Žarko Paić

1.

Knjižica francuskoga filozofa i muzikologa Vladimira Jankélévitcha naslovljena Nokturno iz 1942. godine jedna je od najljepše napisanih djela o modernoj klasičnoj glazbi uopće. U svojoj knjizi Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje (Litteris, Zagreb, 2025.) pokazao sam koliko je njegov pristup francuskoj dekadenciji i to navlastito u glazbenim ostvarenjima Debussuya, Ravela i Fauréa naprosto savršena mjera poetizacije i racionalizacije. Čitav problem s filozofijskim pisanjem o glazbi proizlazi otuda što trijada zvuka-tona-melodije nema svoj intencionalni predmet kao što to ima jezik i slika. Zato navodno postoji tzv. glazbeni jezik i glazbene slike. A upravo je to u 19. stoljeću kroz ideju apsolutne glazbe od Beethovena do Wagnera u tekstovima Novalisa, Schlegela i E.T. Hoffmanna te posebno u estetskoj teoriji čiste glazbe Eduarda Hanslicka kritički bačeno niz mutnu rijeku zaborava. Čini se gotovo uzalud. Jer i nadalje se čak i nakon atonalnosti Schönberga i avangardne destrukcije ljepote i uzvišenosti u muzici opetuju iste navade mišljenja. Kako možete zamijetiti, razlikujem pojmove muzike i glazbe na isti način kao što Heidegger u doba svojeg glavnog filozofijskoga djela Bitak i vrijeme iz 1927. godine uvodeći pojam ontologijske diferencije razlikuje ono što označava izraz smisao bitka od vladavine bića kao bića. Muzika prethodi glazbi, a to je bjelodano već otuda što u Grka muze označavaju nadahnuće i ideju onoga što se kroz umjetnost pojavljuje, prikazuje i predstavlja. Muzika je ideja nastajanja svijeta onkraj granica ljudske osjetilnosti, a glazba se otvara kroz osjetilnost slušanja onoga što nije ni jezik ni slika, već se u svojoj nesvodivosti čuje i sluša kao događaj glazbene svetkovine.

          Jankélévitch je u 20. stoljeću onaj mislilac glazbe koji se nalazi u suprotnosti s ulogom koju je imao Theodor W. Adorno za razumijevanje i promicanje nove (avangardne) glazbe. Usto je kao i Adorno ne samo glazbeno obrazovan, već je kao muzikolog i skladatelj usmjeren u pokušaj dovođenja tradicije moderne francuske glazbe kraja 19. i početka 20. stoljeća do prijestolja onoga što sam u navedenoj knjizi označio pojmom dekadencije koju određuje orkestracija duše (psyché). U njegovim knjigama i prilozima osobito o Debussyju moguće je odmah uvidjeti nešto odlučujuće za bit glazbe i filozofijskoga tematiziranja njezina utjecaja na ljudsku osjetilnost. To ga u cijelosti razlikuje od Adorna. Riječ je o poetskoj biti ove suptilne glazbe koja ne razara tradiciju klasične glazbe, već se nastoji u svojem psihologiziranju svijeta smjestiti uz misterij koji povezuje jezik, sliku i muziciranje kao treperenje prirode u njezinoj nesvodivosti na bilo što tehnički izvanjsko. Zbog toga Jankélévitch ne može kao Adorno u novoj glazbi pronaći nikakav novi referencijalni okvir koji bi umjesto apsolutnoga duha i metafizike duše slavio društvenu kritiku modernoga kapitalizma. Uostalom, Adorno nije filozof umjetnosti koji je podario bitne mjerodavne priloge u kojima tematizira velike njemačke i francuske pjesnike poput Waltera Benjamina, primjerice. Naposljetku, muzika apsolutne atonalnosti i disharmonije kakvu je uspostavila avangarda s Albanom Bergom i Bečkim krugom prve polovine 20. stoljeća svoje je utemeljenje imala u silasku u prostor šoka, provokacije i eksperimenta sa zvukom-tonom-melodijom u odnosu spram tzv. recipijenta glazbe, a nije ponirala u tamni labirint ljudske osjećajnosti i sveze poezije i glazbe kao što je to bilo evidentno u Debussyjevim preludijima u kojima odjekuje duh Verlaineova simbolizma.

