Žarko Paić

1.

U novome mišljenju tehnosfere nemoguće je uspostaviti granice između „normalnosti“ i onoga što je s onu stranu. Tijelo se, doduše, „rastjelovljuje“. Ali samo zato da bi se na drukčiji način moglo „uklopiti-ugraditi“ kao nadomjesni program s 3D printerom koji po želji „reproducira“ hibridne organe potrebne za autonomno djelovanje u tehničkoj okolini. Otuda treba razlikovati dva metafizičko-povijesna odnosa spram tijela u svim svjetskim civilizacijama: (1) žrtvovanje u slavu božanskoga poretka koji svjetski kaos dovodi do homeostatske ravnoteže; (2) transgresiju granica „normalnosti“ u činu tehnoznanstvene konstrukcije stvora/stvari. Tome je na putu suvremena umjetnost: od pokreta povijesnih avangardi ranoga 20. stoljeća do eksperimenata s krionikom i robotiziranjem danas. Ako je metafizičko mišljenje tijelu podarivalo poslanstvo sveze neba i zemlje, božanskoga i smrtnoga, kako bismo to mogli iščitati iz temeljnoga pojma četvorstva (Geviert) kasnoga Heideggera, onda je kibernetička kognitivnost sve drugo negoli sredstvo za neku veličajnu božansku svrhu, koja k tome još mora ostati zauvijek obavijena tajnom.

Naprotiv, za kibernetiku se „rastjelovljenost“ prirodnoga tijela kao suverenoga događaja podarivanja u njegovoj faktičnosti i kontingenciji nužno pojavljuje kao „uklopljenost/ugrađivanje“ u transhumani projekt dematerijaliziranja. Ono nastoji očuvati energetsku moć prelaženja fizičkih granica poput nadomjestivih tehnoslika. Ali uz jedan neizbježan dodatak. Radi se o ubrzavanju procesa stvaranja novih informacija. One se moraju očuvati da bi tehnički svijet imao u sebi razvojnu crtu stalnoga postajanja (devenir). Zamislimo da se informacije neprestano oštećuju, svode na krhotine bez punoga značenja za korisnike. Tada bi povijest bila stalno započinjanje iznova. Učenje bi bilo poremećeno. Pamćenje o izvorima i ishodištima (arché) povijesti ostalo bi poput prazne ploče. Zbog toga povijest mora imati u sebi kontinuitet. Sve se odvija poput rijeke u njezinome protjecanju od izvora do ušća: brzaci, sporost, krivudavost, meandri, konačan nestanak ulijevanjem u druge rijeke koje sve vode prema moru. „Novo“ pritom označava nastanak (emergencija) u virtualnoj mreži događaja. Svi su oni istodobno predvidljivi i nepredvidljivi. Utoliko se kibernetičko tijelo energetizira do nestanka u brzini svjetlosti.

          Što čini mjerne jednice njegove supermemorije? Nedvojbeno, to su pojmovi iz kvantne fizike i kibernetike poput kvarkova i fraktala, dok „povratna sprega-petlja“ (feedback-loop) označava mogućnost očuvanja informacije u stanju ponovljive neponovljivosti.(Kvarkovi su subatomske čestice i jedna od dviju temeljnih građevnih struktura materije u Standardnom modelu (drugu temeljnu strukturu čine leptoni). Kvarkove djelimo na tri skupa, s po dva kvarka u svakome. Kvarkovi (i antikvarkovi) su jedine čestice koje međudjeluju preko sve četiri osnovne sile u svemiru. Imaju spin 1/2, što znači da su fermioni, tj. podliježu Fermi-Diracovoj statistici. Objekti koji su sastavljeni od kvarkova nazivaju se hadroni, a poznati primjer hadrona su proton i neutron. Nukleoni su sastavljeni od 3 kvarka, dok npr. mezone π, K i B čine kvark i antikvark. Fraktali su geometrijskige objekti čija je fraktalna dimenzija veća od topološke. Drugim riječima, to su objekti koji daju jednaku razinu detalja neovisno o razlučivosti koju koristimo. Dakle, fraktale je moguće uvećavati beskonačno mnogo, a da se pri svakom novom povećanju vide neki detalji koji prije povećanja nisu bili vidljivi, i da količina novih detalja uvijek bude otprilike jednaka. Oni su (barem približno) samoslični (sastoje se od umanjenih inačica samih sebe), ali isuviše nepravilni da bi se opisali jednostavnom geometrijom.

