Žarko Paić

1.

U zborniku koji sam priredio o Kafki naslovljenim Kafka danas – mistika zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022. uvršteno je niz filozofijskih tekstova o Kafkinoj metafizičkoj tajni koja se otvara s nastojanjem prelaska granica između zbilje i privida, fantazije i umreženih struktura nevidljive i neprikazive Moći koja proizlazi iz logike modernoga tehno-megastroja. U njemu „čovjek“ postaje suvišan i kao žrtva gubi čak i svaki trag svojeg dostojanstva poput amblematskoga anti-junaka Jozefa K. iz romana Proces. Uz tekstove Hannah Arendt i Waltera Benjamina koji su imali inicijalnu vrijednost vjerodostojnoga uvida u bit Kafkine književnosti i refleksivne avanture njegova pisanja najznačajniji prilog nesumnjivo pripada poststrukturalističkome shvaćanju Kafke u djelu Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, Kafka: U prilog minornoj književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2020. S francuskoga preveo Ugo Vlaisavljević. U tu idejnu orijentaciju svakako valja uvrstiti i pokušaje Jacquesa Derride da Kafku shvati izvan kanona moderne književne teorije i njezinih temeljnih pojmova. Inače, uz Kafku drugo vodeće ime koje spaja književnost s filozofijskim razumijevanjem obrata metafizike jest Antonin Artaud. Na taj se način jasno pokazuje da je pristup tekstu i književnosti iz horizonta poststrukturalizma u djelima Deleuzea i Guattarija te Jacquesa Derride, a ovdje valja svakako dodati i zasluge Mauricea Blanchota u otvaranju novih strategija čitanja Kafke i Artauda.

Iako Derrida nije bio pasionirani kafkolog, u dva od svoja tri ogleda o Kafki on pitanje same književnosti čini središnjim pitanjem, kao da je ovom vrlo specifičnom susretu između sebe i Kafke dao meta-književni status. Derridin ogled „Pred zakonom“ („Devant la loi“), koji raspravlja o Kafkinoj paraboli, suprotstavlja književnu stvar pravnoj i moralnoj raspravi kako bi se naizmjenično bavio zakonom književnosti i narativnošću zakona kao spojenim posudama; poglavlje „Književnost u tajnosti: Nemoguće sinovstvo“ („La Littérature en secret: une filiation impossible“), koje zaključuje Dar smrti [Donner la mort] i čita Kafkino hiperbolično „Pismo ocu“ („Brief an den Vater“) u odnosu na Izakovo žrtvovanje, povezuje književno i religijsko, tražeći temeljnu radnju književnosti. U svakoj raspravi književnost je utjelovljena u tajni i kao tajna koja je radikalnija od bilo kakvog namjernog skrivanja sadržaja. Književnost je stoga napola opisana, a napola izvedena u samom filozofskome tekstu od strane filozofa koji se, sa svoje strane, proglašava nekim tko ne želi reći ili, bolje rečeno, ne može reći. Unatoč razlikama između ova dva teksta i njihovih protagonista, mogu se čitati zajedno, naime, jedan kroz motive koje pokreće drugi. (v. Jacques Derrida, “Préjugés – Devant la loi”, u: La faculté de juger, Pariz, 1985.)

2.

