Žarko Paić

1.

Pustinju sam vidio samo jednom, a i ta koju sam promatrao iza prozora jurećeg automobila prostranstvima američkoga Zapada nije bila ona prava, autentična, afrička koja ostavlja među dinama tragove propasti drevnih gradova i civilizacija poput grada-oaze nazvanog Timbuktu, već ona tzv. slana poznata iz turističkih vodiča i holivudskih filmova o mafiji. Slušao sam u djetinjstvu opsjednut pustinjom kako moj otac pripovijeda o strašnim ledenim noćima koje je proveo s obitelji pod šatorima El Shatta i dnevnoj užarenosti pijeska pod tabanima dok se u daljini uzdizala moćna piramida već nekog velebnoga faraona, a iza nje su prolazile karavane deva i beduini na biciklima zaplijenjenim još iz vremena propasti talijanskoga futurizma i okupacije Abesinije. Poglavlja iz Deleuzeova i Guattarijeva remek-djela Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 u kojima se govori o pustinjama gotovo da znam napamet. Evo, ukratko, sažetak njihova promišljanja. Oni, naime, koriste pojam pustinje kao metaforu za “glatki prostor” koji postoji nasuprot “prugastome prostoru”, predstavljajući otvorene, deteritorijalizirane i nomadske teritorije, a ne fiksne strukture. Pustinje simboliziraju prostor potencijala, protoka i postajanja, gdje su novi pokreti i veze mogući izvan krute društvene i teritorijalne kontrole. Ovaj koncept istražuje se kroz metaforu nomada koji se kreće i nastanjuje ove granične prostore stalne transformacije.

2.

U mojoj Knjizi lutanja posebno mjesto zauzima esej o hrvatskoj pjesnikinji Mariji Čudini i njezinoj neognostičkoj viziji apokalipse i otvorenosti novoga svijeta čudesne tišine i prolaza kroz kristale i pustinje. Njezina konceptualna čistoća u izboru simbola, metafizički minimalizam i nadasve jedinstven govor kojim ostavlja iza sebe svu dosadašnju emocionalnost i racionalnost kazivanja u doba posvemašnjeg gubitka smisla jezika i svijeta kakav smo naslijedili još iz razdoblja vjere u trijumf modernizma doseže vrhunac u knjizi Paralelni vulkani. Nigdje i nikad nisam doživio takvu ushićenost i opsjednutost pustinjom kao savršenstvom forme i sadržaja poetskoga jezika kao u njezinoj poemi jednostavno naslovljenoj „Pustinja“. Ne postoji više ništa osim Pjesnika koji nadilazi granice utjelovljene spolnosti. Iako je glas formalno „muški“, to je stoga što u jeziku nije moguće kazivati onkraj spolne razlike, jer bi to značilo govoriti ne samo iz perspektive samoga Jezika kao „Onoga“, nego i još k tome polazeći od spoznaje o bitnoj ne-osobnosti poezije koja prethodi svakome govoru tog-i-tog „čovjeka“. Pustinjom stoga ne prolazi „netko“, već Pjesnik kao utemeljitelj smisla na zemlji i dobro zna da je od svega što nekoć bijaše bilo, od silnoga raslinja i bogatstva vrsta i njihovih složenih životnih uvjeta preostalo samo lutanje pustinjom i opsjednutost njezinim prostranstvima.

3.

Što je drugo pustinja negoli svetkovina nestajanja, prekrivenost pijeskom u nizovima platoa koji se nastavljaju jedan na drugi. Beskraj svijeta ne postoji bez oblika koji su metamorfoze oblaka i pustinje. Lako je s morem, jer ono ima u svojoj obuhvatnosti horizont i pučinu, otoke i kopno. Kad Nietzsche u Gaya Scienzi ushićeno govori o otvorenosti on ima sliku mora i pučine i to ga čini u istinskome smislu uzvišenim. No, moja opsjednutost pustinjom izaziva drugu vrstu otvorenosti od one koju stvara ugođaj i doživljaj morskoga prostranstva. Pustinja raste kao što se kozmičko prostranstvo širi u nedogled, premda će mnogi kozmolozi kazati da je taj proces ekspanzije ili ekstenzije prostora vladavine elementarnih čestica i njihova stvaralačkoga kozmizma nužna kontingencija kraja svemira njegovom implozijom. Kad nešto ima svoj rast, pretpostavlja se da to ujedno znači i mogućnost dovršetka razvitka ili kraja tzv. vječnoga postajanja materije i energije. Slika pustinje koja se širi i guta pred sobom gradove i civilizacije, oaze i utočišta ljudskoga obitavanja na zemlji pretpostavlja ipak i ono što jedino preostaje. A to nije ništa drugo negoli ono što pripada ljudskome imaginariju jer pustinja je simbol praznine, izolacije i prepreka, no ti izazovi mogu dovesti do duhovnoga rasta i prosvjetljenja. U religijskim kontekstima, pustinja se često pojavljuje kao mjesto za primanje božanske objave i polazak na duhovno putovanje. Više od toga je ono što filozofija i poezija ostavljaju za sobom kao kazivajuću moć svjedočanstva suočenja s pustinjom i njezinim savršenstvom apsolutne entropije.

4.

Francuski pjesnik St. John Perse pustinju je smatrao prostorom i egzila i novih početaka, “blještavim i praznim”, ali snažnim mjestom za veliku pjesmu “rođenu ni iz čega”. Njegovo djelo, posebno Anabaza, koristi pustinju za istraživanje tema vodstva, civilizacije i cikličke prirode života, suprotstavljajući pustoš s trenucima intenzivne, snažne slike. Za razliku od Deleuzea i Guattarija i Marije Čudine, njegova opsjednutost pustinjom proizlazi iz težnje za „novim apsolutom“ kojemu poezija 20. stoljeća teži svagda kroz rituale destrukcije i dekonstrukcije, kroz atonalnost i disharmoniju, kroz „noći i magle“. Na putu spram ovog iluzornoga oslobađanja od kraljevstva entropije jezik više nije nikakav pobjednik nad tamom i besmislom svijeta. Umjesto toga, jezik je postao pustinja koja raste.

5.

Posljednje slike Francisa Bacona izložene prije nekoliko godina u Parizu u Centru Georges Pompidou nisu više imale za tematski okvir raskomadano tijelo čovjeka i njegovu izloženost metamorfozama neljudskoga. Umjesto toga, engleski je slikar histeričnoga pape kao Velikoga Inkvizitora na temelju studije Velázqueza slikao pješčane dine na vjetru urasle u prostore gradskih periferija. Slikarstvo je preživjelo sve zbiljske i imaginarne tragedije i komedije ljudskoga tako što je pretvoreno u zapise o opsjednutosti pustinjom. I filozofija i poezija i slikarstvo govore isto. Što?

Da je pustinja otvorenost onoga što nadilazi i filozofiju i poeziju i slikarstvo i postaje više od kaosa.