Žarko Paić

1.

Peter Trawny istaknuti je njemački filozof, profesor na Sveučilištu Bergische u Wuppertalu i osnivač sveučilišnoga Instituta Martin Heidegger. Zacijelo je neupitno da je priznanje u suvremenoj filozofiji postigao i kao urednik vrlo kontroverznih Crnih bilježnica (Schwarze Hefte) Martina Heideggera, koje su potaknule intenzivne međunarodne rasprave o Heideggerovu antisemitizmu i povezivanju s nacionalsocijalizmom. Rođen je 17. prosinca 1964. u Gelsenkirchenu u Njemačkoj. Odrastao je u industrijskoj regiji Westfalije, Studirao je filozofiju, muzikologiju i povijest umjetnosti na Sveučilištu Ruhr u Bochumu, gdje je diplomirao 1992. godine. Trawny je doktorirao 1995. godine kod uglednoga fenomenologa Klausa Helda, usmjerivši se na Heideggerovu fenomenologiju svijeta. Habilitaciju je stekao 2000. godine s radom pod naslovom Vrijeme trijada, u kojem ispituje koncept trijada kod Hegela i Schellinga. Nakon istraživačkih stipendija na Sveučilištu u Kyotu i Freiburgu, karijeru je nastavio na Sveučilištu u Wuppertalu. Trawny je bio gostujući profesor na važnim međunarodnim institucijama, uključujući sveučilišta u Šangaju, Beču i Stockholmu. Aktivno sudjeluje u međunarodnim projektima, uključujući i rad kao istraživački suradnik u Međunarodnome centru za studije suvremenoga nihilizma (CeNic). (v. https://nihilismocontemporaneo.com.co/en/researchers-2/

Kao vodeći urednik Heideggerovih cjelovitih djela (Gesamtausgabe), Trawny je priredio dvanaest svezaka ove goleme zbirke djela i predavanja vodećeg mislioca 20. stoljeća. Njegovo objavljivanje Crnih bilježnica, počevši od 2014. godine, imalo je dalekosežne konzekvencije za istraživanje odnosa Heideggera i nacizma. Izravno se pozabavio implikacijama ovih Heideggerovih filozofskih dnevnika objavljujući djelo Heidegger i mit o židovskoj svjetskoj zavjeri (2014.), analizirajući kako su se antisemitski tropi integrirali u Heideggerovo mišljenje bitka. (v. o tome: https://zarkopaic.net/blog-post/metapolitika-i-zlo/  i https://www.antikvarijat-biblos.hr/knjige/periodika/europski-glasnik-192014 )

Trawny se specijalizirao za fenomenologiju, hermeneutiku, estetiku i političku filozofiju. Njegova istraživanja redovito se bave idejama Martina Heideggera, Hannah Arendt, G.W.F. Hegela i Platona. Neke od njegovih istaknutih knjiga na engleskome i njemačkome jeziku su: Heidegger i mit o židovskoj svjetskoj zavjeri (engleski prijevod objavio je University of Chicago Press), Sloboda neuspjeha: Heideggerova anarhija (2015.), Tehnika, kapital i medij, 2015. o kojoj ću u nastavku ovog teksta više govoriti.

2.

Glavne postavke ove knjige koju je na slovenskome jeziku objavljena 2022. godine jest da znanost i filozofija često bježe u specijalizaciju umjesto da ponude cjelovitu teoriju našega vremena. Njegova knjiga stoga    pokušava odrediti topografiju globalnoga poretka kroz tri temeljna sklopa.

Tehnika predstavlja stvaralačku moć čovječanstva koja je dosegla vrhunac. U TKM (tehnika-kapital-medij) sustavu, tehnika je postala autonomna sila; sve što se može izumiti, već je na neki način predodređeno da bude izumljeno. Kapital se definira kao kretanje vrijednosti koja samu sebe neprekidno oplođuje i umnožava. On diktira ekonomski ritam i zahtijeva stalnu ekspanziju. Medij kao posljednji dio ove suvremene trijade djeluje kao privlačna sila i reprezentacija svih stvari. Sve što postoji mora proći kroz medij (digitalni, informacijski) kako bi uopće bilo prepoznato kao stvarno. Trawny izričito tvrdi da Tehnika, Kapital i Medij više ne djeluju odvojeno. Oni su se spojili u univerzalnu formu svijeta koja prožima sve aspekte ljudskoga života. Glavno pitanje koje knjiga postavlja jest pitanje ljudske slobode unutar tog zatvorenog i totalnoga sustava. Kada tehnološko-kapitalističko-medijski aparat upravlja percepcijom i svakodnevicom, postavlja se pitanje u kojoj mjeri pojedinac uopće može misliti i djelovati izvan zadanih okvira TKM-a.

