Žarko Paić

1.

Tko se upušta u filozofijsko promišljanje svijeta iz horizonta sveze drevnoga grčkoga mišljenja u fragmentima Heraklita i Parmenida, Anaksimandra i drugih sa suvremenim pokušajima prevladavanja zapadnjačke metafizike kao što su ona Heideggerova i Axelosova, nemoguće je izbjeći suočenje s veličajnim djelom francuskoga pjesnika René Chara. U ljepotu i sjaj provansalskih krajolika doveo je krajem 1960ih godina svojeg njemačkoga prijatelja, majstora mišljenja iz Freiburga, koji nam je otvorio posve nove horizonte u tumačenju odnosa jezika i bitka, polazeći od izreka predsokratika do Hölderlina. Njegovi seminari održani u Le Thoru postali su toliko prekretni za dijalog filozofije i poezije, da je sudjelovanje na njima kao slušatelja imalo, kako je to ispovjedno jednom kazao Giorgio Agamben, karakter iznimnoga oslobađajućeg događaja susreta s onim najvažnijim u životu kao putu mišljenja. (v. Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1977.) Char je u svojim lutanjima od Rimbauda do nadrealizma stvorio jedinstveni izraz u suvremenom francuskome pjesništvu koji upravo spaja uvid u ono što prethodi i logosu i mythosu, a što će u Hipnosovim listićima kulminirati s fragmentom 237: „U našem mraku, ne postoji jedno mjesto za Ljepotu. Sva su mjesta za Ljepotu.“ (str. 54)

          No, kako odrediti ono što iskazuje tajna i moć kazivanja Hipnosovih listića?

2.

René Char je mobiliziran u francusku vojsku tijekom rata protiv nacističke Njemačke (1939.-1940.) i nakon poraza u lipnju 1940. uspio se vratiti u svoj rodni Islesur-Sorgue na jugu Francuske. Bio je upozoren da ga višijevska policija nadzire zbog njegovih antifašističkih političkih ideja, te se povukao u udaljenije selo Céreste u brdima Luberona. Tamo je proveo mnogo mjeseci regrutirajući i razvijajući mrežu otpora. Predvodio je tzv. padobransku jedinicu koja je djelovala oko tajnog iskrcavanja oružja za pripadnike otpora. Zajedničko estetsko iskustvo njegove grupe, kako je izraženo u bilješkama Hipnosovi listići, omogućuje Charu predstaviti vlastitu „povijest“, onu koja se buni protiv svjetskoga nasilja. U nekim zapisima Char je Otpor nazvao „blagom“  zbog posebne kvalitete zajedničkoga života usmjerenoga u borbi za slobodu. Zato ovu knjigu nije moguće tek svrstati u uobičajene okvire poetskoga teksta. Ona nadilazi sve diskurzivne granice, jer se u formi aforizma i kratkih zapisa autentično poetsko kazivanje uzdiže do najviših razina onog što je od predsokratika do romantičara fragmentarno izvedeno u „hermetičkom intenzitetu i enigmatičnosti iskaza koji su došli do izražaja u mnogim njegovim aforističkim ciklusima“. (Zvonimir Mrkonjić, „Predgovor“, str. 5)

Čitajući iznova Hipnosove listiće sjetio sam se kako najznačajnija politička filozofkinja Hannah Arendt u djelu Human Condition daje Charovim postupcima navlastiti politički pečat kada navodi da su on i drugi borci francuskoga Otpora bili jedni od rijetkih pojedinaca u modernoj povijesti koji su zauzimali istinski politički prostor ꟷ „javno područje“  ꟷ zbog „vakuuma“ koji je ostao nakon kapitulacije Treće Republike. (Hannah Arendt, „Preface“, Human Condition, University od Chicago Press, Chicago, 1958., str. 3) Ova je knjiga pisana, dakle, između 1943. i 1944. godine i posvećena je Albertu Camusu. U kratkom predgovoru Char opisuje kako se prepustio djelu.

„Ova bilježnica mogla bi ne pripadati nikome, toliko je smisao života jednog čovjeka potka njegovih lutanja, teško odvojiv od gdjekad halucinantnog mimetizma. Takva su nagnuća bila ipak suzbijena. Ove bilješke označavaju otpor humanizma svjesnog svojih družnosti, koji nije govorljiv o svojim vrlinama, želeći sačuvati nepristupačno slobodno polje za fantaziju svojih sunaca, odlučan platiti cijenu za to.“ (str. 8)

3.

