Žarko Paić

1.

Giorgia Agambena sam upoznao u ljeto 2011. godine u Kotoru. Prvu večer govorili smo o njegovu djelu dubrovački filozof i njegov prevoditelj Mario Kopić i ja, a drugu je večer Agamben održao predavanje o zapovjedi, moći i jeziku. Nakon karizmatskog mislioca i mojeg učitelja Vanje Sutlića, pojava suvremenog talijanskoga filozofa ostavila me je do sada jedino još u čudu i bez riječi. Neću ga opisivati. Reći ću samo da govori polako, lijepim glasom, i da je njegovo predavačko umijeće ravno njegovu spisateljstvu, tom čudesnom minimalizmu fragmenta i glose, koje je sintetički baštinio od Waltera Benjamina uz dodatak Heideggerove jednostavnosti mišljenja i preciznosti u oblikovanju temeljnih postavki. Filozof se razlikuje od znanstvenika i religioznih duhovnjaka po tome što postavlja pitanja o bitku, bogu, svijetu i čovjeku polazeći od sokratovskoga neznanja i heraklitovskoga čuđenja.

Lik filozofa proizlazi iz njegovih očiju koje slika slikara ili fotografa uvijek savršeno razotkriva, te se prepoznaje po glasu koje zvukovni zapis ostavlja u nasljeđe nadolazećim svjedocima povijesne egzistencije. Nije stoga slučajno što je Artaud govorio da je samo ʺnesretni Nietzsche imao taj pogled koji svlači dušu, oslobađa tijelo od duše, ogoljuje ljudsko tijelo, mimo  duhovnih izlika.ʺ  (Antonin Artaud, »Van Gogh ubijeni samoubojica«, u: Tarahumare i druga  djela,Litteris, Zagreb, 200., str. 293. S francuskoga prevela Maija Bašić.) Agambenove oči, naravno, nisu Nietzscheove. No, zagonetni smiješak kojim neprestano gleda uokolo u promatrača, na rubu plemenite ironije i djetinje radoznalosti, kao da mu podaruje još više neku dodatnu moć mudroga ekscentričnoga pojedinca. Vjerojatno je to znao bolje od svih veliki filmski redatelj Pier Paolo Pasolini kad je u filmu Evanđelje po Mateju iz 1964. godine odlučio mladome Agambenu dati ulogu apostola Filipa.

          Misaoni horizont njegovih intervencija u suvremenu politiku, pravo, umjetnost, kulturu zacijelo je svojevrsna stvaralačka eklektička sveza između Heideggera i Benjamina, Foucaulta i Schmitta, Deborda i Deleuzea. Dostatno je ukazati na to da je kao autor znamenite studije Homo Sacer produbio i preusmjerio Foucaltov pojam biopolitike. Biopolitika se stoga u novovjekovno i moderno doba uspostavlja, prema Agambenu, u tri svoje vladajuće forme: (1) kao „izvanredno stanje“ u kojem privremeno stavljanje zakona izvan snage postaje pravilom i na taj način se konstituira temeljna struktura pravnoga sustava; (2) kao koncentracijski logor ili zona nerazlikovnosti između javnoga i privatnoga prostora koji postaje mjestom boravka izbjeglica iz drugih „urođenih“ nacija-država i paradigmom moderne politike s nacijom-državom u središtu, čime dolazi do nestanka razlike između ljudskoga bića i građanina; (3) kao društvo spektakla u formi globalnih demokratskih društava što dovodi do hipertrofije političkoga i prisvajanja politike od subjekata/aktera preobrazbe javnoga djelovanja u privatno poduzetništvo i marketing kao totalni nihilizam svijeta u kojem živimo. (Giorgio Agamben, Means without End: Notes on Politics, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2000., str. 2.)

Uspio je na lucidan način dati dijagnozu onog što određuje bit globalno-planetarne politike danas tako što je Schmittovu postavku o izvanrednome stanju (Ausnahmezustand) proširio na stanje anomije i entropije globalizma u kojem pojam svijeta gubi svoju izvornu smislenost u korist biopolitičke produkcije suverene moći. No, ono što je u ovom misaonome eklekticizmu uistinu autentično jest očuvanje filozofijske moći kazivanja gotovo u formi ‘jezuitski’ čiste forme mišljenja. Njegovo je poigravanje pojmovnim sklopovima nasuprot Deleuzeovih ‘slika mišljenja’ i čiste heterogeneze konceptualnosti posve poetizirano stvaranje figura mišljenja. A to, nema dvojbe, ne bi mogao izvesti bez uronjenosti u tekstualnu mrežu značenja Benjaminovih refleksija.

2.

