Žarko Paić

1.

          Kako je nastala religija, to nas svakako zanima, ali stvar je uvijek obavijena velom mistike i događaja zajedništva koji predstavlja izlazak iz prirodne običajnosti i ulazak u društvenu formu organizirana politeizma s kojim otpočinje povijest na Zapadu. Jer Zeus jest vrhovni bog, ali bez mnoštva drugih boginja i bogova ne može vladati sam kao „duh“ i lebdjeti ponad voda. Kako je nastala umjetnost, to nas još više zanima, ali dovoljno je s bakljom prohodati špiljskim odajama Lascauxa i s knjigom eseja Georgesa Bataille o svemu tome da bi se vidjelo kako veliki mimesis strahotnoga bika na zidovima pokazuje težnju za „drugim životom“ čovjeka u snovima i fantaziji kao višem obliku zbilje. Kako je nastala znanost, to možete pročitati u tekstovima o Arhimedu i Pitagori, ali najbolje je ipak konzultirati Aristotela kao velikog klasifikatora i tvorca kategorijalnoga sustava zapadnjačke metafizike. Dakle, i religija i umjetnost i znanost nastajale su kao religio, mimesis i episteme tako što su već pred sobom imale „nešto“, neki intencionalni predmet, neku mističnu silu, gorući grm, bika i strijelu, sliku trokuta i proračun geometrijski postavljenoga lika u prostoru.

No, kako je nastala filozofija, e, to je i dan-danas za svakog mislioca i one koji vole čitati filozofske spise, misterij najviše razine uopće. Znamo da filozofije nema u Egiptu, dok je ima u Indiji, ali je prekrivena velom religioznih iskustava. No, ono što nam ostavljaju u nasljeđe tekstovi predsokratovaca, a komentare njihovih „mudroslovnih“ izreka i mitopoetskoga kazivanja ponajviše protumačeno u Nietzschea, Heideggera i Gadamera svagda iznova valja čitati zbog istinske ljepote njihova čitanja izvora i načina kako ulaze u tajnu Anaksimandra, Heraklita, Parmenida, nikad nije zauvijek arhivirana „istina“ u koju se mora vjerovati kao u dogmu o bezgrešnome začeću.

          Talijanski povjesničar filozofije Giorgio Colli i stručnjak za njemačku humanistiku, čovjek koji je zaslužan uz Mazzina Montinarija za kritičko izdanje djela Friedricha W. Nietzschea, autor je jedne sjajne knjige o nastanku filozofije naslovljene jednostavno Rođenje filozofije. (La nascita della filosofia) iz 1975. godine. U hrvatskome prijevodu Maria Kopića, objavljena je knjiga 2021. I već na samome početku susrećemo se s onime što je razlog zašto sam na početku morao nabrojati sve apokrifne i stvarne okolnosti nastanka religije, umjetnosti i znanosti. Što? Colli kaže ovako.

„Kao što je poznato, Nietzsche je polazio od slika dvaju grčkih bogova, Dioniza i Apolona, te je preko estetičkog i metafizičkog produbljenja pojmova dionizijskog i apolinijskog najprije ocrtao nauk o nastajanju i propasti grčke tragedije, potom cjelovito tumačenje helenstva i naposljetku novo viđenje svijeta. Čini se da se otvara ista perspektiva i kada umjesto rođenja tragedije razmatramo izvorište mudrosti. Uputimo li se daleko unatrag putovima grčke mudrosti, opet susrećemo iste bogove, Apolona i Dioniza, samo što se Nietzscheova karakterizacija u toj sferi preinačuje, a usto prednost umjesto Dioniza pridobiva Apolon. Naime, delfskom bogu – i nijednom drugom – treba pripisati vladavinu nad mudrošću.“

