Žarko Paić

1.

O postavkama Jana Patočke o planetarnosti rata i mogućnosti obrata iz ove tehnološke civilizacije koja je u 20. stoljeću dospjela do totalne mobilizacije svih raspoloživih sredstava za masovno uništavanje ljudi i prirode, pisao sam u kontekstu vlastita promišljanja ovog problema u knjizi Doba oligarhije: Informacijska ekonomija i politika događaja (Litteris, Zagreb, 2017.). (v. https://zarkopaic.net/blog-post/permanentno-stanje-i-rata-i-mira/ ) Jan Patočka, vodeći češki filozof 20. stoljeća, disident i glasnogovornik Povelje 77, razvio je pojam planetarnoga rata (ili “rata na planetarnoj razini”) poglavito u svojem temeljnom djelu Heretični eseji iz filozofije povijesti. Za Patočku, planetarni rat nije samo vojni događaj, već temeljni simptom moderne “tehnološke civilizacije” (ili “supercivilizacije”) koja je izgubila svoje duhovno utemeljenje. Temeljni koncepti planetarnoga rata su akumulacija i oslobađanje energije. Patočka opisuje moderno doba kao proces mobilizacije svijeta u “laboratorij” za oslobađanje energije.

Tvrdi pritom da je rat ​​metoda modernosti za iskorjenjivanje masovne akumulacije sile i tehničkih kapaciteta koje gradi. Pod snažnim utjecajem Ernsta Jüngera i njegovih spisa poput Radnika i Totalne mobilizacije, Patočka je svjetske ratove vidio kao vrhunac “totalne mobilizacije”. U tom stanju, ljudska bića više nisu subjekti već “ljudski resursi” ili “nositelji općega kretanja”, svedeni na svoje biološke funkcije unutar mreže biopolitičkih sila. U čemu je Patočkino “heretičko” rješenje? Vjerovao je, naime, da oni koji su iskusili “potres” prve crte ꟷ apsolutni gubitak smisla u planetarnome ratu ꟷ mogu pronaći zajednički jezik. Ova “solidarnost” ne temelji se na političkoj ideologiji, već na zajedničkoj spoznaji krhkosti ljudskoga postojanja i “misterioznosti bića”. Patočka je tvrdio da je 20. stoljeće definirano ratom, koji je poslužio kao “definitivan proboj” za mehanički svjetonazor rođen u 17. stoljeću.  Mir je otuda samo pauza u ratu unutar naše tehnološke civilizacije, jer oboje pokreće ista logika mobilizacije i iskorištavanja resursa.

No, ono što je u njegovu shvaćanju rata uistinu odlučujuće i za razliku od drugih filozofijskih pristupa u 20. stoljeću dalekosežnije od antropologije rata u djelu Maxa Schelera, primjerice, jest sveza rata i pojma „supercivilizacije“. O kakvom je to pojmu ovdje riječ? (v. „Je li tehnička civilizacija nazadna i zašto?“, u: Heretički eseji o filozofiji povijesti, str. 173-217)

2.

Patočkin koncept supercivilizacije (ili nadcivilizacije) opisuje globalno stanje ljudskoga razvitka karakterizirano potpunom racionalizacijom i tehničkim ovladavanjem životom. Nije teško u tome vidjeti veliki misaoni utjecaj Heideggera na njegove postavke. Razvijen poglavito 1950-ih, ovaj koncept analizira kako su moderna znanost i tehnologija istisnuli ljude iz njihovog “životnoga svijeta” (Lebenswelt), svodeći postojanje na izračunljive sustave. Patočka je razlikovao dva konkurentska oblika ovog globalnoga poretka. Prvo jeumjerena supercivilizacija. Ona je općenito povezana sa zapadnim liberalnim demokracijama. Oslanja se na racionalizaciju i vladavinu prava, ali zadržava ostatke tradicionalnih vrijednosti i pluralizma sve dok ne ometaju upravljački princip razuma. Drugo je radikalna supercivilizacija, koja je povezana s totalitarnim sustavima, poput komunizma ili nacizma. Teži apsolutnoj eliminaciji svakog značenja izvan dominantne, tehnoznanstvene racionalnosti, svodeći ljude na puke biološke funkcije ili “goli život”. Ključna značajka Patočkine supercivilizacije je tehnoznanstvena dominacija. On tvrdi da modernu supercivilizaciju pokreće “kalkulativni etos” gdje se sve tretira kao sredstvo za postizanje cilja. To dovodi do krize značenja, jer se ljudsko iskustvo lišava svojih duhovnih i subjektivnih dimenzija kako bi se uklopilo u matematičke modele.