Charovo priznanje svjedoči da biti pjesnik znači provesti razinu promatranja koja distancira čovjeka od samih događaja i radnji s kojima se najlakše susreće. Pjesnik otuda istovremeno sudjeluje i poriče samu stvarnost o kojoj djelo svjedoči, uz najveću moguću cijenu. Što to drugo znači negoli da je kazivanje slobode ujedno mogućnost da sama sloboda progovori i bitku podari otvorenost nalik sunčevu sjaju u svim njegovim vremenskim mijenama. Hipnos, božanstvo u grčkoj mitologiji (hypnos – san, spavanje) odnosi se na personifikaciju spavača-sanjača. Već je rimski prijevod grčke riječi  hipnos (somnus) vezan uz grčku riječ smrt (thanatos). Njegova je majka izvorno božica koja se imenuje Nyx, što znači noć. Hipnos je prebivao u palači unutar tamne špilje, gdje sunce nikad nije moglo doprijeti. Hipnosova tri sina ili brata, jer bogovima je incest dopušten, su one stvari koje se zbivaju u snovima – Morpheus, Phobetor i Phantasos. Prema jednoj od mitskih priča Hipnos je živio u špilji ispod grčkoga otoka kojim protječe rijeka Lethe, što znači skrivenost ili zaboravnost. Endimion kojeg je vrhovni bog Zeus osudio na vječni san tako što je spavao otvorenih očiju na javi, dobio je tu moć od Hipnosa da bi zauvijek mogao gledati ljepotu svoje obožavane Selene. U ikonografskome smislu, bog Hipnos se u grčkoj umjetnosti prikazuje kao nagi mladić s krilima na glavi. San se dovodi u svezu sa smrću, a snivanje s vječnom mladošću koja živi u iluziji beskonačnosti kao smrtna ljepota trenutka.

U Hipnosovim listićima nadrealističkoga francuskoga pjesnika René Chara jezik ne otvara svijet u njegovoj iskonskoj svjetovnosti. Sam svijet objelodanjuje se kao kraljevstvo jezika. U njemu slika nadilazi vlastite sjene. Snovito putovanje kroz labirint vremena tvori bit slike. Odnos jezika i slike nije tradicionalno metafizički. Ne prethodi jedno drugome ni u vremenskome ni u logičkome smislu. Jezik je slikovit, a slika u svojoj neizrecivosti govori jezikom snova. Iako se Char nedvojbeno referira na svojeg prijatelja Martina Heideggera, poetski je govor uvijek slobodan od kazivanja o stvarima predmetnoga iskustva.

Poetska slika nadilazi književne figure metafore i alegorije, koje se rabe poput dodanoga znaka. Poetsko kazivanje stoga nalikuje „svetom buncanju“. Ono nije ni alogično ni ludo, ni proročko ni navjestiteljsko jer sve navedeno u sebi pohranjuje do sinkretičkoga zaziva božanske prisutnosti u posvemašnjoj napuštenosti samoga svijeta. Za razliku od svih drugih umjetnosti samo se poezija razvija iz jezika sna i njegove nepredstavljive slike. U poeziji se slave bogovi i suočava s neizbježnim krajem čovjeka njegovom „prirodnom“ ili „neprirodnom“ smrću. Priroda je pak sinonim za ljudsko. Umrijeti znači ispuniti ljudsku bit. Samo bogovi i zvijeri ne umiru. Prvi su besmrtni, a drugi ugibaju. Dostatno je iz Hipnosovih listića izabrati četiri fragmenta da bismo vidjeli kako se to istodobno zbiva u jeziku slikotvornoga kaosa.

„Vrijeme viđeno kroz sliku vrijeme je izgubljeno iz vida. Bitak i vrijeme veoma se razlikuju. Premašivši bitak i vrijeme, slika blista vječno. /13/ 

Gorka budućnost, gorka budućnost, ples među ružinim grmovima…/21/

Doba kad ponovno naraslo nebo zadire u zemlju, kad je čovjek u agoniji između dva prijezira. /56/

Našoj baštini ne prethodi nikakva oporuka. /62/“ (R. Char,  nav. djelo, str. 11, 13, 15, 20.)

Hipnos je u Charovoj poeziji drugo ime za neizrecivo tkanje slike u jeziku. Satkati sliku znači ispreplesti tekst u njezinoj zadivljujućoj (ne)vidljivosti. Ali vrijeme slike jest ono vrijeme koje nestaje iz sjećanja. Prisutnost se raspada u prisutnosti „ovoga“ ili „onoga“, pojedinačnoga bića ili stvari, a nikad same prisutnosti bitka i vremena. Slikom se stoga iskazuje ono isto u ponavljaju kao sličnosti i nalikosti (eikon) na nešto što ima karakter izvornika. Ali, ako „našoj baštini ne prethodi nikakva oporuka“, kako kaže Char u fragmentu 62., tada se ne može više govoriti o paradigmi jednoga i jednokratnoga, izvornika u svojoj nenadomjestivoj izvornosti. Bez oporuke nema ni baštine. Ali vrijedi i suprotno: bez baštine nema ni poruke u nepostojećoj oporuci. Ako živimo, prema Charu, u vremenu koje ima baštinu bez oporuke, ne znači li to da živimo u doba kraja povijesnoga vremena? U fragmentima 21. Char pjeva o „gorkoj budućnosti“ kao „plesu među ružinim grmovima“.

Pesimizam ne pripada budućnosti takvog „gorkoga“ ugođaja. Char pjeva o budućnosti koja je neizostavno vrijeme radikalnoga iskušenja tijela, Biti otvoren spram budućnosti sada znači biti zatvoren u tjelesnim mogućnostima nadilaženja korporalne faktičnosti. Bol se može potisnuti u neizmjernoj patnji tijela. Ali to potiskivanje ne pridonosi svetkovini tijela u njegovu užitku. Na djelu je neprestana odgoda užitka. A u fragmentu 56. izričito se spominje aluzija na ovo vrijeme:

„Doba kad ponovno naraslo nebo zadire u zemlju, kad je čovjek u agoniji između dva prijezira.“