Žarko Paić

1.

          Od svih glazbenih instrumenata, onaj koji se smatra pra-glazbalom svijeta jer je čista taktilnost odnosa ruke i udaranja takta i ritma u površinu drveta od kojeg je izrađen, bubanj ima gotovo militarno-metafizičku moć fantastične nelagode i uzvišenosti. Dokaz tome nalazimo, primjerice, u književnome opusu francuskog nobelovca Andréa Gidea. Motivi bubnjeva (koji se u njegovim djelima najčešće nazivaju “tam-tam”) pojavljuju se poglavito u sklopu njegove putopisne i antikolonijalne literature. Oni služe kao snažan zvučni, kulturni i politički simbol.

Zvuk bubnjeva kod Gidea ima dvojaku ulogu: s jedne strane predstavlja fascinaciju estetikom i ritmovima Afrike, dok s druge strane služi kao medij i metafora otpora protiv kolonijalnoga ugnjetavanja. Prema mjerodavnim tumačenjima njegova antikolonijalnoga otpora zapadnjačkome imperijalizmu, najznačajnija mjesta i značenja bubnjeva u njegovu radu pokazuju se u knjigama: Voyage au Congo (Put u Kongo, 1927.) i Le Retour du Tchad (Povratak iz Čada, 1928.) U ovim dnevničkim putopisima, Gide bilježi svoja stvarna iskustva iz Francuske Ekvatorijalne Afrike. Bubnjevi se ovdje pojavljuju kao svakodnevna, ali duboko transformativna zvučna kulisa. Gide s neskrivenom fascinacijom primjećuje kako lokalno stanovništvo koristi tam-tam bubnjeve ne samo za glazbu, već kao napredan sustav komunikacije na daljinu (svojevrsni zvučni telegraf) kojim se prenose važne vijesti s koljena na koljeno, iz sela u selo. U svojim zapisima iz 1928. godine, Gide opisuje zapanjujući dojam koji na njega ostavlja tam-tam popraćen kolektivnim pjevanjem. Fasciniralo ga je kako stotine glasova ne pjevaju istu čistu notu, već stvaraju mikro-varijacije oko osnovne linije. Taj je efekt opisao kao “prodigiozan”, navodeći da podaruje nevjerojatan dojam harmonijskoga bogatstva i polifonije koja nadilazi klasične zapadne glazbene okvire.

Gideovo putovanje u Kongo radikalno je promijenilo njegove stavove – od estetskoga promatrača postao je oštar kritičar kolonijalizma. U kontekstu tog vremena, ritam tam-tama u Gideovim djelima prestaje biti tek “egzotični” ukras i postaje simbol autentične afričke vitalnosti koja odbija biti ugušena pod francuskom upravom. Gideovo prepoznavanje vrijednosti afričke kulture i ritmova (uključujući bubnjeve) imalo je snažan odjek u Parizu među crnim intelektualcima. To je kasnije izravno utjecalo na rane teoretičare i pjesnike pokreta Négritude (poput Aiméa Césairea), koji su počeli koristiti ritmove tam-tama u svojoj poeziji kao sredstvo izgradnje antikolonijalne svijesti.  Zanimljivo je, dakle, u tom kontekstu promatrati evoluciju motiva Afrike kod Gidea. U njegovom rano-modernističkome romanu L’Immoraliste (Imoralist), Sjeverna Afrika (Alžir i Tunis) služi kao prostor senzualnoga buđenja, oslobađanja potisnutih nagona i odbacivanja europskoga morala. Dok u tom razdoblju Afrika za njega predstavlja osobni, individualistički bijeg u hedonizam, pojava bubnjeva u kasnijim djelima iz 1920-ih označava zreliju fazu u kojoj autor prepoznaje kolektivni glas, društvenu realnost i patnju afričkoga naroda pod kolonijalnom čizmom.

2.