Tako npr.dužina nije fraktal, iako je samoslična (sastoji se od beskonačno mnogo dužinâ, a sve su dužine sličnes). Pojednostavljeno rečeno, oni su “načičkani” do u beskonačnost. Postoje razni načini klasifikacije fraktala. Jedan je od načina svrstati ih po stupnju samosličnosti. Potpuno samoslični fraktali su oni koji sadrže kopije sebe koje su slične cijelom fraktalu. Primjeri su svi geometrijski fraktali, npr. trokut Sierpinskog, Kochova krivulja, Hilbertova krivulja, Cantorov skup itd. Ako fraktal sadrži male kopije sebe koje nisu slične cijelom fraktalu, nego se pojavljuju u iskrivljenom obliku, govorimo o kvazi samosličnom fraktalu (Mandelbrotov i Julijev skup i sl.). Moguće je i da fraktal ne sadrži kopije samog sebe, ali da neke njegove osobine (npr. fraktalna dimenzija) ostaju iste pri različitim mjerilima. U tom slučaju govorimo o statističkoj samosličnosti, a tipičan je primjer Perlinov šum. Fraktale je moguće klasificirati i po načinu njihova nastanka. Sustavi iteriranih funkcija (iterated function systems – IFS) nastaju kopiranjem te homotetijom, rotiranjem i/ili translatiranjem kopije te mogućim zamjenjivanjem nekog elementa kopijom. Fraktali definirani rekurzivnim relacijama određeni su rekurzivnom matematičkom formulom koja određuje pripada li određena točka prostora (npr. složene ravnine) skupu iline. Slučajni fraktali nastaju crtanjem grafova nekih stohastičnih procesa, npr. Brownovoga gibanja. Zanimljivo je da i prva i druga podjela daje isti rezultat – sustavi iteriranih funkcija daju potpuno samoslične fraktale, fraktali definirani rekurzivnim relacijama su kvazi samoslični, a slučajni su fraktali samo statistički samoslični. Zbog jednostavnosti, za te tri skupine koriste se nazivi geometrijski, algebarski i stohastični fraktali.)

Ideal besmrtnoga tijela nastaloga s onu stranu prirode i božanskoga stvaranja stoga pripada stalnome samorađanju, samoorganiziranju i samoupravljanju beskonačnim svemirskim prostranstvima. U tom pogledu tijelo se s punim pravom uspostavlja istoznačno s načinom posredovanja koje sve više smjera posvemašnjoj neposrednosti. Medij ove kibernetičke tjelesnosti ne počiva ni u čemu drugome negoli u novome razumijevanju osjetilno-doživljajne sfere dodira (digitalnost) s drugim „strojem želja“. Sve što trebamo znati o tijelu „danas“ jest kako nastaje u svezi znakova bez posljednjega značenja i pragmatike informacija (know-how). To ne znači da ćemo postati bestjelesni poput anđela koji lete ponad svemirskih prostranstava. Ali da ćemo morati mijenjati svoje biokibernetičke kôdove da bismo mogli živjeti u sve složenijim „društvima kontrole“ posve je izvjesno.

2.

Život u složenome stanju stabilnosti u promjeni iziskuje sve veću radnu memoriju stroja-čovjeka i sve manju izloženost tijela nepredviđenim rizicima promjena u okolinama (biološkoj i tehničkoj). Zato je samo po sebi razumljivo da će prijelaz u posthumane sklopove „umjetnoga života“ (A-life) značiti sve veći udjel genetskoga inženjerstva u strukturi onoga što je preostalo od prirodnoga života vrste/roda.

Bez tehničkih aplikacija nema produženja života. Prednatalna selekcija je jedan od tih nužnih preduvjeta očuvanja života od rizika degeneracije. Drugi je konstrukcija „umjetnoga uma“ (A-intelligence). S pomoću optimalne kontrole razine kognitivnosti i emocija podiže se razina kvalitete. Nije začudno da je jedna od uspjelih sociologijskih teorija na kraju 20. stoljeća pokušala sjediniti ekonomiju i kibernetiku. Teorija racionalnoga izbora (rational choice theory) objašnjavala je, naime, uspjeh ili propast sudionika u složenim društvima Zapada udjelom vlastite racionalnosti u izboru pragmatičnih ciljeva. Kako god bilo, tijelo se nalazi u otvorenome dijalogu s neurokognitivnim pristupima svijetu. U 20. stoljeću filozofijski su pristupi onkraj kartezijanske epistemologije određivali putove Martina Heideggera i Maurice Merleau-Pontyja. Prvi se označavao fundamentalno-ontologijskim, a drugi fenomenologijskim. Za Heideggera se tijelo može pojaviti problemom konstitucije mišljenja izvan sheme subjekt-objekt tek iz horizonta bitka-u-svijetu (In-der-Welt–Sein).

Za Merleau-Pontyja, pak, tjelesnost obuhvaća mnogo složenije odnose između svjetovnosti i kontingencije. Tijelo se susreće u „utjelovljenome“ dodiru oka i izvanjskoga svijeta. Ono nije konstituirano refleksivnom sviješću. Osjetilno-doživljajno „meso“ svijeta izvire iz njega. Zbog toga je, naizgled paradoksalno, da se svi noviji pristupi tjelesnosti u kibernetičkoj antropologiji orijentiraju na rubovima ontologije i fenomenologije. A to znači da pitanje „utjelovljenosti“ mišljenja mora probiti začarani krug bitka i događaja, „nužnosti“ i „slobode“. Tijelo u kibernetičkome sklopu stoga ne može biti ni aktivno niti pasivno. Ono tvori misleću os navigacije u virtualnome prostoru s tendencijom „prolaza“ u ovaj svijet kvarkova i fraktala tehnosfere. Poput zakrivljenoga prostora koje je razotkrila kvantna fizika, tako se i tijelo u njemu zakrivljuje i razmješta bez iluzije postojanja jedne temeljne strukture koja sve drugo određuje. Kada tijelo misli izvan metafizičke matrice kazivanja, ono je vizualizirani stroj ubrzanoga pamćenja. Tako nadilazi sve granice tzv. realnoga. Zbog toga ni Heideggerove, a niti Merleau-Pontyjeve postavke nisu više mjerodavne za ono što ovoj čudovišnoj „tjelesnosti“ preostaje u susretu s vlastitim paradoksima i aporijama. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 211-381.)