Već u „Predgovoru“ knjige autor na tragu Hegela ukazuje kako je ova ključna trijada u suvremenosti ništa drugo negoli „univerzal slobode“ (str. 9) No, ono što je u inače mojem stajalištu o tehnosferi vrlo blisko u Trawnyjevu mišljenju ima izrazito hajdegerovske tragove. Razlog je taj što Trawny još uvijek „vjeruje“ u posvemašnju moć filozofije koja

„nam jedino podaruje slobodu iz koje je moguće misliti slobodu i možda cjelovito živjeti. Akademska je filozofija, naravno, kao i sve drugo, gotovo posve integrirana u univerzal TKM i njegove kanale. Pitanje je možemo li se izmaknuti od tih kanala, u bitnome zahtijeva filozofiju. (…)  Nakon katastrofa 20. stoljeća, gotovo da ne možemo misliti poput Hegela koji je razvio jedinstveno metafizičko opravdanje zbiljskoga. Međutim, tehnika, kapital i medij oblikuju svijet u kojem je moguć život. Od apokalipse smo onoliko daleko koliko i od raja. To je možda dosadno, ali nije tragično.“ (str. 10 i 11.)

Ono što mi se ipak čini da je u ovoj konceptualnoj trijadi Petera Trawnyja nedovoljno obrazloženo jest kako i zašto se tzv. univerzal TKM uspostavlja kao „neki bog“ ili čak i u smislu njegova kvazi-transcendentalnoga djelovanja, a da se to ne objašnjava kritikom Hegelove spekulativne dijalektike, već se preuzima kao samorazumljivo. Suglasan sam s postavkom da se spram toga svi problemi tzv. ljudske subjektivmosti od privacije do intimnosti pojavljuju kao izlišni i marginalni problemi. Isto sam tako više negoli suglasan, što sam pokazao u petoknjižju Tehnosfera i drugim okolnim knjigama poput Izgleda nadolazeće filozofije: Metafizike-kibernetike-transhumanizma i Nemezisa: Aporija političkoga i politike te izričito u The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics (v. https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-u-izdanju-palgrave-macmillana/ ), s postavkom da je „moć univerzala TKM tako prezentna da je pitanje revolucije i njezina izostanka predmet mnogih diskusija.“ (str. 12) Za razliku od Trawnyja, moje je stajalište da su sve ove metafizičke kategorije u njezinu obratu još od Marxa i Nietzschea do suvremenih mislioca koji ih rabe u svojim diskurzivnim sukobima s Drugima ne samo zastarjele i nevjerodostojne, već se i ne mogu više održati kao uvjeti mogućnosti etičko-političkih zahtjeva za tzv. radikalnom promjenom (društva? države? svijeta?).

3.

Peter Trawny uvodi u svojim promišljanjima koncept “dvostruke topologije” kako bi objasnio kako moderni globalni poredak upravlja i ograničava ljudsku slobodu. Umjesto da tehnologiju ili kasni kapitalizam promatra kao izolirane sile, Trawny tvrdi da je naš svijet oblikovan presjekom prostora ili “topologija” koje organiziraju i propisuju sve što radimo. Ova dvostruka topologija sastoji se od dva fundamentalno sukobljena sustava:

1. Matematičko-tehnološka topologija (MTT)

Ovaj prostor predstavlja modernu, algoritamsku strukturu našeg svakodnevnoga života. MTT je izgrađena na matematici, softverskom kodu, automatizaciji i globalnim financijskim sustavima. Funkcija joj je da stvori učinkovitost, potpuno praćenje podataka, predvidljivost i neposrednu ekonomsku korisnost. Trawny uvjerljivo pritom objašnjava da se unutar ove topologije ljudske akcije svode na puke ulaze i transakcije unutar neizbježne mreže tehnologije i kapitala.