No, strukturni nusprodukt supercivilizacije jest “atomizirani, usamljeni pojedinac”. Budući da moderni sustavi daju prednost objektivnome znanju nad životnim iskustvom, pojedinci postaju bez korijena i otuđeni od zajedničkoga svijeta. Patočka je svjetske ratove smatrao ne aberacijama, već eksplozivnom manifestacijom unutarnjih napetosti supercivilizacije. Rat postaje “planetarni” događaj gdje tehnička mobilizacija resursa doseže vrhunac. Kao odgovor na ovu krizu kako smo već istaknuli, Patočka je predložio “solidarnost potresenih” kao zajednicu onih koji su iskusili “potres” svakodnevnih sigurnosti (često kroz rat ili žrtvu) i prepoznaju potrebu za autentičnijim, ne-hegemonističkim postojanjem. Ono što posebno izaziva kritičku pozornost jest Patočkin stav da je zapravo supercivilizacija u svojem tehnološkome trijumfu „nazadna“. To se odnosi na potencijale ljudskosti i misaonosti izvan redukcije na prirodno-tehničke znanosti i njihovu logiku kalkulativnosti koja se proteže na sva područja životnoga svijeta (Lebenswelt).

3.

          Patočka kao učenik i Husserla i Heideggera, transformirao je koncept Lebenswelta (životnoga svijeta) iz statičnoga horizonta percepcije u dinamičan prostor definiran ljudskim kretanjem i odgovornošću. Tvrdio je da životni svijet nije samo “zadana” pozadina, već primarno područje ljudskoga postojanja koje je moderna znanost zasjenila usredotočujući se isključivo na objektivne činjenice. Patočkin jedinstveni doprinos Lebensweltu može se razumjeti kroz tri egzistencijalna pokreta koja karakteriziraju način na koji ga nastanjujemo:

• Pokret usidravanja (puštanje korijena), jer naš se osnovni biološki i društveni opstanak pojavljuje u pronalaženju doma, prihvaćanju i sigurnosti unutar svijeta.
• Pokret samoproširenja kroz obranu/rad. Projiciramo se u svijet kroz rad i tehnologiju kako bismo održali i proširili svoje postojanje.
• Pokret proboja (postojanje u istini). Duhovno ili filozofsko buđenje gdje pojedinac prestaje samo “funkcionirati” i počinje propitivati ​​značenje cjeline. To se često povezuje s njegovim konceptom “brige za dušu”.

Patočka je bio duboko zabrinut zbog “krize” moderne znanosti. Vjerovao je da znanost svijet tretira kao skup mjerljivih objekata, što dovodi do gubitka smisla. Za Patočku, Lebenswelt predstavlja “prirodni svijet”, to jest svijet kakav neposredno doživljavamo prije znanstvene apstrakcije. Ovdje razabiremo izravni utjecaj Edmunda Husserla i fenomenologije na njegove stavove. Naposljetku, svojevrsni autorov pogovor knjizi Heretični eseji o filozofiji povijesti pod nazivom „Vlastite napomene uz Heretične eseje“ nastoji pokazati sažeto kako se iz okružja fenomenologije i razumijevanje povijesti i političkoga od Grka s obzirom na pojam polisa utemeljuje zapadnjačka ideja povijesti. Ovo je naprosto ingeniozno, jer za razliku od Heideggera i Gadamera, Patočka početak povijesnoga zbivanja kao smislene orijentacije čovjeka u prostoru i vremenu epohalne konačnosti vidi u drukčijem shvaćanju politike kao „brige za dušu“. Nije, dakle, taj sokratovski pojam njegova kasnoga mišljenja izričiti svediv na etička stajališta, kako neki pogrešno tumače ovaj pojam u horizontu promišljanja ideje Europe.

