Žarko Paić

1.

Teško više razaznajemo razliku između pjesništva i proze čak i kad se govor pojavljuje u formi onoga iskaza koji danas naizgled prevladava. Riječ je, dakako, o ogledu. U posljednjem razgovoru s Héléne Cixous prije no što će okončati život kao vlastitu dekonstrukciju teksta, Jacques Derrida je rekao nešto uistinu nenadmašivo. Da je biti (esse) isto što i pisati (grammé) ono što se imenuje pokušajem/ogledom (essai). Biti znači pokušati biti piscem onoga što već uvijek izmiče tragu kao pisanju. Neprevodiva „igra riječi“ na francuskome jeziku ipak nije toliko neprevediva. Razumijemo što se želi kazati. Iz zapadnjačkoga kruga mišljenja nastanak književnosti modernoga doba otpočinje, paradoksalno, s krajem pjesništva.

Roman i esej su istinske forme pisanja o pustolovinama subjekta. S njima život postaje više od života, štoviše, tragom riječi oslobođenih herojskih gesta i uzvišenih prodora u mističnu zonu božanskoga. Gdje je nestalo pjesništvo? Zar biti znači jedino pisati vlastiti trag u tekstu bez onoga što je posljednja nada jezika pred posvemašnjim potonućem u tehno-znanstvene pustinje Realnoga? Pjesništvo je ono stanje-između jezika i govora s kojim tek istinski možemo biti (esse) pokušajem (essai) stvaranja svijeta kao eksperimenta vlastita mišljenja. Stoga poetizirane oglede Lane Derkač treba čitati u znaku dvostruke nemoći riječi da se dokopa rastemeljenoga smisla onoga što uvijek izmiče.

          Ponajprije je to svojevrsna terapija ili vježba od egzistencijalnoga umora življenja, a potom refleksija o migoljenju vremena iz naših mogućnosti sjećanja i pamćenja. Za razliku od bilježenja događaja, dnevnika izvanjske povijesti malih stvari koje utisnute u koru vremena gube svoj sjaj i postaju znakovima nepouzdanoga arhiva povijesti, ovdje se susrećemo s pokušajem sustegnuća vremena u sklopove refleksija, asocijacija, meditacija o nastanku i nestanku govora stvari. Lana Derkač prilazi pisanju onkraj dvije uobičajene prakse poetskoga esejiziranja, što su obilježile hrvatsku književnost visokoga modernizma druge polovine 20. stoljeća. Prvi označava fenomenologijski rez između predmeta i jezika Danijela Dragojevića primjerno izvedeno u knjizi Izmišljotine, a drugi pripada iskustvu bilježenja arheologije marginalne povijesti predmeta u knjizi Željke Čorak Krhotine. Dok se u prvome radi o hodu u mjestu, ispisivanju praznine između svjetla i tame, s gotovo zenonovskim aporijama kretanja i mudrošću otrova zvanoga poezija, u drugome svjedočimo o sabiranju uspomena na razoreni imaginarni krajolik obiteljskoga životopisa u slikama.

2.

Ogledi Lane Derkač čini se da su nastojanje prolaza-između, ali ne s nekom krajnjom svrhom na putu spram filozofije ili suverenoga znanja o predmetu pisanja. Naprotiv, posrijedi je iskustvo otpora prema svemu što jezik i govor već unaprijed postavlja u odnose iz kojih mislimo „o“ jeziku i kazujemo „na“ svijet. Riječi su tragovi, a tragovi se nalaze u međuprostoru između doživljenoga i zapisanoga. Terapija pisanjem poznata je Wittgensteinova igra svojevrsne mistike razočaranja: da, naime, jezik ne može objasniti događaje samoga svijeta i stoga šutnja na kraju postaje moć izricanja, a ne nemoć jezika. Ovaj paradoks pronalazi se izrazito u najdojmljivijem ogledu ove knjige. Tekst se zove Migoljenje. Knjiga Lane Derkač je naslovljena „vojnim“ izrazom poznatim iz rječnika avangarde 19. stoljeća – Strateg. Usput, tako je sebe imenovao glavni dijagnostičar ove teške bolesti našega vremena zvanog društvo spektakla, pisac manifesta i redatelj eksperimentalnih filmova Guy Debord.

          Zašto se praksa pisanja pojavljuje terapijom teksta u migoljenju vremena? Odgovor nalazimo u objašnjenju da tekst kao bolest, kao trag onoga što ne postoji „u“ svijetu prije pisanja o bolesti, nadvladava postojanje i njegov egzistencijalni udes – samoubojstvo. Sve bi to bilo apstraktno, jer proizlazi iz temeljnih pojmova semiologije i dekonstrukcije, da u načinu izricanja nije utisnut jedinstveni poetski pečat. Ono što se imenuje singularnošću iskustva teksta odnosi se na mjesto s kojega autorica ispisuje vlastito motrenje stanja-između riječi. Nije to, dakle, neko tuđe iskustvo, niti teorijska primjena pojmova u zadane mreže vlastita teksta. Ne susrećemo se ovdje s predmetima. Ne struji iz ove knjige bachelardovska sjena motrenja rasporeda i vremena u kojima riječi-stvari nastanjuju prostore našega kulturnoga kôda.