Trebamo li „vjerovati“ Colliju da je baš Nietzsche mjerodavni svjedok kazivanja o „rođenju filozofije“? Moj je odgovor potvrdan. A razlog je što je nastanak onoga što u svojem nazivu kao ljubav spram mudrosti (philo-sophia) skriva ono dijametralno suprotno, ono što je ujedno oslikano bogovima Dioniza i Apolona, mahnitosti i mudrosti. Znači li to da je filozofija rođena iz mahnitosti, svete ludosti koja se ipak svagda pripisuje pjesnicima i umjetnicima, a rijetko filozofima? Čini se da valja pričekati s konačnim odgovorom. Jer „izvorište mudrosti“ nije nikakva apriorna umnost svijeta koju mislioci kao ljudi pronose i svetkuju nalik religioznim duhovnjacima. Zato Nietzsche uzima Apolona kao onog boga kojemu pripada svekolika moć i ljepota mišljenja koje u sjaju sunca pronosi bit mudrosti. No, mudrost nije moguće doseći ako ne postoji ono što u čovjeku smjera, teži, naginje, ima poriv dospjeti do stapanja s ciljem i svrhom bitka uopće. Sokrat će često kazivati o tome da on nije najveći mudrac kojeg je Grčka iznjedrila svijetu i to zato što mudar može biti samo bog poput Apolona, a na čovjeku je da slijedi njegov put i njegove znakove i tragove u pojavnome svijetu.

Ljubav spram mudrosti proizlazi iz te zagonetne i ne baš providne životne sile/poriva bez kojeg nema mogućnosti da se filozofija „rodi“ i postane uvjet mogućnosti zapadnjačke povijesti. Prema Nietzscheu, potrebno je da u tome porivu ima udjela i drugi drevni grčki bog, simbolički označitelj mahnitosti, Dioniz. Nije samo Nietzsche opisao njegovu tamnu narav i ujedno ekstatičnu moć stvaranja novoga na granici života i smrti. Možda je još uvjerljivije dokaze o tome izveo Joseph W. Schelling u svojoj Filozofiji mitologije. Ne govori li nam to da je podrijetlo, nastanak ili rođenje filozofije sve do Platona i Aristotela povezano s mitskim događajem u kojem i poezija i religija i filozofija kao „mistička znanost“ o smislu bitka stvaraju posve novu duhovnu moć kazivanja koja se nikad ne može reducirati na čistu apolonsku mudrost i aristotelijanski diskurs racionalnoga pristupa svijetu. Giorgio Colli stoga kaže suzdržano o ovome prijeporu između dioniskoga i apolonskoga karaktera u samoj biti filozofije koja se posve krivo prevodi kao „mudroslovlje“. Jer uvijek je posrijedi svojevrstan paradoks da kroz mudrost progovara i „mahnitost uma“.

„Govoriti o Dionizu kao o bogu spoznaje i istine, shvaćenima strogo u značenju intuicije radikalne tjeskobe, znači u Grčkoj pretpostavljati Schopenhauera, kojega tamo nije bilo. Dioniz se prije povezuje sa spoznajom kao eleuzinsko božanstvo: inicijacija u eleuzinske misterije dosegla je zapravo svoj vrhunac u epoptei, mističkoj viziji blaženosti i očišćenja što ju je na neki način moguće imenovati spoznajom. No zato što je misterijsku ekstazu bilo moguće dosegnuti samo tako da se čovjek posvema otresao od uvjeta individua, dakle zato što se spoznavajući subjekt u njoj nije razlikovao od spoznavanog objekta, treba je smatrati pretpostavkom spoznavanja umjesto spoznajom samom. Tome nasuprot, spoznaja i mudrost objavljivali su se preko riječi, a božja se riječ izricala u Delfima i preko svećenice je govorio Apolon, a nipošto Dioniz.“

2.