2. Poetska topologija (PT)

Ovaj prostor predstavlja povijesno ljudsko iskustvo, umjetnost i filozofsku refleksiju. Ta je matrica izgrađena na jeziku, “povijestima”, metafori i otvorenoj misli. Njezina je primarna funkcija u dvosmislenosti, kreativnosti, dubokome promišljanju i slobodi koja se ne može kvantificirati ili komodificirati. Ova druga topologija stoga služi kao primarna zona u kojoj ljudi mogu pokušati razmišljati izvan okvira vođenih kapitalom. Trawny tvrdi da se dogodio povijesni “obrat” (revolutio). Naime, povijesno gledano, PT imala je prednost, a tehnologija je služila kao alat za ljudsko izražavanje. U suvremenom globalnome društvu, matematičko-tehnološka topologija preuzela je dominaciju. Kao rezultat toga, tehnologija, kapital i digitalni medij spajaju se u jedan besprijekoran aparat. Budući da je svaki medij koji koristimo za komunikaciju ili prosvjed sam izgrađen kapitalom i tehnologijom, postizanje “istinske slobode” postalo je naizgled nemoguće, ostavljajući nas zarobljene unutar ove dvostruke strukturne mreže.

Nije teško razabrati da je ova „dvojna topologija“ mišljenja izvedena u cijelosti ili točnije kazano aplicirana izravno iz Heideggerove razdiobe mišljenja na računanje (Rechnen) i kazivanje (Dichten), kako je to još 1952. godine artikulirano u spisu Što znači misliti? (Was heisst Denken?) Pojmovna akrobatika u jednom post-metafizičkome smislu koju ovdje uvodi Trawny naravno da je spor i dijalog između onoga što tvori „bit“ metafizike u njezinoj povijesno-epohalnoj putanji od izvora do kraja povijesti i stoga ima formalno kazano svoje binarne opreke i svoje dijalektičke trijade. Kratice koje pritom koristi u objašnjenju razlike između MTT-a i PT-a ne pridonose mnogo osuvremenjavanju mišljenja koje postaje ono koje „utemeljuje“ vladavinu tzv. univerzala TKM (tehnika-kapital-medij).

Uostalom, možda bi ipak bilo najprimjerenije samoj stvari mišljenja koje zagovara i Trawny, a koje i sam već dva desetljeća izvodim u svojim filozofijskim promišljanjima, otvoriti mjerodavan spor oko toga je li ova nova trijadičnost o kojoj raspravlja Trawny uistinu i istinska dijagnoza suvremenosti. Utoliko više što mislim da su pojmovi u njegovu sklopu izgubili svoje fundamentalno značenje, a to osobito vrijedi za prvi i treći pojam (tehniku i medije), dok je drugi iz horizonta Marxova Kapitala postao „imanentna transcendencija“ same konstruirane stvarnosti i dospio do razine pseudo-sinteze u onome što ga omogućuje i nadilazi, a to je ono što nazivam tehnosferom. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/marx-i-thenosfera/ v. isto tako: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. Drugo, prošireno i popravljeno izd.)

Ono što Trawny ipak lucidno izvodi u svojim analizama jest to da je unatoč svojem „kritičkome“ rastemeljenju i hermeneutike i fenomenologije i nadalje blizak ovim filozofijskim orijentacijama, jer inače ne bi često u izvođenju i fusnotama imao potrebu naširoko navoditi i Heideggera i Husserla, te Hegela. U uistinu instruktivnome pogovoru slovenskome izdanju knjige Tehnika.Kapital.Medij: Univerzalno i sloboda, filozof Dean Komel (v. https://zarkopaic.net/blog-post/smisleno-razumijevanje-svijeta-i-njegove-nelagodnosti/ ) upućuje čitatelja kako je baš Trawny 1998. godine u sklopu projekta Sabranih djela Martina Heideggera kao urednik objavio njegova predavanja i spise o pojmu koji će biti prethodnica znamenita postava (Gestell) kao biti moderne tehnike. Riječ je o Machenschaftu kao „bitnopovijesnoj makinaciji na temelju koje pokušava Heidegger dosljednije odlučiti se ne za Nietzscheovu postavku volje za moć, već za također isto opunomoćenje moći što ga je Ernst Jünger, gotovo jedan od ključnih Heideggerovih sugovornika u Njemačkoj, imenovao totalnom mobilizacijom. U okvirima globalizacije je poimanje mobilizacije u značenju globalizacije kasnije preuzeo Peter Sloterdijk, s kojim je Peter Trawny posljednjih godina začeo također opširan filozofijski razgovor.“ (str. 169)

4.