Poetski glas rastemeljenja svijeta progovara u pojmovnoj disimetriji života samoga. Lana Derkač bavi se u svojim ogledima formalno egzistencijalnim arhivom problema i pitanja od čekanja, bolesti, ništavila i nestanka vremena do poezije u kontekstu, promišljanja i iznalaženja novih jezičnih sklopova poput gladobolje. Sve to pokazuje da pisanje o „nečemu“ kao što je iskustvo u postkonceptualnoj vizualnoj umjetnosti danas nužno računa s nestankom konteksta u kojem se riječ i slika pojavljuju referentima Realnoga. Vrijeme ne migolji poput gmazova površinom stvari. Ono naprosto spiralno uvire i nestaje u nastojanju da mu stavimo soli na rep. Ništa se ne može više ponoviti osim što pjesnik kao onaj koji sklepa i sklapa riječi ponavlja razliku između traga u tekstu i govora u lice. Iskustvo s kojim nas ova knjiga suočava jest nešto nama blisko i povjerljivo, ali ipak čudovišno. Jezik se nalazi već uvijek medijalno ogoljen u svojoj tehničkoj prirodi sredstva kazivanja. U ovim ogledima se ne misli u dijalogu s bitnim piscima i misliocima, već s onime što ulazi u tekstualno polje naših meditacija. Kao što je za Deleuzea život nešto što se ne vodi kao osobna stvar tzv. subjekta, tako se suvremena književnost odigrava poput šahovske igre na različitim pločama. Nije stvar u igračima i potezima. Bit se pronalazi u igri postojanih pravila govora. S njima ulazimo u razgovor ili se ravnodušno sklanjamo u svoje odaje samotnosti.

3.

Više od onoga o čemu se ovdje govori važno je kako se govori. I upravo se u tome kako pokazuje temeljni jezični i slikovni obrat suvremene književnosti i vizualne umjetnosti. Na mjesto znakova za predmete, koje Lana Derkač naziva „ljekarništvom teksta“, više ne dolazi rijeka neobaroknoga nizanja metafora i simbola. Jezik sebe konstituira pisanjem razlike kao što slika sebe uspostavlja razlikom između predmeta i znaka. Knjiga Strateg razvija se u snopovima i sklopovima semantičkih teških oklopa riječi, raznolikih nakupina binarnih opreka poput suprotnosti i srodnosti u riječima vaza i vazal. Poetsko eksperimentiranje mora pretpostaviti da je forma govora unatoč svih metamorfoza ogleda od Benjamina do Agambena zadana govorom mišljenja kao pisanja.

To samo znači da umješan pisac ne može očekivati da će rastemeljenjem ideje ogleda ujedno otvoriti mogućnosti formalnome iskazu da pjeva ili meditira ako to ne dopušta ono o čemu se pjeva ili meditira. Međutim, a što ako ono na što se ogled odnosi uopće nije bit ogledanja u suvremenoj književnosti, već nešto posve drugo i drukčije? Treba li onda i nadalje vjerovati u jezik kao riznicu materijalnoga blaga života bez trajnijega značenja ili nam preostaje samo ustrajno ponavljanje već ispisanoga teksta – zloduh palimpsesta? Ne, ova knjiga ne igra se riječima kao što se Josip Sever igrao krhotinama zaumnoga jezika u doba kraja avangarde, radikalno i žrtveno. Ne, Strateg nije ni ispovjedan tekst u ruhu učene rasprave o granicama jezika u medijskome žrvnju Realnoga.

          Lana Derkač je pjesnikinja otvorenosti opažanja i reflektiranja o preobrazbama samoga ogleda jezika kao drugoga načina življenja. Baveći se tekstom i teksturom vremena koje migolji kao što pisac iščezava u književnosti bez patnje i boli, naprosto tako i bez puno razloga protiv, s riječima treba postupati oprezno, mudro i krajnje suzdržano. Ekonomija iskaza zato se pojavljuje na rubovima slikovnoga traga koji ne ostavlja mjesto za fotografsko pamćenje. Umjesto toga trag nas vodi u entropiju suvremenoga svijeta bez svoga obitavališta, u prostor bez krajobraza pamćenja, u arhitekturu jezika s kojim ustajemo, odlazimo pred ogledalo i presvlačimo svoja umnožena lica, svjesni da je pisanje važnije od života i da naši tragovi utisnuti u papir ili digitalni zapis postoje samo dok još želimo vidjeti da to migoljenje vremena ima u sebi obrise ljepote bez koje čovjek ravnodušno usahnjuje.

Pokušati od teksta sačiniti dokaz o drugome prebivalištu, onome slobode i razmještenih snova, iznimna je terapeutska strategija ogleda Lane Derkač. U ogledima Ciorana naslovljenim Misliti protiv sebe stoji za mudrost i pobunu da su to dva otrova. Knjiga ogleda Strateg pisana je protiv sebe i za vrijeme koje neće doći, jer je već odavno tu, između izmišljotina i krhotina pokušaja da se jeziku bez poezije vrati izgubljeno dostojanstvo. Dovoljno je samo pokušati.