„Misterijska ekstaza“ jest ponajprije tajna, a ne zagonetka „rođenja filozofije“ za razliku od svih drugih nastanaka duhovnih oblika ljudskoga mišljenja i kazivanja o bogovima, svijetu i biti ljudske egzistencije. Ne treba je jedino smatrati odjekom i nastavkom egipatskoga okultizma i ezoterizma, jer je kao što je poznato bila događajnim „dekorom“ i pitagorejaca, pa bi se otuda moglo možda čak i kazati, a to je i u kontekstu Wittgensteinovih postavki o biti matematike, da se ono „mistično“ nalazi u samoj strukturi zbiljskoga svijeta. Budući da Colli u ovoj knjižici slijedi ne samo Nietzschea, već posve razgovijetno i nadahnjujuće ispisuje povijest nastanka onoga što ima značajke i mudrosti i mahnitosti bez dodatka pripadnosti religioznim kultovima koji su cvali u drevno doba Grka, valja istaknuti da je ova sveza dvaju suprotstavljenih bogova iz ranoga razdoblja Nietzscheova stvaralaštva dokumentiranog 1872. godine knjigom Rođenje tragedije iz duha glazbe u njegovu tumačenju i mjesto nastanka filozofije upravo iz ove „tragike bitka“. Ono tragično je u tome što filozofi ne mogu pobjeći od svojeg izvorišta u kojem i posvemašnja umnost i „misterijska ekstaza“ nisu ponorom odijeljeni. Uostalom, sjetimo se odakle podrijetlo da se o genijima uvijek govori kao o spoju vrhunskoga intelekta i nesvodive mahnitosti ako ne iz samoga izvora grčke tragične povijesti mišljenja koju je očigledno u suvremenoj filozofiji upravo Nietzsche doveo do najviših vrhunaca time što je kazivao onako kako govori sama drama bivanja svijeta i čovjeka, kroz likove umjetnika-filozofa, a ne likove religioznoga duhovnjaka, moralista i znanstvenika što su sve samo maske totalnoga nihilizma.

          No, i sam Colli napušta vjernost Nietzscheu u korist pokušaja da se historijski vjerodostojno osvijetli trenutak rađanja filozofije iz duha „mahnitosti“ koja je onkraj pukog ludila i obuzetosti onim manijakalnim. Stoga je nužno vraćanje još dalje u prošlost i putovanje na Kretu koja bijaše civilizacija prijenosa i prijelaza egipatske okultne mudrosti u svijet Grka prema kojem i danas svi imamo baš onu zanesenost i vedrinu prispodobe djetinjstva svijeta u najdubljem smislu istinskoga početka kakvu su nam namrijeli i Hegel i Marx, i Schelling i Hölderlin. To je prava slika romantike i ona preostaje čak i ako se dokaže da je ta slika ipak pretjerana mistifikacija „iskona“.

„Ako dakle traženje izvora mudrosti u arhajskoj Grčkoj vodi u smjeru delfskog proročanstva i zapletenog značenja boga Apolona, mania se pokazuje kao još prvotnija, kao pozadina fenomena proricanja. Mahnitost je matrica mudrosti. Postoji nešto što prethodi i mahnitosti: mit upućuje na još udaljeniji izvor. U njemu je splet simbola neraspletiv, zato valja napustiti stremljenje za pronalaženjem jednoznačnog rješenja. Jedini pristup tom tamnom problemu otvara kronološka kritika mita koja traži prvotnu pozadinu, najudaljeniji korijen bujnog očitovanja izvornog života bogova. U posljednje se vrijeme sve snažnije afirmira pretpostavka da treba izvorište Dionizova kulta tražiti pet stoljeća prije uvođenja Apolonova kulta u Delfe, malo nakon sredine drugog tisućljeća prije Krista, u legendarnom minojsko-mikenskom svijetu koji se širi prema Kreti.“

Mahnitost kao matrica mudrosti? To je neprijeporno, ali pitanje je možemo li u razumijevanju tog tajnovita trenutka tzv. rođenja filozofije uopće govoriti „historicistički“ ili „mitologijski“, a to su nužno samo modifikacije u povijesnome razotkrivanju onoga što će Heidegger u svojim predavanjima o grčkoj filozofiji i njezinu nastanku nazvati „istinom bitka“ čija topologija pretpostavlja svezu logosa i mythosa, a to će u knjizi iz 1952. godine Što znači misliti? (Was hei§t Denken?) njemački imenovati razlikovanjem onoga Rechnen i Dichten. Kako god bilo, rođenje je filozofije ujedno i ono što se pojavljuje kroz bogove razbora i mahnitosti (Apolona i Dioniza) kao razlikovanje između računanja i kazivanja (znanosti i filozofije-umjetnosti). Mahnitost nikad ne možemo otkloniti iz tamnoga podrijetla filozofije koja za razliku od religije, umjetnosti i znanosti ne može nikad prestati misliti o svojoj genealogiji.