Kad sam pisao knjigu Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018., njegove su mi Profanacije bile od bitne pomoći za tumačenje Benjaminova fragmenta iz 1922. godine ʺKapitalizam kao religijaʺ. Jer Agamben ne slijedi logiku teksta tek kao hermeneutički tragač za smislom iskazanoga. Njegovo je čitanje filozofijskih i inih tekstova iz humanistike svagda poput otvorene knjige značenja, nimalo nalik Derridinoj dekonstrukciji, ali ipak uistinu blisko tom putu mišljenja. Zašto je, dakle, odabrao da misli iz logike fragmenta i glose kao Benjamin a da to nije polučilo učinak epigonstva? Odgovor može biti samo jedan. Zato što je u tekstu skriven smisao bitka, a svako novo tumačenje nekog poznatog ili nepoznatog teksta iz tradicije grčko-židovsko-latinskoga izvora suvremenoga Zapada razotkriva mogućnost singularnoga događaja mišljenja u figurama preklapanja i preusmjeravanja kategorijalnih sklopova.

Poput Heideggera i Schmitta izvodio je novo tumačenje drevnih grčkih i rimskih riječi-pojmova – homo sacer, zoe, bios, stasis. Na taj je način spojio političku filozofiju, primjerice Hobbesa sa Schmittovim postavkama o ratu i izvanrednome stanju, o suverenosti države i o zatiranju ljudske slobode u koncentracijskim logorima od Auschwitza i Kolime do Guantanama. Što je drugo suvremeno mišljenje negoli svojevrsni konceptualni ples nad bezdanom realizirane povijesti s kojim dohvaćamo raspad sustava i pseudo-sintezu metafizike?

S Agambenom je suvremena filozofija iznova postala briga o autentičnome kazivanju jezika mišljenja. Taj jezik, dakako, ima svoje drevne korijene, čistoću i otvorenost smisla samo ako filozof kao govornik tog jezika zna kako od ‘mrtvoga alata’ proigrane povijesti stvoriti novi pojam koji više govori suvremenicima od bilo kakve znanstveno-tehničke novotvorevine.

3.

Giorgio Agamben je filozof koji nam je u ovom zlogukome vremenu otvorio pitanje o odnosu tradicije i suvremenosti polazeći od čitanja tekstova. No, ovo čitanje bilo bi poput hermetične ‘igre staklenih perli’ bez njegove misaone angažiranosti da temeljne probleme današnjice konceptualizira s pomoću mitopoetskih figura. Zato je to autentično filozofijsko mišljenje jednog velikog stila, govoreći ničeanski. Kad predaje njegove ruke suptilno plešu, kao da performativno ocrtavaju samu figuru metafizičkoga lutanja od Aristotela do Schmitta s kojom zapovijed, moć i jezik poprimaju dimenziju svete vatre pojmovne arhitektonike. Pogledajte na youtube kako na francuskome govori o svojem učitelju Guy Debordu i njegovom pojmu društva spektakla ‒ racionalno, s mjerom, analitički, strastveno ali suspregnuto. Govorenje je osmišljavanje kaosa kroz posvećenost riječi svojem cilju i kad ga naizgled teško možemo razaznati. Svaki je Agambenov tekst utoliko poziv na pročišćenje svijeta od natruha besmisla i aktualizirane buke koju podižu pseudo-angažirani sofisti sveudilj medija.

No, ima još nešto što nitko ne može izbjeći pa makar se popeo na najviši planinski masiv svijeta. Agamben je Talijan. Ono talijansko je kako je to kongenijalno shvatio jedan Francuz, otac-utemeljitelj semiologije kulture Roland Barthes, i sklonost hedonizmu i modi i renesansnim užicima tijela, i aristokratskim navadama kao dekadentnome stilu života.

Za večerom u jednom ugodnom kotorskome restoranu tog kolovoza 2011. godine ponudio me je čašom vrhunskog talijanskoga crnog vina i tankom kubanskom cigarom dok smo razgovarali o Benjaminu i Heideggeru. Nekoliko mjeseci prije prestao sam piti i pušiti. Otklonio sam uljudno njegovu lijepu gestu i rekao mu da su ti užici i poroci iza mene možda i zauvijek. Ono što ga je silno zanimalo bilo je kako sam to uspio, kojom metodom. Odgovorio sam ovako.

ʺDragi profesore Agamben, Vi dobro znate da je tzv. slobodna volja temeljno ontologijsko i etičko pitanje novovjekovne metafizike osobito Kanta i Schopenhauera.ʺ

ʺDa, i…ʺ

ʺI vidite, slobodnom voljom mojeg kardiologa primariusa prof.dr.sc. Drinkovića, nikotin je za mene daleka prošlost, a isto tako i alkohol.ʺ

ʺVidite koliko je volja prijeporni metafizički koncept. No, recite mi ipak još nešto. Kako sada funkcionirate, što činite s rukama, jer je za mene misterij kako će to izgledati dan poslije prestanka uživanja u dimu cigare?ʺ

ʺSjećate se kako ste završili svoj ogled o Posljednjem sudu?ʺ

ʺHm, podsjetite me.ʺ

ʺSve će biti isto, ali drukčije.ʺ

Tu noć odlučio sam da ću iznova pogledati njegovo nasmiješeno lice na rubu blažene ironije iz mladenaštva u filmu Matejevo Evanđelje. Slika nije figura mišljenja, već njezin platonski opsjenarski sjaj. Biti filozof znači misaono živjeti drukčije i kad je sve drugo isto i prazno.