obrazovnim institucijama u slavu mitski shvaćenoga naroda (Volk). Kao mješavina srednjovjekovnog monaškoga sveučilišta i Platonove akademije, oblikovana je 18. stoljećem i romantičnim idealima Novalisa. U Kastaliji i njezinoj okolici čitatelj se susreće s temama iz ranijih djela Hermanna Hessea. To je svijet bez iznimnih žena, s tradicionalnim odnosima učitelja i učenika, s mudrim starcima. Isto tako tu su stoljetna bratstva, tisućljetni samostani i tisućljetne tradicije. Život je tradicijom konzerviran u institucije njemačkoga duha koji nadilazi sve svoje čudovišne i tragične postaje na putu spram mesijanskoga događaja uzvišene povijesti. No, zloduh se skriva u tome što je uvijek njegov put popločan „dobrim namjerama“.  Kastalija, naime, pokazuje totalitarne značajke: elitu, stroge kriterije odabira i disciplinu, poštovanje autoriteta i hijerarhiju; iako je sudjelovanje dobrovoljno, oni koji se ne uklapaju u ideale reda isključeni su iz pristupa najvišem znanju. Naravno da odmah možemo povući usporedbu s današnjim svijetom neoliberalne aksiomatike kapitalizma koja svoje meritokratski odgojene oligarhe i vrhunski obrazovanu elitu managera posve suprotstavlja stvarnome svijetu u kojem imigracijski problemi, neokolonijalizam i imperijalni ratovi za teritorij dovode do stvaranja usporednoga svijeta favela i slumova posvemašnje „ljudske bijede“.

4.

Hesseov je roman u mnogim aspektima prepun metaliterarnih asocijacija, kao što je to naposljetku i Mannov Doktor Faustus. U Kastaliji Josefa Knechta postoje stoga dvije vrste igrača: formalni i psihološki. U Hesseovo vrijeme,  glavni teoretičar Frankfurtske kritičke teorije društva, filozof i sociolog Theodor W. Adorno govorio je o dva modela razvoja u modernoj umjetnosti. Prvi je Arnold Schönberg kao paradigma „novoga kaosa“ u glazbi i formalistički dvanaestotonski sustav, čija poprilično proizvoljna pravila predstavljaju načelo reda protiv prijetećega kaosa ukidanja tonaliteta.Igor Stravinski, s druge strane, pripada neoklasicizmu. Adorno je kao što je poznato optužio Stravinskoga da koristi stari glazbeni sadržaj bez upotrebe ironije i ruganja – kako modernizam (kako tvrdi Adrian Leverkühn, glavni lik romana Doktor Faustus) nužno i zahtijeva. Stari Magister Ludi iz Igre staklenim perlama, Thomas von der Trave, pripada formalnoj školi, a Thomas Mann se zacijelo morao prepoznati u njegovom opisu. U posveti Doktora Faustusa, Hermannu Hesseu, Thomas Mann je svoj roman opisao kao igru ​​staklenih perli s crnim perlama. Nasuprot tome, među knjigama koje je Hermann Hesse pročitao neposredno prije smrti, jedna je navodno bila rasprava o glazbenoj estetici Igora Stravinskoga. Josef Knecht, budući magistar umjetnosti u igrama, bio je sljedbenik psihološke škole igre, koju je radije nazivao pedagoškom školom. Njegovo pedantno proučavanje igre omogućilo mu je, da kao nijedan drugi Kastalijanac, shvati bit Igre staklenih perli. Evo je, u ovome je bit. Dok svaki njezin simbol i svaka kombinacija simbola vodi u misterij i najdublju srž svijeta, igra, bez interpretacije u kasnijem iskustvu, promašuje svoju svrhu i tako degenerira u puku virtuoznost.

5.

Život nije igra staklenim perlama, već ustrajni, tegobni, ali divni put samospoznaje duha kroz postaje na putu metafizičkoga istraživanja svijeta koji čak i ako ne okončava dosezanjem kontemplativne sreće, barem ima utjehu da je sve smjeralo tom cilju istinske duhovne utopije. I vrativši se iznova na početak, vidimo da je svaka distopija već uvijek proživljena u svojim počecima kao totalni kaos „ovdje“ i „sada“, u srcu posvemašnje degenerirane zbilje kojoj je svaka utopija u svojim temeljnim postulatima, kako su to ingeniozno vidjeli Adorno i Horkheimer u njihovoj Dijalektici prosvjetiteljstva (Dialektik der Aufklärung) iz 1947. godine, druga strana mračnjaštva i otuđenja koje proizlazi iz mita o instrumentalnome umu.

Kastalija, silazak s neba i konačno prosvjetljenje uvijek vodi do iskustva suočenja s vlastitim traumama i težnjama za njihovim prebolijevanjem.