Žarko Paić

Predgovor

Ova knjiga predstavlja jedan od ključnih pokušaja mojih filozofijskih promišljanja o suvremenosti, polazeći od temeljnoga postmetafizičkoga koncepta tehnosfere kao ostvarenja kibernetike u procesu stvaranja umjetnoga života. Stoga je ovdje poduzet tehnoznanstveni obrat u filozofiji, s korijenima u intelektualnim nastojanjima Heideggera, Whiteheada i Deleuzea.

Ali što znači tehnosfera?

Tehnosfera, ukratko, označava sustav informacija, rekurzivnu kontingenciju događaja, čija “bit” leži u procesu ostvarivanja tehnološke singularnosti. Koja je, međutim, bitna razlika između upravljanja poviješću s horizonta metafizike kao kibernetike i navigacije postpoviješću iz transklasične logike tehnosfere? Tehnosferu treba shvatiti kao kibernetički sustav čija se “bit” manifestira kao trijada izračuna, planiranja i konstrukcije. Kibernetika zato doseže vrhunac u upravljanju svijetom kao tehno-poetskim “ljudskim vrtom i neljudskim okolišem”, kojim upravlja pomoću sustava informacijakoji ulazi u sustav kontingentnih događaja.

Što je Unheimlich u ovom konceptu tehnosfere, osim ostvarenja metafizike u nečemu što misli drugačije od nas, ali je programirano da uči i stvara samo o-i-za-sebe, da to mi, ljudi, ne možemo učiniti tako brzo i tako učinkovito. Cijeli problem tehnološkoga svijeta u kojem postojimo, zajedno s aparatima neljudskoga, leži u beskonačnome ubrzanju sustava i okoliša, te odgovarajućim tehnologijama vrtoglave brzine pamćenja za događaj singularnosti. Nestankom ljudi kao stvaratelja umjetničkoga svijeta nastaje mnoštvo mogućnosti za sinestetičke metamorfoze života, koje su već postale umjetni život.

Kada se filozofija ostvari u tehnoznanstvenom obratu, nastaje doba kibernetike.

Zaključak

Tehnosfera koja se pojavljuje u suvremenome dobu posthumanizma, s totalnom i imperijalnom moći svođenja mišljenja na racionalno i poetsko, ili kako Heidegger kaže u predavanju i spisu Što se zove mišljenje? (Was hei§t Denken?) određena razlikom između mišljenja kao kalkulacije (Rechnen) i mišljenja kao refleksije (Dichten/Besinnung), označava epohalnu značajku radikalne promjene u obliku života. (Heidegger 2002.) S tehnosferom, čovjek i životinja tek “sada” i “ovdje” dolaze do istine o svom odnosu. Zbog značajne prijetnje izumiranja vrsta i života na Zemlji, uključujući i ljudske i životinjske vrste, možda je moguće postaviti pitanje “što” znači biti životinja i “tko” je čovjek, izvan antropocentričnoga horizonta.

Naravno, ovo pitanje postaje bitno jer, na kraju povijesti, biološka struktura onoga što se naziva životom, u svim svojim oblicima, nestaje u korist tehno-strukture i tehnomorfnoga stvaranja novog “života”. Tehnosfera omogućuje razmatranje odnosa između njih dvoje. Ali ne više s pozicije onto-teologije (Bitak i Bog), već s mjesta tehnogeneze života (stroj i estetika).

Singularnost stroja proizlazi iz uvjeta koji omogućuju kombiniranje živog i neživog, prirode i tehnologije. Ideja stroja u biokibernetičkom modelu mišljenja, dakle, pripada sintezi prostora i vremena kao neodređenosti u intervalima stvaranja “novog”. Ta sinteza, pak, omogućuje kompresiju prostora i rastezanje vremena u beskonačnost. Možda nije teško vidjeti da to postaje značajka virtualnosti. Uronjenost u virtualni prostor znači biti prisutan u stvarnome vremenu.

Stroj ne djeluje prema logici konjunkcije-disjunkcije. Naprotiv, stroj utjelovljuje koncept sinteze “umjetnoga života” (A-život), ali ne pokazuje niti predstavlja “Bitak”. Umjesto toga, stroj vizualizira koncepte kao što bi to učinio računalo. To čini programiranjem kodova potpuno autonomne komunikacije između strojeva i ljudi kao objekata. Zato je ključna ideja digitalnoga doba – strojna organizacija svekolikoga života u umreženim društvima – postala interaktivna.