Vratimo se odnosu mozga koji misli tako što računa i njegovoj umjetnoj okolini s onu stranu klasične priče o aktivnosti i pasivnosti. U iznimno važnome prikazu povijesti otkrića u fizici od Galileja i Newtona do općenite i posebne teorije relativnosti Albert Einstein i Leopold Infeld pružaju znamenitu metaforu čovjeka i sata. Vrijeme se mjeri odnosom promatrača i promatranoga. Čini se kao da je taj odnos temeljni razlog za postojanje epistemologije. Spoznaja i teorija o njoj bile bi izlišnima kada ne bi bilo odnosa razlike između onoga što se promatra i onoga tko promatra. Kibernetika se u „trećem poretku“, kako smo to izveli, izvodi posljednjom postajom mišljenja kao konstrukcije one stvarnosti koja proizvodi sebe samu. Taj autopoietički način izgradnje i razgradnje svjetova, međutim, ne bi bio moguć ukoliko ne bismo konstruirali stroj na temelju jedinstva biološko-kozmičkoga i tehničkoga mišljenja. Einstein i Infeld stoga kažu:

„Fizikalni pojmovi su slobodne kreacije ljudskoga uma, a nisu, koliko god se to činilo samorazumljivim, nipošto određeni izvanjskim svijetom. U našem nastojanju razumijevanja zbilje ponekad se ponašamo poput čovjeka koji se trsi shvatiti mehanizam zatvorenoga sata. On vidi staklo i pokretne kazaljke, čak čuje i otkucavanje, ali ne može dohvatiti tajnu sata. Ako je dovitljiv može nacrtati sliku mehanizma koja bi bila modelom za sve stvari koje promatramo. No, nikad neće biti dostatno uvjeren da je njegova slika jedina koja objašnjava njegova promatranja. Nikad doista neće biti u stanju usporediti svoju sliku sa zbiljskim mehanizmom i neće moći čak niti zamisliti mogućnost ili značenje takve usporedbe. Ipak, on uistinu vjeruje da kao što znanje napreduje tako će i njegova slika o znaju biti sve više i više jednostavnija i sve bolje će moći objasniti njegove dojmove. On može, dakle, vjerovati u postojanje idealne granice znanja koje uspostavlja ljudski um. Tu idealnu granicu nazivamo objektivnom istinom.“ (Albert Einstein i Leopold Infeld, The Evolution of Physics, Cambridge University Press, Cambridge, 1967., str. 33.)

Čini se kao da iz navedenoga odlomka Einsteinovih postavki proizlazi skepticizam glede apsolutne spoznaje svijeta. Štoviše, u tekstu se na kraju upućuje i na pojam „idealne granice“. Ona bi trebala odrediti razliku između relativnosti i apsolutnoga znanja o stvari samoj. Možemo se čak poslužiti metaforom i temeljnom slikom kibernetike i kazati da je upravo u tome „crna kutija“ (black box) čitave metafizike. Tajna se ne razotkriva poput znanstvenoga pristupa tzv. objektivnoj istini. Uostalom, Einstein ističe da je riječ o idealu, a ne gotovoj stvarnosti. I premda će navedeni odlomak biti razlogom za još jedan dokaz u korist konstruktivizma, jer sve je za tu teoriju naposljetku u našoj spoznaji svijeta samo rezultat metafora i fikcija uma, pitanje o granicama apsolutne spoznaje predstavlja neizravni put do onog Einsteinova aksioma kako je za fiziku vrijeme razlomljeno na prošlost, sadašnjost i budućnost pukom iluzijom.

Ovdje se spajaju iskustvo vremenitosti i ideal stroge znanosti. Sve se čini poput fizike koja mora pretpostaviti da svemirom vladaju objektivni zakoni čak i ako je naš jezik nemušt u iskazivanju onoga što želi pokazati slavna formula – E=mc2. Vrijeme se vremenuje iz horizonta apsolutnoga događaja. Znanost koja, pak, misli o događaju i želi ga razumjeti u njegovu događanju jednako tako mora u svojem zahtjevu biti na razini ideala apsolutne spoznaje „objektivne istine“. Naivno bi pitanje bilo: a što ako se pokaže da je Einsteinova općenita i posebna teorija relativnosti vremena spojena s temeljnim zakonima kvantne fizike samo ono što stoji zagonetno u njezinome imenovanju: da je, naime, sve to „relativno“? Znači li to da se ideal objektivnosti i na neki način ontologije realnoga svijeta u koji „vjeruju“ sve prirodno-tehničke znanosti mora razvrgnuti u samoj ideji „realiteta“ i „objektivnosti“? Ako nastojimo razumjeti taj „zatvoreni mehanizam sata“ kao metaforu za bit metafizike koja pretpostavlja i Boga i kibernetiku, tada se više ništa ne može učiniti sa spoznajom osim da je se razdvoji na ona tri poretka koja formalno odgovaraju trima paradigmama znanja kroz čitavu povijest Zapada:

          (1) subjektivnost subjekta kao način razumijevanja izvanjskoga svijeta;

          (2) objektivnost objekta kao način istraživanja-promatranja odnosa promatrača i promatranoga objekta u kretanju;

          (3) konstrukcija tehnosfere na temelju pojma informacije, entropije, kontrole i komunikacije.