Sjećam se moje „glume“ u projektu Gorana Matovića i njegova festivala posvećenoga Miroslavu Krleži na Gvozdu u okviru teatarskoga uprizorenja njegova dalekosežno moćnoga eseja Evropa danas iz 1933. godine. Naime, prema zamisli kazališnoga redatelja Zlatka Svibena, koji je okupio sjajne glumce poput kazališne dive Branke Cvitković i Žarka Potočnjaka među drugima, moja je „uloga“ bila da komentiram analogije između europskoga duhovnoga obzorja 1930ih godina s obzirom na kontekst Krležina eseja s našom suvremenošću 21. stoljeća. Odgovarao sam na njegova pitanja u kreativnim „pauzama“ ove predstave, kad su glumci govoreći Krležine tekstove zastali zamrznuti u svojim performativnim „pozama“ ispred platoa Gvozda, a redatelj je stajao za pultom kao DJ i miksao ton i odabranu glazbu. Sjedio sam na nekom barskome stolcu tik uz prve redove publike u kojoj su bili nazočni među inima Predrag Matvejević, Igor Mandić, Velimir Visković, neki renomirani kazališni redatelji iz Ljubljane, Sarajeva, Beograda, Zagreba, poznate glumice i glumci koji su igrali različite uloge u Krležinim predstavama. Ovaj projekt teatralizacije eseja odigravao se 2013. i 2014. godine u srpnju. Dvije noći za redom obje godine publika je dolazila uistinu u velikome broju. Nebo je sve četiri noći tih godina bilo savršeno blistavo, prepuno zvijezda, idealan dekor za oživljavanje duha sablasne prošlosti u novome ruhu. (https://www.matica.hr/vijenac/505/u-klopci-politike-22030/ )

          I, pitat ćete se, kakve ima veze André Gide, bubnjevi u noći i moja prva i jedina kazališna „uloga“ u životu u ovome scensko-glazbenome eseju složene fragmentarne polifonije?

3.

Jednostavno, Krleža se u svojoj maniri raskrinkavanja svih ideologijskih zabluda europske svijesti u 20. stoljeću nakon klaonice Prvoga svjetskoga rata, pripreme za dolazak fašizma u Njemačkoj i okolnim slabim državama poput Austrije te dekora grandioznoga post-habsburškoga „društva spektakla“ u sjeni totalitarne čizme koja pokorava Europu, u svojem eseju-drami-prozi-poeziji jednog rastrojenoga svijeta koji tek čeka svoju apokalipsu na jednom mjestu osvrće na ulogu ratnih bubnjeva i spominje upravo Gidea i njegov putopis o Kongu. Svaki put kad bi me Zlatko Sviben upitao kako objasniti taj poriv za fascinacijom s bubnjevima u noći u korelaciji Gidea i Krleže, osjetio sam neki začudni nalet energije. Izgovorio sam ta četiri puta u dvije godine uvijek drukčiju verziju svojeg solilokvija o tam-tamu.

Pritom sam navodio kako je Ludwig van Beethoven bio najlukaviji i najgenijalniji „ratni strateg“, kad je kazao jednom zgodom da slušatelji njegovih simfonija i sonata, klavirskih koncerata i etida, nisu bitno drukčiji od „urođenika“ iz afričkih prašuma i savana. Glazba, naime, ima tu moć performativne pokornosti i ludila Drugoga kao izvršitelja njezine neljudske „naredbe“ u svim varijacijama kozmičko-ljudske osjetilnosti od patetičnih emocija s plakanjem i cmizdrenjem na melodramatske glazbene fraze do proloma uzvišenih trenutaka katarze s gotovo mesijanskim zanosom kad simfonijski orkestar s dirigentom eksplodira u izvedbi Beethovenove IX. Simfonije.

Ali, sve je to ništa u odnosu na praiskonski tam-tam, na tu mistiku militarno-metafizičkih bubnjeva u noći koji najavljuju dolazak upravo onoga što je André Gide savršeno opisao u svojim afričkim djelima. Sjećam se da sam u nekom polifonijskome zanosu razvijao postavku da je upravo glazba koja s bubnjevima u noći postaje više od glazbe ono što je pretkazanje nemira i apokalipse u svojoj čistoj formi krika i bijesa onoga stanja kojeg Schopenhauer naziva Ur-grundom, tog neizrecivoga pra-temelja svijeta s njegovim čudovišnim zvukovima iskonskoga nasilja, rata i prelaska svijeta u apsolutni kaos.

4.