Tehnosfera se više ne može prikazivati ​​uobičajenim pojmovima metafizičke tradicije (mimesis). Stoga će kolektivna moć stvaranja nove estetike sada biti konstruirana kao uzvišeno iskustvo stvaranja stvari izvan granica prirode i ljudi. Sama stvar stvara, a stvari nisu isto što i stvari same po sebi. Stvorenje je sada stvoreno tehnološkom reprodukcijom bitka. Međutim, zamišljeno je kao tehnički objekt, a ne kao živi objekt. Ali ono što mu podaruje specifičnost u antropomorfnome svijetu funkcija i struktura jest primjenjivost sustava, koja se danas predstavlja kao tehno-genetski fenomen koji se pojavljuje kao način reguliranja društvenih odnosa.

Stvoren je, dakle, informacijski krug komunikacijskoga djelovanja, a stvaranje u smislu tehničkoga objekta mora biti dostupno za ljudsku upotrebu. Međutim, oboje tvori kibernetičko okruženje kao sustav upravljanja sastavljen od artefakata i živih bića uronjenih u mrežu. Ne zaboravimo da integracija tehnologije u ljudski život ne može biti samo nova granica postbiološke evolucije. Ako ono što nazivam tehnosferom leži izvan svake razlike između živoga i neživoga, ljudskoga i neljudskoga, tada sve što pripada umjetnoj inteligenciji i njezinom mišljenju kao računanju-planiranju-konstrukciji postaje ono što je temeljno različito od Hegelova apsoluta, koji proizvodi svijet kao projekciju vlastitoga rada samosvijesti u krugu metafizičkih određenja.

Tehnosfera, za razliku od božanske racionalnosti i intuicije, koje pružaju izravan uvid u ono što je bilo, jest i bit će, postaje beskonačno prilagodljiva i plastična kao odgovor na svaku promjenu u onome što je Alfred N. Whitehead nazvao događajem u povijesti kozmičkih epoha. (Whitehead 1929/1978)

Filozofijski gledano, razmišljanje o biti tehnosfere više ne može biti moguće, niti se takav pothvat pokazuje smislenim jer se događa samom logikom tehnogeneze, vizualizacijom događaja kao virtualne aktualizacije postajanja. Kada informacija suspendira značenje bitka u svojoj otvorenosti, nalazimo se u predvorju post- i-transhumanističkoga područja bez signala. Ništa ne dolazi izvana ili iznutra. Sve se događa u simultanoj ne-simultanosti, jer ovdje i sada, kao oznake za klasičnu ontologiju prostora i vremena, više nisu odlučujuće.

Kada se filozofija svede na tehnoznanstvenu epistemologiju, ili kada se njezina bit i zadatak svedu na bioetičke rasprave o statusu kiborga, androida i aparata svijesti u telematskim društvima kontrole danas, tada filozofiji preostaje samo toliko da promišlja tehno-futurizam i tehno-biologizam drugim sredstvima za razliku od znanstvenika i kibernetičkih umjetnika. Umjesto spekulacija i promišljanja o Bitku kao objektivnosti objekta, ovo novo filozofijsko razmišljanje trebalo bi se usredotočiti na sintetičko promišljanje integriranih krugova suvremenih tehnoznanstvenih eksperimenata.

Ključni koncepti singularnosti, tehnosfere i autopoeze nude latentne mogućnosti za stvaranje potpuno novog oblika interakcije između ljudi i neljudi. Estetsko razmišljanje, stoga, ima ontologijsko-epistemologijski zadatak promišljanja i artikuliranja matrice novim kategoričkim sustavom fluidnih koncepata kao drugačijoj poziciji umjetnosti izvan služenja suvišnome Čovjeku. Ono što dolazi postaje znak vladavine sinestetičke transformacije nad svim oblicima postojanja, ne samo nad ljudskom subjektivnošću, i zato već i isparava u eter poput mjehurića.

Literatura

Heidegger, Martin. (2002). Was heisst Denken? GA. Svezak 8. Frankfurt/M: V. Klostermann.

Whitehead, Alfred N. (1929/1978). Process and Reality: An Essay in Cosmology. New York: The Free Press.