          Prva je paradigma ona koja ima za pretpostavku ideju „prirode“ kao mehaničkoga stroja; druga se, pak, zasniva na prodoru u „život“ i njegove elementarne čestice; treća je ona koja konstruktivistički gradi pojmove iz ideje procesualnosti događaja i promjene stanja (tehnosfera). „Prirodu“ opisuju matematika i fizika, „život“ promatra biologija, dok se tehnosferom kao aplikacijom tehno-znanosti i informatike bavi kibernetika. Einsteinov se uvid u modernoj fizici oslanja na specifičnost položaja promatranja objekta u prostoru. Ako ove tri paradigme međusobno dovedemo u spoznajno-teoretski odnos, vidjet ćemo da se razmještanje pitanja o kretanju kao temeljnoga pitanja fizike i metafizike od samoga početka u Grka pojavljuje u razmještanju promatrača. Sa stajališta brzine svjetlosti drukčije se „vidi“ objekt u kretanju negoli sa stajališta onoga što je još Galilej nazvao zakonom inercije materije. „Točka gledišta“ se, dakle, ne može smatrati apsolutnom. Ona se pomiče i usavršava kao što se usavršavaju tehnički dispozitivi potrebni za promatranje objekata u prostoru. Iz svega postaje bjelodano da se „priroda“, „život“ i „informacija“ međusobno odnose na specifičan način koji uključuje neprestanu promjenu „bitka“. „Priroda“ postaje „životom“ zahvaljujući sprezi biologije, semiotike i informatike. Proizvodnja „novoga“ života kao „umjetnoga života“ (A-life) dovodi do toga da se uvjetom mogućnosti tehnoznanstvenoga obrata u doba kibernetike pokazuje implozija informacija. Kada se znanost iz refleksije o predmetu spoznaje pojavljuje objektom samospoznaje tada je tek korak do njezine samopokretačke praktične moći konstrukcije „života“ kao tehnosfere. Kako u tom svjetlu još odrediti zadaću i ulogu znanosti s obzirom na podrijetlo i ciljeve spoznaje?

3.

Sve što je izrekao Einstein o fizikalnim pojmovima kao „slobodnoj kreaciji ljudskoga uma“ nalazimo i u autopoietičkoj teoriji živih sustava Humberta R. Maturane i Francisca J. Varele s početka 1970-ih godina. Unatoč njihova konceptualnoga razilaženja u novije vrijeme, moguće je pokazati da su osnove biološke teorije spoznaje na istom tragu konstruktivizma kao i kognitivna psihologija Jeana Piageta. Ono što je ovdje nadasve zanimljivo odnosi se, prema Maturani, na dvije razine problema: (1) spoznaja se shvaća kao biološki fenomen te se mora objasniti upravo s pomoću biologijskih pojmova; (2) jezik se pojavljuje svezom kognitivnosti i tijela te predstavlja medij znanstvenoga objašnjenja svijeta. Iz toga je jasno da su kognicija (spoznaja) i jezik temeljna ljudska iskustva. Pojam koji Maturana uvodi da bi svoju teoriju učvrstio sa stajališta „plana imanecije“ jest praksa življenja (praxis of living). Što označava taj pojam? Jednostavno, radi se o događaju. Ljudska bića time doživljavaju sebe i svoje svjetove u jeziku kao horizontu spoznajne komunikacije. Ako su znanstvene teorije stoga „slobodne kreacije ljudskoga uma“, onda je samorazumljivo da one ne objašnjavaju tzv. objektivan svijet koji postoji neovisno od naše spoznaje. ( Humberto R. Maturana, „The Biological Foundations of Self Consciousness and the Physical Domain of Existence“, u: Niklas Luhmann/Humberto R. Maturana/Mikio Namiki/Volker Redder/Francisco J. Varela, Beobachter: Konvergenz der Erkenntnistheorien?, str. 50.) Svođenje spoznaje na praktičku dimenzija življenja, dakako, ima svoje nadahnuće osim u znanstvenim teorijama neodarvinizma i na filozofijske postavke Heideggera, Derride i Deleuzea. Međutim, Maturana kao kognitivist i konstruktivist nastoji spoznaji pristupiti iz ontologijske dimenzije ljudske egzistencije.

          Ništa u tome ne bi bilo sporno da se prethodno dostatno razjasnilo što autor podrazumijeva kada rabi taj temeljni pojam s kojim otpočinje zapadnjačka metafizika. Bez ontologije nema ni epistemologije (teorije spoznaje i znanja). No, ako se ontologija u ovome slučaju pojavljuje kao uvjet mogućnosti spoznajne teorije, tada je već unaprijed postavljeno nešto uistinu problematično, Naime, u biološkome utemeljenju spoznaje čini se da Maturana nedostatno strogo ne razdvaja temeljni pojam ontologije – bitak (einai, esse, Sein, Being) – od bića (on, being, Wesen). Za razliku od Heideggerova pojma „ontologijske razlike“ iz razdoblja spisa Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine, Maturana, kao uostalom i Varela, ne mogu drukčije prići ideji samorađanja „živih sustava“ (generatio aequivoca, autopoiesis) negoli od svođenja bitka na „život“. Tako se ontogeneza svodi na filogenezu i morfogenezu. U filozofijskome smislu, posrijedi je čin redukcije koji bitak bića zvanog „čovjek“ misli horizontalno, iz biološke evolucije. Mozak nadomještava mišljenje koje luči duh i svijest u novovjekovnoj metafizici. Tijelo se, pak, na temelju Merleau-Pontyjeve fenomenologijske konstritucije opažaja-u-svijetu razmatra konvergenetnom strukturom jednog mišljenja koje rasuđuje o stvarima, osjeća i doživljava izvanjski svijet s pomoću kognitivne matrice jezika. (Francisco J. Varela, Evan Thompson i Eleanor Rosch, The Embodied Mind: Cognitive Science and Human Experience, MIT Press, New York, 1991., str. 3-33.)