Rat-ta-ta-taaaa…više nije taj beskonačno-ponavljajući tam-tam, već onaj jednoliki zvuk maloga bubnja dječaka Oscara Mazeratha iz romana Günthera Grassa, Limeni bubanj (Blechtrommel) iz 1959. godine, koji je iz otpora spram tiranije oktroiranoga svakodnevlja i nužnosti prelaska u stanje prokleto ozbiljnih i ubojitih fašističkih fantazija i zbilje odbio rasti. Njegov otpor i život među mikro-svijetom onih koji su zauvijek obilježeni svojom nesvodivošću i nepokornošću, svojim manjinskim stavom i načinom života autsajdera u društvu i državi, nikad ne bi bio vjerodostojan bez tog instrumenta koji ostavlja grubi i dosadno-ponavljajući zvuk ratne mašinerije ustrojenosti čovjeka u svim sustavima i poretcima moći koji zazivaju brutalnost i mahnitost Vođe i slijepu odanost mase svojim idolima još iz doba što ga kongoanski tam-tam savršeno prikazuje.

No, bubnjevi i njihov zvuk tijekom dana nisu ono što metafora i misaona slika bubnjeva u noći označava za svakog od nas koji slušamo ovu strahotnu glazbu koja, doduše, ima i jasne protumilitarno-metafizičke konotacije u različitim marševima i paradama borbe za ljudska prava i dostojanstvo čovjeka.Reći će se, instrument kao što je bubanj može biti (zlo)upotrijebljen u svrhe najstravičnije moguće glazbe kojoj je nakana veličanje „svjetlokose zvijeri“ kao u nacističkim marševima kad je upravo Wagnerova glazba postajala estetskim zlom u službi III. Reicha. O tome piše vrhunski francuski romanopisac, filozof i esejist Pascal Quignard u eseju Mržnja spram glazbe (La Haine de la musique), koji je objavljen na hrvatskome jeziku u časopisu Europski glasnik, br. 3/1998 u prijevodu Ane Prpić, str. 597-610. Naravno, glazba je uvijek stvar ljudske estetske i etičke usmjerenosti na ono što nazivamo smislom ili svrhom njezina poslanstva u svijetu. Stoga se ne može o-sebi proglasiti „nedužnom“ ili „anđeoskom“. Ona može imati i krajnje performativno-razaralačke i negativne ciljeve. Instrument poput limenoga bubnja u rukama maloga Oscara proizvodi i glazbu otpora fašizmu i mimesis apologije iste zločinačke ideologije. No, ima nešto ipak u samoj biti ovog instrumenta od pra-temelja civilizacije krajnje začudno i gotovo jezovito. Što? Ništa drugo negoli da ni jedan drugi instrument ne izaziva već svojim simboličkim značenjem ono što sam naslov ovoga teksta na blogu koji se zove Kaos značenjski višeslojno proizvodi, ali tako da svi imamo u vidu ono das Unheimliche.

Bubnjevi u noći…ne, nisu to violine ili harfe u praskozorje, niti flaute ili fagoti u podne, da se ne govori o klaviru ili gitari i trubljama u suton. Samo i jedino ono što nastaje kad kažemo „bubnjevi u noći“ može imati prizvuk i osjećaj iščekivanja nečega strahotnoga i ujedno oslobađajuće apokaliptičkoga što će tek doći, iako je već tu kao ideja, navještaj nadolazeće budućnosti i njezine apsolutne ne-odredljivosti.

Glazba nas kao duh sablasne prošlosti iz Gideovih afričkih putopisa iz Konga i Čada, te iz Krležina eseja Evropa danas iz 1933. godine nakon svih izgovorenih riječi u njihovoj nemoći i uzaludnosti, ljepoti i istini, uznemirujuće vraća u pra-temelje krika ljudske egzistencije. Sve što preostaje od ove literarne iluzije kojoj se predajemo kao posljednjoj imaginarnoj zaštiti od fatalnosti ove okrutne zbilje svodi se na užitak u noćima poput onih srpnja 2013. i 2014. godine. Tada su iluminacije s platoa pored Krležine kuće na Gvozdu prizivale i unatoč strahotne sile tih bubnjeva u noći jedan drugi svijet, onaj zbog kojeg sve naposljetku ima smisla i kad zrikavci onijeme pred magijom ljudske riječi kojom velika diva hrvatskoga kazališta Branka Cvitković izgovara maestralno one divne autoritativne rečenice iz jednog književnoga eseja o izgubljenim idealima i stratištima Evrope danas i potom uz glazbu Chopinova Nokturna op. 9, br. 2 odlazi u duboku tamnu noć, polako i dostojanstveno, korak po korak, baš tako…