2.

Nokturno je svetkovina metafora, simbola i svih stilskih figura kojim se duh francuske dekadencije uzdiže do ꟷ podnevna mjesečarenja. Čitajući Jankélévitcha slušamo poeziju „Gašpara noćnika“, uživamo u romantičnome osjećaju kojim se ljubavni jadi ne pretaču u suze, već se sve uzvišeno pojavljuje kao ples ljubavnika u njihovoj samoći i tišini, kao čin stapanja nebeskoga i zemnoga u posvemašnjoj predanosti onome što bit umjetnosti razlikuje od svih drugih duhovnih umijeća i znanja. Nije stoga nimalo šokantno što na jednom mjestu svojih refleksija o Debussyju, Ravelu i Fauréu poglavito, ali uz potkrepu romantičarskih genija i mislilaca kojima iako je bio onkraj duha romantike nesumnjivo pripada i nezaobilazni Nietzsche, čitamo bezobzirnu kritiku Hegela.

Naime, Jankélévitch mu nije samo prigovorio to što nije shvatio bit muzike kao otvorenosti svih osjetila u dosezanju misterija i mistike svijeta, a ne racionalne piramide svjetskoga duha u njegovoj apsolutnosti. Ima nešto još gore. Argumentirano je pokazao da Hegel ne razumije da glazba kao najuzvišenija umjetnost kad je sva u razigranosti i mjesečarenju može biti radosni užitak slušateljstva, a ne tek blazirani duh ozbiljnosti koji ne vidi na danjem svjetlu ono što figure ljubavničkoga zanosa u svojem lutanju noćima punog mjeseca poetski kazuju svijetu. Bez humora nema umjetnosti, bez ekscentrične pojave umjetnika koji se podrugljivo i zaneseno odnosi spram mase nema istinskoga života. I zato je ovo knjiga ona koja predstavlja apologiju čudesne vedrine i koja nadahnuto spaja i Schumanna i Chopina s francuskim impresionistima i simbolistima, a Jankélévitcheva misao koja zaslužuje najveću počast iz njegova Nokturna glasi ovako:

          Čovjek je usamljeniji usred bijela dana negoli na mjesečini.

3.

A što tek reći za ove misli:

„Misterij noći neće se otkriti buržujima koji je provode spavajući u svom krevetu, nego samo onim luđacima čiji je zaštitnik mjesec i koji traže sjenu jer su previše voljeli svjetlo. Umjesto glupog Endimiona, naša bi nokturalna svijest prizvala Diotimina Erosa kojeg nam Platon, da posrami Agatonove site, bucmaste i bogate ljubavi, opisuje kao boemsko dijete, trčeće, čupavo i pomalo skitnicu: nema nježnu kožu, ne voli vate i paperja, nema stalno pribježište, ali spava na tvrdom, sniva pod zvijezdama, pod mostovima ili na stazama. Ljubav je noćna ptica i nepopravljiva lutalica.“ (V. Jankélévitch, „Nokturno“, Europski glasnik, br. 29/2024., str. 30. S francuskoga preveli Mario Kopić i Dalibor Davidović)

Nije li muzika koja stvara mogućnost ove glazbe za podnevno mjesečarenje istinska bit života umjetnika kao slobodnjaka i lutalice između svjetova noći i dana?

Imamo glazbu da nas podsjeti kako je sve u ovome svijetu vrijedno užitka i propasti. Svaka stvar koja je tu zbog već nečega ima svoju svrhu tek iz otvorenosti onog misterija za kojeg vrijedi „snivati pod zvijezdama“ i neprobuđen hodati nad svojim vlastitim bezdanom.