Ako se, dakle, ontologija nastoji održati i u biologijskome obratu kada „živi sustavi“ postaju osnovom kibernetički upravljanoga smjera ili svrhe evolucije, tada se zacijelo mora pokazati što se događa kada se bitak svodi na informaciju, a bića na genetski kôd. Spoznaja kao biološki utemeljeno znanstveno objašnjenje svijeta onoliko je ontologijski održivo stajalište promatranja „bitka“ koliko je zapravo uronjeno u nove kapacitete mišljenja s onu stranu tradicionalne ontologije „prirode“. Ne smijemo zaboraviti da se ona uspostavila još od Platona s idejom nepromjenljivosti i postojanosti bitka kao takvoga. Preostatak je ove strukture mišljenja vidljiv i danas u različitim jezičnim iskazima. U jeziku se skriva metafizičko podrijetlo našega mišljenja. Čak i kada se to ne očekuje, proviruje ono neotklonjivo zadano što stvara dojam da postoje „prirodni“ i „tehnički“ jezici. A između njih kao da nema dodira.

          U teoriji živih sustava Herberta R. Maturane očito je da se radi o posvemašnjoj moći biologijskoga shvaćanja svijeta, pa tako i misterija mišljenja. Kozmičko-prirodna evolucija istodobno se može smatrati dovršenom i nedovršenom. Poput transklasične logike kibernetičkoga doba sažetom kao i-i, tako se i evolucijski tijek postajanja neprestano odvija kroz preobrazbe kraja stvaranja i njegova drugoga početka. Uostalom, pojam nedovršenosti isprepliće se s cijelim nizom novijih pojmova rastemeljenja metafizike u pozitivnim znanostima (biologiji, teoriji sustava, kibernetici, semiotici, komunikologiji). To dolazi do izražaja već ukazivanjem na drukčiju ideju svrhovitosti događanja i pragmatičnoga djelovanja. Nedovršenost ima u sebi tendenciju prekida s logikom uzrok-učinak-svrha. Ništa nije unaprijed određeno. Uostalom, determinizam se nasuprot kontingencije može razumjeti tek kao strukturno određeno mišljenje o događanju u živim sustavima. Kada se gubi njihova moć obnove u prirodi i sama se priroda entropijski urušava u vlastitoj neodređenosti. Sve neodređeno ne treba razumjeti iz puke negacije određenosti. Naizgled bi se činilo apsurdnim definirati ono što u sebi nema logičku postojanost i težinu supstancije.

U suvremenoj modi, primjerice, taj se pojam veže uz japansku dekonstrukciju (Yohji Yamamoto). Isto vrijedi i za japansku arhitekturu 1980-ih godina (Toyo Ito i drugi). Budući da je spoznaja svijeta uvjet mogućnosti iskustvenoga polja „prakse življenja“, tada se ne može teoretski pristup životu uzeti kao nešto nadilazeće samome življenju. Da bi do toga moglo dospjeti, mora prethodno čovjek imati mogućnost mišljenja na razini samorefleksije. Znanstvena objašnjenja „svijeta“ pritom polaze od aporije utemeljenja ideje „svijeta“ iz objektivnosti postojanja neke zbilje koja se nalazi neovisno od naše spoznaje, gotovo nedodirljivom. Zašto aporije? Jednostavno stoga što se svijet metafizički ne može misliti bez uzdizanja jezika do horizonta smisla. Bez obzira je li riječ o mitsko-religijskome ili filozofijsko-umjetničkome kazivanju. Jedino će znanost biti početak onoga što Heidegger naziva „dobom slike svijeta“ s vladavinom ideje subjekta (representatio). Zbog toga Maturana tvrdi da je jedini način uspostavljanja razlike između iluzije, halucinacije i opažaja „svijeta“ traganje za biološkim korijenima uma i njegove potrebe za „istinom“. (Humberto R. Maturana, isto, str. 56-57.)

4.

To samo znači da se protiv metafizičkoga dvojstva uma i tijela, duha i materije, svijesti i opažaja jedino polazište nastanka mišljenja nalazi u nastanku bioloških uvjeta evolucije čovjeka. Iskustvo nije moguće bez apriornih uvjeta postojanja svijesti. Zanimljivo je da su neki od vodećih biologa i kognitivista 20. stoljeća poput Jakoba von Uexkülla i Humberta R. Maturane u epistemologijskome smislu bliski Kantovim idejama. No, ta vrsta kantovstva je prilagođena drugome čitanju. To je ono koje prevladava dvojstvo transcendentalnoga „Ja“ i pojavnoga iskustva opažajnoga svijeta.