 U knjizi u svim esejima kaže da davanjem prioriteta znanstvenome svijetu nad životnim svijetom, čovječanstvo postaje otuđeno od vlastitog subjektivnoga iskustva i etičke odgovornosti. Patočka je stoga kategorizirao životni svijet u različite povijesne faze na temelju načina na koji se ljudi odnose prema smislu. Prapovijesna faza označava život u repetitivnom, mitskome ciklusu života i preživljavanja. Prava povijesna faza, pak, pokrenuta je “duhovnim šokom” (često poistovjećenim s rođenjem filozofije u staroj Grčkoj), gdje životni svijet postaje mjesto otvorenoga propitivanja i političkoga života. I na kraju, postpovijesna faza određena je modernom opasnošću gdje težnja za “silom” i tehnološkim majstorstvom prijeti da će srušiti smisleni životni svijet natrag u puko biološko preživljavanje.    

4.

Iako je Jan Patočka bio jedan od posljednjih učenika Edmunda Husserla, na njega je ipak presudan utjecaj izvršio Martin Heidegger, što možemo vidjeti u načinu kako pristupa i pojmu tehnologije i ratu kao događaju totalne mobilizacije onog što razara smisao bitka polazeći od postava (Gestell) kao biti tehnike. No, unatoč tome što je Patočka prihvatio Heideggerovu analizu bitka-u-svijetu i kritiku moderne tehnike, bio je kritičan prema Heideggerovoj političkoj pasivnosti te duhovnoj suradnji s nacizmom.

Dok je Heidegger u cijelosti ostao u sferi refleksije i zadaće mišljenja, Patočka je držao da filozofija mora postati djelatnim događajem praktičnoga preoblikovanja svijeta. Njegova ideja o “životu u istini” izravno je preoblikovanje fenomenologije u etički čin otpora. Uostalom, uvijek se uz njegovo ime povezuje oznaka disidenta i mučenika otpora protiv totalitarne vladavine komunizma u ondašnoj Čehoslavačkoj. 1977. postao je jedan od trojice glasnogovornika Povelje 77 (uz Václava Havela i Jiříja Hájeka). To je bila građanska inicijativa koja je zahtijevala od komunističkoga režima u Čehoslovačkoj da poštuje vlastite zakone o ljudskim pravima. Zbog svoje vodeće uloge u aktivnostima ovog pokreta za ljudska prava i građanske slobode, bio je izložen iscrpljujućim policijskim ispitivanjima s torturom. Nakon jednog takvog višesatnog ispitivanja, doživio je moždani udar i ubrzo umro. Njegov pogreb postao je masovni prosvjed protiv režima, pretvorivši ga u “Sokrata našega vremena”. (v. o tome Alexandra Laignel-Lavastine, „JAN PATOČKA: Europa ili kako se oduprijeti imperijalizmu svakodnevice“, u: Duhovi Europe, Litteris, Zagreb, 2017., str. 119-175. S francuskoga prevela Mirna Šimat)

5.

U „Vlastitim napomenama uz Heretičke eseje“ nalazi se jedna od ključnih misli cijele knjige i Patočkina uvida u filozofiju povijesti onkraj Hegelove teodiceje svjetskoga duha. Riječ je o navlastitome shvaćanju egzistencijalnoga odnosa spram svijeta koji postaje uvjet mogućnosti svekolike etike i politike izvan apstraktnoga esencijalizma kakav je danas pod imenom tzv. perenijalne filozofije iznova u  širokome optjecaju. Navest ćemo je.

„…što je element našeg bitka: to je bitak mogućnosti. Postoje dvije temeljne mogućnosti: otvoreno se odnositi prema cjelini i kraju (to ne znači misliti na smrt, već obezvređivati onaj način života koji po svaku cijenu želi živjeti i koji kao svoje mjerilo uzima puki život, a to znači „svijet“ i život u njemu) i ne odnositi se, tj. bježati pred njim i osujećivati tako svoju najosnovniju mogućnost. Svi ovi „postupci“ nisu svijest i njegova struktura subjekt-objekt, već nešto osnovnije: egzistencija čiji bitak počiva u razumijevanju (a ne spoznavanju i osvještavanju!) stvari, bližnjih, sebe.“ (str. 282)

Egzistencija nije prazna riječ neke nihilističke povijesti na svojem kraju. To je duboko razumijevanje svijeta polazeći od osmišljavanja života kojem prethodi odluka o načinu da se ovaj život vodi u svjetlu slobode, istine, jednakosti, pravednosti i brige za Druge kojom spašavamo našu dušu od svih zala i besmislenih tričarija svakodnevice.