          Derridino je tumačenje Kafkine parabole „Pred zakonom“uistinu najbolji primjer odnosa meta-književnosti i njezina odnosa spram povijesnoga ozbiljenja simboličke moći jezika i slike u suvremenosti. Walter Benjamin je prvi jasno uputio na otpor Kafkinoga teksta prema interpretaciji. Za Derridu je to još jedna sličnost između parabole i našeg stvarnoga života. Zakon, poput Kafkinog teksta, ne govori o sebi, ne razotkriva se i ne dopušta nam da ga razotkrijemo. Činjenica da nam je zakon „dan da ga čitamo ne znači da ćemo imati dokaz o njemu (zakonu) ili iskustvo o njemu“. Stoga naš položaj nije toliko daleko niti toliko drugačiji od položaja seoskoga čovjeka. U Kafkinoj paraboli zakon šuti i ništa se o njemu ne govori. Kao čuvar i seoski čovjek, također ne znamo tko je i gdje je zakon. Svi stojimo pred Zakonom. Kao članovi društva, predodređeni smo da ne znamo koje su sveze našeg odnosa sa zakonom. Drugim riječima: „Aporetski prikaz zakona istovremeno predstavlja aporetski prikaz zajednice“ ꟷ tvrdi Derrida. Suočavamo se s pričom bez priče. Kafkina parabola, priča koja odbija biti pročitana, primjer je samoga zakona. S druge strane, možemo se poslužiti Benjaminovim uvidima i reći da se u Kafkinoj priči sadržaj stapa s oblikom, a sve što sadržaj želi izraziti očituje se u obliku parabole: tekst, poput zakona, ne podliježe tumačenju. Izbjegava razotkrivanje jer je „bit tajnog koda u tome da ostane misterij“. Njegova tajna je neuhvatljiva. Odbija nas i ne dopušta nam da uđemo. Kafkin tekst „niti opisuje niti govori išta osim sebe“. Zakon „šuti i o njemu nam se ništa ne govori. Ništa, samo njegovo ime, njegovo uobičajeno ime i ništa drugo“. Kafkin tekst Pred zakonom je normalna, a ipak posve zastrašujuća situacija čovjeka koji ne može dosegnuti zakon. Zakon ga je nadišao. Zakon je vrhovni, a njegova prisutnost uvijek neuhvatljiva. Ima božanstvenost koja ga čini izvan dosega čovječanstva.

          Ovaj „transcendentalni znak Moći“ ne proizlazi, dakle, iz tiranije ili despocije koja se obrušava na slobodu čovjeka u zajednici od pamtivijeka do danas. Riječ je naprosto o nečemu što je poput Freudova superega ili mreže svih društvenih odnosa stvorenih iz logike djelovanja jednog čudovišnoga sustava kakav se uspostavlja s modernim kapitalizmom nešto sublimno i ujedno krajnje neodredivo. Derridina polazna točka u čitanju priče je paradoksalna pozicija s kojom se suočava seoski čovjek: iako su vrata zakona otvorena i postoje samo za njega, on ne može proći kroz njih. Derrida vjeruje da je ta aporija glavna i temeljna paradigma antagonističkoga odnosa koji postoji između pojedinačne osobe i službenog univerzalnoga zakona. Čovjekov ulazak u zakon se nikada ne događa, i on nikada ne pronalazi uporište i mjesto na kojem se zakon temelji jer takvo mjesto ne postoji. Samo je napetost ta koja seoskog čovjeka uvijek drži Pred Zakonom. Ova vrsta napetosti može se vidjeti i u drugim Kafkinim spisima. Na primjer, u Dvorcu, K.-u se kaže: „Kažete da ste angažirani kao geodet, ali nažalost nam geodet ne treba. Ovdje za vas uopće ne bi bilo posla… nitko vas ovdje ne drži, ali to ne znači da ste izbačeni. “Suspenzija ili „epokhe“ koju zakon nalaže „održava obećanje kao obećanje“ i „aporiju kao aporiju“ i ne dopušta da se prođe do posljednjeg trenutka, trenutka smrti. Za Derridu, neprobojnost i kontradiktorna priroda zabrane međusobno su korelativni.

„Njihova moć je razlika, beskrajna razlika, budući da traje danima i “godinama” doista, sve do kraja (čovjeka). Razlika do smrti, a za smrt, bez kraja jer je završila. Kako to vratar predstavlja, diskurs zakona ne kaže “ne” nego “niti još”, unedogled. … Ono što je odgođeno … i zauvijek odgođeno do smrti jest ulazak u sam zakon, koji nije ništa drugo nego ono što diktira odgodu.“ (Jacques Derrida, „Before the Law“, u: Acts of Literature, prir. Derek Attridge, trans. Christine Roulston, (Routledge, London, 2017.,str. 204-205,)