Praksa življenja omogućuje „subjektu“ da svoje kognitivne sposobnosti razvija onako kako razvija nove pristupe okolnome svijetu (Umwelt, environment, milieu). U toj međuigri između kognicije i tijela Maturana razvija znanstveno shvaćanje živih sustava. Ponajprije, mora se poći od činjenice da se znanstvene teorije iskazuju svojevrsnim metajezikom. Često je to govor iznimno hibridan. U njemu se stapaju filozofijski pojmovi, umjetnička kreativnost i znanstvena strogost opisa predmeta o kojem se reflektira. Ali, da bi teorija bila sustavna i postojana taj se metajezik mora referirati na „posvećeni“ jezik u sebi zatvorene znanstvene zajednice. To ne znači, međutim, da su znanstvena „otkrića“ i pojmovna složenost izvan kruga govora svakodnevne zajednice ljudi. Naprotiv, teorija je utoliko važnija ukoliko pogađa u jezgru svakodnevice „prakse življenja“. U cjelini, pojam znanstvene zajednice pripada okolini u kojoj se događa djelovanje znanstvene paradigme. To je razlog zašto Maturana polazi od postavke da se biološko utemeljenje spoznaje u kognitivnim znanostima mora drukčije odrediti za razliku od tradicionalne prakse „utemeljenja“ partikularnoga područja biologije.

          Ovdje se pridjevom „biološko“ smjera na dvostruko označavanje „života“: (a) znanstveno i (b) samorađajuće i samoorganizirajuće. „Praksa življenja“ upućuje na posljednju zonu samoreferencije. Nije to niti ideja dobra kao slobode, jednakosti i pravednosti koja slijedi čitavu povijest metafizike u politici, etici i ekonomiji. Radi se naprosto o načelu života (biós). Za ranoga Maturanu i Varelu ona predstavlja ontologijsko polje samostvaranja (autopoiesis). (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, Autopoiesis and Cognition: The Realization of the Living, D. Reidel Publishing Comp., Boston, 1980.) Mozak stoga nije „organ“ spoznaje. Njegova se „bit“ razotkriva u tome što upravlja i regulira svim procesima nastanka i promjene živih sustava. Međutim, izbjegnimo puke analogije sa zatvorenim sustavima.

Upravljanje i reguliranje se ne mogu misliti iz determinističke paradigme znanosti. Uzdizanjem mozga do konceptualnoga okvira za razumijevanje životnih sustava izvan metafizike svi su dosadašnji pojmovi izgubili moć normiranja i strukturiranja zbilje, a posebno pojmovi subjekta i objekta. Kibernetički pojam spoznaje pretpostavlja kao i u Batesona biološku osnovu nove epistemologije. Je li „praksa življenja“ drukčiji izraz za ono što je kasni Wittgenstein nazivao „formom života“, a time je podrazumijevao čovjekovu kontingentnu narav sadržanu u „jezičnim igrama“ (Sprachspiele)? Iako se Maturana ne određuje izričito o svojim filozofijskim tragovima, koliko to čini Varela pozivanjem na Merleau-Ponty s obzirom na teoriju enaktivizma spoznaje, bliski susret između biologije i filozofije jezika čini se neotklonjivim. (Francisco J. Varela, Evan Thompson i Eleanor Roch, „Enaktivismus – verkörperte Kognition“, u: Joerg Fingerhut, Rebekka Hufendiek i Markus Wild (ur.), Philosophie der Verkörperung. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013., str. 293-327.) Utoliko više što se kognitivne znanosti u cjelini nastoje sustavno baviti pitanjima odnosa mišljenja, spoznaje i lingvistike kao semiotike. Kada se jezik u kibernetičkome sklopu mišljenja shvaća informacijom, a sustav života informacijskim kôdom, tada se značenja u procesu interakcije interaktora mogu izložiti jedino iz konteksta i situacije. Što je jedno, a što drugo i kakav je odnos između ta dva pojma?

Kontekst se razumije dinamičkom mrežom odnosa u koji netko ulazi svojom voljom, nesvjesno ili je naprosto ubačen u koprenu životnih očitovanja snaga i moći. Budući da se radi uvijek o suigri teksta i konteksta, posrijedi je prepariran pojam iz strukturalističkoga shvaćanja znanstvene proizvodnje smisla. Niti tekst određuje kontekst, a niti značenje teksta nije posve određeno kontekstom. Ne radi se, isto tako, niti o zamjeni za društvo i kulturu kao nadređene strukture označavanja. Jednostavno, kontekst je ono polje djelovanja koje utječe na sudionike komunikacije jer je trajnije od njihovih odluka promjene društva i kulture. A situacija se, pak, pojavljuje kao drukčije oblikovanje onoga što pripada objektivnoj strukturi vremena i prostora. Iako se taj pojam rabi u francuskome egzistencijalizmu, osobito u Sartrea, nalazimo ga u drugome značenju i u neomarksističkoj ontologiji Badioua. Sažeto rečeno, ako je kontekst višak simboličke moći društva i kulture nad pojedincem u mreži odnosa, onda je situacija vremensko-prostorna kategorija koja spaja nužnost i slučaj. Sve su situacije prostori opcija slobode i njezina gubitka u praksi djelovanja.  A njihova promjena podaruje pragmatičnoj komunikaciji vrijednost nove svrhovitosti djelovanja. Otuda se sve zbiva izvan klasične sheme uzrok-učinak.

5.