Trawnyjeva filozofijska dijagnoza o tome kako vladavina univerzala TKM utječe na koncept slobode iznimno je dovitljiva i zahtijeva širu diskusiju.  Trawny tvrdi da je naš moderni svijet u potpunosti određen tehnologijom i kapitalom. U ovom sustavu, naša jedina smislena motivacija je stjecanje bogatstva, ostavljajući nas u stanju apatije, povremeno ometani površnim izborima (poput “hollywoodskoga stroja”). Medij je totalizirajući, digitalni i strukturni aparat putem kojeg komuniciramo sa svijetom. On diktira naše stvarnosti, čineći naizgled nemogućim izaći izvan kapitalističkoga sustava kako bismo pronašli autentično oslobođenje. Otuda je ravnodušna sloboda ona koja predstavlja odvojenu, utilitarnu slobodu koja prevladava u našem dobu globalnih umreženih društava spektakla. Budući da TKM univerzalno objektivizira sve oko nas, prema prirodi i tehnologiji odnosimo se ležerno poput “turista” koji iskorištavaju resurse za užitak, a ne da se s njima smisleno angažiraju. Referentna ili autentična sloboda  kao istinska autonomija za razliku od ravnodušne slobode, zahtijevala bi izlazak iz TKM matrice. To je borba za bijeg od apatije modernoga konzumerizma i eksploatatorske prirode globalnoga kapitala kako bi se iskusilo istinsko, nemanipulirano postojanje. (str. 149-154)

Budući da je sam “medij” neizbježan, Trawny tvrdi da je postizanje ove referentne slobode dubok, gotovo paradoksalan filozofijski izazov. Iznova je stvar u binarnim oprekama (ravnodušna vs. referentna sloboda), kao u razumijevanju neautentičnosti i autentičnosti egzistencijalne analitke tubitka (Dasein) u Heideggerovu Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u). Sukobljenost čovjeka u njegovoj egzistencijalnoj „slobodi“ djelovanja uvijek je ona koja se, za Trawnyja, suočava s trijadičnim sklopom jedne univerzalne Moći koja je, inače, znak vladavine metafizike i u doba kibernetike. Trijada je moćnija od novih dualizama, jer su njezini pojmovi univerzalni i nadilaze granice ljudske „subjektivnosti“.

Što je, naposljetku, alternativa ovoj vladavini TKM kao univerzala, kako to izvodi Trawny u svojoj po mojem sudu uvjerljivo najboljoj knjizi koja nam predstavlja samosvojnoga mislioca, pri čemu ne umanjujem njegove radove koji ipak pripadaju „imaginarnome muzeju“ hermeneutike i fenomenologije kakvi su brojni prilozi o Heideggeru, među inima? Već smo to najavili na početku teksta navodeći ono mjesto iz „Predgovora“: filozofija koja ima „transformativni značaj“ (str. 158) No, posve u skladu s hajdegerovskim mislima u kasnome razdoblju poput tekstova „Vrijeme i bitak“ („Zeit und Sein“) i „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ („Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“) iz 1960-ih godina, stvar je u nemogućoj filozofiji. Ali, za Trawnyja, unatoč tragu Heideggera, ne postoji nikakav „kraj filozofije“, jer „filozofija je beskrajna, te nenadmislivo proizlazi iz nemogućnosti“ kao „kraja topologijske determinacije“ kqko to autor nadovezuje uz Plotinovu misao o strasti filozofiranja: ἄφελε πάντα, što bismo mogli prevesti kao „ukloniti sve“, (str. 162 i 163) Naime, Plotin u Eneadama (posebno V, 3, 17), je koristio ovaj pojam kako bi opisao proces kojim duša postiže duhovno uzdizanje. Da bi se ponovno ujedinila s Jednim (krajnjim, transcendentnim izvorom sve stvarnosti), duša mora ukloniti sve materijalne vezanosti, osjetilne distrakcije i racionalne ili intelektualne odluke.

Nemogućnost filozofije jest njezina posljednja mogućnost. Trawny je nesumnjivo važan suputnik i sugovornik oko onoga što je vodeća tema suvremenosti i stoga zaključujem ovaj prilog s njegovim iskazom iz „Zaključne riječi – Wittgensteinova motta“ (str. 165)

„Misao je poput meduze. (…) Jezovito lice Gorgone ꟷ jest strahotnost pred samim sobom. I neće biti nikoga tko bi je od toga oslobodio.“