Ponovno se moramo vratiti Nietzscheu jer je samo on izričito pokazao da je povijesno razotkrivanje smisla zapadnjačke metafizike kao nihilizma vezano uz radikalan prekid s ovom tradicijom skladne i neskladne sveze Apolona i Dioniza, mudrosti i mahnitosti, koje otpočinje sa Sokratom i sokratizmom. Kad se vulgarno-historicistički tvrdi da je time završeno tzv. mitsko razdoblje svijeta i da filozofija konačno postaje pročišćena od svoje izvorne „misterijske ekstaze“ ne shvaća se da je proces „racionaliziranja“ ne slava i svetkovina filozofije kao mudrosti, već put spram znanstvene reduktivnosti koji će se od kartezijanstva i metafizike subjektivnosti novoga vijeka uspostaviti kao nova dogma mišljenja. To je pravi „crimen“ tzv. dijalektike prosvjetiteljstva i njezina trijumfalnoga pohoda u budućnost polazeći od „vjere“ u tehnički um pragmatike znanja.

3.

S Platonom koji je sinonim za filozofiju uopće, stvar se „normalizira“ i ono mudrosno i ono mahnito nose znamenja razlikovanja svjetova ideja i pojavne zbilje, vladavine božanskoga i moći ljudskoga, jer i znamenita knjiga nad knjigama u povijesti filozofije kao što je to Politeia u svojoj dijalogijskoj formi za ilustraciju mišljenja ima najmoćniju alegorijsku sliku koja potječe iz mitskoga kazivanja. Naravno, riječ je o mitu o špilji koja nikad, ali baš nikad neće prestati biti izazov za promišljanje odnosa svjetla ideja i tmine pojavnoga svijeta s njegovim prividom istine. Što je filozofija s Platonom i što se događa s likovima mudrosti i mahnitosti? Colli to iskazuje na sljedeći način.

„Philosophia je nastala iz retoričkog nagnuća, spojenog s dijalektičkim uvježbavanjem, iz agonističkog nagnuća koje je bilo neizvjesno u odnosu na to kamo će se usmjeriti, iz prve pojave unutarnjeg prijeloma u mislećem čovjeku u kojeg se prokrijumčarilo voluntarističko stremljenje za svjetovnom moći i, naposljetku, iz velikog umjetničkog talenta koji je olujno i odvažno skrenuo iz smjera i izlio se u iznašašće nove literarne vrste.“

I tako je filozofija postala stvar disciplinarne logike spoja umijeća i retorike, ali nikad se više neće ponoviti ova dramska forma dijaloga između pripovjedača kojeg Platon uzima za lik svojeg pravoga mišljenja kao što je to Sokrat, te će Aristotelova forma racionalnosti i diskursa mudrosti kao znanja o bitku, biću i biti čovjeka postati jedino mjerodavna filozofijska stvar kazivanja. I doista je Nietzsche prekretnica na tom putu od rođenja filozofije do njezine smrti ili kraja u kibernetici kako je to 1964. godine izveo Heidegger u predavanju naslovljenom gotovo „sudbinski“, eshatologijski, apokaliptički i soteriologijski: „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“. Zašto nas sve više i više privlači iznova povratak u sam iskon mudrosti kao mahnitosti uma? Samo zato što u doba tehnosfere filozofija gubi svoju mudrost i postaje epistemičko znanje o autopoietičkoj biti onoga što više nije dijalog i sinteza računanja i kazivanja, Apolona i Dioniza, već samo i jedino dva temeljna pojma koja su krajnje nemisaona i stoga njihov trijumfalni pohod svijetom označava vladavinu kibernetike nad svime što jest. To su pojmovi broja i slike kao kvantifikacije i vizualizacije. Filozofija više njihovu „beskonačnu brzinu“ vrtoglavih transformacija i metamorfoza ne može dohvatiti svojim naslijeđenim pojmovima i kazivanjem.

Vraćamo se velikome iskonu i čitamo iznova tekstove onih koji su stvorili apsolutnu mudrost iz duha „misterijske ekstaze“ jedne tajnovite mahnitosti za koju je riječ ludost čista blasfemija. I vraćamo se u svoju postojbinu gdje smo svoji na svome, zauvijek.