Žarko Paić

1.

Dietera Merscha, prominentnoga filozofa, jednog od najznačajnijih predstavnika škole Bildwissenschafta u okviru interdisciplinarnoga pokreta proučavanja tzv. slikovnoga obrata (iconic turn) nastalog sredinom 1990ih godina u okvirima njemačke filozofije, teorije medija i estetike, smatram nesumnjivo ključnim misliocem suvremenosti. Njegova knjiga Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen (Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002.) bila je usmjerujuća i nadahnjujuća za postavke koje sam iznio u svojoj knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.). Njegove tekstove objavljujem već godinama u hrvatskome izdanju časopisa Tvrđa te na engleskome na portalu istoga časopisa (v. https://tvrdja.com/visual-arts/uncreative-artificial-intelligence-a-critique-of-artificial-intelligence/ https://tvrdja.com/visual-arts/art-knowledge-and-reflexivity/, a naša intenzivna suradnja vezana je uz i projekte poput mojeg zbornika The Technosphere as a New Aesthetic (v. https://www.taylorfrancis.com/books/edit/10.65325/EB10060/technosphere-new-aesthetic-%C5%BEarko-paic ) kao i uz zbornik Theorizing Images koji sam priredio zajedno s Krešimirom Purgarom (v. https://www.taylorfrancis.com/books/edit/10.65325/EB4758/theorizing-images-%C5%BEarko-pai%C4%87-kre%C5%A1imir-purgar ).

2.

U svojem djelu Epistemologije estetskoga iz 2015. godine, koje je objavila izdavačka kuća Diaphanes, Dieter Mersch istražuje kako se umjetnost i estetska praksa mogu shvatiti kao neovisni oblici spoznaje i mišljenja. On prekida tradiciju mjerenja umjetničkoga uvida u odnosu na znanstvene koncepte istine ili isključivo lingvističke diskurse. Osnovna koncepcija svodi se u njegovoj misaonoj artikulaciji na to da je estetsko razmišljanje izvan okvira i granica jezika. Stoga Merschova zadaća u suvremenoj filozofiji jest uspostavljanje suverenosti estetskoga načina razmišljanja koji se ne može prevesti u jezik (tzv. nepropozicionalnost). Za takav stav nužno je ekstenzivno proći mišljenje jezika u djelima kasnoga Heideggera i kasnoga Wittgensteina. Isto tako, za razliku od “lingvističkoga zaokreta” (linguistic turn-a) 1960ih godina kakav je zagovarao Richard Rorty,  za njega umjetnost ne funkcionira kao tekst ili sustav znakova koji se može semantički dekonstruirati. Dok, naime, znanosti daju propozicionalne izjave o svijetu, umjetnost autonomno djeluje kroz performativnu gestu pokazivanja. Prema Merschu, znanje u estetskome području ne događa se diskurzivno, već “događajno“ u trenutku osjetilnoga iskustva.

          Temeljna je, naime, značajka događaja u njegovoj vremenskoj ekstazi „trenutka“ upravo u neizvjesnosti nadolazećega. To je ujedno i aporija cjelokupne pragmatike jezika u performativnoj umjetnosti. Jezik se kao uvjet mogućnosti govora i u strukturalnoj lingvistici de Saussurea i u konceptu semiologijske razlike (différance) Derridae ne nalazi nigdje drugdje negoli u svijetu kao stabilnoj strukturi komunikacije između subjekata/aktera singularnoga događaja.  No, ono što je korak izvan ove blizine francuskome krugu mišljenja s Derridom i semiologijom kao i u slučaju najznačajnijega teoretičara novih medija kakav je bio Friedrich Kittler jest drugačije shvaćanje pojma događaja izvan Heideggerova shvaćanja Ereignisa (Vidi o tome: Dieter Mersch, Posthermeneutik, Deutsche Zeitschrift für Philosophie, Sonderbande, sv. 26, Akademie Verlag, Berlin, 2010.)

          Mersch dovodi u pitanje trenutni trend strukturiranja umjetničkih akademija prema sveučilišnim istraživačkim standardima (poput bolonjskog sustava). Umjesto toga, on se zalaže za obranu istinske, neprevodive epistemičke prirode umjetnosti kao sui generis (svoje vrste prakse). Ova knjiga naslovljena Epistemologija estetskoga podijeljena je u četiri sažeta poglavlja koja se protežu od metodološke kritike do teorijske elaboracije:

Istraživanje u estetici: Ispitivanje rasprave o umjetnosti kao istraživanju.

Kratka povijest istine u umjetnosti: Povijesni pregled borbe filozofije za istinitost lijepoga i estetskoga.

Con-stellare. Refleksivna epistemika umjetnosti: Razvoj teorije „konstelacije“ i „labavoga spajanja“ kao protumodela rigoroznoj logičkoj argumentaciji.

Zaključak: Epistemske prakse umjetnosti: Kako umjetničko djelovanje izravno funkcionira kao kognitivni proces.

3.