Maturana u svojoj analizi suprotsavlja determinizam (nužnost) i predvidljivost (slučaj). Ali to ne čini na uobičajeni „zdravorazumski“ način. Iako se unutar teorije sustava kao i strukturalizma (od Bachelarda do Piageta i Lévy-Straussa) određenost nečega tumači iz složenog diskursa nadodređenja, određenosti i strukturno orijentirane djelatnosti, od znanosti se ne očekuje nikakvo sekularizirano „proroštvo“. Budući da su znanstvena objašnjenja svojevrsna igra imaginacije i konstrukcije pojmova, što ne znači da je stvarnost iluzija i halucinacija, između „nužnosti“ i „slučaja“ postoji međuovisnost. Štoviše, kada govorimo o predviđanju neke nove situacije, tada pretpostavljamo da je „objektivnost“ nekoga konteksta toliko u sebi zatvorena varijabla da isključuje mogućnost nenadane promjene. Zato se Maturana koristi kibernetičkim pojmovljem. Među inim na djelu je i komputacija. Nju čini promatrač kada je posrijedi promjena strukturno određenoga sustava. U specifikaciji „slučaja“, što se danas pokazuje zornim u teoriji kontingencije živih sustava, susrećemo se s razvijenom matricom predvidljive nepredvidljivosti. To se, međutim, ne odnosi na raznolike mogućnosti predskazivanja budućih ponašanja organizama i njihovih okolina u vremenskome intervalu promatranja (primjerice, statističke vjerojatnosti na čemu se zasniva pojam informacijske entropije u biološkim i socijalno-kulturnim sustavima).

Radi se ponajprije o onome što Maturana naziva „ontogenetskim strukturalnim skretanjem“ (ontogenetic structural drift). (Humberto R. Maturana, isto, str. 72-76.) Pritom ontogenija živih sustava treba očuvati postojeću organizaciju i prilagoditi se okolini. Skretanje (drift) je važna varijabla promjene tijeka biološke evolucije. U slučaju razvitka mozga bjelodano je da se taj događaj može objasniti samo ukoliko pođemo od pretpostavke da su svi živi sustavi autopoietički. A to znači da ništa ne dolazi „izvan“ niti se nalazi „unutar“. Praksa življenja jednokratan je i ponavljajući proces u kojem „skretanje“ s putanje ne znači raspad sustava. Bolje je reći da je to „skretanje“ u funkciji drukčije usmjerenoga tijeka evolutivne povijesti.

          Što su to – živi sustavi? Prema teoriji autopoiesisa Maturane i Varele iz 1970-ih godina radi se o dinamičkim sustavima koji konstituiraju autonomna jedinstva u kružnoj mreži molekularnih produkcija. Svaka se promjena pokazuje na planu onoga što je vidljivi rezultat biološke raznolikosti organizama u zajedničkim okolinama. Međutim, ono što je uvjet mogućnosti te raznolikosti jest univoknost bitka ili, iskazano govorom ove kibernetičke teorije života, zatvorenost mreža u kojima buja i raste život uopće. (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, isto) Zaboravljamo da je pojam mreže (network) istodobno ono što pruža uvjetnu otvorenost planova i bezuvjetnu zatvorenost perspektive. Izvan mreže kao da ne postoji ništa. Točnije rečeno, postoje praznine-između (empty-in-between) mreža.

U razlikovanju analognoga i digitalnoga svijeta, kako smo to pokazali dijagramom, bjelodana je razlika između prirodne okoline i virtualnoga prostora. Dok se prva razumije biološki, druga je shvatljiva iz logike tehnosfere. Okolina se, naime, nalazi uvijek „tu“. Fiksna je i dohvatljiva u prostoru. Njezinim gubitkom bića su izložena propadanju. Kada više nemaju sjedište vlastite ukorijenjenosti gube se u nepovrat. Virtualni je prostor, usuprot tome, uronjenost u beskonačnost koja se širi i rasteže unedogled. Tehnička konstrukcija onoga što više nije prostorom pokazuje da mreža (network) u digitalnome okružju ne može biti pukom analogijom s biološkim pojmom „paukove mreže“. Ona se, doduše, proizvodi vlastitim učinkom paukove sluzi, a ne nastaje iz nekog drugog materijala u prirodi. Virtualni prostor nije stoga nešto postojano i fiksno, nego razmješteno i neprestano u skretanjima smjera. Zato se mreže umrežavaju tako da ulaze jedna u drugu tvoreći nove prostore veza i uveza. Nije slučajno što se dodatni učinak povratne sprege (feedback) u kibernetici naziva još i petljom (loop).

          Ima nešto u kategorijalnome šumu na vezi s obzirom na jezik koji rabi Maturana doista problematično. Nije to nipošto govor o „autopoietičkim sustavima“, što znači da ih je formalno više ili čak i mnogo. Isto tako to se ne odnosi na pridjev „živi“, jer „mrtvih“ sustava nema. Problematičnim se čini postavka koja kognitivnost izvodi iz biološke reprodukcije same prirode kao „živoga sustava“. Na taj se način, doduše, kreće izvan kartezijanskoga dvojstva uma i tijela. Ali, budući da se teorija autopoiesisa orijentira spram ideje strukturalnih promjena i ontogenetskoga skretanja u tijeku evolucije, onda nije jasno što se to zapravo „mijenja“ i kako promjena određuje bitak (quoddittas). Drugim riječima, je li promjena biološkoga „temelja“ ove znanstvene ontologije ujedno i promjena kognitivne matrice ljudske cjelovite percepcije svijeta? Ako jest, onda je biologizam druga inačica znanstvenoga redukcionizma. Ovaj put posrijedi je ruho otvorene epistemologije. Kao da ona pruža više mogućnosti od prethodnih zatvorenih sustava. Ali, što ako je upravo u toj „otvorenosti“ nešto ontologijski zatvoreno, pa se mozak kao epicentar svih strukturalnih promjena više ne razmatra uvjetom mogućnosti života kao takvoga? Umjesto toga on postaje samim načinom „prakse življenja“. Čini se, naime, da razlika između mišljenja analognoga i digitalnoga doba ne postoji u radikalnome dvojstvu biosfere i tehnosfere.