Prema Derridinome mišljenju, „pred“ Zakonom nema samo prostornu, već i vremensku dimenziju. Točnije, suočavajući se s aporetičnom bitnošću zakona, Derrida njegovu vremensku dimenziju čini prostornom, a prostornu dimenziju vremenskom. Ovaj dvostruki pokret vodi ga do tvrdnje da se „prije“ u Pred Zakonom ne odnosi samo na situaciju seoskoga čovjeka i čuvara koji stoje pred zakonom, već i na njihovo sudjelovanje u događaju koji se dogodio prije zakona. Slika vrata, koja su otvorena, ali neprohodna, i zapovijedaju bez pitanja, prava je priroda beskonačne suspenzije na samom (ne)-temelju strukture zakona. Derrida se usredotočuje na taj (ne)temelj strukture zakona, koji je sastavni događaj Kafkine priče, i smatra ga ne-događajem. Vrata zakona stvorena su samo za seoskog čovjeka i potrebno je da uđe kroz ta vrata, ali taj je ulazak onemogućio čuvar, i konačno, seoski čovjek umire bez ikakvog pristupa zakonu. Izvorni događaj prava bio je ne-događaj, tj. nikada se nije dogodio. Uvjet mogućnosti prava, koji ga čini pravom, jest to prikrivanje. Prije je vremenska oznaka i suprotnost od poslije, a njihova sveza nastaje iz vremenske ekstaze ili dimenzije sadašnjosti.

Ono „prije“ pogađa čovjeka koji stoji „pred“ Zakonom, a samo se ime Zakona pojavljuje kao neiskazivo i nepriopćivo iz položaja subjekta kazivanja. Zakon je, dakle, ono neljudsko u ljudskome koji se zasniva na pretpostavljenoj moći univerzalnosti uspostavljenoj silom i pokazuje kako se zapravo Moć strukturira u zajednici nakon njezina prelaska iz primordijalne faze Ur-Staata do civiliziranosti djelovanja među ljudima koje drži upravo to nasilje i refleksivna moć Zakona.

3.

Derridina poznata dekonstruktivna analiza Kafkine parabole “Pred Zakonom”, istražujući kako tekst dovodi u pitanje samu prirodu prava, književnosti i interpretacije kroz strukturu différance, razotkrivajući da je “Zakon” definiran svojim vječnim odgađanjem i nepristupačnošću, vječnim čekanjem ulaska koji nikada u potpunosti ne dolazi, ističući granicu između pravnog/književnog i izvanjskoga ostaje aporetska i to je njezina „sudbina“. Derrida, naime, koristi Kafkinu priču kako bi dekonstruirao ideju stabilnog, sadašnjega Zakona, pokazujući da je izgrađen na razlici i nemogućnosti izravnoga pristupa, čineći “ne sada” čuvara vrata samom biti pravne strukture, koncepta koji povezuje s podrijetlom i institucijom. No, temeljna Derridina ideja u ovome tumačenju metafizičke Kafkine parabole nije vezana ni uz nešto unaprijed zajamčeno u horizontu interpretacije ni uz mogućnost razrješenja tajne. I zato je i sama Derridina „interpretacija“ Kafke u ovom tekstu aporetska odnosno pripada onome što je uvjet mogućnosti nemogućnosti. Zakon kojeg čuvaju od javnosti i otvorenosti ta sublimna i čudovišna vrata, a sjetimo se da je simboličko značenje vrata u posljednjem, trećem romanu Franza Kafke Amerika, koji je ostao nedovršen, ne u zatvaranju prostora koji odvaja ulaz od izlaza (koga? čovjeka? Boga?), već u tome što iza vrata postoje samo druga vrata, a ne prvi početak i posljednja svrha svekolikoga postojanja, nije stoga ništa drugo negoli Moć vladavine onog što je zatvoreno u svojoj fundamentalnoj strukturi jedne primarne otvorenosti koja se susteže i odgađa kao i u Heideggerovu shvaćanju pojma zgode/događaja (Ereignis) iz njegova kasnoga mišljenja.

Zakon ne oslobađa čovjeka od njegove zapalosti u tjeskobno stanje „pred Zakonom“ jer ga od događaja otvorenosti drži u stalnome „opsadnome stanju“ njegov strah od ulaska i prolaska kroz ta zagonetna i krajnje „banalna“ vrata od bezdana. Odgoda je suspenzija odluke o slobodi koja ostaje pukom iluzijom i ujedno jedinom moći promjene samoga života koji je Kafka mogao pronaći u biti ljudske egzistencije kao univerzalnoga događaja kontingencije i singularnosti. Dobro je što je odluka o tome u stanju odgode, jer još ima „nade“ da se vrata jednom zauvijek i konačno otvore bez obzira što bilo iza njih, ono strahotno ili ono spasonosno.