Dieter Mersch razlikuje umjetnost i estetiku (Epistemologien des Ästhetischen, str. 17). U tom smislu, može se zalagati za autonomiju umjetnosti i, u najširem smislu, za kreativnu spoznaju. Metaforički rečeno, moglo bi se govoriti o neovisnome obliku spoznaje estetike u smislu umjetničko-estetskoga. U refleksiji, ili u epistemologiji formiranja pojmova, gledanje i mišljenje moraju biti jedno. Estetika, u primarnome smislu osjetilne spoznaje kako je shvaćena u Baumgartena oko 1750. i kako je Kant još uvijek shvaća u Kritici čistoga uma (1781.), i misao su oboje proizvod koncepta, prvi promatran više iz perspektive idealne, intuitivne konstrukcije općenito, a drugi iz stvarnih, konceptualnih ograničenja te konstrukcije unutar koncepta jezika, slike, glazbe ili izvedbe. U prvome slučaju, estetika/umjetnost se gubi u (idealnoj) intuiciji slobode; u drugom se traži i oblikuje stvarna osnova i smjer unutar nužno ograničenoga misaonoga procesa, također kroz slobodu. Estetika/umjetnost i misao susreću se u slobodi i kroz slobodu, tj. one su nužno međusobno povezane, utoliko što idealna intuicija nastaje u suspenziji imaginacije konceptualne točke i oblika vremena i prostora, a potom i osjetilne intuicije jezične komunikacije ili slike ili glazbe, i obrnuto stvarna intuicija zahtijeva idealan, a ujedno i moralno praktičan oblik konceptualne kvantifikacije i odredivosti te refleksivne reproducibilnosti i razumljivosti.

          Problem s kojim Mersch kreće u pohod koji pretpostavlja prijelaz iz logike jezika kao što je to bio program Wittgensteinova Tractatusa logico-philosophicusa u post-semiotiku slike kao vizualizacije nije, međutim, više u tome što je tradicionalno razlikovanje estetike i umjetnosti, kako smo to gore naveli s uputstvom na Kanta i to ne na njegovu tzv. treću kritiku naslovljenu Kritika moći suđenja (1790.), već na Kritiku čistoga uma, postalo nevjerodostojno onog časa kad se „kreativnost“ pojavljuje kao mogućnost i zbilja, pa čak i nužnost u kibernetizaciji svijeta uopće s dolaskom emergentnih novih medija treće generacije umrežavanja informacija. Jer ako tehnosfera „misli“, kako sam to dokazivao u svim svojim knjigama i okolnim tekstovima, a Mersch isto tako u svojim uz razliku u tome što i nadalje ostavlja sumnju u mogućnosti (ne)kreativne „umjetne inteligencije“, onda svako pozivanje na tradiciju s Kantom nije više obvezujuće. Zato su fluidni pojmovi Merschove „nove estetike“ koju je izborio već u svojoj paradigmatskoj knjizi Događaj i aura u kojoj je najavio doba performativnoga obrata ne samo u vizualnim umjetnostima, već i u svim drugim aspektima življenja danas, nesumnjivo plodotvorni putokazi mišljenja onkraj granica metafizike jezika. Iako, mnogi će pravovjerni hajdegerijanci kazati da je događaj da „ima“ jezika i onkraj granica tehničkoga svijeta razlog za kritičko promišljanje dosega u analizi jezika kasnoga Wittgensteina s kojim, kako je poznato, sam jezik postaje pragmatički alat spoznaje.

          Naravno, Merschov plaidoyer za „epistemologije estetskoga“ ne znači nikakav zagovor starih pojmova u novome ruhu. Čitava je njegova filozofijska analiza precizno i analitički besprijekorno pokazivanje da je i sama slika postala konstitutivni pokazatelj obrata u biti metafizike kao realizacije u kibernetici. No, njezina performativna događajnost povezuje refleksivnost i vizualizaciju na višoj razini spekulativnosti od onoga što je bio standard i kanon tradicionalno razdijeljenih ontologija i epistemologija modernosti u okviru fenomenologije i strukturalizma. Ovo „estetsko mišljenje“ nije više nadmoćno umjetnosti u smislu njezina utemeljenja i spoznaje njezinih tragova u suvremenosti kako je to još postavio u razmatranje rani Jacques Derrida svojom kritikom logocentrizma. Nadmoć je ionako pseudo-politička kategorija i u doba demokratizacije umjetnosti gubi bilo kakve atribute stvarne moći.

Ono se pojavljuje u suvremenoj filozofijskoj analizi samih pojmova estetike i suvremene umjetnosti kao nagovještaj drugačijega mišljenja koje sliku više ne tretira iz „logike jezika“, ali niti kao praznu „autonomnost“ fascinacije s vizualizacijom čije se temeljne kategorije one proizašle iz matematike i informatike, a ne iz slikovne umjetnosti kao takve. To je ishodišna pozicija za svako daljnje promišljanje estetike/umjetnosti u naše doba.