Naprotiv, ta razlika proizlazi iz onoga što se u pojmu „umjetnoga života“ (A-life), a time se Maturana i Varela unatoč kibernetike utjelovljenja izričito ne bave, pojavljuje netematiziranim. Radi se o ideji konstrukcije same „prakse življenja“ ili „forme života“ iz mogućnosti drukčije vrste reprodukcije no što je ona biološki zadana i određena. Problem se ne pokazuje u nužnosti/slučaju „izvornika“, već u slučaju/nužnosti „kopije“. Dvije su, dakle, reprodukcije s kojima se treba razračunati. I obje su stvaralačke u posljednjoj nakani. Samo što je tehnička reprodukcija, kako je to bilo jasno još i Walteru Benjaminu, uvod u radikalno rasprirodnjenje života u njegovim primarnim mogućnostima. Dok je prirodna reprodukcija stvaranje bez kontrole koja regulira stanje prirodne ravnoteže, tehnička se reprodukcija izvodi u tzv. kontroliranim uvjetima. Može se opisati kao stanje nepredvidljive predvidljivosti zato što ima u sebi beskrajnu potencijalnost samoreprodukcije. U tom smislu autopoiesis predstavlja postbiološku evoluciju ljudskoga mozga.

          Prema Maturani, živi se sustavi ostvaruju kroz mnoštvo različitih promjena dinamičkih struktura. To uključuje reprodukciju vrste/roda. Filogenetska intervencija označava mogućnost promjene svojstava, nastanak nove vrste križanjem nekoliko njih, ali ta se hibridnost mora moći uspostaviti kao „nov“ način konstitucije vrste/roda u prirodi. Upravo je hibridnost temeljna značajka tehničkoga svijeta. Digitalno doba predstavlja vladavinu takvih ukrižavajućih identiteta. Nastali miješanjem različitih „supstancija“ poprimaju kvalitativnu novost samo preusmjeravanjem dosadašnjeg shvaćanja svrhe i cilja povijesti. Filogenetske promjene nužno stoga pretpostavljaju ontogeniju skretanja. Sve je to, dakako, upisano u način očuvanja same „biti“ reprodukcije. Bez nje ne može postojati metastabilna ravnoteža živih sustava. Međutim, čin se reprodukcije i sam mijenja u odnosu s preoblikovanom okolinom. Temeljne su značajke autopoietičkih sustava u samoorganiziranju i samokontroli. Ništa ne dolazi izvana; ništa se ne nalazi unutra. Kada to imamo u vidu, jasno je zašto biološki sustavi u prirodi, kao još više u ljudskim društvima, nastoje regulirati spolnu reprodukciju do stupnja homeostatke ravnoteže. Svaki proboj reproduktivne granice u tom pogledu predstavlja opasnost za preživljavanje vrste/roda u okolini koja nipošto nije stabilna (suše, poplave, urušavanje tla). Ipak, zadaća reprodukcije u postavljanju živih sustava ontogenijom svijeta nadilazi puku biološku funkciju održavanja ravnoteže u prirodi. Maturana izvodi svoju glavnu postavku na sljedeći način:

„…živi su sustavi kognitivni sustavi, a živjeti znači imati znanje o tome. “(Humberto R. Maturana, isto, str. 89.A)

Život se kibernetički shvaća kao samoorganiziranje i kao samokontrola. Ono što ih sjedinjuje jest kružna uzročnost i samosvrhovitost. Sve postaje smisleno jedino iz ovoga čina koji određuje samoupravljanje između sustava i okoline. Zato su živi sustavi dinamički ustrojeni. Odnose se na okoline u kojima se kognitivni procesi „opredmećuju“. Misliti kibernetički znači biti-konstruiran polazeći od biološke evolucije ljudskoga mozga. Time otpada svako dvojstvo između duha/svijesti i tjelesnosti. Ono što razdvaja „uklopljenost/ugrađivanje“ digitalnoga stroja nasuprot biološkoga kao „utjelovljenja“ jest ponajprije prelazak jezika iz „biti“ kazivanja u vizualizirani sklop informacija. Maturana se, doduše, ne bavi tehnosferom. Njegova se nakani svodi na sve ono što krasi i Heideggerovo kasno mišljenje. Sjetimo se one toliko jasne i istodobno zagonetne misli iz spisa Na putu k jeziku (Unterwegs zur Sprache): „Jezik govori (Die Sprache spricht)“. (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, G.Neske, Pfullingen, 1975., 5. izd., str. 243.)

Kao što jezik govori zato što mu se bit iskazuje u misaonome kazivanju o bitku, tako se „praksa življenja“ zbiva u jeziku. Kognitivna područja ljudske egzistencije, prema Maturani, preklapajuće su crte živih sustava. Čovjek u njima odigrava složenost postojanja. Nije to tek ljudska okolina u društvu, politici, kulturi. Posrijedi je odnos spram Drugoga, uključujući biljne i životinjske zajednice. No, ono što je za svrhu ovog razmatranja najznačajnije odnosi se na pitanje jezika i tehnosfere. Može li jezik sveden na informaciju kao uputstvo za djelovanje očuvati svoju „bit“ bez gubitka svjetovnosti svijeta i svih njegovih atributa koji su mu tijekom povijesti metafizike podarivali dostojanstvo s puno uzvišenosti u mitu, religiji, umjetnosti, filozofiji i znanosti?